utorak, 30.05.2006.

Moj T-mobile (čitaj: Moj Ti- bogalj) II

Nakon bezbrojnih poziva službi za korisnike T-mobile-a, njihovoj tehničkoj službi, službi za podršku Motorole HR i Motorolinom servisu problem još nije riješen. 4-5 dana i cca 20 poziva.

Da podsjetim cijenjeno pučanstvo: produžih pretplatnički ugovor još dvije godine, zauzvrat dobih Motorolu L6 za 1 kunu. Kad sam pročitao tehničke karakteristike tog telefona zaključio sam da mi odgovara. Telefon s fotoaparatom, video zapisom, mp3 melodijama i Javom je sve što mi treba. Znam da ću u njega moći uglaviti OperaMini browser i moći i na net po potrebi. Ne samo na wap-stranice.

Ali... Uvijek ima ali... Zbog zaključane GPRS veze ne mogu promijeniti pristupne točke da bi mi web- aplikacije radile. Nelogično i glupo jer smanjuje postojeće mogućnosti mobitela. Takav telefon mi NE TREBA.

Da ne dužim... Sve službe koje sam kontaktirao telefonom nisu mi dale odgovor TKO će mi to riješiti.

Zato sam poslijepodne potegao do Osijeka. Jer tamo je T-mobile prodajni centar. Jer je moj T-com u VK "samo partner, a za takve se zahtjeve najbolje obratiti izravno".
I htio ostaviti telefon da mi netko RIJEŠI PROBLEM. Al sam zaboravio ponijeti jamstveni list. Jer mi ni na kraj pameti nije bilo da ću završiti u Osijeku.

Uglavnom, tamo su bili susretljivi i ljubazni. Sutra ćemo se čuti za dalje.

Ovo postaje dobar materijal za maturski iz hrvatskog na temu "Okruženi smo sapunicama".

Apdejt (01.06.2006.): Još uvijek ništa. Marijan iz Osijeka mi ja danas ispričao kako rade pokvareni telefoni na relaciji prodajni centar Osijek-tehnička služba Zg- Motorola. Otprilike slično kao da sam i dalje ja sam nastavio zivkati. Ali će se možda nešto pametno iz toga izroditi. Nikad se ne zna. I ćorava koka nađe zrno.

Daj dve banke da ti igra mečka

Mali osvrt na komentare prethodnog posta: ja jako dobro znam da ljudi na ovom svijetu ne postoje zbog mene.
I vi ste ovdje zbog sebe, ne zbog mene. Da se zabavite ako vam je zabavno.
Ali ne zaboravite: ne zabavljam nikog po narudžbi.
I ja sam ovdje zbog sebe. I pišem kako mi dođe. Već je poznato da istina uglavnom nema lijepo i nasmiješeno lice.

A o ženama koje misle da su svi poželjni ženski kvaliteti u pi*ki i kuhanju na ovom blogu je već sasvim dovoljno rečeno.

Dodaj malo sive

Čekam da me draga otkači. Ova trenutna što ne znači puno. Jer lakše je kad to ona napravi. Izbjegnem sva ona "zašto" i "kako"...

Poslije toga - nikog ni u planu. A trebam neki cilj, neku dobru iluziju. Ili ne trebam. Znam da život bez nje neće biti puno siromašniji. Ni bogatiji.

Puls je trenutno ravna crta s jedva primjetnim oscilacijama. Ljudi su mravi što vrve na mravinjaku pokraj moje noge. I nikako mi nije jasno kad su postali toliko slični.

Blog je prokletstvo. Stvara iluziju o ljudima s kojima mogu.
Oni žive samo u ovoj kutijici na kojoj piše LG.

Woolf, ti si LG 900B. I ti, Parah. I Mamba je. I Ana i Spring. Svi ste. Mali tranzistorčići. Žice.

I ti što sad ovo čitaš... Ti si jedan maleni šareni otpornik.

Idem spavati. Očigledno mi fali sna.

Bulaznim.

ponedjeljak, 29.05.2006.

Moje reprezentacije

Svjetsko prvenstvo u nogometu počinje 09.06.2006. Ako sam dobro pročitao.
Tog datuma ću i ja započeti s predstavljanjem svojih reprezentacija.
Bit će to rock, blues, folk, možda i jazz izvođači. S kratkom poviješću (neću previše tupiti po teoriji), dvije-tri fotografije i što više sample-linkova za poslušati fragmente pjesama. Neću tražiti cijele besplatne stvari za skidanje jer to je mission impossible i zbog moje modemske veze, a i zbog upitne kvalitete snimaka.
No, ako vam se svide semplovi vjerujem da će to biti dovoljan razlog da kontaktirate svog mp3-gurua. A svatko od nas ima jednog takvog.

Prvi predstavljen band bit će irci The Dubliners, folk band koji već pol stoljeća pjeva o pivu, ženama i željezničarima. To su ovi koje vidite na slici. Let's fiddle the football away.

Lopta na slici je fotomontaža, made by 1971.

Bit će tu i drugih zanimljivih izvođača koji nisu tako česti u mp3 kolekcijama, npr. stari Fleetwood Mac (Peter Green's Fleetwood Mac, prije konverzije u plagijat Abbe), Louis Armstrong, neki stari blueseri.... Pa onda manje poznati dijelovi stvaralaštva poznatih skupina (npr. raniji radovi skupine ZZ-top, vrlo blizu bluesa), šarolikost glazbenih radoznalaca poput Mike Oldfielda...
Vrlo raznovrsno jer nisam od onih koji cijeli život slušaju isti pravac. Teme će ovisiti o dostupnosti sample-sadržaja.

Dakle, s početkom SP-a počinjem i ja.

nedjelja, 28.05.2006.

Oprostite, molim vas... A tko je izbornik?!

Idu mi na *urac tipovi koji drobe o nogometu 24/7. A znam ih bezbroj. To je zaglupljujuće. Ne volim ni kad netko beskrajno tupi o pecanju ali ono zna stvarno biti osvježavajuća tema u svom tom silnom nogometu.

Zadnji put me nogomet zanimao '98. Što i nije neko čudo, tad je zanimao i moju staru. Onda je Lijepa Naša imala ekipu odlikaša. Koji se nikad neće ponoviti. Zlo svega toga je što su njih desetak od ove nacije napravili naciju idiota zauvijek. Možeš ih sjebat kako hoćeš, otjerat s posla, pokrast im državu, firme, kuće, žene, od djece im napravit narkomane a sve to nije važno ako im daš dovoljno nogometa.

Na stadionima divljaju horde primitivaca, mrzitelja svega i svačega. Čopori frustriranih tipova kao s lanca puštenih koji nešto moraju zapaliti, demolirati, potući se…

U novinama sport općenito preskačem. Možda bih malo preletio pogledom da se radi o sportu, a ne samo o nogometu. Ali sport sabiju tamo negdje u kut i daju mu šesnaestinu prostora. Prostor daju nogometu. A nogomet nije sport. Nogomet je ubojica sportova. Ista ova država je imala svjetske ili olimpijske prvake u mnogim drugim sportovima, ali oni nikad nisu bili jednako vrijedni kao skupina napuhanih majmuna koji gola ne bi zabili ni mojoj pokojnoj babi kad bi ista uskrsnula i stala na gol protivničke momčadi. Vječito su im krivi tamo neki drugi ljudi koji su ih sjebali na ovaj ili onaj način. Pomalo me podsjećaju na političare.
"Kruha i igara" … Nek kruh bude tvrd i suh, nije važno ako ima igara.

