03

nedjelja

siječanj

2021

Jazavci

U separeu jedne obične neugledne zalogajnice jednog običnog grada, mogao bi biti recimo Karlovac, sjedi naizgled obična skupina ljudi u srednjim godinama. U stvari oni nisu obični naizgled, oni su stvarno obični, nema na njima, a ni u njima ničeg posebno lošeg, posebno dobrog ili posebno čudnog. Valjda. Nitko od njih ne živi u gradu gdje se nalazi zalogajnica. Za svoje rijetke sastanke uvijek izabiru drugi grad, drugi objekt u kojem ne postoji gotovo nikakva šansa da nalete na nekog poznatog.

Sastanci se dogode u pravilu kada osjete potrebu da se podruže uživo, obilježe neki njima važan datum. Danas konkretno slave 15 godina od prve napisane rečenice na jednom forumu. Tog dana je počelo njihovo poznanstvo. Bila je to veća skupina ljudi u početku, nekih dvije godine intenzivno su se družili, ali na kraju je uz protok vremena i raznih događaja u čvrstoj vezi ostalo njih četvero plus još jedan pridruženi član koji je imao pravo pristupa njihovoj viber grupi, ali rijetko je dolazio na sastanke uživo. Nije to bez razloga, on je poprilično javna osoba, poznata u cijeloj državi, zauzet, rasprodan. Bez obzira na to ako mu se uputi direktan poziv u vezi bilo čega ovoj skupini ljudi javlja se na prvo zvono.
Mjesto na kojem su se upoznali davno je nestalo u internetski bespućima.


Pored prozora okrenut leđima ulaznim vratima sjedi Šef. Visok, naočit muškarac u jakni poznatog brenda. Prekrasnog širokog osmijeha koji pokazuje savršene zube. Nadomak je četrdesete godine. Zadnje vrijeme nosi naočale za vid, što njegovo društvo za stolom teško prihvaća. Nikad ne bi pogodili da ispod skupe jakne i dizajnerske košulje ima tetovažu kukastog križa i jedne navijačke skupine.
- Je, pa kaj, to je onda bila fora - glasilo je njegovo objašnjenje.
Ako se tako potrefilo mogli ste nekad čuti i predavanje o tome kako gazda Brko nije bio baš tako loš kako se govori, ima puno gorih i pokvarenijih od njega. Nadimak Šef dobio je već u prvim danima druženja, jednostavno je svojom energijom, stavom, humorom i sposobnošću da okuplja bio proglašen šefom njihove neformalne skupine. Ta skupina ima i svoje ime...Jazavci. Nastalo je tako što se jazavcima zovu oni navijači koji na stadionima samo plješću, nose šalove, kape, majice i ostale sponzorske artikle, ne idu na nebitna gostovanja nego samo na razvikane utakmice. Njihovo poznanstvo je krenulo na navijačkim temama i tako su ostali Jazavci...do danas.
Nakon poprilično burnog života i životnih prilika Šef je uplovio u mirne, možda čak premirne životne vode. Upoznao je ponešto stariju ženu koja je očito imala sve ono što njemu treba. Zajedno vode megauspješnu privatnu firmu koja se bavi prodajom raznih vitaminskih preparata, onih za mršavljenje, a nađe se i nekih artikala poput narukvica, flastera i kristala. Ekipa za stolom cijeli smo njegov asortiman davno prozvali maglom što njega puno ne dira, samo nam prstom pokaže na svoj najnoviji model Volva.


Pored njega sjedi Slovenac. Naravno nema nikakve veze s tom državom, ali Šefu njegovo prezime zvuči slovenski pa ga je tako prozvao, a mi prihvatili. Šef je šef.
Slovenac je ljudina, šef jednog sektora velike firme, oženjen i otac troje djece, a još jedno domsko dijete školuje i dovodi kući preko vikenda. Kad smo se upoznali imao je samo jednu curicu, radio na slabo plaćen poslu i živio u malom stanu. Sada ima četverosoban stan i još dvije nekretnine pored njega. Obzirom da je postao vrlo aktivan u humanitarnom radu, Šef je njegovo materijalno stanje pripisao upravo tome.
Kae Slovenac, kad se završiš s ovim akcijama oko potresa mogao bi se i neki apartmančić na moru riješit?
I dva, ovo će trajat - odgovori Slovenac između dva zalogaja.

Nasuprot Šefa sjedi jedini ženski član skupine, Elaine. Nadimak je dobila po ženskom liku iz Seinfelda. Ona je udana žena, majka troje djece u ranim četrdesetim. Ima svoju turističku agenciju i odlično joj ide. Počesto ju zovu Lajna, to im je lakše izgovoriti, a i sprdaju ju zbog njenog oštrog stava prema bilo kojoj vrsti droge. Izgleda što bi se reklo odlično za svoje godine, tamne kose, blijede puti i plavih očiju. Šef uvijek naglašava kako bi gazda Brko bio jako zadovoljan njome, odmah bi zamijenila onu bezveznu Evu da je nju vidio.

Uz Lajnu smjestio se Šeki. Njihov George Clooney, taj tip muškarca. Također je oženjen, otac dvoje djece, a što se zanimanja tiče to je već i njima teško pratiti. Mijenja karijere, firme, malo korporacija, pa malo privatno. Zadnjih godina dila vina ultra skupa vina. Odlično mu ide. Na sastancima im uvijek pokloni po koju bocu uz neizostavno mrgodanje da je to bacanje biserja pred svinje.
Da nisi radila bambus od toga kozo - upozorio bi Lajnu.


