28

ponedjeljak

lipanj

2021

Smrznuti šupak



Marin, Mauro i Mladen bili su najbolji prijatelji. Prošli su zajedno vrtiće, škole, fakultete, svadbe sve trojice, rođenja djece, obzirom da su svi ostali živjeti u istom gradu.

Rijetki su slučajevi tako dugotrajnih prijateljstava koja opstaju unatoč svim životnim promjenama, ulaskom novih osoba u živote prijatelja, poslovnih zgoda i nezgoda. Važna stvar u očuvanju tog prijateljstva bilo je to što su se supruge prijatelja jako dobro slagale i voljele ostala dva prijatelja.

Petak

Mauro je tog dana poslovno boravio na Lošinju. Pio je kavu na velebnoj terasi hotela “Vespera” ispod koje se prostirala borova šuma. I tada je ugledao poznati lik. Marinova Violeta, u haljini boje lavande koju je vidio puno puta, njena duga crna kosa. Prekrasna žena. Stajala je pored drveta i držala ruke na čovjeku kojeg od debla nije mogao vidjeti. Onda se čovjek nagnuo prema njoj i poljubio je. Kasnije tog dana reći će Mladenu da mu se trenutačno smrznuo šupak. Čovjek je bio ćelav, to je od panike koja ga je obuzela jedino vidio. Zgrabio je stvari i potrčao s terase u strahu da će ga Violeta vidjeti.

Obliven znojem, tresući se ko prut Mauro je u autu pokušao nabosti Mladenov broj.
- Di si?
- Radim, šta je?
- Umro sam.
- Koji ti je kurac?
- Vidio sam Violetu.
- Pa šta...šta je bilo?
- Na Lošinju sam, tu sam ju vidio.
- Šta ona radi na Lošinju?
- Žvali se s nekim ćelavcem.
- Šta??...šta baljezgaš?
- Sad sam ju vidio s nekim tipom.
- Violetu?
- Violetu!...da Viloletu!
- Marinovu Violetu?
- Ne...koliko Violeta znam...za koje me ne boli kurac s kim se žvaljaju.
- Boktemazo.
- Da, upravo tako, boktemazo.
- Jesi siguran da si baš nju vidio?
- Ne, nisam...sanjo sam, i sad tebe zovem jer mi je dosadno.
- Koji je to lik?
- Otkud znam koji je lik, vidio ga na sekundu i zbrisao s terase. Smrzo mi se šupak.
- Siguran si da je ćelav?
- Jesam.
- Jebemti mater….Mladen nije.
- Osim ako se nije obrijao na ćelavo...a i valjda bi ga i takvog prepozno.
- Prepozno bi kurac.
- Šta ću sad?
- Koju si pičku materinu ti na Lošinju?
- Poslovno konju. Sad sam ja kriv jer sam na Lošinju.
- Da nisi nebi znao.
- I to bi kao bilo dobro??
- Pa u ovom trenutku mi ne zvuči loše da ne znam.
- Da nisi pisnuo Magdi.
- Neću, jesi lud.
- Nemoj ni ti Antoniji.
- Da, još mi treba njezino dramljenje.
- Pazi ako se čujete da nešto se prosereš, dok ne vidimo šta ćemo.

Ponedjeljak

- Jesi se čuo s njim?
- Ne.
- Ni ja.
- Šta ćemo?
- Nemam pojma, lud sam.
- Ja ga ne smijem vidjet uživo.
- Ma ionako su rekli da ovaj cijeli tjedan nešto preuređuju doma.
- Preuređuje ona pičku mile matere.

Srijeda

- Reko sam Magdi.
- Evo, znao sam, jebote ti ne možeš zavezat. Prosrat će kad tad.
- Neće.
- Neću kurac, dve pive i kreće.
- Neće.

Četvrtak

- Reko sam Antoniji.
- Evo….pa meni sereš, koji si ti konj, Antonija će sigurno nešto izvalit, ona je bolja s Violetom.
- Neće.

Petak

Sjedili su Mladen i Mauro sa ženama na Korzu. Glava nagnutih jedni prema drugima, žestoka rasprava ispod glasa. Treba reć, ne treba reć, moramo reć, ne smijemo reć.
U jednom trenutku Magda problijedi i šapne...ide Violeta...i….jebote ovo je Marin...obrijao se na ćelavo.

- Koja si ti ćorava konjina...nisi čovjeka prepozno, uzeo si nam par dana života.
- Kako sam ga mogao prepoznati majmune.
- Zašto se on obrijo mila majko.
- Šuti, tu su.

Violeta i Mladen bili su nasmješeni od uha do uha. Svi su se srdačno izgrlili, smijali novom imidžu. Mauro i Mladen naručili su i rakijicu olakšanja.

- Pa frende, kako si je to palo na pamet?
- Ko te to unakazio?
- Violetina frizerka...bilo mi je toplo, da malo probam, promjena.
- Pa kad?
- Prekjučer.

Četiri šupka smrznula su se na +35.

