Došao sam iz Osijeka maločas.
Neka mjesta na putu podsjetila su me na neke poruke. Na neke osobe.
Pa putokazi.
Pa priča o Beču i Londonu.
Pa bus što vozi na more u kasne sate.
Koliko sam već putovao zbog radoznalosti, želje, ljubavi... Nekad punog srca, nekad sjeban i utučen, nekad samo prazan.
Kilometri, potrošene gume, kazne za brzinu, alkotestovi... Oštri zavoji u koje uđeš dvaes't na sat prebrzo, neravnine uz cestu koje te na vrijeme probude...
Poruke na pol puta što bude pesimizam i sumnju.
Poruke kad dođeš kući da tamo netko može mirno spavati.
Ljubav bez vozačke. Autobusi. Povratne karte, dočekivanja na kolodvorima.
Kočenja, kiša, snijeg... Traktori bez svjetala, znakovi okrenuti naopačke...
Možda se jednom na tom putu zatekne netko. Djevojka što stopira jer joj je pobjegao zadnji bus. Auto s probušenom zadnjom lijevom. Netko tko će sve moje kilometre predati zaboravu.
Na rezervi sam. Gori žuta lampica. Blješti mi u oči. Drži me budnim.
A ja bih možda sanjao.
Post je objavljen 15.05.2006. u 00:17 sati.