Razgovor je stolom bio je živahan, nisu se vidjeli dugo vremena pa je bilo dosta toga za ispričati. Uživali su u tračevima oko pojedinih ljudi koje su znali svi četvero, ali ti ljudi nisu znali da Jazavci postoje i da se druže. Inače obitelji Jazavaca znale su za tu skupinu, ali im nakon prvih godina to više nije bilo naročito interesantno. Nisu zapitkivali, neki su čak i zaboravili na njihovo poznanstvo. Od prvog dana nalazili su se sami, nisu upoznavali obitelji jer onda ne bi mogli komunicirati onako kako oni to žele. Osim toga, prilično puta se u ovoj maloj državi pokazalo korisnim da za njihovo poznanstvo nitko ne zna.

Slovenac, frend mi ide kod tebe u firmu na razgovor, ali u prodaji. Navodno je već sve riješeno, zvalo se koga treba zvat - kaže Lajna ispijajući kavu.
- Pa šta ja trebam?
- Trebaš to da ne dobije posao.
- A?...pa koja si ti krava.
- Ajde ne seri, to je onaj šta sam ti pričala, prvo nije dobar za to, a drugo sad je u govnima i traži bilo šta, najbolje bi mu bio posao tamo gdje sad živi, ali nije ništa našao.
- A taj, šta nisi rekla odmah koji. Riješit ću, teško, ali hoću.
- Ma zvala sam Fredija (njihov pridruženi član) i on će riješit nešto, ali može tek za mjesec dana.
- Onda OK.
- Šefe, i daj ti sad imaš neku nagradnu igru, žena mu to igra pa nek dobije te tvoje pizdarije.
- Lajna i ti bi trebala malo počet s vitaminima - kaže Šef smijuljeći se.


Lajna je sjedila u svom kauču pored muža. Taman je završio razgovor s prijateljem.

- Zamisli nije dobio posao, kao neki kandidat bolji ovo-ono. Ne mogu vjerovat zvao sam dva čovjeka koji nema šanse da to ne mogu riješit - uzbuđeno je rekao muž.
- Možda nemaš tako dobre veze kao što misliš da imaš - rekla je Lajna dok je ispijala čašu vrhunskog vina i lajkala objavu Šefove firme u kojoj su objavljeni dobitnici na nagradnoj igri.

29

utorak

prosinac

2020

Crvena i Crni



Upoznali su se na portalu jednih dnevnih novina. Drugačije je to izgledalo nego danas. Pisala je stalna ekipa i kako to već bude dogodila su poznanstva, prijateljstva i ljubavi. Njega doduše nitko nije upoznao jer su se bojali tko bi to uopće mogao biti. Pisao je potpuno nevjerojatne stvari s desnog spektra. Bilo je tu šovinizma, nacionalizma, fašizma, vrijeđanja i pljuvanja svega što je bilo i u naznakama protiv stožerne stranke Lijepe naše. Ona je bila njegov antipod. Ljevičarka, simpatizerka njegovog smrtnog neprijatelja, tolerantna na sve ono što je on smatrao devijacijama. Nakon mjeseci i godina vrijeđanja, naskakivanja i oštrih polemika razvili su kako to već obično biva jedan specijalni odnos iz kojeg je iskrila simpatija, Stavovi koje su iznosili smatrali su igrom, ona nije mogla vjerovati da on to stvarno misli i nije se više time opterećivala. Drugi sudionicima isto je otupjela oštrica jer s njim su mogli samo izludjeti, jednostavno su ga pustili da piše svoje pangerike i smijali se.

Kako to već biva kada se ispiše tolika količina misli neminovno svjesno ili nesvjesno otkrijete neke podatke o sebi. Iz njegovih izlaganja ona bila sigurna da živi na kontinentu, da je oženjen i znala je da je barem 10 godina stariji od nje, moguće i više. Najviše se otkrivao kad je pisao o svom ratnom putu. Spominjući neke svoje aktivnosti iz tog perioda otkrio je još više podataka iz kojih je pronicljiva komentatorica sklapala mozaik. Ona s druge strane nikad nije otkrila podatke o sebi i nitko nije mogao znati njenu lokaciju ili životni status. Postepeno je putem suptilnih pitanja bila potpuno sigurna u grad gdje dotični živi.
Nije ona planirala nikakva upoznavanja jer i poslije toliko godina nekad joj se činio prečudan i nije u stvari htjela znati tko je to, ovako je bilo bolje. Ni on nikad nije pokušao stupiti s njom u kontakt.
Slijedile su sve opuštenije rasprave i o nekim stvarima nevezanim za aktualna događanja, saznala je novih sitnih podataka koji su preciznije govorili gdje se nalazi njen mrežni poznanik.

Tog dana na portalu se u svom agresivnom i bezobraznom stilu posvađao ni manje ni više nego ispod teksta o održavanju nekih balkonskih biljaka. Kako su i tu bili neke koje zna s drugih tema uspio je završiti na tome da ovi crveni ne znaju ni biljku zaliti, a kamoli voditi državu. Crni danas divlja na najjače. Jedino je nju pozdravio i dodao...Šta je Crvena, tebi vjerojatno ni peršin ne bio uspio iznići. Kad se vratila s posla bacila je pogled na portal, zadnji upis na makljaži oko biljaka bio je njegov, pohvalio se stablom limuna koje u klimi gdje se nalazi samo on može dotjerati u stanje dostojno najboljeg rasadnika.

Smrznula se. Trnci su joj prošli kroz cijelo tijelo, više puta.
Otišla je do prozora spavaće sobe i odmaknula zavjesu. S prozora vidjela se susjedna zgrada, udaljena nekih 50m. Prizemni stan imao je vrt i….stablo limuna. Na štriku se sušila jakna s logom stožerne stranke.

Krenule su joj suze...radosnice.

Oznake: plaža

16

ponedjeljak

studeni

2020

Stjepan


Stjepan je imao dobar život. Ne može se požaliti. Kad se usporedi s drugima bila je uzbudljivo.
Razmišlja o prošlosti jer što mu drugo preostaje raditi u ovom koferu nego prelistavati uspomene.

Okružen braćom već dvije godine nije vidio svjetlo dana. Trgovinu, banku, birtiju, sanja i o barem par dana na moru pa makar ga umrljali sladoledom.