16

srijeda

lipanj

2021

Strah (i Trepet)



Kraj osamdesetih

Ovo je priča o Mići zvanom Strah i o tome kako je dobio taj nadimak.
Bio je zgodan seoski mladić, nogometaš iz dobre obitelji. Visok, plećat, plavokos, nebesko plavih očiju. Slično je izgledao i Josip, njegov najbolji prijatelj još iz vrtićkog pješčanika. Nisu zabilježene nikakve trzavice između njih. Cure su mogli birati, bilo ih je dovoljno, a u nogometnom klubu igrali su na različitim pozicijama i bili najbolji dio ekipe.
Djetinjstvo i mladenaštvo prolazilo im je na najljepši mogući način.
Nakon kraja osamdesetih znamo da dolazi početak devedesetih što znači samo jednu stvar, rat.

Početak devedesetih

Njihovo selo bilo je vrlo blizu prvoj crti. I staro i mlado javilo se dobrovoljno ratnim zapovjednicima. Mićo i Josip tada dvadesetogodišnjaci nisu bili iznimka. Oboje su imali djevojke koje su zdušno naricale kad su navukli uniformu. Mićina je bila trudna. Ne zadugo.
Tijelo nije izdržalo pritisak i svakodnevne loše vijesti s fronta. Prijatelji su preživjeli i još nekoliko godina nakon rata bili vezani uz vojsku. Oženili su se, ali prvobitno povremeno opijanje započeto u ratu postalo je puno ozbiljnije. Bez obzira što su bili u braku prve i najvažnije osobe u njihovim životima nisu bile supruge i mala djeca koja su došla. Najviše vremena provodili su zajedno uz alkohol. Njihove supruge su se za to vrijeme družile i hrabrile jedna drugu u isčekivanju promjene njihovog ponašanja.
Novac za kućanstvo češće su dobile od svojih roditelja nego muževa.

Sredina devedesetih

U susjednom selu održavao se tih dana malonogometni turnir pod nazivom Milekov memorijal. Nadasve zanimljiva manifestacija. Ponajprije zbog samog imena. Naime Milek je je bio potpuno živ čovjek i glavni organizator turnira. Postojale su mnoge teorije kako je došlo do toga da se turnir zove memorijalom, a čovjek živ. Mislim da je najtočnija ona koja kaže da je Milek čuo da ima puno događanja koja se zovu memorijalima, a da uopće nije znao značenje te riječi. Pa je tako ovaj nazvao po sebi i dodao riječ memorijal.

Mićo i Josip igrali su za ekipu svog sela na tom velevažnom turniru za njihov kraj. Bila je to prilika da javnost opet vidi barem neke iskrice njihovog nogometnog talenta. Supruge su ponosno pratile sve utakmice odjevene u najljepše haljine. Dječica su bila uredno počešljana i ispeglana za tu priliku.

Naravno, nakon završetka turnira naši prijatelji završili su tamo gdje i inače, lokalnoj birtiji.
Ovaj puta alkohol je radio na neki čudan način i dobili su sulude ideje kad su ostali bez novca. Mićo je predložio da zaustavljaju rijetke aute u prolazu i glume policajce. Usput će naplatiti kaznu za prebrzu vožnju. Nedostatak uniforme i ostale opreme pripisat će radu u tajnosti. Trajalo je to dva-tri sata dok ih nije prijavio jedan seljak.
Sljedećeg dana osvanuo je naslov u lokalnim novinama “Strah i trepet na Brezovačkoj cesti”.
Članak je detaljno opisivao zastrašivanje vozača, izjave svjedoka, a do kraja dana došlo se i do toga da je Mićo Strah, a ako je Mićo Strah onda je Josip Trepet.
Nadimci su ostali do kraja njihovih života. Iako možda nije trebalo biti tako taj događaj bio je nešto što ih je obilježilo, što se redovno prepričavalo i na što su na neki sulud način bili ponosni. Mada ništa slično više nisu ponovili.

2011.g.

Umro je Josip, pardon Trepet. Prozaičnom smrću. Vozeći pijan bicikl na povratku kući pao je i lupio glavom u kamen. Primijetili su ga kad je već bilo kasno.

Strah je sjedio sam za njihovim stolom. Trepet je umro koji dan prije još jednog Milekovog memorijala. To su bili dani kada bi se češće nego inače prepričavao događaj iz prošlosti i njihovih pet minuta novinske slave.

U jednom trenutku gazda lokala prišao je Strahu i obavijestio ga da je upravo javljeno, umro stari Milek. Ove godine, a vjerojatno i nikad više neće biti turnira.
Milek je svoje memorijale imao dok je bio živ. Kakvog bi smisla imali da ih ima mrtav.

Strah se smijao na sav glas dok su mu krupne suze klizile niz obraze.

16

nedjelja

svibanj

2021

Vera



Vera nije ništa bitnog tražila cijeli život pa tako ništa bitnog nije ni našla. Sada je blizu sedamdesetih i iza nje je velika većina njenog života. Mora se priznati da nije bio nešto spektakularan. Brak, djeca, činovnički posao.

