Taj Mudrica Ivić uvik mi je bija ful čudnovati lik.
Osvanija je jednog dana na Tuđmanovom pragu, zatražija da mu da upisnicu u klub i radno misto direktora neke velike državne firme, nije važno koje, nije sitničav, samo mora bit neka koja ima monopol na nešto. Struju, vodu, zrak, more, kabele, internet, ma nije uopće važno. Ma dobro, ako nema, za početak može bit i neki ministar, ili barem njegov pomoćnik, nema veze čega, ono, samo da se zahukta i počne vuć lokomotivu prosperiteta. Za dobro svih građana Hrvacke. I za plaćicu.
Ono, samo tako. Kuc, kuc, ja došo. Iz Kanade, znate. Dozvizdilo mu tamo ka i Muji, hladno, brate, ka u frižideru, jeleni sumanuto trče na sve strane, a grtalice ne daju poštenom čoviku živit u miru. Zavraga in sav njihov standard, kanadski dolari i idilični prizori, lipše je, brate moj, u mojoj toploj maloj Hrvackoj. Je mala i jadna, al je moja.
Uvik me zanimalo kako se on to tako lipo, iznebuha stvorija, niko nikad čuja za njega, kad ono hop iznenada pune ga novine, televizija i poslovni vjesnici i imenici.
Ma baš me to, ono, nije da me mučilo, ali me golicalo, šta bi rekli. Činilo me baš kurijožaston. Ono.
I onda čovik, ka da me osobno pozna u dušu i zna da umiren od znatiželje, lipo dade intervju nekom novinaru. I lipo kaže da se vratija iz Kanade pomoći svojoj Domovini u najtežin trenucima, bez kalkulacija, izračuna i proračuna, iz čistog entuzijazma i poslovičnog domoljublja. I ja bidna blesava mislila da će u sljedećoj rečenici otkriti kako je obisija pušku na rame i krenija put pod umorne noge prema Sunji ili Vinkovcima ili Miljevcima, ka ono, bidan čovik, iz onog obilja doša se skitati po šumama i gorama ne bi li pomoga Domovini u teškin problemima. Ono, da prostite, vadit nas iz govana.
Kad ono- surpraaajs! On je doša, kaže.
E - i? Čekam i drćen ka prut očekujući da otkrije čime je to zaslužija slasti i masti u staroj domaji.
A tuke mene! Pa poklonija je Hrvackoj svoje patente, kaže čovik.
?!?!?
Patente čega? Pa čoviče, zini, ja san i dalje u stanju neizvjesnosti. Patin u neznanju. Je li pantentira lik za rak? Bežični prijenos energije? Auto na vodu? Brod na more? Sredstvo za učinkovito uklanjanje dlačica? Vodicu za ponovni rast kose? Eniting?
Je li otkrija život u svemiru? Razotkrio tajnu božje čestice prije onih pizduna iz Cerna?
Ma je li patentira pretvaranje jeftinog metala u skupo zlato, ostvarija san srednjovjekovnih alkemičara? Ili barem neke genijalne štipalice za višanje robe? Nešto šta će se proizvodit samo ovdi i nigdi drugo na svitu, i šta će pozapošljavat svu raju šta visi po hodnicima zavoda za zapošljavanje?
Bilo što?
Nije tija reć.
Pa san, i dalje onako manita od te proklete znatiželje, listala i prelistavala novine i časopise, surfala, veslala i jedrila po netu uzduž i poprijeko, ali to je i dalje za mene ostala najveća misterija suvremene hrvatske države.
Čime je to lik zadužija sve nas Hrvate da postane to što je posta? Znate već.
Pa majkumu, Šime je patentira vršu na sklapanje, ludilo praktičnu, pa eno ga i dalje u kaiću, po dana vata lignje ne bi li ih proda i kupija dvi šnicle za večeru sebi i Anki.
Misterij.
Mislin, bija je. Sve do niki dan.
Poslin tolikih godina, napokon san svatila veličinu njegovog izuma.
Čovik je izmislija revoluciju u graditeljstvu! Patentira je izum: Kako kuću gradit od krova naniže. I to brzinom zvuka.
Kako bi vi napravili šest kuća u šest dana, a? Kako? Nikako. Kad niste u posjedu patenta.
Dakle vako, čitajte i učite. Iako van je sad kasno. Ko prvi, njegova dozvola.
Prvo i prvo, tribate kupit posjed na nekom zabačenom otoku, po mogućnosti kornatskom, ali još bolje izvan okvira NP Kornati, nacionalni parkovi i njihove zone stroge i vrlo stroge zaštite malo kompliciraju život. Živi van je to štrapac gombati se s pravilnicima i vratolomno zaobilaziti odredbe raznih ministarstava, pogotovo ako niste autohtoni Kurnatar.
Naprimjer, otok Žut je baš nekako pogodan za tu svrhu. Izvan dohvata parkovne administracije, kvadrati kamenjara tamo nisu nešto preskupi, nema infrastrukture, nema prostornog plana, nema struje, vode i ostalih luksuza. Ali ima odašiljač HT-a i ACY marina. I par dobrih restorana, i nešto malo domorodaca Murterina i par vikendaša, ništa pretjerano.
Ma, bonbon od otoka, kažen van.
