subota, 27.05.2006.

Jedan rođendan, dvije lutkice, plaća i krediti

Kći najboljeg frenda danas ima rođendan. I da ga jebeš ne mogu izračunat koji je. Četvrti ili peti? Pa se zaputih u LutkaHeaven, trgovački centar kojeg neću imenovat jerbo mi ne plaćaju reklamu . I znam već da moram kupit dvije lutkice jerbo frend ima dvije kćeri. A ne moš drugog anđelčića ostavit ljubomornim.
I prebirem ja tako po policama, obično ne gledam na nekoliko desetina kuna u takvim prigodama. Ali danas je novčanik skoro pa prazan. I račun je prazan. I nastojim pronaći dvije lutkice koje liče na nešto. I svaka koja mi se svidi sama košta onoliko koliko imam za dvije. I prebirem i prebirem. I već skoro pa odustajem. I onda ih ugledam. Iza svih ostalih, skoro pa skrivene. Lijepe lutkice povoljne cijene. Vjerojatno su ih namjerno stavili iza da se prvo prodaju ove skupe. Kupujem, naravno. Sav happy. I dolazim kući i otkrivam da nisam ni vidio male ručkice kojima se pokreće ugodna melodija. Još bolje.
Dakle, pokloni su kupljeni. Ostaje samo nedoumica da li slavljenici dati da sama izabere lutku (mlađa kći je još mala, možda još to ni ne kuži najbolje), da li joj odmah pokušati odrediti jednu ili se možda konsultirati s roditeljima.

No, veći je problem (a kupovina lutkica me je potakla na to razmišljanje) što imam veliku frku s financijama na kraju mjeseca. Jer mi dva kredita automatski sjedaju na prazan račun. Jedan je već plaćen. Na kredite mi otpada 1 500 kn, što je oko 40% plaće. A povrata poreza nema pa nema.
Pa malo razmišljam ja tako... Gdje potrošim svoj novac? Ne pijem, ne lutam, ne oblačim se... Nemam granice s kavama. Popit ću ih mali milijun svakog dana. Ne pazim koliko se vozikam po gradu. Pušim dvije kutije na dan. Ne pazim koliko sam na netu. I počinjem shvaćati… Sad je malo lošije nego prije godinu-dvije, a navike su ostale. Vrijeme je stezanju remena. Ograničenja će se odnositi prije svega na komunikacije. Na net će se ići samo u „jeftino“ vrijeme. Spajanje s mobitela na blog ograničavam na 3 dnevno. Zatim – vozanje. Samo po potrebi. Pa zatim kave, tri maksimalno iz aparata u firmi i još jedna u birtiji. A pljuge će biti kupljene u susjednoj mi južnoj državici (tamo odakle je Asja).
Kroz tri mjeseca bih trebao stići zaostatke. Iskreno se nadam.
Zagrepčani se smiju kad im kažem da je moja plaća od 3 600 kn u ovim krajevima solidna plaća (ne želim propustiti priliku pa spomenuti npr. vinkovačko poduzeće “Boso” d.o.o. u kojem još uvijek mnogi rade za oko 2 tisuće). Za normalan život bi trebalo imati 7 000 minimalno. To ne dohvatim ni s fušem. U najboljem slučaju imam 5 tisuća, što baš i nije često.

Hmda... Dakle… Stezanje remena.