Brak je bio kao i većina brakova, zanimljiv, čak eksplozivan na početku, a kako je vrijeme prolazilo navika i svakodnevica preuzeli su stvar. Nije njoj bilo loše, pokojni muž je ostao u lijepom sjećanju, ali da bi se dao napisati neki ljubavni ili erotski roman, baš i ne.

Djeca, pa djeca ko djeca, otišla svojim putem, ali odnosi su srdačni, ne može se reći da nisu.
Spletom okolnosti rijeđe ih vidi od svojih vršnjakinja.

Posao, bio je dosadan i monoton, ali iz nekog razloga to Veri nije smetalo. Nije žudjela za uzbudljivim projektima , mjestom šefa i poslovnim putovanjima. Služio joj je da se popuni kućni budžet i da se ne osjeća beskorisnom. To je i dobila.

Sada je u mirovini i višak vremena čini svoje. Počinje više razmišljati o životu, o sebi. I u tome nije bogznakako specifičan slučaj.
Što bi to nju radovalo, a prije nije imala vremena ili nije shvatila da to voli razmišljala je Vera u svom omiljenom vrtnom naslonjaču uz neizbježnu čašu crnog vina i cigaretu.

Nije valjda da su vino začinjeno dimom jedino što ju čini stvarno sretnom.

Potrudila se čak oko te potrage. Upisala se u par udruga gdje se šetalo, planinarilo, čak i kuhalo. Trajalo je neko vrijeme, ali brzo bi joj dosadili prvenstveno ljudi, ne toliko aktivnosti. Počela je i volontirati i tu se najduže zadržala jer se posvetila djeci, a ona ju nisu toliko živcirala.

Probala je i pisati priče, pjesme, baviti se enigmatikom, uplatila godišnju kartu za bazene, vrtlarila, ali ništa od toga nije rezultiralo nekom velikom srećom, euforijom ili saznanjem da je za to rođena i da u tome uživa.

U stvari sve njene dnevne aktivnosti koji se moraju ili ne moraju napraviti bile su samo sredstvo da brže prođe vrijeme do trenutka kad će sjesti u naslonjač, otpiti gutljaj crnog vina i uvući dim cigarete.

Najbolje bez ikakvog društva koje bi je ometalo u tom guštu.

- Pa dobro, šta fali tome da me istinski raduje čaša vina i cigareta? – zaključila je Vera.

- Barem ne moram ubijat i rezat ljude ili gomilati hrpe novaca kao neki - otpuhivala je.

- To je puno naporniji život - rekla je sama sebi, konačno mirna i spokojna.

13

četvrtak

svibanj

2021

Žena


Kuka neki dan moja prijateljica kako joj se uhvatilo salo na bokove. Objasnila sam joj da je to lijepo i ženstveno. Bokovi nam služe da na njih prislonimo dijete, skoro da sjedne onako sa strane uz pridržavanje. Dobro dođe i da podbočit lavor s robom kad ju nosimo na sušenje.
Jadna još se nije oporavila od moje teorije da su menstruacije bolne, a mi nervozne iz razloga što se tijelo ljuti da taj mjesec nismo zatrudnjele.
„Pa ne postojimo mi valjda samo za rodit“, kreštala je na mene.
„I nosit veš“, plače.
Otkad je rodila malo je pod stresom. Zabijena doma. Nema poante da joj sad objašnjavam da će upravo ove dane jednom idealizirati kao najljepše u životu.
I da joj objašnjavam koliko je lijepa. Malo popunjena, lagano blijeda i miriši na mlijeko.
Ona bi rekla da smrdi. Na kiselo.
I da je ranjiva, kako samo žena može biti.
Fotografiram ju u ljetnoj haljini. Bebu drži na ramenu i miče svoju dugu tamnu kosu u stranu. Znam da će jednom vidjeti i priznati koliko je lijepa bila u ovom trenutku.

04

utorak

svibanj

2021

Živio Tito!



-početak osamdesetih-

Prva sjećanja prolaska kroz ovaj grad nosim od neke pete godine. Točnije prolaska pored jer cesta prolazi pored grada i ne zalazi među njegove ulice i kuće. Ipak položaj ceste je takav da ga imate na dlanu. Prilično je uzak i dugačak. Kada prolazite pored skretanja za centar vidite glavni trg na kojem se nalazi crkva...naravno. Tu je i znak pošte, dućan i jedna gostiona.
Nikad nismo zašli u njega. Nije mi to bilo čudno je sam i sama mislila da tamo nemamo zašto skrenuti. Na tom trgu ili na prozorima kuća nikad nisam vidjela ljude mada su mi rekli da ih ima i da se meni samo čini da je pusto.

Kuće tog grada bile su uglavnom iste, sagrađena za radnu snagu obližnje industrije. Bile su to dvodomke vertikalno podijeljenih stanova. Svaka kuća imala je dva stana na dva kata. Fasade su već tada bile isprane, oštećene, neke čudne zelenkaste nijanse. Rijetko gdje je dvorište bilo uređeno, a i cvijeće na prozoru bila je iznimka. Netko tko se ipak pokušavao boriti sa sveopćim sivilom.

