morsky blog

„Kad se u noći između 30. lipnja i 1. srpnja bude slavio ulazak u Evropsku uniju (da mi je znati samo ko će slaviti osin onih bijednika od naših tzv. političara? Jer ja neću sigurno, prije će biti da ću plakati ka godina!), kad filharmoničari zagude pjesmu radosnicu, a nebo iznad Zagreba propara vatromet, jedno je sigurno: u čašama slavljenika neće se crvenjeti prošek. Baš kao što se neće crvenjeti ni hrvatski pregovarači. A morali bi. Jer su, dopustite da citiramo jednog od naših sugovornika, skinuli hlače. I u sveopćoj zvonjavi dopustili da odzvoni dalmatinskom prošeku.“….. piše Vinko Vuković u Slobodnoj Dalmaciji.
Pa kaže dalje: „Pa je li to, pitaju se vinari, da čovjek zažali što smo ikada sa Slovencima sporazum potpisali. Što smo ikad na onom slavnom referendumu „da“ zaokružili?

Kakvo je to, uostalom, opće dobro koje u sebi krije propast bezbrojnih pojedinaca?“

E pa i ja se to pitam. I pitam se kako to sad svi otkrivaju. Jedan po jedan. Poljoprivrednici, ratari, stočari, mljekari, vinogradari, maslinari, proizvođači hrane, ribari, brodari, i mnogi drugi. Iz dana u dan, svaki božji dan otkrivaju se novi detalji, da ne kažen pizdarije na koje su pristali oni koji su poslušno stavljali svoje parafe na konačnu predaju svega što je u ovoj državi preostalo od svih velikih pljački i otimačina. Svaki novi dan neka nova skupina ljudi objavi šta će sve izgubiti s danom „velikog praska“.
A prije svih njih, na svojoj koži dobrobiti pridruživanja osjetili su, za neke branitelji a za neke „ratni zločinci“ koji su robijanjem u zemlji tulipana odradili sve buduće debelo preplaćene radne sate onih „uzoritih rvata“koji će se debelim guzicama ulogoriti u foteljama svih velikoeuropskih nametničkih birokratiziranih institucija.
I brodograditelji su to naslutili već u počecima maratonskih pregovora na relaciji Zagreb- Bruxelles, ali onda su svi skočili na njih da šta bi oni tili, da ne može njih država vječito pomagati, da moraju u privatizaciju i na tzv. slobodno tržište i tako dalje. Pa smo ih razbucali, pa će sad vojska nezaposlenih biti valjda manje na teret državi i svim građanima te blesave države.
Naslušala sam se bezbrojnih „pro et contra“ rasprava, a zaključak svih je bio da ulazak u EU – nema alternative. Ma nemoj! Nema alternative!
Jedino što nema alternative je – smrt. Sve drugo ima. Tako ja svojoj dici govorin.
I zato ne razumin da ljudi mogu pušiti tu priču. Ne razumin da je iko moga zaokružiti „da“ na tom prevarantskom referendumu.
Nakon dugo, dugo vremena, došla sam na blog iz jednog razloga. Da vas nešto pitam.

Volila bi da mi se javi NETKO kome će EU učinit život boljim. Bar za milimetar.
Ako nađem samo jednog jedinog, znat ću da postoji bar jedan razlog zašto se nas ostalih 4 miljuna mora žrtvovati. Da ne kažem lipo po naši - najebati. Ma dobro, neki će reći da smo mi odavno najebali. I biće u pravu.

Naravno, ne moram naglašavati da se ne javljaju oni koji imaju ikakve veze sa svim onim troslovnim i višeslovnim tvorevinama koje se odazivaju na ime - političke stranke.

P.S. Ja 1. srpnja ne iden nigdi. Ne mrdan iz svoje pećine.