Najduže je dosad boravio u starinskom regalu jedne bake koja ga je čuvala godinu dana da ga preda svom razmaženom unuku. Koji ga je predao u lokalni Admiral casino istog dana kad mu je baka drhtavim rukama izvadila svoje bogatstvo.

Prošao je Stjepan doktorske ordinacije gdje se lijepo družio s bombonijerama i konjacima, ljetovao na najljepšim lokacijama na kojima je prošao štandove s lavandom, restorane, pa i metalne kutije vlasnika pedalina.

Znao je da mu se ne piše dobro čim je došao u ruke Draganu. Kružile su glasine da ako se njega dopadneš završiš na mračnom mjestu i čekaš da te nađu. Kakva je policija u ovoj državi sva je prilika da ćeš završiti kao američka braća u Kolumbiji. Gazda zaboravi gdje te je uopće stavio i ti istruneš ili te pojedu miševi. Kakav kraj nakon života u kojem imao brda droge na sebi i provodio noći među cicama lijepih žena.

Jedna stvar među njegovim kompanjonima nikad nije razjašnjenja. Ako te i nađe policija da li te zapale, završiš li možda u nekom skladištu dokaza ili što bude?
Nekako se nadao da će se naći dobra duša (tipuju na čuvara dokaza) koja će ih spasiti takve sudbine i staviti ponovo u opticaj.
Zaista nikome nije u interesu da čamimo u skladištu krim-policije.
__________________

10

utorak

studeni

2020

Veliko pospremanje



Svi koje iste ikad radili u nekom kolektivu znate kako izgledaju povremena Velika pospremanja.

Počinju kad gazda ili generalni ustanove da treba mijenjati vašeg šefa. Ponekad doduše odu i sami.

Ako je prva solucija tj. pedala u pitanju obično ljudski resursi iskomuniciraju da je „otišao u potragu za novim izazovima“. Slatko.

Dolazi novi šef. Nova mlada nada, mladi lav, kojeg su navodno jedva pridobili u naš kolektiv. Smiješi nam se svijetla budućnost.
Samo mi ne znamo kako može biti svjetlije nego što je. Firma posluje dobro, proizvodi i usluge su stabilno traženi, nema tu neke velike drame.

E, ali mladi lav tako ne misli. On je već pri razgovoru za tu poziciju predložio stotinjak načina za bolje brojke.

Na prvim sastancima posere sve...od prodajnih tehnika preko obleke ljudi na terenu, komunikacijskih kanala unutar firme, rasporeda stolova u kancelarijama, a do kraja Velikog pospremanja na udaru će se naći aparati kavu, korištenja čajne kuhinje, raspored parkinga i za kraj vrsta i cijena tariguza unutar firme.

Gazde i šefovi iznad mudro prate situaciju i daju za pravo mladom lavu da prodrma sve što se prodrmat može. Adminstracija odjednom dolazi 15 min ranije na posao i odlazi kasnije, marenda se za stolom gledajući u komp, u čajnu kuhinje se zalazi eventualno po čašu vode, na oglasnim pločama nema zajebancije sa slikama Željkine glave nakačene na Jennino tijelo. Omiljeni aparat za kavu je izbačen jer ćemo dobiti jeftiniju kavu bolje kvalitete. Arhiva se preslaguje na način za koji je naš lavić čuo od kolege iz SAD-a.

Mladi lav kao i svi prije njega ubrzo pokaže prve veće znakove svoje blentavosti kada raznim tehnikama navlačenja, kumljenja, moljenja i inzistiranja na vraćanju usluga podiže prodaju u dva mjeseca za dvoznamenkaste postotke.

Netko mu pokuša pristojno šapnuti da će mu ti brojevi biti baza za plan za narednu godinu, da ne smiješ previše, neće ti to dugo, gazda se navikne, ali tukac je glup i nema tu pomoći. Kao da mi ne znamo nakon tolikih godina što je realitet. I da rast mora biti mikroskopski.

Situacija se raspetlja vrlo brzo i na već toliko puta viđen način. Mladom lavu padnu brojke, ispadne glup na dva -tri važna sastanka, Kinezova žena koja radi u administraciji požali se gazdi na ponašanje mladog lava, gazda odmah uputi poziv Kinezu ispričavajući se i moleći oprost.

Zaposleni se smireno vrate slaganju pasijansa, marenda se satima u čajnoj kuhinji, vraćen je i stari aparat za kavu jer novi se nije pokazao dobrim. Željka je ponovo na oglasnoj ploči, a i dolaze vijesti da imam pravo na plaćenu rekreaciju.

A mladi lav zavučen u svoj ured surfa i traži nove izazove.

07

subota

studeni

2020

Osmijeh gđe.Pinezić

-jedan običan ljetni dan-

Lijepo je probuditi se ujutro i sretan otići na neko mjesto koje duboko voliš i osjećaš, gledati isto drveće, isti kamenčić, istu palmu. I gđu. Pinezić. Koju uopće ne poznaješ. I čije će lice obasjati blagi osmjeh kad te vidi.

Spuštam se vijugavom cestom prema plaži, cestom koju često izabiru za snimanje reklama. Vrlo slična onoj kojom se spuštate u Monte Carlo, samo ovdje vas na dnu čeka nešto puno ljepše.

Jutros sam uspjela parkirati jako blizu. Pozdravljam Afroditu, prodaje đinđe na prilazu plaži. Romi znaju davati imena to je sigurno. Na kiosku kod Ksenije uzmem novine. Prolazim dalje pored slastičarne, Ljulji maše, zna da neću kupiti sladoled. Na kraju plaže klupa u hladu je slobodna. Za dva-tri sata neće biti, a ni prostor oko nje. Vrvit će ljudima. Nije ni čudo, nisam prošla cijeli svijet, ali odgovorno tvrdim da ljepše plaže nema. To je naprosto nemoguće.

