Idu mi na *urac tipovi koji drobe o nogometu 24/7. A znam ih bezbroj. To je zaglupljujuće. Ne volim ni kad netko beskrajno tupi o pecanju ali ono zna stvarno biti osvježavajuća tema u svom tom silnom nogometu.
Zadnji put me nogomet zanimao '98. Što i nije neko čudo, tad je zanimao i moju staru. Onda je Lijepa Naša imala ekipu odlikaša. Koji se nikad neće ponoviti. Zlo svega toga je što su njih desetak od ove nacije napravili naciju idiota zauvijek. Možeš ih sjebat kako hoćeš, otjerat s posla, pokrast im državu, firme, kuće, žene, od djece im napravit narkomane a sve to nije važno ako im daš dovoljno nogometa.
Na stadionima divljaju horde primitivaca, mrzitelja svega i svačega. Čopori frustriranih tipova kao s lanca puštenih koji nešto moraju zapaliti, demolirati, potući se…
U novinama sport općenito preskačem. Možda bih malo preletio pogledom da se radi o sportu, a ne samo o nogometu. Ali sport sabiju tamo negdje u kut i daju mu šesnaestinu prostora. Prostor daju nogometu. A nogomet nije sport. Nogomet je ubojica sportova. Ista ova država je imala svjetske ili olimpijske prvake u mnogim drugim sportovima, ali oni nikad nisu bili jednako vrijedni kao skupina napuhanih majmuna koji gola ne bi zabili ni mojoj pokojnoj babi kad bi ista uskrsnula i stala na gol protivničke momčadi. Vječito su im krivi tamo neki drugi ljudi koji su ih sjebali na ovaj ili onaj način. Pomalo me podsjećaju na političare.
"Kruha i igara" … Nek kruh bude tvrd i suh, nije važno ako ima igara.
Nekako sam uvijek više bio rock'n'roll tip. Dok njih nekoliko u susjednoj prostoriji skače ispred malog ekrana, ja ću si radije pustit Cream "White Room". Ili Lynyrd "Gimme Three Steps". Ili Janis-"Me And Bobby McGee". Ili još mali milijun stvari ljepših od nogometa.
Dakle, bliži nam se Svjetsko prvenstvo. Počet će me zanimati kad se Hrvatska plasira u polufinale. Onda ću nabrzaka naučit kako se zovu reprezentativci, sad pojma nemam. Ni tko je izbornik.