Nekako sam uvijek više bio rock'n'roll tip. Dok njih nekoliko u susjednoj prostoriji skače ispred malog ekrana, ja ću si radije pustit Cream "White Room". Ili Lynyrd "Gimme Three Steps". Ili Janis-"Me And Bobby McGee". Ili još mali milijun stvari ljepših od nogometa.

Dakle, bliži nam se Svjetsko prvenstvo. Počet će me zanimati kad se Hrvatska plasira u polufinale. Onda ću nabrzaka naučit kako se zovu reprezentativci, sad pojma nemam. Ni tko je izbornik.

A to će biti kad na vrbi rode banane.

subota, 27.05.2006.

Jedan rođendan, dvije lutkice, plaća i krediti

Kći najboljeg frenda danas ima rođendan. I da ga jebeš ne mogu izračunat koji je. Četvrti ili peti? Pa se zaputih u LutkaHeaven, trgovački centar kojeg neću imenovat jerbo mi ne plaćaju reklamu . I znam već da moram kupit dvije lutkice jerbo frend ima dvije kćeri. A ne moš drugog anđelčića ostavit ljubomornim.
I prebirem ja tako po policama, obično ne gledam na nekoliko desetina kuna u takvim prigodama. Ali danas je novčanik skoro pa prazan. I račun je prazan. I nastojim pronaći dvije lutkice koje liče na nešto. I svaka koja mi se svidi sama košta onoliko koliko imam za dvije. I prebirem i prebirem. I već skoro pa odustajem. I onda ih ugledam. Iza svih ostalih, skoro pa skrivene. Lijepe lutkice povoljne cijene. Vjerojatno su ih namjerno stavili iza da se prvo prodaju ove skupe. Kupujem, naravno. Sav happy. I dolazim kući i otkrivam da nisam ni vidio male ručkice kojima se pokreće ugodna melodija. Još bolje.
Dakle, pokloni su kupljeni. Ostaje samo nedoumica da li slavljenici dati da sama izabere lutku (mlađa kći je još mala, možda još to ni ne kuži najbolje), da li joj odmah pokušati odrediti jednu ili se možda konsultirati s roditeljima.

No, veći je problem (a kupovina lutkica me je potakla na to razmišljanje) što imam veliku frku s financijama na kraju mjeseca. Jer mi dva kredita automatski sjedaju na prazan račun. Jedan je već plaćen. Na kredite mi otpada 1 500 kn, što je oko 40% plaće. A povrata poreza nema pa nema.
Pa malo razmišljam ja tako... Gdje potrošim svoj novac? Ne pijem, ne lutam, ne oblačim se... Nemam granice s kavama. Popit ću ih mali milijun svakog dana. Ne pazim koliko se vozikam po gradu. Pušim dvije kutije na dan. Ne pazim koliko sam na netu. I počinjem shvaćati… Sad je malo lošije nego prije godinu-dvije, a navike su ostale. Vrijeme je stezanju remena. Ograničenja će se odnositi prije svega na komunikacije. Na net će se ići samo u „jeftino“ vrijeme. Spajanje s mobitela na blog ograničavam na 3 dnevno. Zatim – vozanje. Samo po potrebi. Pa zatim kave, tri maksimalno iz aparata u firmi i još jedna u birtiji. A pljuge će biti kupljene u susjednoj mi južnoj državici (tamo odakle je Asja).
Kroz tri mjeseca bih trebao stići zaostatke. Iskreno se nadam.
Zagrepčani se smiju kad im kažem da je moja plaća od 3 600 kn u ovim krajevima solidna plaća (ne želim propustiti priliku pa spomenuti npr. vinkovačko poduzeće “Boso” d.o.o. u kojem još uvijek mnogi rade za oko 2 tisuće). Za normalan život bi trebalo imati 7 000 minimalno. To ne dohvatim ni s fušem. U najboljem slučaju imam 5 tisuća, što baš i nije često.

Hmda... Dakle… Stezanje remena.

petak, 26.05.2006.

Pobjeći od očeva

Zanimljive susrete sam imao prekjučer. Dvije mlađe žene koje jako rijetko viđam.


Priča prva

Prva od njih dvije bila je moja prva cura u životu. I ne mislim pri tome da je prva s kojom sam imao seks. Nisam. Nisam još. Nisam s njom.
Bila je to prva cura s kojom sam prošetao gradom držeći ju za ruku. I jedna od jako rijetkih takvih. Taj dio mi sigurno fali u životu. Šetnja gradom dok se s curom držim za ruku.

Bio sam tada nabrijani mladac, počeo sam raditi jedan posao koji je dobro krenuo, imao sam auto (sasvim pristojan za dvadesetdvogodišnjaka čiji otac nije neki jebeni guzonja), imao sam uvijek u džepu za cugu i bjesomučno vozikanje po gradu. Moj auto nije znao krenuti da gume ne zaškripe. Tek toliko da imate jasniju sliku mog mentalnog sklopa u to vrijeme.
Ona je bila konobarica u malom lokalnom bircu. A ja sam izigravao frajerčića (što nisam bio) i uspio sam ju "sklepati" za izlazak. Imala je dugu crnu kosu do guze, strukić kakav se ne viđa svaki dan i facicu koja mi je bila najljepša na svijetu. I jedina cura u mom životu koja uopće nije imala sise. No to me nije smetalo da se zaljubim kao mali majmun.

Ali... Nije ni tjedan dana prošlo a ja sam dobio nogu. Bez objašnjenja. I boljelo je. Jer sam se zaljubio kao mala budala. Jer mi je samo ona bila u glavi danima.

I tražio sam krivce u drugima jer od nje nisam mogao dobiti ni riječi. Mislio sam da je netko nešto loše napričao. Mislio sam da je kriv njen bivši kojem nije bilo svejedno. Htio sam se tući s ljudima. Napravio budalu od sebe.

Ali već za mjesec-dva sve je bilo jasno. Mala se ekspresno udala za vlasnika birca u kojem je radila. Za čovjeka bar 15 godina starijeg. Ružnog i zlog tipa kojeg nitko nije volio.
Tada mi nije bilo jasno, kasnije sam polako počeo shvaćati. Ja sam tada bio previše izgubljen i nezreo za curu koja užasno želi pobjeći od kuće i oca koji je bio izrazito neugodan i nikad trijezan.

Kad god sam ju kasnije viđao u gradu, izgledala mi je kao puštena s lanca. Kao da bi najradije proždrla cijeli muški rod, ili barem one njegove predstavnike koji su joj od muža ljepši i mlađi.

I prekjučer se ona tako smješka i pozdravlja. Ide s kćeri u poštu. To joj je najmlađa, najstarija ima već 12 godina. Ima ih tri. Koje će možda jednog dana isto tako bježati od oca idiota.

I gledam ja tu svoju ljubav... Sad ima sise, al su joj zubi malo "načeti". I nema više dugu kosu. I ništa mi se na njoj ne sviđa.

I da ju nisam sreo, ne bih se nje sjetio ni u ludilu.


Priča druga

I dok sam tako čekao u redu u pošti, s moje desne strane približila se lijepa žena tek zašla u tridesete.
Znam ju. Nije se puno promijenila u zadnjih deset godina. Bavila se manekenstvom, trčali su za njom.
Dobro se sjećam njene veze s nezrelim i neozbiljnim dečkićem koja je završila slično kao i moja veza iz prethodne priče.
Razlog je bio potpuno isti. Otac idiot od kojeg treba pobjeći što prije nekome tko će biti jači od njega. Otac za koga se znalo da ponižava i fizički zlostavlja cijelu obitelj. Otac koji je znao zatvoriti sina u "samicu" improviziranu u pušnici za meso. Otac koji je znao dovest kurvu s kolodvora i natjerat svoju ženu da gleda kako se njih dvoje zabavljaju. Otac koga se bojalo pola ulice.