Skidam haljinu, širim ručnik po klupi i krenem prema moru. Pokušala sam par puta fotografijom ili pričom dočarati kako izgleda ta plaža, to more, taj pogled iz mora prema kraju, ali sam odustala. Jednostavno morate doći i vidjeti. Ili nemojte. Ionako već previše ljudi zna za ovo mjesto.

Polako ulazim, močim si ruke i dekolte, zaranjam, izranjam, plivam prema mreži ne okrećući se. Slatko je iščekivanje dolaska do mreže i onda okreta prema naprijed, znajući što ćeš vidjeti.
Desno je pusta plaža, na kraju lučica i iznad nje stari grad. Kod Malog u lučici već se piju prve kave.
Desno je granica između dvije plaže, stijene, mjesto gdje djeca love rakove i razbijaju glave. Ravno pogled puca na tri stare vile i njihove parkove. Između vila i plaže je šetnica.

Po položaju sunca koje mi prži u vrat mogu odrediti da će sada doći. Aha, evo je. Gđa.Pinezić u širokoj haljini i divnim pletenim šeširom na glavi. Preko ramena velika torba s izvezenom ružom. Stvari ostavlja na svojoj stijeni, podiže pogled prema meni, nasmiješi se i mahne. Ulazi u more na drugom dijelu plaže. Pliva polako i elegantno do mreže. Pedesetak metara dalje od nje do mora dolazi i njena prijateljica...ili neprijateljica, ovisi o tome s kim razgovaraš.

I ona ulazi polako, pliva prema gđi. Pinezić. Pričaju na mreži, ali dovoljno su daleko da ne mogu razaznati riječi. Niti sam to ikad pokušala.
Izlazim van i sjedam na klupu. Dok pročitam novine one će biti gotove. Gđa. Pinezić, koju kako sam rekla ne poznajem osim što joj znam prezime, nekoliko seoskih pričica i njen osmijeh izlazi i u kabini se presvlači u suhi kostim. Taj je ljepši od onog u kojem se kupa. Sjedi na svojoj stijeni par minuta. Lice joj je uvijek isto, mirno, spokojno, blago, možda sjetno.

Skupi stvari i kreće prema kući usporenim korakom. Na šetnici raste ogromni oleander, cvjetovi su blijedo rozi. Zastaje pored njega, podigne ruku i nježno ga pogladi po listu. Gleda u njega. Pet, četiri, tri, dva, jedan...kreće. Što je u njenoj glavi svakog dana tih pet sekundi, ni manje ni više nego pet.
Pa, vjerojatno nešto lijepo.


-prije nekoliko dana-

Moje prvo kupanje nakon korona diverzije na naše živote. Podne je. Ujutro mi se nije dalo. Plaža je pusta, osim što upravo na mom dijelu tri radnika grade novi toalet. Za njih korona nije ni postojala. Još je daleko do pravog ljeta. Klupica mi je privremeno maknuta jer su naslagali građevinski materijal.

Stavljam ručnik na plažu i sjedim neko vrijeme. Osjećam nelagodu iz dva razloga. Prvi je što mi je neugodno uživati u plivanju dok tri radnika tucaju kamen iza mene. Drugi je da su valjda su svojoj muci zaslužili bolji pogled od onog na moje nabreklu karantensku pozadinu.


A šta se može. Ovaj put utrčavam u more, da si svi skratimo muke. Plivam polako, okrećem se na mreži. Radnici u jednom trenutku odlaze prema oleanderu gđe. Pinezić. Nose u rukama nešto poput vrtnih škara. Ne vidim dobro. Prožme me osjećaj užasa, krenem brzo plivati nazad, vičem im i mašem. Oni se okreću i gledaju, potrče prema plaži. Izađem van zadihana i raširenih očiju.
- Što ste radili pored oleandera??
- Ma samo ćemo ga malo podrezati.
- Koliko malo? To je znate oleander gđe.Pinezić
- Nisam znao da je nečiji, ovo je općinska šetnica. Dogovoreno je da se
podreže jer se previše raširio.
- Nemojte samo pretjerati, ona ga znate pogladi kad se vraća s jutarnjeg
kupanja.
- Ona ga šta ?
- Pogladi ga!! ...zakreštim.

Pogledao me kao da sam čudnovati kljunaš i otišao.

Stvarno ga nisu previše obrezali. Kad su završili jedan od radnika pogledao je prema meni, lagano sam mu kimnula i uputila se prema lučici.

06

petak

studeni

2020

Nella Kukich


Izlozi knjižara ispunjeni su najnovijim romanom Nelle Kukich. Šesti roman na vrhu je svih ljestvicama popularnosti kao i svi prethodni. Književna je to senzacija neviđena još od vremena kad je svijet zaludio Stieg Larsson svojim skandinavskim noirom. Na krilima njegove popularnosti poletjeli su mnogi, gotovo mi se čini da je dovoljno imati skandinavsko ime i prezime i već si prodao par stotina tisuća primjeraka diljem planete.

No, Nella je pretekla Larssona i druge velikane i po broju prodanih primjeraka i po popularnosti. Razlog tome je pored neupitno fenomenalnih romana to što nitko ne zna tko je Nella.
Ne baš nitko, navodno zna samo jedan čovjek. To je odvjetnik koji se prije nekih desetak godina pojavio u jednoj izdavačkoj kući i donio rukopis romana. Rekao je da autorica želi ostati anonimna i tada i zauvijek. Nisu dolazili u obzir nikakvi kontakti s novinarima ni sa zaposlenima u izdavačkoj kući.
To je bio uvjet bilo kakve suradnje. Zaposleni nisu pridali veću pažnju ni rukopisu ni takvom zahtjevu jer su imali svakakvih umjetnika ili onih koji to misle da jesu. Na kraju im se uglavnom rukopisi nisu ni objavili, a ako jesu pisci brzo su odustali od svoje anonimnosti, slast slave uvijek je bila jača.