Ono što se jedino dobro vidjelo i nije bilo oštećeno su natpisi na pojedinim kućama.

Živio Tito!

S Titom naprijed!

Uvijek sam se pitala kakvom je bojom to napisano da se i dalje tako dobro vidi, a fasade oronule do kraja.
Prolazile su godine, ja sam i dalje redovno prolazila pored grada i moja fascinacija samo je rasla. Nisam se usudila skrenuti. Kroz glavu mi je prolazilo uvijek isto pitanje.
- Tko tu živi?
- Što oni rade cijeli dan?
- Ima li tu ikoga sretnog?

Inače do grada se dođe nakon prilično vožnje kroz šumoviti krajolik, ili se meni barem činilo da je vožnja duga, a kad ga prođete vozite kroz ogromnu nenaseljenu dolinu. Školski primjer onoga što zovemo „usred ničega“.

Daleko je i more. Nisam kao dijete uopće mogla zamisliti da netko može živjeti u gradu iz kojeg se ne vidi more. Ovdje ne samo da se ne vidi, nego se moraš pošteno navozati da ga ugledaš.
Što u ljetnom periodu rade ljudi koji nisu svaki dan na kupanju?
Valjda isto što i mi po zimi. Mada ipak vidimo more, znamo da je tu.

2011.g.

Prijateljica mi javila da je dobila jedan odličan projekt. Trebala je urediti kompletan interijer hotela u jednom ne baš turističkom gradu. Imao je lijep stari dio, ali ostatak i nije bio baš turistički privlačan. Netko je ipak vidio potencijal i od velike zgrade nekog propalog poduzeća odlučio je napraviti luksuzan hotel. Mene je predložila za uređenje okoliša. Prilično kompleksan i velik posao. Pristala sam i otišla sam vidjeti cijelu stvar uživo.
Posao je bio prava poslastica jer je investitor bio prilično široke ruke glede proračuna.
Nakon razgledavanja predložile mi je odlazak u jedan rasadnik nedaleko hotela, rekla je da je jako široka ponuda i da bi mogla pored svoji stalnih partnera i tamo nešto nabavljati.
Rasadnik je bio ni manje ni više nego u mom čudnovatom gradu. U kojem nikad nisam bila. Prvi šok bio je put iz grada u kojem se nalazi hotel do rasadnika. Pa to je samo pet kilometara. Od hotela na drugu stranu samo je pet kilometara do poznatog ljetovališta. Pa to je deset kilometara od čudnovatog grada do mora. Zašto sam ja uvijek mislila da je puno duže?
Ušle smo u grad, prošle pored trga, crkve i gostione. Bila je puna. Iz crkve su izlazili ljudi. Ispred dućana radnice su pušile.
Kako je moguće da ja baš nikad nisam iz auta vidjela te ljude?
Provozale smo se kroz par ulica, vidjela sam da su neke od sumornih kuća obnovljene, vrtovi uređeni. Doduše nisam baš sigurna da su razne vrste stolarija i boja fasada bile sretnije rješenje od postojećeg. Na kraju jedne ulice smjestio se ogromni rasadnik. Nakon što smo pogledale ponudu i vratile se do auta primijetila sam kuću koju inače vidim iz auta. Ona nije obnovljena, gotovo da je uplakana koliko je godina nebrige nosi na sebi.
Natpis na fasadi vide se savršeno.

Živio Tito!

Kao začarana krenem prema ulazu u dvorište. Veliko je, zaraslo, tužno. Drugi dio dvodomke je također prazan. Nema znakova života, što ne znači da ga i nema.
- Majo, koliko mogu koštati ove kuće? - pitam prijateljicu.
- Sigurno manje nego ćemo potrošiti na biljke oko hotela – odgovori Maja.


2020.g.

Koronavirus pokorio je svijet, preokrenuo ga naopačke. Sve je stalo na nekoliko mjeseci. Ja sam sa suprugom mogla neko vrijeme odmoriti, a nakon toga nastaviti raditi s poslom, ali sam uglavnom sve prebacila online. Tu i tamo otišla sam na neke sastanke i projekte uživo.
Cijeli taj lockdown provodimo u našoj drugoj kući. Uredila ju je Maja. Sve je savršeno, vrhunski. U stilu nekog hotela. Okoliš sam uredila ja. Trava je savršeno podšišana okružena cvijetnim gredicam i mojim ružičnjakom.
Danas mi je Maja u gostima. Sjedimo na mojoj savršenoj vrtnoj garnituri i ispijamo bocu terana.
Okrenute smo prema stražnjem dijelu kuće. S isprane zelenkaste fasade promatra nas natpis.
Živio Tito!
- Ja stvarno ne vjerujem da ustraješ na toj fasadi, pa našta ovo sliči zaboga? – zacvili Maja po tko za koji put.
- Majo, to je spomenik kulture, to je radnička kuća, ima svoju priču i povijest.
- Pa neće se ništa izgubiti ako ju malo dotjeraš!

Za jednog priznatog arhitekta i dizajnera lupa prilično velike gluposti.