Znao sam da se udala i da je tu u gradu. I nikad ju nisam vidio osim pred kućom.

Pogledala me je i kratko pozdravila. I nastavila gledati u pod. Gledao sam veliki plazma-ekran negdje tamo preko njenog ramena i krajičkom oka registrirao položaj njene glave usmjerene k meni. I kad god sam pogledao u njenom pravcu taj pogled bi se opet zakucao u pod. Jer ona ne smije gledati muške. I ne daj bože da joj se neki obrati. Jer onaj njen možda izviruje iza ugla.
I jer će biti belaja kad dođe kući.

Ipak je bolje da to malo slobode koju je dobila odlaskom u poštu provede što bezopasnije. U protivnom zna što ju čeka. Znala je i njena majka.

Znat će možda i njezina kći.

četvrtak, 25.05.2006.

Strašno.

Ugodno mi je sjećanje kako sam u ne tako dalekoj prošlosti od službe za podršku Croneta za svaki problem jednostavno i lako dobio rješenje.

Ali sad se tu nešto GADNO promijenilo. Možda je stvar u novom "gazdi" i kriterijima zapošljavanja.

DVA DANA već pokušavam dobiti odgovarajuće postavke GPRS-a bez ograničenja koje su mi trenutne postavke nametnule. Uz pomoć barem 8-10 neuspjelih razgovora.

Instalirani browser Opera Mini ne radi. Jer nemam "valid GPRS/3G internet connection".

U pokušajima da problem riješim sa službom za korisnike nailazim na ZID i prizemna objašnjenja.

Netočno, gospodine. Taj mobitel podržava Javu i uz pomoć odgovarajućih aplikacija može puno više.




Netočno, gospodine. Tom mobitelu samo treba T-mobile web umjesto T-mobile wap pristupa. Kao što je naknadno utvrđeno.




Netočno, gospodine. Postavke koje trebam već sam napravio, ali ih ne mogu koristiti jer je vaša wap-veza određena kao default i kao takva zaključana.




Netočno, gospodine. Ja sam vaš korisnik i kao takav vam ostvarujem profit, bez obzira kojom aplikacijom ja to činio i ako problem nije u njoj već u neodgovarajućem GPRS pristupu to je onda i VAŠ problem.


Naposlijetku na jedvite jade dolazim direktno do Klare iz tehničke službe. Klara u potpunosti zna saslušati, shvaća o čemu se radi i shvaća da znam o čemu govorim.
Uzima moje podatke i obećava mi pomoć sutra nakon konsultacija. Treba samo otključati postojeću konfiguraciju i skinuti default s postojeće veze.

HVALA Klari.
Za sad. Barem na razumu i trudu.

Ako ne prođe bit će otključavanja "na divljaka". I samim time i gubitka jamstva.

Kad sam jednom od gospode već žestoko iznerviran priopćio da će ovo na internetu pročitati svaki od slijedećih dana nekoliko stotina ljudi, dobio sam ciničan podsmijeh.

Pa evo. Na vidjelo svima. Ovo je prvi post kojeg sam SAM proslijedio uredništvu u nadi da će osvanuti na naslovnici.
Jer ako ja mogu gubiti živce gubite ih malo i vi, gospodo draga iz T-coma.

Apdejt1: Klara je nazvala u svojoj smjeni u petak poslijepodne, kako je i obećano. Problem bi trebala riješiti Motorolina služba, ali oni ne rade preko vikenda pa ih nije uspjela dobiti. Za dalje se čujemo u ponedjeljak.

srijeda, 24.05.2006.

Pregršt brzopoteznih

(nagradno pitanje: koliko pregršta stane u naramak?)

T-fetish & blowjob stoljeća

Kupih si jučer Motorolicu i simpičantni start paketić, sve za dvije kune.
Pa se razočarah kad sam došao kući, što zbog nekih nepraktičnih fora, što zbog dojma da mi je u tom telefonu pozaključavano bezbroj mogućnosti, a sve iz veoma nejasnih razloga.
Pa nazvah svoju korisničku službu da mi nešto razjasni... Pa se prvo javio Igor, riješio jedan banalni problemčić, za drugi veći mi rekao da nešto provjerim pa sam rekao da ću zvati opet ako ne uspije. A nije uspjelo.

Pa sam drugi put dobio Mrzim-Ovaj-Posao Šteficu. Štefica je jednoglasno zaključila da je mreža kriva za sve. Jerbo s njom imaju problema. Nisam ju pitao misli li na mrežu za ljuljanje ili na mrežaste čarape, jer ne vjerujem da u tom poslu kuži bilo što kompliciranije od navedenog.

Onda sam pokušao još jednom, javio se momak kićenog imena - Faust. Pa se potrudio konsultirati se s tehničkom službom koja mu je uzvratila nesuvislim i meni slabo logičnim odgovorom. Ali ipak, thumbs up za Fausta.
Naposlijetku mi je dao broj Motoroline službe za korisnike.

A oni efikasno riješe problem. NE JAVLJAJU se po cijeli dan.

Jebomepas kud nisam slušao samog sebe. Nokia rulz.


Moja Princeza

Nekoliko dana sam se dopisivao sa svojom Princezom. Poslao joj poruku skoro naslijepo, navukla se pa smo ubrzo popili brzu kavicu u dnevnim satima. A sve s ciljem ne bi li možda bilo kakvog milokliz-jogginga.
I onda je sve zapravo počelo i završilo. Malo bi se tipkala, malo ne bi. Pa bih ja trebao poslat po 10 poruka za dvije-tri njene. A sveukupna konverzacija je bila na razini školaraca u nižim razredima. Da, rekli su mi da je malo "kratka u glavi". Al nisam slušao.

Pa mi sinoć dođe uvrijeđena poruka kako ona ne želi izlaziti s nekim tko joj ne piše satima.

Pa sam shvatio da se sad moram izvlačiti i ulizivati.

Tako sam i postupio: "Odjebi, srećo."

Uskoro ću opet sretno onanirati. To mi se nekako čini najprivlačnijim rješenjem.


Vruća krasotica

No, bez obzira na prethodnu brzopotezaljku, ima i lijepih stvari u životu. Jedna me je prelijepa maca iscrpljivala cijelu noć. Prvi put posao nisam dobro obavio, pa sam morao ponavljati sve dok ljepotica nije bila zadovoljna. Iako još ne skroz. Najavljuje mi novi okršaj. Iscrpila me kao limun. Skoro sam zaspao glavom na tipkovnici.

Aha. Na tipkovnici. Bolje je družit se virtualno s nekim tko ima trunku soli u glavi već ševit idiote.


Bitter Lemon ili samo ufuranost?

Prekjučer mi je netko rekao da sam "ufuran". Ne znam. Poznajem se bolje.
Prije bih rekao da sam ciničan, sarkastičan i gorak. I da si radim svašta. Valjda pokušavam zgaditi se samom sebi ne bih li nekako pronašao barem mir kad već ne mogu pronaći ono što mi treba.

Može jedan Šveps? S dosta leda i limuna, molim.


Kunići, zečići najželjeniji

Čekam povrat poreza. Kao ozebao sunce.
I čekam. I čekam.
Jesam li opet stao u najsporiji red?




Pozdravljam vas, blogeri. Odoh spavat. Ubila me lipa mala noćas.
Ako ima tipfelera u tekstu nadam se da ćete mi progledat kroz prste.

nedjelja, 21.05.2006.