Nakon nekoliko tjedan rukopis Nelle Kukich konačno je došao u ruke jednom od urednika. Nakon što je pročitao roman do kraja dana izbezumljeno je nazvao odvjetnika i pozvao ga u izdavačku kuću.

Detalji prvog ugovora nisu poznati, ali sigurno je da je Nella Kukich potukla sve rekorde u zaradi od svojih knjiga.

Izdavač je pokušavao nekoliko puta doznati tko je Nella, ali odvjetnik koji ju je zastupao zaprijetio je da mu ne dosađuju pitanjima i istragama jer će izgubiti sva prava koja imaju i nikad više neće objaviti njenu knjigu. Nella nikad nije primala predujmove za knjige i nikad nije imala rok za izdavanje nove. Mogli su samo čekati i nadati se. U međuvremenu su i odustali od traganja za identitetom jer je ovakva tajnovitost samo pogodovala prodaji i misteriju tko je Nella Kukich.

Razni književni kritičari i publika pokušavali su iz njenih romana i likova spoznati gdje bi Nella mogla živjeti, čime se bavi, kojeg je staleža. Nisu im puno pomogli. Imala je likove s ruba života do onih koji su živjeli životom plemstva, isprepletali su se u njenim triler pričama i uvid u svaki od tih svjetova činio se kao da je sam autor dio njih.

Jedino što je bilo jasno da se radnja odvija u europskim gradovima. Nekad sjever, nekad jug. Izvanredno je poznavala sve regije. Isto tako nije imala jednog ili više likova koji bi se protezali kroz njene romane. Svaki je bio potpuno drugačija priča s novim likovima.


Ovaj zadnji bio je upravo urnebesan. Glavna junakinja bila je “baba sera”, zanimanje koje se uglavnom izgubilo pojavom WC-a na žetone.

Njena Franka radila je na naplati korištenja WC-a u centru jednog grada koji nije zamijenio ljude automatima. Osim što je bila “baba sera” Franka je ujedno bila i pisac. Od rane mladosti na svom radnom mjestu čitala je na tone knjiga i počela pisati. Osim što je imala puno vremena za čitanje na svom radnom mjestu dolazila je u dodir s mnoštvom različitih ljudi i sudbina. Ne bi čovjek vjerovao što se sve vidi i čuje u javnom WC-u tijekom desetljeća. Zaplet nastaje kada se konačno odvaži pokazati neke od svojih djela jednom čovjeku koji ju nakon toga želi ubiti i objaviti njene romane pod svojim imenom.

Starica prolazi pored izloga punih njenog najnovijeg romana. Obučena je su sivi baloner i nestaje iza ugla u javni WC.

Pozdravila se s kolegicom iz prve smjene, sjela za svoj stol i izvadila knjigu.
Danas će malo čitati ruske klasike, pisanja joj je dosta za par mjeseci.
Sigurno će u narednom periodu biti zanimljivo na poslu, "babe sere" će biti popularne. Pitat će ju da nije ona možda Franka.

Nasmiješi se i krene s čitanjem.

Rajino Polje




Jeste li ikad bili u Rajinom Polju? Sumnjam. Ne znam što bi vas tamo odvelo. Možda krivo skretanje. I to treće zaredom.
U svakom slučaju preporučam ukoliko planirate samoubojstvo. Da učvrstite odluku. Nakon posjete ovom mjestu više neće te imati sumnji. Jad, čemer i bezizlaznost koji vas drže stegnut će jače i odlučnije.

Na zadnjem popisu stanovništva imali su trideset stanovnika. Ja nikad u prolazu nisam vidjela više od tri. Nijedno dijete. Oni ostali vjerovatno koristi poreznu olakšicu i ovo im je fiktivno prebivalište. Većina kuća uz cestu je srušena u ratu i zarasla u korov, iz nekih raste i ozbiljno drveće. I one koje nisu srušene nisu u puno boljeg stanja.
I nakon rata imali smo odlične majstore u uništavanju života.

Spletom nekih okolnosti prođem cestom kroz Rajino Polje par puta godišnje, ali ovo je prvi puta da je zima. Nema one turobne sumaglice, sivila koje koje može imati samo napušteno selo u nizini. Bjelina krovova i dvorišta nas zavarava da je to selo kao i bilo koje drugo. Selo s puno djece. Samo su sada unutra. Griju se uz peć nakon veselog dana punog igre na snijegu. Bijela boja sakrila je napukle ograde, blatnjava dvorišta i stari bicikl.
Iz prve kuće dopire svjetlost. Znak života u ovaj snježni sumrak. Došli smo do pola sela. Ništa. Bjelina i tišina. Zadnja kuća u selu je najveća. Klasična slavonska, na lakat. Ispred nje znam vidjeti staru baku kako sjedi na klupi i gleda prema cesti. Mislim da živi sama. Djeda ili nekog drugog nikad nisam zamjetila.
Naravno sada nema nikoga, ali iznad ulaznih vrata gore šarene lampice.
Tko ih je objesio? Baka sama? Netko joj je pomogao? Tko? Za koga ih je objesila? Dolaze unuci? Sama za sebe? Možda ipak traži od života nešto više od obroka i drva? Ipak u njoj sije iskra života?

Da sam taj dan htjela učvrstiti odluku o samoubojstvu baka bi me zajebala.

-ovu priču posvećujem svima nama koji želimo da božićni asortiman dođe u trgovine i prije 01.listopada -
__________________

Zimmer frei



Iznajmljivači. Posebna sorta. Ne ovi koji su u turizam krenuli u zadnjem desetljeću. Pričam o onima koji su u tome još od kasnih 60-ih. U svakom malom turističkom mjestu možete ih lako prepoznati.

