Radio sam danas nešto poslije posla. Onog redovnog, jel... Pa došao čovjeku pred kuću, parkirao auto, izvadio alat i bacio se na posao. A i on je radio, zidao je garažu pored kuće, najljepše kuće koju sam vidio zadnjih godina...
Ništa posebno nije ta kuća. Prizemnica. Ali nije onako glupavo ravna i dosadna kao kuće u mom kraju. Ima neke svoje fore. Ali vlasnik nije pretjerao, nije zašao u natrpanost i kič. Napravio je lijepu kuću. Sam. Uz malu pomoć brata i prijatelja. I sve to uglavnom poslije posla. Ili vikendom.
A u kući žena i malo dijete. A otac obitelji vani zida. Ajme, koliko simbolike... Mogao bih pjesmu o tome napisati.
Možda će mu dijete za petnaest godina bit jebeni junkie. Možda će mu žena pobjeć s dimnjačarom. Ili s nekim finim momkom kojem ruke nisu grube od zidarije. Možda će ju samo prestati voljeti i početi ju zvati pogrdnim imenima. Možda će se propiti i zlostavljati svoju obitelj. Možda će postat gazda i zaposlit ljude. I sisatu tajnicu. I promijeniti se.
Ali sada je dobro. On gradi.
I gradi.
I gradi.
Sa suncem u očima, blagog izraza lica... On gradi.
Možda je dobar, možda naivan, možda samo jebeni sretnik.
Možda zapravo nema ništa... A možda ni sam ne zna koliko puno ima.
On gradi.
Post je objavljen 09.05.2006. u 00:04 sati.