....ne o vrimenu koje prolazi ka stampedo, ne o vrimenu kojeg nikad dosta, ne o vrimenu koje ponekad moramo "ubijati" raznin zanimacijama kojima se bavimo da nan brže prođe, ne o vrimenu koje sa sobon odnosi sve, i tugu i sriću, ne o onom vrimenu kojega je nekima tako malo preostalo...
Ma ne, ne u ton filozofskom smislu, ne može se to od mene očekivati, jer kad bi ja počela filozofirati to pas s maslon ne bi moga pokusati.
Ne, rič je naravno o vrimenu u smislu meteorološkog izvještaja s područja Sjeverne Dalmacije, najčešćem pojmu iz mojih guglarija, najbržin putem do mog bloga, kako vidin. (Dobro, nađe se tu i drugih pojmova, pa i bisera poput "legalizacija objekta" koji sad vidin sa strane i sve se smijen od uva do uva kako je taj koji je tražija kako će legalizirat objekt naša kod mene brdo korisnih savjeta u tom smislu....)
Dakle, o vrimenu san tila.
Sinoć san nakon dužeg vrimena povirila u Dnevnik hrvacke nam javne televizije. Bolje da nisam.
Tamo sve po starom. Vijesti o lopužama, kukavicama, bezveznjacima i lažovima koji su nas doveli na pomisao da živimo u najgoroj zemlji na svitu, u najgoroj mogućoj stvarnosti, u paklu s potencijalom raja na zemlji, radi kojih nam je svaka druga misao u glavi "jadan onaj ko je glavu izgubija za ovu zemlju jadnu", pogotovo nama, ljudima u srednjim godinama, koji se sićamo vrimena brojnih drugih (propuštenih i popušenih) mogućnosti, to NISU vijesti na našoj dalekovidnici. Ne, to se pretvorilo u puko nabrajanje nepodopština, tupo ponavljanje bez zaključaka i komentara, jer jedini komentar koji bi se uz to moga reć ne smi se izgovoriti na javnom mediju. Nešto ka "jebainpasmater, dainjeba" i slično ne bi baš prošlo. Bilo bi prenepristojno.
Ali zato oni imaju druge zanimljive vijesti.
Udarna vijest sinoćnjeg Dnevnika, dana 17-og, miseca srpnja, lita gospodnjega dviidevetoga, bila je da je u Dalmaciji - VRUĆE.
Jebate, čudo! Lani u ovo doba ložili smo grijalice, hukali u prste i nosili bunde od polarne lisice.
Naročito dramatična situacija jučer, 17. 07, bila je na krajnjem jugu Dalmacije, u Dubrovniku.
Dalo snimku grada, pardon, Grada, i onih par luđaka šta obilaze zidine u podne. Opizdija ih zvizdan u glavu pa, onako skuvani i jadni, plaču u kamere kako in je vruće. Našli neke iz Teksasa kojima je isto pasji vruće. Glede i unatoč navici na surovu teksašku klimu. Zaboravili su doduše reći da doma imaju klima-uređaj, ne od lani ka mi u Dalmaciji, nego od prije svog rođenja, pa i ne znaju kakvo in je vanka vrime.
(Taj dalmatinski zvizdan tako jako pomuti tintaru, da ona ostane smantana cilu godinu. Cili život, ustvari. Sad van je valjda jasno zašto smo mi vako na svoju ruku ljudi. Nismo mi krivi.)
E, da ne bi Hrvati odmahnili rukon i rekli "baš me briga kako je dalmošima, nek skaču u more", slijedi mozaik reporterskih dojava iz drugih krajeva lipe naše, također pogođenih nepogodon zvanom - sredina lita. Nesnosne vrućine haraju cilon Hrvatskom! Drugin ričima, nagrabusili ste, dragi Hrvati. E, da, znamo.
Pred zabezeknuton hrvatskom javnošću prostire se dramatična slika Varaždina na plus triestipet na osunčanoj strani glavnog gradskog trga, također oko podne, i jedan uspuhani prolaznik kojemu je, zamislite, strašno vruće.
Nakon toga, ako se još niste uvjerili da su reporteri Hrvatske Televizije nasnimali i iskomentirali brdo "vrućeg" i senzacionalno zanimljivog materijala, mogli smo vidjeti i dokaz da ne pričaju prazne priče.