29

četvrtak

travanj

2021

Kuća

Napušteno selo sjaji se na jutarnjem suncu. Desetak kamenih kuća danas joj se čine nasmiješene.
Izblijedile zelene škure kao da namiguju, a ulazna vrata prave šaljivu grimasu. Optimizmu slike doprinose i stabla rascvjetalih oleandera. Godinama održavaju svoj izgled potpuno sami čekajući nekoga tko će doći i zauvijek ostati uživati u njihovoj ljepoti. Ispod najvećeg oleandera nalazi se kameni stol i dvije klupice. Na trenutak Maja vidi seljane koji se tu okupljaju iz partiju popodnevne briškule.

Uspinje se kamenom ulicom do svoje kuće. Kažu da sam tu živjela samo tijekom prve godine svog života. Ne sjeća se, a opet se sve čini tako poznatim.
Kroz razbijeno staklo malog prozora nazire se stara kredenca. U gornjem dijelu još stoje čaše, prašnjave su, na rubu police nategnuta je požutjela čipka. Pretpostavlja da baki ne bi bilo drago vidjeti u kakvom je stanju. Kliještima prereže lokot na ulaznim vratima i uđe u kući. Zapljusne je ustajali miris prošlog vremena. Pored kredence stari otoman, šareni prekrivač.

Stol s četiri blijedozelene stolice dugo nije ugostio obitelj. Na zidu fotografije vjenčanje bake i djeda. Neobična u stvari. Na većini fotografija iz tog vremena ljudi djeluju ozbiljno, usiljeno. Ovdje su osmjesi široki i iskreni.

Nakon par sati plovidbe kroz vrijeme i bezbroj slika i predmeta koje je našla po starim ormarima Maja je izašla i krenula prema kamenom stolu s klupicama.
U ruci drži fotografiju koja je nastala upravo na tom mjestu. Majina majka drži bebu u rukama ispod rascvijetalog olenadera. Kako je samo lijepa.

Maja digne pogled. Pred njom se raširio Kvarnerski zaljev. Pogled puca na Krk i Cres. Za nekoliko sati zasvijetlit će Rijeka. Pažnju joj privuče dim koji se diže niže niz padinu. Zna da je tamo još jedno malo selo od par kuća. Prošeta do kraja kamenog puta i ode do ruba velike livade. Dim izlazi iz dimnjaka kamene kuće. Rano je ljeto, znači da nije u pitanju grijanje. Netko kuha, nema drugog razloga da pali peć. Mislila je da i tamo više nema nikog.

Vrati se do kamenog stola na kojem ju milo gleda mali gušter.
Stavi fotografiju majke i bebe na stol pa izvuče mobitel iz torbe i polako otipka poruku.

-za Mirjana Remax
promjena plana, kuća zasad nije na prodaju.

26

petak

veljača

2021

Najveća želja



Posebna je mirnoća ranog ljetnog jutra. Mjesto uglavnom spava, osim ptica i onih stanovnika koji su odavno izgubili bitku s nesanicom. Teta Mira već odrađuje prvo metenje tog dana. Laganim pokretima prolazi metlom kamenu uličicu između njenih vrata i stražnjeg ulaza u crkvu. Ja ne vidim da se ima što mesti, ali teta Mira miče svaku vidljivu i nevidljivu mrvu prašine. Pozdravlja me srdačnim osmijehom. Po završetku metenja uzet zelenu kantu i zaliti pelargonije u pitarima.
Pri kraju ulice otvorena su vrata stana tete Marice. Dopire miris pohanog kruha i kave.
Barba Pepi sjedi na tronošcu ispred vrata guli krumpir. Kore padaju na stari Novi list.
Na prozoru konobe sjedi mačak poluotvorenih očiju. Pored njega vazica ciklama.

Teta Roža poteže žicu tiramola i vješa odjeću. Mornarka, radne hlače njenog muža i tri para njenih gaća. Velike su. Zbog njih se ponekad u drugim mjestima poteže pitanje sušenja robe na otvorenom. U ovom mjestu takve majmunarije u startu su odrezane. Koliko stranaca je kući donijelo svoje nasmiješene fotografije koje u pozadini imaju gaće tete Rože.

Malo iza devet sati mjesto su napustili oni rijetki mlađi koji su zaposleni. Kreće Tužibaba na Radio Rijeci. Glas Roberta Ferlina dopire iz svake kuće. Usudila bi se reći da je tih pola sata tjedno važnije od nedjeljne mise. Treba čuti gdje se bacilo smeće, a nije trebalo i kako je teta na šalteru policije bila bezobrazna.
Kada emisija završi stanovnici izađu na ulicu i poprilično žustro prokomentiraju najvažnije stvari.
Zatim se povlače na pripremu ručka. Miris slabojebca širi se ulicom.

Zatišje će trajati do popodneva kada se mlađi počinju vraćati s posla, a stariji odlaze u vrt, vinograd ili polje.

Predvečer ih možete vidjeti u dvije klupe u centru. Ne znam točno o čemu se priča obzirom da rijetko kada napuštaju mjesto, naprave neki pomak u dnevnom rasporedu ili dožive nešto strašno važno.