Cyber-idiot

Pri kraju je dvodnevno ludilo oko rastavljanja i kombiniranja dva PC-a od tri kante.
"Problemi" su počeli kad mi je kolega s posla ponudio matičnu ploču s procesorom, grafičkom karticom, modemom, mrežnom karticom- a sve to za 100 kn. I naravno da me je navukao. Odmah sam se sjetio da ono što fali dijelom imam u svojoj prastaroj rezervnoj kanti. Pa još dogovorio s frendom dilerom PC-opreme da ću ostalo što fali odraditi uslugom.

I sad imam dva dobra PC-a. Čemu to? Prvo, nikad ne želim biti samo na jednom budući da djelomično živim od PC-a. I onda u slučaju kvara znam imati strašnu frku. Drugo - lakše mi je radit backup podataka. Ne moram pržit CD-e, samo prebacujem iz jednog u drugi. Treće, želim na najjednostavniji mogući način pregledati web-stranice koje dizajniram u dvije-tri rezolucije, to je lakše s dva komada. Četvrto, ne baš tako važno- mogu igrat igrice protiv nekog kraj sebe, ne samo protiv kompjutera.

Pitate se kakva je veza zubarske stolice sa slike i PC-a? Pa samo još to fali. Nabavim si takvu stolicu, monitore namjestim da vise sa stropa prema meni, onu ploču na kojoj stomatolog drži pribor iskoristim za tipkovnicu i miša i ne moram izlazit iz cyber-sobe danima.

subota, 20.05.2006.

Post o malim sisama

Reče mi Weekendlover u postu ispod da napišem post o malim sisama.
Pa evo ga. Sa slikom. Uf, ljepote!

Dakle, po čemu su specifične male sise? Pa ne vidi se njihova ljepota dok su pod odjećom. Za razliku od velikih koje uvijek privuku pogled.

A tko voli, voli i male. S estetske strane - možda su i najljepše. A za jubit... Mmmmmmm!
Što ne znači da imam bilo što protiv ostalih veličina. Naprotiv.

No, da ovo ne bi bio pornografski post moram se malo pohvaliti i dizajnom bloga. Ovaj put sam zaista zadovoljan. Ovo je već dugo sazrijevalo u glavi. I konačno skužih da bez layera nema sreće.
A budući da mi je blog naše Parah bio tako lijep zbog gore spomenutih objekata u gornjem lijevom uglu s radošću sam i ja na to mjesto prikačio nešto lijepo.

Eto.

petak, 19.05.2006.

Kavica uz novine

Ponekad je listanje novina zastrašujuće iskustvo.
Ženska mreža ima nekoliko zahtjeva za vladu vezanih za uplitanje katoličke crkve u donošenje zakona i javni život, a koji su od strane žena u politici ili stranačkim ženskim udrugama uglavnom samo dijelom podržani.
U odbijanju prednjače ženske udruge HDZ-a i HSS-a. Ništa čudno. Već sam naviknut da primitivizam i glupost imaju jak nacionalni predznak.
Ako se neka udruga zove "Hrvatsko srce" ja od nje ne očekujem ništa pametno.

Zahtjevi su mi sasvim logični. Po mom mišljenju crkva nema što tražiti u školi. Niti se potpomagati iz državnog proračuna.

Jedino zaista diskutabilno pitanje ilti moralna dvojba mi je upravo abortus, najvruće od svih 6 pitanja. Pitanje abortusa povlači za sobom mnoga potpitanja... Što je zapravo život i kada počinje, da li je žensko "vlasništvo nad vlastitim tijelom" (meni jako mrska fraza kad je o ovom pitanju riječ) zaista jedino što se treba uzeti u obzir...
S druge strane znamo da je za neke jednostavne glave abortus jedina šansa da nemaju desetoro neželjene i zapostavljene djece.
Zapravo nemam stav o abortusu. Jedino čemu se nadam jest da ta briga neće moriti baš mene osobno.


Idemo dalje...

"Jadni mladi par" je s djetetom preselio na plažu zbog nesređenih obiteljskih odnosa. Spavali su u autu. A jadni nemaju novaca za nahranit dijete jer on zarađuje "samo" 3500 kn a ona prima "samo" 2000 kn porodiljnog???
Čini mi se da su jadni u glavi. Možda im je novac iscurio kroz rupe u džepovima izbušenim iglama za bubat se u venu. To ne piše u novinama ali me ne bi iznenadilo.


Nije najnovija vijest, ali je baš zanimljiva. Inspektori odani svome poslu kaznili su dvije bakice tisućama kuna jer su prodavale sir pred kućom i time direktno dovele u pitanje državni proračun.
Znamo da pravda ima povez preko očiju, naši inspektori su stoga nabavili pretamne sunčane naočale. Jerbo ako ih zabljesne vlastita glupost mogli bi se spotaknuti o nju i slomit ruku ili nogu. I onda bi svi mi mogli ostati nezaštićeni od bakica-nemani koje bi nas sve mogle posužnjit da dan i noć crnčimo na njihovim farmama s tisućama grla stoke dok one doma broje milijune kunića i eurića. Ajd, možda bi me koja od njih onda zaposlila kao osobnog zabavljača. Bolje i to nego čistit govna u staji.

A Seve-nacionale ima dvojnicu, Severine iz Monaca. Osim što se isto zove (al malo francuskije) otprilike isto i izgleda. Naravno, presudit će neosporna umjetnička kvaliteta naše Seve. Ona glumačka.

četvrtak, 18.05.2006.

Što me u životu čini sretnim

Ovo je jedna od tri teme koje sam dobio na izbor za završni ispit iz hrvatskog jezika. Za ispisati rukom na bar dvije stranice.

Pa sad gledam u taj naslov i razmišljam... Što me čini sretnim?
Jako sretnim, užasno sretnim, euforično sretnim me čini kad ne moram pisati rukom. Jer ja to više i ne znam. Prebrz sam za to. Izostavljam slova iz riječi pa ih kasnije ubacujem, moje “v” i “r” su jednojajčani blizanci, “m” se pretvara u “n”, veliko “K” je često invalid bez noge... I sve bi to bilo u redu kada bih bio neki bahati liječnik kojem je rukopis sredstvo izdvajanja od običnog prostog puka koji piše polako i okruglo. Ali ja to očigledno nisam. Jer da jesam ne bih bio ovdje.

Znate li vi da ću ja potrošiti pol paketa A4 formata da bih ovo čitko prepisao na papir? Ne znate? Znate li koliko šume se uništi zbog papira koji završi u smeću? Ne znate?

No, dobro... Ne zanima vas to. Zanima vas što me čini sretnim. Jeste li sigurni u to? Moja sreća je samo moja. Ako vam od srca iskreno kažem što me često učini sretnim u opasnosti sam da me nazovete vulgarnim uličarom. A to želimo izbjeći, zar ne?

Ima i moralno prihvatljivijih razloga mojoj sreći. Recimo, sretan sam kad me tijelo ne boli od posla pa još k tome sjedim na klupi uz rijeku, jedem u miru svoj sendvič i promatram ljude u prolazu. Kad pobjegnem od stresa kojeg mi život donosi.

Ni to vas ne zanima?

Da li bi vi možda htjeli da vam pišem o domoljubnom zanosu? Ne mogu to, oprostite. Nema u meni domoljubnog zanosa. Privatizirali su ga.
Da li možda želite da vam opisujem cvjetne livade, polja zlatnog žita, umilni ptičji cvrkut? Ne znam to. Ja sam gradsko dijete. Ja bih znao opisati lijepe grudi, dugu kosu što prekriva krhki struk, vretenasta bedra koja nikog ne ostavljaju ravnodušnim... Mogao bih vam pisati o toplim očima povrh širokog osmijeha koji otkriva biserno bijele zube jer me pogled na takvu ljepotu sigurno čini sretnijim.