U Italiji se sastala grupica znana pod imenom G-8 ili G-ne znan koji broj (to G znači što? svašta mi pada na pamet...) koja se već jedno triest godina dogovara o prestanku emitiranja štetnih plinova u atmosferu i prestanku zagrijavanja te iste jadne atmosfere, a dok se oni dogovaraju, po svita in umire prid očima, ne od štetnih plinova, nego od obične gladi i žeđi i davno pobijeđenih bolesti. Nebitan podatak za njihove velevažne sastanke. I za naš dnevnik, a i za mene, ja sad pričan o vrućini, skrenila san s teme.
Ovaj put je tema sigurno bila duboka financijska kriza koja potresa svit, zapadni svit ofkors, jer u Africi se sigurno ne uzbuđuju pitanjima o propasti banaka i automobilske industrije. Oni krizu niti ne osjećaju. Blago in se.
Sa margine samita, a to je i bila tema ovog priloga, poručili su nan da oni neće dozvoliti da se temperatura i dalje penje. Ili tako nešto. U svakon slučaju, ja nisan skužila kako oni to misle napraviti, ali nema veze, neman zašto sumnjati da je stvar rišena.
Sve lipo u ton tonu, urednici Dnevnika vratili su nas na početak. Neki lik iz ekrana, naučnik valjda, objasnija je da se najdramatičnije promjene klime upravo odvijaju na Mediteranu i jugozapadnom Balkanu.
Jebate, pa Dalmacija spada u obadva ta zemljopisna pojma! Ajmemeni, dupla nevolja.
Samo je još falila ona jebena biometeorološka prognoza, da nan kaže da nan nema spasa, da svi srčani bolesnici i oni s bolestima cirkulacije odu lipo doma leći i umrit u miru, jer in ionako nema pomoći. A mi ostali koji mislimo da još ne spadamo u tu kategoriju, da se ne uzbuđujemo šta ćemo sutra zaraditi melanom kad u podne odemo od kuće do butige jer nam, jebiga baš onda, fali muškatni orašćić za pašticadu. Štaš se nervirat za nešto šta ti ne gine. Samo još oboliš uglavu.
Jedini spas, jedina mala mogućnost da se izvučemo pogibelji, je kupiti klimu, piti galon vode dnevno i nabaviti najskuplju kremu protiv sunca sa zaštitnim faktorom miljun, marku proizvoda bi van rekla, ali ne smin reklamirati.
(A da možda proizvođači tih neophodnih proizvoda ne plaćaju likove poput onoga iz Dnevnika da nam pričaju priče za laku noć? Ne znan, samo se pitan, ovako samo u zagradama....)
I eto. Taman kad san zaključila da mi se loše piše i da možda ipak neću preživit ove nenormalne vrućine za ovo doba godine, stiže spas s neba. Smilova se Bog bidnoj napaćenoj Dalmaciji i posla zeru kiše i bure. Ili je to ipak isposlova G-8?
Ali ne možemo se radovati trenutnom osvježenju, kad nam naši prognostičari kažu da nas slijedeći tjedan očekuju još veće vrućine. Jadnitismo. Nenaviknuti.
Jebatga, Australci su ovu zimu imali temperature priko četrdeset. Ako se dobro sićan, 44 je bilo u vrime kad su harali oni strašni požari. (Ne daj Bože nama onako, nama bi izginuli svi vatrogasci koje imamo.) Nisu svi svisnuli, neki su i preživili.
E, ali oni nisu gledali Dnevnik HTV-a.
Da jesu, bi se sami samopoubijali da skrate sebi muke.
Iden sad zvati Edija Škovrlja da dođe s menom u ponediljak kad se u tri buden vraćala s posla i da, ka šta ja napravin svaki vrući litnji dan, popipa južni zid crkve Sv. Šime. Neka slobodno donese termometar, samo neka pazi da ima dovoljno stupnjeva. Barem sto. Izmirićemo sigurno sedamdeset.
Onda neka mene u kameru pita šta mislin.
Pa ću mu reći da je isto bilo i 21. 7. 1963. i 19. 7. 1968. i tako dalje, i tako dalje.
Pa lito je, sredina lita je, bogamu.
Šta će biti nego pasje vrućine?!
