(057 info)
Čuja naš Ladislav da cili svit priča o nekom tamo Amerikancu Sandyju. Zovu ga "olujom svih oluja" i "majkom svih oluja". O ne, kaže naš vrli Ladislav, nije to moja mater, Sandy je muško, majkumu, kako muški može bit majka?! (Je, je, ja poznam jednog Sandija.) Možda samo neki tamo daleki rođak koji je krenija trbuhom za kruhom iz malog Sredozemlja na veliki ocean. I tamo ojača i podivlja.
Čuja Ladilaslav da Sandy puše nekih 150 km na sat. Neš mi ti snage i brzine! S time se on puše!
I da je porušija silne kuće po New Yorku i New Jerseyu. O majkumu, opet po Hrvatima!
I neš mi ti nauke porušiti one kućerke tubajfor. Ne bi one izdržale velebitsku buru ni dvi sekunde.
I onda je Ladislav napuha malo obraze, puhnija orkansko jugo, izlija malo kiše, dignija tlak zraka, i eto ti nevolje za "uzmorje". Koji Sandy, koji bakrači.
(057 info)
I dok su stanovnici gradova i mista od Dubrovnika do Rovinja gledali svoje gradove kako su se pritvorili u Veneciju (a kako je tek bilo u pravoj Veneciji!?) na pola dana, dotle su se stanovnici istih tih gradova ali bodulskog porjekla našli na sto muka. (Neki i s pokvarenim foto-aparatom, ka ja, pa su ilustracije "posuđene".)
Ladislav je napravija predstavu točno na Sve Svete, kad triba sviće i cviće u ruke i put pod noge, točnije, more pod noge, i u posjet grobovima najmilijih koji su se odlučili rodit baš tamo na po pučine. Od izbora mista rođenja još je gori izbor posljednjeg počivališta. Tvrdoglavo su inzistirali da to bude isto misto.
Brod najprije nije moga isploviti, to jest, moga je, ali nije ima di pristati. Pa smo malo čekali, smočili noge dok smo našli popit kavu na prvom suhom mistu, pa smo se onda išli ukrcati, a kako je more bilo do vrha rive, tako je skala o broda stala gotovo okomito. Srića da je jedan od nas bija penjač po umjetnim i pravin stinama pa je ima klinove i konope. Pa smo uz nadljudske napore unili cviće na palubu.
I onda kroz olujno jugo do cilja.
Bemti, ja i moj muž oboje u brodu, dica će mi ostat siročad ako brod ne izdrži. Ali, budući da se ne zove "Marko Polo", proša je kroz olujno more ka kroz maslac. I eto nas na našem smanjenom škoju.
Smanjenom, jer ga je pola potopilo.
(057 info)
Pokušala sam animirati putnike u brodu da pokrenemo akciju preseljenja otočnih groblja (grobalja?) na kopno, da se ne maltretiramo ovako svake godine, a onda posli i naša dica da dolaze nama priko mora, ali nisam naišla na neki odaziv.
Njima ove vremenske neprilike nisu nikakva atrakcija.
Nisu ni trepnuli.
Dok smo tukli more banda-banda čitali su novosti o posljedicama Sandijevih nestašluka na istočnoj obali Amerike.
Zvali telefonima braću i rođake u Nju Đersi.
Ala, blesavih bodula.
A jedni su se jučer digli sa spremljenim kuferima, hitno triba letit u Nju Đersi jer im je stablo palo na kuću i spizdilo krov, javili susjedi.
Zakoraknuli u more.
Nema broda.
Zakasniće na avijon.
Pa da nije Ladislav jači od Sandyja, a?
(Zadarski list)