Mogao bih. Ali neću.

Neću jer ste me okrutno natjerali da sve ovo ispišem olovkom.

srijeda, 17.05.2006.

Ispit iz hrvatskog

Bilo je u zadnje vrijeme ovdje nekih postova o školovanju... Neću se ponavljati...

Za završni ispit iz materinjeg jezika dobio sam izbor od tri teme:

1. "Što me u životu čini sretnim"
2. "Okruženi smo sapunicama"
3. "Najljepši događaj u mom životu"



Ajme... Kakve teme. Ovo će biti spektakl stoljeća... Pade mi na pamet da od svake napišem po tri i dam ih ovdje na ocjenjivanje. I onda po jedno od svakog odnijet profesorki na izbor.

Danas u gradu također spektakli. Lijepe žene ne bi trebale ići pješice. Kako ja da vozim dok pločnicima hodaju vitke, utegnute i dugokose ljepotice?

Važna napomena: Nemojte se NIKAD ponuditi ženi za dizajn bloga!

utorak, 16.05.2006.

Prvih šest

Na današnji dan prije šest mjeseci napisao sam prvi post ovog bloga.

Jednog dana sam skužio da mi je pun k**** plitkosti i nervoze koju čitam na iskrici, trebao sam nešto drugo. Htio sam još malo zaviriti u mozgove drugih.
Osim totalne navučenosti ovaj blog mi čini dobro. Komuniciram s ljudima koji vrijede malo više od površnosti koja me okružuje.

I ostao sam na pravcu s kojim sam i započeo. Puno istine. Koliko god ona lijepa ili nelijepa bila. Ljudi se vole vezati za ljepši dio istine, zaboravljajući tada da savršena bića ne postoje.

U komentarima me se često razapne i rasčlanjuje, ponekad i zbrzano i površno okarakterizira.

Kao što rekoh u prvom postu, prije no što baciš kamen moraš biti u stanju omirisati vlastiti izmet. Rijetki to mogu.
Ja svoja govna mirišem svaki dan. Kad stolicu nosiš na analizu obično ti nađu jesi li bolestan i zbog čega.

Mislim tako i nastaviti. Publika se povećala otkad su me "uvrstili", ali oni s početka su još tu. A to ipak nešto znači.

Mali motorić

Ima jedan motorić u čovjeku koji ga čupa iz gliba. Kod nekih je jači, kod nekih slabiji. Samo ga se treba sjetiti u nekim trenucima.

Svaki čovjek bi trebao imati nešto za meditaciju. Nešto čime će paliti taj motor kad zatreba.

Ja sjednem kraj vode. Kraj rijeke. I slušam ptice. I razmišljam. I onda upalim tu motorčinu i lupim po gasu.

Ne bu mene niko jebal.

Sutra je novi dan. Mogu ga proživjeti ili propustiti.

Još je puno šarenih igračaka za mene na ovom svijetu.

ponedjeljak, 15.05.2006.

Putujem

Došao sam iz Osijeka maločas.

Neka mjesta na putu podsjetila su me na neke poruke. Na neke osobe.
Pa putokazi.
Pa priča o Beču i Londonu.
Pa bus što vozi na more u kasne sate.

Koliko sam već putovao zbog radoznalosti, želje, ljubavi... Nekad punog srca, nekad sjeban i utučen, nekad samo prazan.

Kilometri, potrošene gume, kazne za brzinu, alkotestovi... Oštri zavoji u koje uđeš dvaes't na sat prebrzo, neravnine uz cestu koje te na vrijeme probude...
Poruke na pol puta što bude pesimizam i sumnju.
Poruke kad dođeš kući da tamo netko može mirno spavati.

Ljubav bez vozačke. Autobusi. Povratne karte, dočekivanja na kolodvorima.

Kočenja, kiša, snijeg... Traktori bez svjetala, znakovi okrenuti naopačke...

Možda se jednom na tom putu zatekne netko. Djevojka što stopira jer joj je pobjegao zadnji bus. Auto s probušenom zadnjom lijevom. Netko tko će sve moje kilometre predati zaboravu.

Na rezervi sam. Gori žuta lampica. Blješti mi u oči. Drži me budnim.

A ja bih možda sanjao.

Ne rekoh ti, Ivana...

Provedi se u Londonu.

Popij jedno pivo u moje ime. Samo jedno.

Pozdravi Delboya i Rodneya ako ih slučajno sretneš.

Al' ne kupuj ništa od njih.

Da si muško rekao bih ti i da se popišaš u Temzu negdje kraj Tower Bridgea. U moje ime.

Ovako ipak nemoj.

nedjelja, 14.05.2006.

Glabaš Brano

Osječkog susjeda Glavaša već neko vrijeme povlače po novinama. Možda je naredio da se ubiju tamo neki čija krvna zrnca nisu bila crveno-bijela na kvadratiće.

A susjedi osječani ne komentiraju previše. Pametnom dovoljno za zaključak.

Neki belgijski tinejdžer je ubio tamo neke ljude. Dvogodišnju djevojčicu, njenu dadilju čija krvna zrnca nisu bila dovoljno belgijska i još jednu takvu koja je čitala novine u parku. I da nije bilo djevojčice vijest bi vjerojatno imala malo manji odjek.

Naš Brano s početka priče ima tu olakotnu okolnost da ga nitko ne tereti za dvogodišnje djevojčice.

Koliko ima istine u onome za što ga terete i koliko su važni oni zbog kojih ga terete ukoliko je sve to istina pokazat će daljnji tijek događaja.

Ako Brano nije kriv neće mu se ništa loše dogoditi jer ne sumnjam da ima novca i utjecaja da si priskrbi dobre odvjetnike.
Ako jest, neka mu odrežu po zasluzi. Onako žestoko.

subota, 13.05.2006.

Glad

Kažu da su geni i djetinjstvo glavne odrednice karaktera čovjeka. Kao što ne postoje dva ista čovjeka ne postoje ni dva ista djeteta. Što će reći da isti način odgoja ne vrijedi za svako dijete. Oni među vama koji su roditelji to dobro znaju.

U Osijeku postoji škola za roditelje. Koliko god to čudno zvučalo. Oduvijek sam tvrdio da za roditeljstvo treba izdavat dozvole. Sjebani roditelji svijetu predaju sjebanu djecu.

Zamislite jednog SINA koji nije kao ostali sinovi... Mekši je, nježniji... Otac ga se stidi jer ne zna igrat nogomet. Smotano je dijete, ne zna igrat ništa. Povučen je, miran.
Dječak osjeti da ga se otac stidi. I sve što od njega treba je pohvala. Bar za nešto. Znak da ga tata voli. Znaka nema.

Majka ga ne voli. Samo ga voli obući u hlače na crtu i bijelu košuljicu i pokazivat prijateljicama. Od majke dječak ne osjeća ništa. Ni ljubav, ni stid. Ništa.