Opustjele su ulice i trg. Jedno po jedno gase se svjetla u kućama.

Miran, tih, predvidljiv život u malom mjestu. Moja najveća želja. Možda i jedina.

08

ponedjeljak

veljača

2021

Zeleni (br.37) prozor



Ima jedno malo mjesto na brijegu, u njemu jedan mali dućan, ispred njega mali trg, a iznad dućana jedan prozor. Gledam ga godinama dok prolazim preko trga i zamišljam kako ću jednog dana doći do novaca da kupim taj stan i s njim taj prozor.
Na prodaju je.
Pet godina.
Na trgu odmah pored ulaza u dućan je mjesto za sjedenje.
Domaći, prodavačice, turisti.
U doba najveće gužve zna biti i 20 ljudi koji piju pivo, sokove ili kavu iz automata.
Moje mjesto je nasuprot klupice na stepenicama, tako da se mogu nasloniti na fasadu.
Zrinka mi uvijek donese i karton za pod guzicu da ne nazebem.
Kaže mlada si još.
U stanu iznad dućana već 5 godina nitko ne živi.
Prokleta šteta.
To je najbolji stan na svijetu.
Za mene.
Ima sve što stan treba imati.
I prozor.
Škure su kruži legenda ofarbane u nijansu pastelno zelene br.37 koja se može kupiti na cijelom svijetu samo u jednom malom dućanu u Monfalconeu.
Vlasnik je svake godine išao i kupovao isti broj kojeg kod nas navodno nema.
Pritvoriš škure i kreneš slušati.
Ili se pokažeš ujutro da se zna da si budan.
Kad je počeo korona cirkus da sam bila vlasnik stana i prozora čula bi ovo.
Nisam bila, ali znam.
Svaku riječ.

Boro...si čul?
Ča?
Manjo je prišal z Italiji neki dan.
Pa ča?
Kako pa ča pička mu materina, čitaš ti novini??
Šeće dole po meste sakamo. I va butegu i bricotu i bušuje se dole s duhtoron.
Pa neka hodi, tr nima koronu valda.
Kako on zna da ju nima?
Kako ti znaš da ju nimaš?
I ti si Pačo bil va Italije pasan mesec.
Pasan mesec ni bilo koroni Boro.
Kako znaš da je ni bilo?
Baš znaš da je prišla ovaj mesec?
Ne seri kad ti govorin, Manjo je bil na utakmice va Milane.
Govore da su si tamo dobili.
Ja pa dobro, hod dole i reči da se gre testirat i da ne pohaja po sele.
I koliko ja znam bil je i duhtor š njin.
To ni sigurno.
A čuj, ako i ni bil skupa su saki dan.
I duhtor dela.
I žena mu dela.
Sran ih se skupa more bit.
Ča ne vide ča se dogaja??


Doktor R.(duhtor) prilazi autom i parkira.
Izlazi van.

Ooooo, kako ste?
Jutro, dobro, kako je?
Dobro, dobro.


Doktor ulazi u dućan.

Ča je Pačo?
Nisan te čul da si mu ča rekal.
Ča da mu rečen?
Ča ja znan ča, mane tu povedaš štorije od kunelić pol uri.
Reči mu da je stoka neodgovorna.
Ili ćeš Manjotu srat, a duhtoru viriš z riti.


Doktor R. izlazi.

Pačo kako je koleno?
Dobro zasad.
Ala pridi ki dan da to malo vidimo.
More, fala lepa...ću prit.


Rasčistilo se.
Barem na par minuta.
Širim svoje br.37 zelene škure, zataknem metalne držače da ih fiksiram, naslonim se na prozor i duboku udahnem.
Počinje još jedan lijepi dan.

03

nedjelja

siječanj

2021

Jazavci

U separeu jedne obične neugledne zalogajnice jednog običnog grada, mogao bi biti recimo Karlovac, sjedi naizgled obična skupina ljudi u srednjim godinama. U stvari oni nisu obični naizgled, oni su stvarno obični, nema na njima, a ni u njima ničeg posebno lošeg, posebno dobrog ili posebno čudnog. Valjda. Nitko od njih ne živi u gradu gdje se nalazi zalogajnica. Za svoje rijetke sastanke uvijek izabiru drugi grad, drugi objekt u kojem ne postoji gotovo nikakva šansa da nalete na nekog poznatog.

Sastanci se dogode u pravilu kada osjete potrebu da se podruže uživo, obilježe neki njima važan datum. Danas konkretno slave 15 godina od prve napisane rečenice na jednom forumu. Tog dana je počelo njihovo poznanstvo. Bila je to veća skupina ljudi u početku, nekih dvije godine intenzivno su se družili, ali na kraju je uz protok vremena i raznih događaja u čvrstoj vezi ostalo njih četvero plus još jedan pridruženi član koji je imao pravo pristupa njihovoj viber grupi, ali rijetko je dolazio na sastanke uživo. Nije to bez razloga, on je poprilično javna osoba, poznata u cijeloj državi, zauzet, rasprodan. Bez obzira na to ako mu se uputi direktan poziv u vezi bilo čega ovoj skupini ljudi javlja se na prvo zvono.
Mjesto na kojem su se upoznali davno je nestalo u internetski bespućima.