Muškarci nose visokokvalitetne majice uparene s isto takvim hlačama do koljena. Prevladavaju sve nijanse plave. Na nogama budu skupe šlape ili čak mokasinke ukoliko su teži slučaj šminkera. Sunčane naočale potpuno neprilagođene njihovoj dobi.

Žene uvijek imaju savršeno isfriziranu kosu, prevladava boja meda. I u poznim godinama ne bježe od upadljivije boje ruža. Nose fantastične šešire, nakit je obavezan i kod odlaska na plažu. Nikad ne nose otvorene sandale. Čak i ako nemaju čukljeve znaju što se u tim godinama ne pokazuje. Osim kad se baš mora. Zato su na kupanju obično same ili u pratnji najbližih prijateljica, isto tako iznajmljivačica.

Nos jednih i drugih uvijek je lagano uzdignut. Ipak su oni svojevrsna aristokracija mjesta. Starosjedioci su, a k tome su svoj status potkrijepili i lijepim materijalnim statusom. Koji je u pravilu čak i puno jači nego što mi obični smrtnici mislimo. Prave se da ne znaju upotrijebiti bankovnu karticu, a da im prifali jedna lipa na računu primjetili bi prije nego bi nestala.
Kao što imaju i nepogrešiv njuh za razne parazite koji bi od njih htjeli profitirati.

Davno su raščistili odnose s rodbinom na kontinentu. Posao je posao, i u praznu sobu uvijek netko može navratiti u zadnji čas. Nakon 50 godina mjenjanja posteljina ne pada im to napamet raditi mukte. K tome, takve pridošlice očekuju od tebe i da ih zabaviš, dadiljaš, voziš na izlete. Ne bi išlo.

Svi su jako dobri s djelatnicima u Turističkoj zajednici. Oni su izvor najvažnije informacije. Tko ima i koliko ima gostiju. Pogotovo otkad je uveden e-visitor.

Popunjenost pojedinog iznajmljivača možete dobro pratiti i promatranjem njegovog cirkuliranja mjestom. Ukoliko je pun zadržava se u dućanu po sat vremena, trpa goleme količine malih marmeladi u kolica, zaustavlja svih da ispriča kakve goste ima. Onda se ide i na podužu jutarnju kavu u lokalni kafić, pa i na popodnevnu. Nema gdje ih nema. Kad je prazno i oni se drže svog dvorišta.

Zadnje vrijeme više nije bitno samo imati goste nego i koje. Ukoliko vas najčešće pohode Česi i Mađari nista baš na naboljem glasu. Nijemci su neki standard, ali danas se važno pohvaliti Skandinavcima ili dajbože Amerikancima.

Gospođa D. zvijezda je današnje jutarnje kave. Podignuta je ljestvica na još višu razinu. Ne samo da su apartmani puni, ne samo da su Amerikanci nego su i gay par. To je momentalno Level 1. Nema dalje. To je ono što te čini The Iznamljivačem. Slušam njeno uzbuđeno izlaganje.
- Ma to ti ne moreš zamislet kako su oni šesni, kako se lepo pogovaraju.
- A kako su uredni, čera je jedan pral teracu z močoton.
- Ma to je posebna sorta, i moren ti reć da neće oni sakamo, biraju oni najboji apartmani, znaju ča je lepo.

Prije samo koju godinu u vrijeme referenduma o braku slušala sam ju na istom mjestu kako nariče nad sudbinom ove države, kako je svijet potpuno poludio, kakvi gay brakovi, šta je previše je previše.

Uvijek sam tvrdila da je za gay parove više dobra učinio turizam nego sve udruge, mediji i političari zajedno.
__________________

05

četvrtak

studeni

2020

Hoteli


Obožavam hotele. Svaki ulazak u njih za mene je praznik za sva čula. Još ako sam u njega ušla kao gost koji će tu noćiti i blagovati sreći nema kraja. Osjećaj ulaska u glavni hol, ogledavanje, atmosfera, miris ulaštenih podova. Vjerujem da i drugi ljudi vole putovati, biti tetošeni kao gosti, ali si utvaram da je moja ljubav dublja. Traje od djetinjstva kada sam puno boravila po hotelima zahvaljujući sportu.

Duže vrijeme planirala sam jedno specijalno putovanje. 10 dana 10 hotela. Zašto mjenjati svaki dan? Zato da 10 puta osjetim to blaženstvo prvog ulaska, uzbuđenje novog hotela, check-in na recepciji, upijanja mirisa, spremanja za večeru. Nikad drugi dani nisu kao onaj prvi.

Uvjet da se hotel nađe na mom popisu bio je da je izgrađen 70-ih ili 80-ih i da se otada nije u njega ulagalo, mjenjalo, renoviralo. Ili da su intervencije bile minimalne. Da situacija bude što sličnija davnim godinama.
Nije to tako lako naći. Puno hotela je propalo, srušeno, zaraslo. Ili su ih obnovili, napunili dizajnerskim namještajem i nabili cijenu. Kaže u prospektu...dizajner je donio dušu Mediterana u hotel. Ne bi ti prepoznao dušu da ti se zabije u oko.

Za neke hotele sam znala da još postoje, rade i da nisu ništa pomaknuli. Obično im je na Bookingu ocjena oko 7, recenzije prepune kritika na apsolutno sve. Kaže...miris vlage, otrcan namještaj, mršav doručak, bazen ne radi, slab pritisak u tušu. To te ja pitam. U tim hotelima slično je bilo i prije 30 god. Sad je samo otrcanije. I jeftini su. Nevjerovatno kako ljudi krivo procjenjuju vrijednost stvari.

Krenula sam od Omišlja. Istinski biser onoga što meni treba. Ljetovanje kakvo je nekad bilo. Nisam uzela sobu u glavnoj zgradi hotela nego u depadansi. Hotel je klimatiziran, a to je nedopustivo. Sobe imaju balkone. Veličine 1m2. Na ogradu stane jedan ručnik. Ukoliko želite staviti ručnik na hrđavu ogradu. Stane i lufmadrac naslonjen na zid. Drugu funkciju ne vidim. Ali zato vidim borovu šumu oko depadanse. Čujem cvrčke. Ne postoji nigdje tako lijepa sinergija zvuka i mirisa kao u borovoj šumi koja okružuje neki hotel.