Vrijeme prolazi. U školi ga djeca zajebavaju jer je smotan, ne zna dobro igrat nogomet i ima ružan nos jer je kao beba pao na stepenicama i slomio ga. Neki drugi su face, znaju igrat nogomet, nemaju ružan nos i cure ih spopadaju.
Naš glavni glumac nogomet zamjenjuje učenjem. Ali zbog toga ne postaje veći frajer. Odustaje od učenja, počinje pušiti i piti, prekida školovanje u srednjoj i kupuje si motor. I dalje mu baš ne ide, motor mu nije donio samopouzdanje. Puno pije i luta, u konfliktu je s roditeljima. Jednog dana jako povrijedi oca i tada shvati da ga ovaj voli. Jer otac pokaže emocije i suze. Povrijedi i majku i shvaća da ga ona ne voli. Majka ostaje hladna. Majka nikad ne pokazuje emocije. Ni suze.

Vrijeme prolazi i našem mladiću donosi i prve žene, prve veze. Neke od njih jednostavno ne voli. I hladan je prema njima.
U neke se bezglavo zaljubljuje i želi da ga vole. GLADAN je tog osjećaja. Da ga se voli. Ali one ga obično šutnu kao staru kantu.

S nekima ostaje neko vrijeme iako ih ne voli. Jer zna da ga one vole. Ali njegova glad ostaje velika. Jer ga prema njima ništa ne grije.

Počinje razmišljati o sebi. Zašto je takav, zašto mu ne ide. A veze idu jedna za drugom. Glad niti jedna od njih ne smiruje. Mladić ih ostavlja jednu za drugom i traži dalje. I nalazi jednu. Jednako gladnu. I s njom može sve. Razgovarati i šutjeti. I uvijek je dobro. Ona ga razumije, on razumije nju. Griju jedno drugo, smiruju si glad. I mogli bi tako zauvijek.

Ali on ne smije ostati s njom. Kriv je netko tko slaže kockice. Ako takvog ima. Ali kockice su nesložene.

Odlazi dalje. Ali sada zna da je moguće. Da ima još onih kojima je u naslijeđe ostavljena samo glad.

I razmišlja o sebi i dalje, shvaća da će ta glad vječno biti prisutna. I da mora naučiti živjeti s njom. Veze idu i dalje, ona više ne divlja iako je još uvijek tu. Sad već zna da tu glad ne može smiriti bilo tko.

Naš mladić još traži tu svoju rijetku biljku. I zna da će to biti ista takva. Gladna. Pizdarija je što nikome to ne piše na čelu.

Oca više nema. Onog koji je volio ali to nikad nije htio pokazati. Jer muškarci ne pokazuju osjećaje, tako je to oduvijek.

A glad u njima bijesni snagom bijesnoga lava i ne da im mira. A oni ne plaču. Radije piju. Ili ne piju ako misle o sebi. Ne piju ako ne žele odustati.
Ponekad im samo provale suze i malo posole bljutavi život što protiče u traženju.

A ponekad ipak samo odustanu. Glad svežu lancima dosade i nepoštivanja. Uvenu. I vrijeđaju nekog cijeli život. I prave sjebanu djecu.

petak, 12.05.2006.

Čaj - haiku roman

Sjedili smo u Ruži. Nekoć davno. Ja, On i Ona. Njih dvoje su pili čaj, ja nešto kratko.

Ja i Ona smo razgovarali, On je šutio. Pitao sam ga što nije u redu, odmahnuo je glavom: Sve OK.

Kasnije je rekao:
Sjedim i slušam kako žena koju volim i moj prijatelj razgovaraju. I ne moram ništa reći. Ne želim ništa reći. Uživam.

Boje

četvrtak, 11.05.2006.

Feminizam u Rvatica

- pokret koji je pojeo samog sebe

Dvije sam stvari uočio zadnjih par godinica... Stagnaciju javnih istupa protiv droge i cijele spike o toj pojavi i slabu aktivnost feministica.

Sakoman se na mala vrata počeo opet pojavljivati, feministice se baš i ne čuju. Tu i tamo, tek da ih baš skroz ne zaboravimo.
Možda su uspjele? Možda sad imamo ravnopravnost spolova?

Aha. Malo sutra. Logičnije mi je objašnjenje da im je slab odjek njihovih nastojanja pokopao entuzijazam.
A što su si po mom mišljenju dobrim dijelom i same krive.

Nekoć mi je taj pokret bio jako odbojan (jer sam ga doživljavao upravo onako kako je on u ovoj državi i izgledao - kao agresivan istup slavohlepnih individua) , onda mi je prijateljica koja me i ovdje čita sve to približila i razjasnila. Feminizam je u svojoj srži zapravo borba za sve nas, za ukupnu demokratizaciju. Jer je bilo kakav pokret koji pomiče granice i probija barijere u sustavima i glavama dobrodošao svakom društvu, zvao se on feminizam, borba za prava homoseksualaca ili bilo kako drugačije.

Ali feminizam u Rvata je generalno zasr'o. Svi smo gledali javne istupe bahatih, egocentričnih i grozno jezičavih aktivistica koje su sve to shvatile kao borbu za vlastito eksponiranje u javnosti i borbu protiv muškog roda kao smrtnog neprijatelja.
Ono što je bilo uočljivo je strategija "udri po nasilniku i spasi jadnu zlostavljanu ženicu". Ne kažem da je to loše, naprotiv. Ali ono što je izostalo je djelovanje na svijest žene da se pokuša osloboditi patrijarhalnih stega u vlastitoj glavi. Ili je toga bilo u tek neznatnim crticama.
Feminizam u ovim krajevima nije ženu učio da želi biti ravnopravna, tek da se pobuni kad ju se bitno ugrozi. A svojim istupima pogrešne aktivistice navukle su na cijelu tu priču samo antipatije javnosti pa i većeg dijela ženske populacije.

Još mi je u sjećanju nastup jedne Riječanke u nekoj emisiji, mislim da je bila Latinica. Nastup jedne grozno egocentrične antipatične alapače čija riječ mora biti zadnja i koja ne dozvoljava sugovorniku pravo na mišljenje i iznošenje argumenata. Ona i njoj slične postigle su samo to da hrvatice i dalje životne suputnike traže širenjem nogu, dobrim kuhanjem i peglanjem.
Pozor: ne generaliziram. Samo govorim o raširenoj pojavi.

Muškarci će biti svinje sve dok su žene kokoši.

Ja ću i dalje biti veći feminist od dobrog dijela BaBa. Jer ne želim kokoši u svom životu.

No, moram priznati jedno: žene su sve obrazovanije. Ali je njihova želja za ravnopravnošću i dalje samo povlađivanje zacrtanom trendu prije nego li stvarno nastojanje.

srijeda, 10.05.2006.

Jedan sasvim običan san...