Pored prozora okrenut leđima ulaznim vratima sjedi Šef. Visok, naočit muškarac u jakni poznatog brenda. Prekrasnog širokog osmijeha koji pokazuje savršene zube. Nadomak je četrdesete godine. Zadnje vrijeme nosi naočale za vid, što njegovo društvo za stolom teško prihvaća. Nikad ne bi pogodili da ispod skupe jakne i dizajnerske košulje ima tetovažu kukastog križa i jedne navijačke skupine.
- Je, pa kaj, to je onda bila fora - glasilo je njegovo objašnjenje.
Ako se tako potrefilo mogli ste nekad čuti i predavanje o tome kako gazda Brko nije bio baš tako loš kako se govori, ima puno gorih i pokvarenijih od njega. Nadimak Šef dobio je već u prvim danima druženja, jednostavno je svojom energijom, stavom, humorom i sposobnošću da okuplja bio proglašen šefom njihove neformalne skupine. Ta skupina ima i svoje ime...Jazavci. Nastalo je tako što se jazavcima zovu oni navijači koji na stadionima samo plješću, nose šalove, kape, majice i ostale sponzorske artikle, ne idu na nebitna gostovanja nego samo na razvikane utakmice. Njihovo poznanstvo je krenulo na navijačkim temama i tako su ostali Jazavci...do danas.
Nakon poprilično burnog života i životnih prilika Šef je uplovio u mirne, možda čak premirne životne vode. Upoznao je ponešto stariju ženu koja je očito imala sve ono što njemu treba. Zajedno vode megauspješnu privatnu firmu koja se bavi prodajom raznih vitaminskih preparata, onih za mršavljenje, a nađe se i nekih artikala poput narukvica, flastera i kristala. Ekipa za stolom cijeli smo njegov asortiman davno prozvali maglom što njega puno ne dira, samo nam prstom pokaže na svoj najnoviji model Volva.


Pored njega sjedi Slovenac. Naravno nema nikakve veze s tom državom, ali Šefu njegovo prezime zvuči slovenski pa ga je tako prozvao, a mi prihvatili. Šef je šef.
Slovenac je ljudina, šef jednog sektora velike firme, oženjen i otac troje djece, a još jedno domsko dijete školuje i dovodi kući preko vikenda. Kad smo se upoznali imao je samo jednu curicu, radio na slabo plaćen poslu i živio u malom stanu. Sada ima četverosoban stan i još dvije nekretnine pored njega. Obzirom da je postao vrlo aktivan u humanitarnom radu, Šef je njegovo materijalno stanje pripisao upravo tome.
Kae Slovenac, kad se završiš s ovim akcijama oko potresa mogao bi se i neki apartmančić na moru riješit?
I dva, ovo će trajat - odgovori Slovenac između dva zalogaja.

Nasuprot Šefa sjedi jedini ženski član skupine, Elaine. Nadimak je dobila po ženskom liku iz Seinfelda. Ona je udana žena, majka troje djece u ranim četrdesetim. Ima svoju turističku agenciju i odlično joj ide. Počesto ju zovu Lajna, to im je lakše izgovoriti, a i sprdaju ju zbog njenog oštrog stava prema bilo kojoj vrsti droge. Izgleda što bi se reklo odlično za svoje godine, tamne kose, blijede puti i plavih očiju. Šef uvijek naglašava kako bi gazda Brko bio jako zadovoljan njome, odmah bi zamijenila onu bezveznu Evu da je nju vidio.

Uz Lajnu smjestio se Šeki. Njihov George Clooney, taj tip muškarca. Također je oženjen, otac dvoje djece, a što se zanimanja tiče to je već i njima teško pratiti. Mijenja karijere, firme, malo korporacija, pa malo privatno. Zadnjih godina dila vina ultra skupa vina. Odlično mu ide. Na sastancima im uvijek pokloni po koju bocu uz neizostavno mrgodanje da je to bacanje biserja pred svinje.
Da nisi radila bambus od toga kozo - upozorio bi Lajnu.


Razgovor je stolom bio je živahan, nisu se vidjeli dugo vremena pa je bilo dosta toga za ispričati. Uživali su u tračevima oko pojedinih ljudi koje su znali svi četvero, ali ti ljudi nisu znali da Jazavci postoje i da se druže. Inače obitelji Jazavaca znale su za tu skupinu, ali im nakon prvih godina to više nije bilo naročito interesantno. Nisu zapitkivali, neki su čak i zaboravili na njihovo poznanstvo. Od prvog dana nalazili su se sami, nisu upoznavali obitelji jer onda ne bi mogli komunicirati onako kako oni to žele. Osim toga, prilično puta se u ovoj maloj državi pokazalo korisnim da za njihovo poznanstvo nitko ne zna.