Sjedam na stolicu i upijam sljedeći neponovljivi miris. Onaj hotelske sobe. Uvijek isti.

Madrac. Eh madrac. Ne znam što uopće reći. Gori sam probala 1996. u Uvali Scott, još jednom našem biseru turizma. Doslovno se spusti do poda skupa sa žičanim nazovi podnicama. Tada sam u sobi bila s istim likom s kojim sam i sad, ali smo imali ukupno 30 kila manje. Ne sjećam se da se netko bunio oko madraca. Legao je na krevet i počeo vrtiti očima i uzdisati. Samo jedan oštar pogled bio je dovoljan da prestane. A i obećala sam svakakva događanja po sobama prije puta.

Oblačim haljinu, nanosim ulje s mirisom kokosa, šminkam se kao da idem na gala večeru. Uzbuđenje pred obrok je uvijek preveliko. Vidjet ćeš ostale goste crvene ko rakove, u lanenim kompletima, svi su dobro raspoloženi, konobari u bijelim košuljama.

Večera je ispunila sva moja očekivanja. Dvije vrste glavnog jela, šnicle u umaku i pohani oslić. Izbor salata prevelik ako se mene pita.
Ovaj hotel ima još nešto važno, danas vrlo rijetko. Večernju svirku na sintisajzeru. I pjeva isti čovjek koji je pjevao 1998.g. kad sam ovdje boravila.
Meine Damen und Herren...i kreće mix stranog trasha i Dalibora Bruna.

Mislim da ću poletjeti od sreće. Muž me gleda i u očima mu se mješa čuđenje i smijeh.

Noć. Bilo je tu bolnih leđa, znoja, komaraca. I još koječega.

Prvo malo razočaranje dogodilo se na doručku. Znači tri vrsta kruha, jaja na dva načina, tri vrste marmelade, nekakve pahuljice, hrenovke, kobasice, zimska salama. Dve vrste soka?? I onda vjerujte recenzijama o mršavom doručku.
Šta se dogodilo s tanjurićem koji je sadržavao jednu marmeladicu, jedan putrić, fetu gaude, fetu tirolske i lagano stvrdnuti kruh od večere??

Neću detaljno opisivati naš put i svaki hotel. Bilo je tu svakojakih divota...oljuštenih fasada, otužnih plesnih podija na kojima nitko nije plesao godinama, konobara koji jedva drže čašu, recepcionera s pubetertskim prištićima koji ne mogu naći ključ, praznih bazena, nepostojećih sauna, prljavih tepiha, mini-golf terena prekrivenih lišćem i borovim iglicama te nevjerovatna kolekcija vrhunskih slika na zidovima soba koje smo pohodili.

Hotel Rivijera u Makarskoj bio je zadnji na popisu. Konačno suvisle stolice na hotelskoj terasi. Nema šanse da su mlađe od 30 godina.
Ujutro, nakon opet preobilnog doručka (tu izgleda nema pomoći) pitam muža kad krećemo doma.
- Ne krećemo.
- Pa šta je...kamo idemo.
- U Dubrovnik.
- U Dubrovnik?
- Hotel Excelsior.
- Sinoć sam uplatio noćenje s doručkom.
I podigne novine dajući signal da je razgovor završen.
Popela sam se bez riječi u sobu i počela spremati stvari. Brak je kompromis. Svašta čovjek istrpi, pa i noć u Excelsioru.
__________________

Tereza i Mladen


Jednom prilikom Tereza je u nekom društvu izrekla par teza koje su očekivano proizvele čitav niz reakcija, od podignutih obrva, pogleda punih gađenja, skoro pa gušenja vinom, ali i poneki zamišljeni pogled u daljinu.

Jedna od njih bila je ta da je ženi u kasnim srednjim godinama, kao što je ona sama, najbolje platiti muškarca za neke potrebe. One mogu varirati, odlazak u kino, šetnju plažom, društvo na putovanju, sirovi seks, uglavnom ono što joj u tom trenutku treba.

Ona ima novaca, može si to priuštiti, a nema volju ulaziti u veze, beskrajna telefoniranja, javljanja lokacija, druženje s prijateljima njegovim i njezinim, neminovne ideje o useljenju i slično.

Nije uopće sposobna za suživot s nekim. Njen dnevni ritam, ispijanje kave, TV programi, raspored kozmetike u kupaonici bili su joj svetinja. Posebno joj je bila odbojna pomisao da joj netko spava u krevetu. Takvo narušavanje njenih rutina bile je rezervirano i dozvoljeno samo njenim unucima. Jedino oni mogli su narušavati njenu slobodu.

Prednosti takvog aranžmana su brojne. Plaćen čovjek će odraditi točno ono što ona želi, nema iznenađenja u smislu da ne može, ne stigne, da je taj dan umoran ili mu se radi nešto drugo.
Ako je zacrtala da ju češka dok ona gleda film, pa i dva sata, tako će i biti.
Nema tu čekanja da on shvati njene želje, jednostavno se izreknu, i vrlo detaljno ako treba, možeš i izraz lica naručiti.

Bila je sigurna da takav njen postupak ne bi osudio njen suprug koji ju promatra odozgo. Znala je da od nje ne očekuje da bude zamotana baba cijepljena od života.

Sigurno će se i smijati kad po njegovom mišljenju bude maltretirala tamo nekog lika, koji nema pojma u šta se upušta. Da, tako bi se on sprdao.

Njeni prijatelji i poznanici nisu naravno ni pomislili da bi Tereza stvarno i mogla tako nešto napraviti. Bila je poznata po tome da ne robuje nekim svetim istinama ili običajima, da je slobodnih uvjerenja, ali sve u svemu bila je prilično normalna i konzervativna osoba. Bio je to po njima samo jedan razgovor.