-"Ej, ciaooooo! Kad si stigao?" (strastvena pusa)
-"Prije sat-dva."
-"Kako je bilo?"
-"Sjajno. Mislim da će se osjetit na računu već za koji dan. Kako je kod tebe na poslu?"
-"Imam nekih problema, malo podmetanja od kolegica. Kasnije ćemo o tome. Ne da mi se sad o ružnim temama, falio si mi."
-"Kako su klinci?"
-"Tea je napisala lijepu zadaću iz hrvatskog, pokažem ti kasnije. Marko je upecao najveću ribu na takmičenju. Hej... Potrošila sam onog Franceka s posla. Bilo mi je lijepo."
-"I? Kako se osjećaš sada?"
-"Ne znam, malo glupavo. Seks je bio dobar, ali on bi više. Iako je rekao da kuži."
-"Rekao sam ti da će to biti najveći problem. Ljudi se lijepe kao mušice za osobnost. Emotivno. Drugačija si mu, čarobna. Htjet će te posjedovati."
-"Jebiga, činilo se da kuži. Sad misli da imam muža kojem se ne diže."
-"Moraš pažljivije birati."
-"Ma, prolazi me ta opsesija eksperimentiranja. Počinjem kužiti da ljudi ne kuže. Volim te, znaš?"
-"Znam, bebo. Sjećaš li se kad sam te pitao zašto? Nisi znala odgovoriti. Znaš li sad?"
-"Znam. Jer znam da i ti mene voliš. Čisto, bez ograničenja, bez okova... Jer si mi uvijek zanimljiv, jer si radoznala i topla osoba. Jer si iskren i motiviraš me na isto, želiš da budem mirna sama sa sobom. Jer si mi podrška najveća."
-"Posjedujem li te?"
-"Ne. Samo me vječito osvajaš. Malo se bojim... Postoji li granica tome? Što ako jednog dana prestane?"
-"Ne vjerujem, bebo. Ako se nešto čudno i dogodi, neki oblik prijateljstva i ljubavi će sigurno ostati. Poznajem te dobro, znam to."
-"Ja tebe nisam nikad pitala... Znaš li ti zašto me voliš?"
-"Naravno. Uvijek sam i znao. Rijetke su žene koje su toliko inteligentne i tople u isto vrijeme. Volim tu bliskost duha i tijela koja se ne može s bilo kim postići. Volim što razmišljaš o nama, što imaš taj crvić za eksperimente, što ne daš dosadi da nam se ugnijezdi za stalno."
-"Joj, volim to čuti."
-"Ima još... Volim što se možeš diviti sa mnom kad napravim nešto lijepo, volim što kritiziraš kad ti se nešto ne sviđa, što razgovaramo o svemu. Motiviraš me. Volim što možemo skupa djecu odgajati da misle i osjećaju. Ma volim te."
-"Ljubavi, što ćemo za vikend? Milići su se najavili da bi se malo igrali s nama."
-"Jesi li ti za?"
-"Ne znam, radije bih da smo sami. Djeca će bit kod bake. Poželjela sam biti samo s tobom."
-"Pa reći ćemo im onda tako. Kuže oni. Neka svrate na večeru."
-"Dođi, ljubi me."
-"Ali samo to, sad će mala iz škole."
-"Neće. Baka je danas otišla pred nju. Ljubi me."


Ne budite me, molim.

***
(za sve one koji će sad ovo srezat... To je samo san. O nadljubavi nadljudi. Sladunjavo? Ekstremno? Takvi su snovi.)

utorak, 09.05.2006.

Čovjek koji zida ljubav

Radio sam danas nešto poslije posla. Onog redovnog, jel... Pa došao čovjeku pred kuću, parkirao auto, izvadio alat i bacio se na posao. A i on je radio, zidao je garažu pored kuće, najljepše kuće koju sam vidio zadnjih godina...

Ništa posebno nije ta kuća. Prizemnica. Ali nije onako glupavo ravna i dosadna kao kuće u mom kraju. Ima neke svoje fore. Ali vlasnik nije pretjerao, nije zašao u natrpanost i kič. Napravio je lijepu kuću. Sam. Uz malu pomoć brata i prijatelja. I sve to uglavnom poslije posla. Ili vikendom.

A u kući žena i malo dijete. A otac obitelji vani zida. Ajme, koliko simbolike... Mogao bih pjesmu o tome napisati.

Možda će mu dijete za petnaest godina bit jebeni junkie. Možda će mu žena pobjeć s dimnjačarom. Ili s nekim finim momkom kojem ruke nisu grube od zidarije. Možda će ju samo prestati voljeti i početi ju zvati pogrdnim imenima. Možda će se propiti i zlostavljati svoju obitelj. Možda će postat gazda i zaposlit ljude. I sisatu tajnicu. I promijeniti se.

Ali sada je dobro. On gradi.

I gradi.

I gradi.

Sa suncem u očima, blagog izraza lica... On gradi.

Možda je dobar, možda naivan, možda samo jebeni sretnik.
Možda zapravo nema ništa... A možda ni sam ne zna koliko puno ima.

On gradi.

ponedjeljak, 08.05.2006.

Hvalaaaaa!

Dobri ovi novi komentari. Izvrsno unaprijeđenje. I zbog brisanja spamera, i zbog linkova.

Švabo

Pita baba unuka: "Sinko, kako se zove onaj Švabo što nam sakriva stvari po kući?"

"Alzheimer, baba, Alzheimer!"

petak, 05.05.2006.

Luzeri, Beemveji i mi

Nisam jugonostalgičar. Država u kojoj je bilo toliko mržnje nikako nije mogla biti dobra bez obzira na to tko je tome kriv a tko nije.
Jedini razlozi eventualnoj nostalgiji za tim vremenom bili su ona luda mladost koju čovjek ne može vratiti i neki drugi sustav vrijednosti.

Da, uspjeh i novac bili su i onda važni. Ali ne toliko naglašeno. Luzer je bio onaj tko nema s kim popit pivo. Onaj kog nitko ne treba. Onaj koga nitko ne voli.

Pisao sam jednom ovdje o cugi s lokalnim foteljašem, gospodinom Guzonjom. Koji se slučajno našao van svog okruženja i s kojim nitko zapravo nije htio pričati. Ni popit s njim piće. Iako je vani parkirana zvijer s nekim tamo V6 ili V8 motorom koji ubije goriva koliko ja ne bih mogao zaraditi. I koji ima kožna sjedala. Iako je gospodin Guzonja neko mudo naše županijske uprave.

On je tu večer za mene bio luzer.

Čitam ove blogove i masu pismenih i inteligentnih ljudi koji ih pišu. Jedino važeće mjerilo je sadržaj. Možda onaj neki tamo bloger ima u garaži bemveja. Isti taj bloger ne zna sastaviti rečenicu. Jer je priglup, polupismen i nema duha. Bemveja mu je kupio tata. Možda ga je i sam zaradio nekom prijevarom. Možda ga je i sam zaradio jer ima smisla za okrenut lovu a životni san mu je bio vozit tog bemveja i jebat sponzoruše.
Isti taj bloger stat će pred mene s bahatim stavom iza kojeg nema puno sadržaja. Jer moj auto ne vrijedi ni koliko alu-felge njegovog moćnog stroja.

Papak sam. Luzer. Aa?

Ne kažem da ne bih volio bolje živjeti. Kažem da bi me i onda zanimalo puno toga. Evo, recimo... Volio bih naučit francuski. Jer mi je lijep jezik. Vozio bih oldtimere. Jer su mi ljepši od ovih današnjih plastičnih auta.
Imao bih manje šanse da pronađem ono što najviše želim pronaći. Jer bih bio na udaru sponzoruša. Doduše samo onih koje su dobre glumice (onih najgorih). One prozirne nemaju šanse. Da li bih bio sretan?

Stane čovjek pred staru ruiniranu fasadu i proučava nešto. Skicira. Onda ode kući i počne pravit kalupe. Odlije sve one ukrase kakve je ta fasada imala prije stotinu godina. Zamoli nekog da mu to preveze na radilište jer nema kamion ni kombi. Prikelji sve to na fasadu i ode na pivo mrtav umoran. Poslije njega svoj posao odrade moleri. Kuća zablista.
Naš majstor s početka priče stane ponovo pred kuću i gleda ju sretan. Jer je stvorio nešto lijepo. I ode kući i zaspe kao bebica. Što od zadovoljstva, što od piva.

Da li je on luzer?

Mogao bi malo bolje pogoditi posao. Nastupit pred investitorom bahato. Opalit bijesnu cijenu. Uguzit se u lokalnu politiku i pokupit sve poslove koji se pokupiti mogu. Zaposlit radnike i sisatu tajnicu. Nikad više ne zaprljat ruke gipsom. Jebat sponzorušu manekenski građenu i steći mnoge nove prijatelje. I kad na ovo zadnje prikeljim upitnik, tada sve to pada u vodu.
Jedan upitnik sjebo cijelu koncepciju.