Onda tribate doć u posjed informacije kad će se radit snimka stanja u prostoru koja će bit mjerodavna i konačna ka amen kad se krene u legalizaciju bespravno izgrađenih objekata. Ta informacija je, naravno top-sikrit za sve osin za neke. A to niste vi, koji nemate nikakve zaštićene patente. Patentaši naprid, ostali stoj.
Onda lipo započnete s radovima 15. 06. 2011. godine, u sedan ujutro ležerno popijete makjato, okupite ekipu (Esad, Ahmed, Meho, Drago iz Brbinja, slavonac Anto i međimurac, zaboravila san mu ime), raširite nacrte po stoliću za kampiranje, objasnite ljudima svoje vizije i svečano upalite mišalicu. Vridni su to ljudi, rade ko mravi od jutra do sutra i - hopla! 21. 06. 2011. godine u podne i dvanaest minuta zadnja tondah kupa kanalica, ne dolazi nijedna druga u obzir, triba poštivati tradiciju, zadnji crijep sjeda na svoje misto. Malo u žurbi, istina, jer priko Pašmana se već vide avijoni Državne geodetske uprave u niskom naletu. Možda je zadnji dio zadnjeg krova malo zafušan, ali nema brige, glavno da se crveni.
Kad si sve tako lipo obavija u šest dana, imaš vrimena razradit arhitektonske planove za prazne prostore ispod krovova. Dat ženi vrimena da odluči di će stavit komodicu i kakve će si zavjese izabrat.
U međuvremenu daš zahtjev za legalizaciju. Kupiš taksene marke, uplatiš sedamdeset kuna, popuniš formular, daš statički izračun, geodetsku podlogu i nacrt i - čekaš uporabnu dozvolu. Nema nervoze.
Eto. Tako. I sad san ja u isto vrime zadovoljna i ljuta.
A šta kako? Lipo. Zadovoljna sam jer mi je laknulo. Jer san doznala tajnu koja me češkala godinama.
A ljuta? E ljuta san šta mi taj Mudrica nije došapnija svoj genijalni patent pa da i ja, također divlji graditelj, odma dan zahtjev za legalizaciju svojih budućih par kućica.
Nego me pustija da zoven mirače, arhitekte i građevinare, da mire, crtaju i rade izračune za kuću koja stoji već petnaestak godina, ako ne i više. Ala, budalaštine!
Bez veze. Ka da ja nisan mogla napraviti lebdeće krovove koji bi mi služili u svrhu "oživljavanja ekološke proizvodnje tradicionalnih poljoprivrednih kultura, odnosno za smještaj traktora, freze, kosilice, te druge mehanizacije i opreme"?
Mislin, traktor bi mi puno pomoga u obrađivanju one dvi parcele od po dvistotinjak kvadrata, a pogotovo ako bi ima neke gusjenice da savlada put do njih.
A kosilica mi ovako mora stat u konobi, nije to u redu.
Da je on to meni reka na vrime, bar 19. 06. 2011. napravila bi ja i hangar za kombajn i legalizirala ga do 30. 06. 2013.godine. Dan prije Ulaska.
Da mi je reka, mogli smo si bit dobrosusjedi.
Ovako, drek, rekle bi moje prije iz metropole.
Nakon što je neki nautičar, ugledavši, kako ga neki već nazivaju "hrvatski Stonehenge", od šoka okrenija timun skroz naopako i skoro se naprdija na obližnju siku misleći da ima halucinacije pacifičkih prizora, pa se požalija novinarima, i Ministarstvo graditeljstva čulo je za slučaj prve u povijesti zabilježene gradnje "od krova do temelja" i najavilo brzi izlazak u inspekciju terena policijskim gliserom.
Čim to vremenske prilike dopuste.
Znajući da su kontinentalnu Hrvatsku zahvatile poprilične vremenske neprilike i nevolje, neuobičajene za ovo doba godine, kažu naši metereolozi i klimatolozi i čitatelji vremenske prognoze, inspektori će čekati povoljan trenutak da se izvuku iz snigon okovanog Zagreba, pa da se probiju kroz zametenu Liku, isforsiraju ličke rijeke, savladaju velebitske bure, prođu kroz Sveti Rok i napokon stignu do dalmatinske obale. Ali tek su onda u problemima.
Dere jugo nemilice, valovi veliki. A policijski gliser je na redoviton remontu koji se malo odužija, u računovodstvu remontnog brodogradilišta stoje nepodmirene fakture, MUP nije pri novcima, čeka se i odluka Europske komisije oće li škver na bubanj ili u stečaj.
Ali nezaustavljive inspektore Ministarstva graditeljstva to neće pokolebati.
Stići će oni do Žuta, makar 01. srpnja 2013.
A Mudrica će sidit u kupaćicama pod suncobranom na taraci kuće br. tri, dočekati ih sa rashlađenim pićem i uporabnom dozvolom u žepu.
Nemojte me krivo svatit. Nije meni krivo šta čovik radi na prosperitetu zaostalih krajeva i čini sve šta je u njegovoj moći da oživi zamrlu aktivnost pasivnih područja i ostvari njihove pune potencijale, a ne da se sva aktivnost svede na sportove na vodi i izležavanje na suncu.
Da bi reč rekla. To je hvalevrijedan pothvat.
Ali isto mu zamiran da je tako genijalnu ideju čuva samo za sebe.
