Već je postala tradicija da svaku godinu spomenem ovaj dan, jer je on u mojoj osobnoj povijesti vrlo značajan.
Budući da se ponavljam, onda ću samo kopipejstati prijašnje postove.
30. rujna 1991. godine Zadar je napadnut iz kopna, zraka i mora, razaran danima, mjesecima i godinama. 6. listopada iste godina postignuto je nekakvo "primirje" s JNA koje je bio pun grad, i nastupilo je kratko razdoblje tišine, samo dok su se izvukli na sigurnije položaje, u zaleđu grada.
Pisac bloga svjedok je tih teških dana.
... sjećam se listopada 1991.
Listopad prije šesnaest godina...
Ranjeni grad, mrak i tuga, jezivi zvukovi ludila, ljudi po podrumima, ko pantagane...
A vidi ga sad.
A vidi ga sad!
Koja divota, koji mir!
RANJENI GRAD
30. rujna do 7. listopada 1991. najteži su dani moga grada.
Danas 6. listopada obilježavamo Dan obrane grada.
Te davne godine 1991, kraj našim mukama bio je još daleko, Ustvari smo bili na samom početku, ali sam Grad najteže je stradao upravo u tom periodu.
"Zadar je jedan od onih rijetkih gradova Europe koji su se na čudnovat način vjenčali sa zlom sudbinom tuđinske destrukcije. U više navrata sustavno razaran svaki je put iznova podizao svoje lijepo lice, ranjeno, ali čisto i neokaljano.
I ovo posljednje razaranje, zvjerska destrukcija ničim izazvana, motivirana samo mržnjom i ružnoćom, kao da prosljeđuje kroz povijest tu zlu sudbinu Grada, jedini zločin kojeg je što je svoj, što je vlastiti identitet nepovratno vezao uz sudbinu svog hrvatskog naroda."
(iz foto-monografije ZADAR ANNO DOMINI 1991 izdane odmah nakon najvećih razaranja)
"U Zadru ima 30 hiljada ustaša i treba ih sve pobiti" - Ratko Mladić, listopad 1991. g.
"Neka se Zadranke spreme da pozdrave srpske borce kad uđu u srpski Zadar." - Vojislav Šešelj, listopad 1991. g.
Na današnji dan, šestog listopada daleke 1991. godine, nakon nekoliko dana provedenih u "podzemlju", mi Zadrani izašli smo iz podruma na svjetlo sunčanog toplog jesenskog dana, baš kao što je ovaj šesti listopada danas. Prvi četnički napad je odbijen, tenkovi obačeni s ulaza u grad, i nakratko smo se poradovali, ne znajući da najteži dani, mjeseci i godine tek slijede.
Na današnji dan prije osamnaest godina moje dijete izašlo je je iz podruma nakon tjedan dana druženja sa štakorima. Slinavo i prehlađeno, prljavo i polugladno.
Jedino do čega mi je u Svemiru bilo stalo bio je njen život. Ni više ni manje.
Ni pogođena sv. Stošija, ni Donat, ni moj obožavani ranjeni Zadar, ma ni cijela napaćena Hrvatska, ništa mi nije bilo važno. A ustvari, sve to je u tim strašnim danima meni bila - ona.
Misija spašavanja rodnog grada i domovine Hrvatske meni se svodila na spašavanje jedne male djevojčice.
Na današnji dan (ove 2009. godine) to isto moje prekrasno, pametno dijete upravo sluša svoje drugo predavanje na fakultetu.
Isplatilo se. Višestruko.
(kategorija: povijest)