Slovenac, frend mi ide kod tebe u firmu na razgovor, ali u prodaji. Navodno je već sve riješeno, zvalo se koga treba zvat - kaže Lajna ispijajući kavu.
- Pa šta ja trebam?
- Trebaš to da ne dobije posao.
- A?...pa koja si ti krava.
- Ajde ne seri, to je onaj šta sam ti pričala, prvo nije dobar za to, a drugo sad je u govnima i traži bilo šta, najbolje bi mu bio posao tamo gdje sad živi, ali nije ništa našao.
- A taj, šta nisi rekla odmah koji. Riješit ću, teško, ali hoću.
- Ma zvala sam Fredija (njihov pridruženi član) i on će riješit nešto, ali može tek za mjesec dana.
- Onda OK.
- Šefe, i daj ti sad imaš neku nagradnu igru, žena mu to igra pa nek dobije te tvoje pizdarije.
- Lajna i ti bi trebala malo počet s vitaminima - kaže Šef smijuljeći se.


Lajna je sjedila u svom kauču pored muža. Taman je završio razgovor s prijateljem.

- Zamisli nije dobio posao, kao neki kandidat bolji ovo-ono. Ne mogu vjerovat zvao sam dva čovjeka koji nema šanse da to ne mogu riješit - uzbuđeno je rekao muž.
- Možda nemaš tako dobre veze kao što misliš da imaš - rekla je Lajna dok je ispijala čašu vrhunskog vina i lajkala objavu Šefove firme u kojoj su objavljeni dobitnici na nagradnoj igri.

29

utorak

prosinac

2020

Crvena i Crni



Upoznali su se na portalu jednih dnevnih novina. Drugačije je to izgledalo nego danas. Pisala je stalna ekipa i kako to već bude dogodila su poznanstva, prijateljstva i ljubavi. Njega doduše nitko nije upoznao jer su se bojali tko bi to uopće mogao biti. Pisao je potpuno nevjerojatne stvari s desnog spektra. Bilo je tu šovinizma, nacionalizma, fašizma, vrijeđanja i pljuvanja svega što je bilo i u naznakama protiv stožerne stranke Lijepe naše. Ona je bila njegov antipod. Ljevičarka, simpatizerka njegovog smrtnog neprijatelja, tolerantna na sve ono što je on smatrao devijacijama. Nakon mjeseci i godina vrijeđanja, naskakivanja i oštrih polemika razvili su kako to već obično biva jedan specijalni odnos iz kojeg je iskrila simpatija, Stavovi koje su iznosili smatrali su igrom, ona nije mogla vjerovati da on to stvarno misli i nije se više time opterećivala. Drugi sudionicima isto je otupjela oštrica jer s njim su mogli samo izludjeti, jednostavno su ga pustili da piše svoje pangerike i smijali se.

Kako to već biva kada se ispiše tolika količina misli neminovno svjesno ili nesvjesno otkrijete neke podatke o sebi. Iz njegovih izlaganja ona bila sigurna da živi na kontinentu, da je oženjen i znala je da je barem 10 godina stariji od nje, moguće i više. Najviše se otkrivao kad je pisao o svom ratnom putu. Spominjući neke svoje aktivnosti iz tog perioda otkrio je još više podataka iz kojih je pronicljiva komentatorica sklapala mozaik. Ona s druge strane nikad nije otkrila podatke o sebi i nitko nije mogao znati njenu lokaciju ili životni status. Postepeno je putem suptilnih pitanja bila potpuno sigurna u grad gdje dotični živi.
Nije ona planirala nikakva upoznavanja jer i poslije toliko godina nekad joj se činio prečudan i nije u stvari htjela znati tko je to, ovako je bilo bolje. Ni on nikad nije pokušao stupiti s njom u kontakt.
Slijedile su sve opuštenije rasprave i o nekim stvarima nevezanim za aktualna događanja, saznala je novih sitnih podataka koji su preciznije govorili gdje se nalazi njen mrežni poznanik.

Tog dana na portalu se u svom agresivnom i bezobraznom stilu posvađao ni manje ni više nego ispod teksta o održavanju nekih balkonskih biljaka. Kako su i tu bili neke koje zna s drugih tema uspio je završiti na tome da ovi crveni ne znaju ni biljku zaliti, a kamoli voditi državu. Crni danas divlja na najjače. Jedino je nju pozdravio i dodao...Šta je Crvena, tebi vjerojatno ni peršin ne bio uspio iznići. Kad se vratila s posla bacila je pogled na portal, zadnji upis na makljaži oko biljaka bio je njegov, pohvalio se stablom limuna koje u klimi gdje se nalazi samo on može dotjerati u stanje dostojno najboljeg rasadnika.

Smrznula se. Trnci su joj prošli kroz cijelo tijelo, više puta.
Otišla je do prozora spavaće sobe i odmaknula zavjesu. S prozora vidjela se susjedna zgrada, udaljena nekih 50m. Prizemni stan imao je vrt i….stablo limuna. Na štriku se sušila jakna s logom stožerne stranke.

Krenule su joj suze...radosnice.

Oznake: plaža

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.