I kažeš ti, prijatelju moj s bemvejem da je naš majstor luzer?

STANI TI pred tu kuću i OSJETI ZADOVOLJSTVO.

Majmune.

četvrtak, 04.05.2006.

Dugačko pismo (hvala)

I mojoj (iako sićušnoj ) taštini godi kad mi netko da do znanja da mi je u svega dan-dva pročitao cijeli blog. Zato ga uostalom i pišem. Da netko čita. I zamisli se.

Pa mi onda čitateljica odgovori kilometarskim mailom. Blogerska nirvana. Skoro pa jednako vrijedno onima koji me prate od početka.

Baš sam se htio na par postova udaljit od muško-ženskih odnosa, al ne ide...

Ovaj dio me se najviše dojmio, to jest nagnao me na reakciju:

Ja sam u pravu.

Ako čovjek osim fizičkog kontakta ima i druge potrebe vezane uz osobu s kojom bi htio nešto ozbiljno, zar nije logično da mu pusa ili seks ne mora biti sve što želi i ne mora značiti ljubav forever?

Pun mi je k**** te ženske psihologije koja kaže da sam lud za njom ako se s njom volim ljubit.

Svi smo mi skup pluseva i minusa. Ne mora to biti hladno, racionalno zbrajanje i oduzimanje. Ni ne može to biti jer je dobar dio faktora te računice sasvim apstraktan.

Džaba dobrog poljupca ako s njom (npr.) nemaš što pričati. A opet te može držati dovoljno napetim da neko vrijeme te poljupce želiš. Jer pašu, gode, jer smo svi krvavi ispod kože.

Neki trebaju puno pluseva kod potencijalnog životnog suputnika. Neki manje, ali ti plusevi mogu imati puno veću težinu.

Drage moje... Poljubac i seks NISU jamstvo njegove ljubavi i ozbiljnih namjera. Što se njega tiče.

Nisu ni dovoljan temelj za skladan suživot. A to bi se trebalo ticati i vas.

Poljubac i seks NISU jamstvo niti NJENE ljubavi i ozbiljnih namjera. Ima nekad i obrnutih primjera, vjerovali ili ne.
A ovaj dio kako ženska strana više pati i kako je emotivnija i pekmezavija, to je čista dezinformacija. Generalizacija. Ženska strana samo više voli svoju patnju okačit na jarbol i od nje napravit zastavu stereotipa.

Žene su racionalnija iliti proračunatija stvorenja. Točka.

utorak, 02.05.2006.

Na pivkanu kod Paje u Republici

Danas ne moram pisat, Pajo okačio moja gostujuća preseravanja na blog Republike Vinkovci.

Post je lokalnog karaktera iako primjenjiv na Rvacku širu, osobito one njene manje sredine.

A ja bih se prigodno prisjetio Balaševićeve poeme - "Oj, da ti jeBeeMVeeee... "
...

Apdejt: Kao što rekoh u komentaru na post ispod ovog, novi dizajn bloga ne smatram dizajnom već zezalicom. Vjerujem da neki blogeri zbunjeno zinu kad ovo otvore. Misle da su pokupili virus. Pa će zato još malo ostat ovako.

Apdejt2: Republika Vinkovci je od danas na cool listi. Uzevši u obzir da je blog djelo šarolike grupe ljudi (vinkovačka newsgroup-a) raznih profila i životnih dobi koji već dugo ratuju "zajebancijom protiv govana" i "njuzima protiv šita", mogu to samo pozdraviti. I čestitati im.

Apdejt3: Hal's MiniFavs malo zezucka, na klikanje zadnjih postova otvara se moja arhiva. Vidim da je tako i kod drugih. Klikajte na ime bloga.

ponedjeljak, 01.05.2006.

Piškit ću - kakit ću

Reče mi netko jučer da me nije "tako" zamišljao.

"Pa kako to - TAKO?"
"Ne znam."

Ima tu negdje lijevo link na prvi post bloga. Čovjek je kompleksno stvorenje. Ima razne potrebe. Neke od njih imaju i životinje, neke su ipak privilegija inteligentnih bića. Nazovimo tako ljude, bar za potrebe ovog posta.

Ubiješ se od ozbiljnosti u vezi, nekoliko puta uzastopno. Veze ne prođu. Pa skužiš da bi za promjenu mogao malo neozbiljnije. I onda ti kažu da te nisu "tako" zamišljali.

Probaš nešto s nekim i odmah skužiš da ovaj put ne bi ozbiljno. Bez obzira na razloge. Jer se poznaješ. I kažeš to. Da ne bude "piškio bih - kakio bih". I daš drugoj strani puno pravo odluke. Može ona tada što god želi. Otići ili prihvatiti ponuđeno. Ono "neozbiljno". Ne želim biti "frajer", samo želim biti jasan. Ne folirati nikoga.

I ona nađe treću soluciju. Koja nije bila u ponudi. Ostati, naizgled prihvatiti ponuđeno ali pokušavati navući me na više od toga. Jer sam sad "frajer". Poluzainteresirani "vladar". Grozno.

Htio sam biti frajer kad sam volio i ulagao. Zapravo, to i jesam bio. Ali one to ne mogu shvatiti. Nisu valjda bile dovoljno potlačene.

Čitam neki dan u Jutarnjem članak o zlostavljanoj ženi. Vrijedi pročitati, osobito osvrt psihologinje. Možda iskarikirano, možda ekstremna krajnost ali o tome ovdje pišem. Mogu li žene uopće prihvatiti muškarca kao ravnog sebi i biti sposobne za emocije prema takvom?
Jer do sada sam upoznao samo dvije nepoželjne krajnosti: one koje traže vladara i bacaju se pod noge i one koje te jebu u zdrav mozak čim pokažeš da to ne želiš biti. Ili je to ipak samo JEDNO TE ISTO?! Dakle, sve o meni ovisi? Moram biti "vladar"?

Jutros sam gledao "Sanja show". Zatekoh se pred TV-om. Tema mi je bila zanimljiva. Sponzoruše.
Gosti su bili Predrag Raos, Danko Cvjetičanin, tamo neki bosanski "baš-sam-sladak-dječarac" pjevač, jedna plavuša koja zna reći samo "ljubav" i jedna novinarka.

Raos je bio jedini koji zna o čemu priča. Prije nekoliko godina bih ga možda popljuvao, sad znam o čemu govori.
Plavuša je govorila o ljubavi. Vidi se da cura zaista vjeruje u to. A tema nije bila odgovarajuća da ju netko upita ZAŠTO ona voli svog muža. Vjerujem da bi ju takvo pitanje jako zbunilo. A meni se odmah ukazala slika nježne, emotivne plavušice bez samopoštovanja koju netko pravi budalom. Zašto? Nemam pojma. Tako mi je djelovala. Kao jedna od onih osoba kojima se cijeli život sruši u jednom trenu i onda shvate kako su bile slijepe kraj zdravih očiju. Jer uz riječ "ljubav" ne zna guknuti ništa drugo.

Neću reći da sumnjam u ljubav. Možda ju samo tražim u nekim drugim pojmovima. Poput seksualne privlačnosti i respekta prema partneru, ali i samopoštovanja i poznavanja sebe.

Ako toga nema, onda se dogodi da ona pristane na seks i pokušava od toga napraviti "nešto više". I ne shvaća da je tada ona ta koja postupa u stilu "piškit ću - kakit ću".

Dosta za danas.