Prevarili su se.

I tako je jednog dana krenula prema ostvarenju plana. Bogu hvala na internetu koji olakšava život ljudima na svim poljima. Bila je doduše prilično sumnjičava da će naići na nekoga tko će joj se sviđati. I sama je imala predrasude i bilo joj je teško zamisliti da postoji jednostavan i normalan čovjek kao što je ona koji se bavim davanje takvih usluga. Pogotovo što mlađi muškaraci nisu dolazili u obzir.
Morao je imati minimalno 45 godina rekla je sebi, a oni se možda ne bave takvim stvarima jer nisu traženi. Bila je u krivu. Bilo ih je itekako. Samo nisu izgledali kao da imaju 45. To joj nije pasalo. Druga stvar koju je htjela je da angažira samo jednog, nije htjela mijenjati. Taj bi trebao biti na raspolaganju jednom tjedno, možda rjeđe, teško češće.

Nakon što je u jednu aplikaciju unijela svoje želje javilo se preko 15 muškaraca.

Samo jedan joj je zapeo za oko. Predstavio se kao Mladen i poslao fotografiju. Sasvim dobrodržeći, ali ne predobrodržeći čovjek od 50 godina. Spreman je da se nađu i dogovore detalje.

Sastanak je prošao nevjerovatno dobro. Fizički ju je odmah privukao. Nije bilo trunke nelagode na obje strane. Kao da dogovaraju farbanje stolarije. Rekao je da može jednom tjedno, ali da bi htio najavu barem dva dana ranije, ili da se dogovore na sastanku za sljedeći put. Smijali su se i pričali o knjigama, filmovima i mjestima koje su posjetili.
Tereza je na kraju pitala da li je što dužna na što je Mladen rekao da je uvodni sastanak pa nije potrebno. Kao kod zubara, logično, informativni razgovor.
Bila je zadovoljna i cijenom sata, precizno utvrđenom ovisno o usluzi koju koristi tog dana. Nije stekla dojam da je Mladenu bilo što čudno kod njenih mogućih zahtjeva.

Prvi sastanak bio je za pet dana i Tereza je za taj put tražila samo uslugu dvosatne šetnje plažom s ispijanjem vina. Držat će se za ruke.

Bio je to početak jednog predivnog prijateljstva, rekao bi netko sa strane. Mladen i Tereza održavali su svoj poslovni odnos 15 godina bez pauze. Bili su ludo zaljubljen par, silovatelj i prostitutka, bračni par u šetnji gradom, frendovi koji gledaju film, gospoda u finoj odjeći na razvikanim operama, ponekad i napaljeni kolege profesori na pauzi za ručak.

Terezina obitelj znala je da ima nekoga u svom životu, ali poštovali su njenu želju da ga ne upoznaju i da ga ne uključuju u njihove obiteljske odnose.

Tereza i Mladen pak u tih 15 godina nisu nikad pitali jedno drugog zašto se bave time čime se bave, plaćanje usluge uvijek se obavilo na početku druženja bez ikakvih čudnih pogleda ili nelagode. Nisu razgovarali o obiteljima, prošlosti, a ni o budućnosti. Pogotovo ne o tome da li Mladen ima još nekoga kome daje usluge ili da li Tereza prima usluge od još nekoga. Bili su slobodni od uzajamnih i očekivanja okoline, sami u svom uređenom svijetu.

Možda su ponekad osjetili poriv objašnjavanja, ali su se suzdržali jer su oboje imali osjećaj da bi takvi razgovori pokvarili nešto što je funkcioniralo fantastično dobro.

Jedina naznaka prisnosti koju su si dozvolili je bila ta da ju je Mladen zvao "mala". Jednom joj se tako obratio, ona nije reagirala i tako je ostalo.

Kraj je došao kada je Mladen nazvao jednog jutra i rekao da ovaj tjedan ne može, vjerojatno ni sljedeći, a ni onaj iza. Razbolio se, ne bi u detalje, javit će joj ako se nešto promjeni ili ako joj bude nešto htio reći.

Tereza je bila pogođena, ali nije inzistirala na objašnjenjima niti nudila neku pomoć.
Nedostajali su joj dani s Mladenom, ali privikla se, bila je zahvalna što je trajalo ovoliko dugo. Nije si naravno mogla pomoći da ne pomisli na njega, da li mu nešto treba, ali kod njih je dogovor uvijek bio dogovor. Na njemu nije vidjela znakove bilo kakve bolesti, osim što je možda izgubio kondicije. Uostalom i ona je. Pa zadnje vrijeme uglavnom ga angažira za šetnje i sjedenja na terasi uz bocu vina.

Nakon tri mjeseca primila je poziv, ali ne od Mladena. Zvao je odvjetnički ured Taj, Taj i partneri. Predstavili su se kao Mladenovi zastupnici i zamolili Terezu da dođe u njihov ured, a o detaljima će kada dođe.

Došla je zadihana i sjela na ponuđenu fotelju.

Mladen je umro. U oporuci je ostavio paket za Terezu, oni su izvršioci oporuke.
Kod kuće je drhtavih ruku prerezala špagu kojom je bio omotan. Unutra je bila kuverta, velika.
Otvorila ju je, bila je puna novca, da je zbrajala iznose koje mu je dala u posljednih 15 godina dobila bi točan iznos sadržaja kuverte.

Na presavijenom papiru bila je poruka.


Bok mala, umro sam...očito : smajli :
Sad bi ja imao jednu narudžbu.
U kuverti je novac koji će mislim biti dovoljan da podmirim račun.
Ajde jednom tjedno dođi na moj grob i malo popričaj sa mnom.
Svaki drugi tjedan možeš pustiti i suzu : smajli:
Vidimo se.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.