Tamo gdje bijela jedra morem plove,
u večeri plave kad stara zvona zvone,
tamo gdje ljudi nedjeljom na misu uvijek odlaze...
Di je pisma galeba.
Di je zemlja vode žedna.
Di su stabla maslina.
Di su ljudi iste loze.
Di je sveta nedilja...
Poša san na misu od nedije
pa u crikvu doša bokun prije
kleka san da grije mi odriše
pa da ti u čisto srce mi uniđeš
Di je sveta nedilja
Tamo je Dalmacija...
Nemam pojma kako i zašto je sveta nediljna misa postala baš tako specifično dalmatinski pojam. Valjda zato što Dalmatinci najviše u pismama opisuju svoj kraj i svoju tradiciju, pa je tako i nedjeljna misa, kao stari hrvatski običaj, ušla u pisme. Iako to nije uopće posebnost ovoga kraja. Jednako je bilo u svim dijelovima lijepe naše, naročito ruralnim područjima, ali eto, mi još o tome i pivamo. Već sam jedanput, mislim, pisala, o tome da nema pojma ni aktivnosti, imenice ni glagola, u Dalmaciji koji nisu ušli u pisme. Pa je tako uša i kraj radnog tjedna težaka, ribara i radnika koji su teško rintali šest dana i jedva čekali nedilju da se malo operu, urede i obuku u najbolju robu, sidnu u ugodnu sjenu debelih crkvenih zidova koji zimi štite od hladnoće, a ljeti od vrućine. Pomole se i zafale Bogu, a posli mise sidnu na trg i proćakulaju sa svojin mištanima, pofale se i požale, protresu tjedne novosti, i odu na nediljni obid, najbolji i najobilatiji obrok u tjednu.
Kad san bila mala sustavno mi je ugrađivana svijest da je nedilja dan odmora i dan "za poći u crikvu na misu". To je pravilo o kome nemaš što razmišljati, jednostavno ga moraš prihvatiti, jer je Bog reka da tako mora biti. A ko si ti da protusloviš?
Poslušno sam išla i sve čega se sićan iz ranijeg djetinjstva je - mama, meni je dosadnoooo! Onda pomalo usvojiš sve one misne rituale pa se vataš za njih ka za slamke spasa do izlaska. Aha, sad je ova molitva, pa je "Virovanje", pa ona molitva, pa "Oče naš" pa će pričest i - "u ima Oca i Sina i Duha Svetoga" i - zuuum vanka, ostatak nedilje je samo tvoj i Božji. Kasnije živiš od pisme do pisme, između spavaš. Jedno vrime i pivaš u zboru, to nije bilo loše. Onda, još kasnije, počneš slušati čitanje i propovid pa to bude zanimljivo, ali onda je opet beskrajno dugačko do kraja mise. A propovid se kreće u dijapazonu od "sad ću zaspati od dosade" preko "korektno" do "ovo je strašno dobro i zanimljivo", naravno, ovisno o svećeniku i njegovoj vještini, a po mojoj procjeni, u sferu (meni) prihvatljivih spada deset posto svećenika.
I tako prođe neko doba mladosti dok ne dođe "pobunjeničko doba" - e baš neću šta mater kaže, pa dođe vrime preispitivanja sebe i svoje vire, vrime razočaranja, traženja, uspona i padova, kraće rečeno - razmišljanja, a ne a-priori prihvaćanja.
Zaključiš da Bog ne stanuje tamo. To jest, tamo je koliko i svugdi drugo, i njegovo uredovno vrime nije nedilja od 10- 13. Zaključiš i da ti pod Božjom rječju uvale i pokoji politički stav.
A i nedilja je postala nešto sasvim drugo od prvotno zamišljenog dana odmora od teškog fizičkog rada, jedinog tjednog pranja i uređivanja i dotjerivanja, da se dostojnog izgleda stane pred lice Božje.
Ne živimo više ka naši preci. Ne koristimo više svoje mišiće toliko da bi ih šestodnevni napor toliko opteretio da se sedmi dan moramo odmarati ka šta se Bog odmara nakon napornog stvaranja svita. Stvoriti sva ta čuda na ovoj kugli u šest dana, uključujući Adama i Evu, majketi, nije ni čudo da se premorija i sedmi dan samo gleda u to svoje djelo. Biće da je malo i ubija oko, dotle su se Adam i Eva već zakačili oko jabuke i do dan danas se prepiru, a poleti ponekad i pokoja pljuska. A sve zato jer se On odmara i nije pazija. Jer je bila nedilja.
I tako, da ne duljin puno, prošlu nedilju, jednu od korizmenih, bili smo u masliniku. Jer to je jedini dan u sedmici kad smo to mogli.
Usprkos svekolikom otporu starijih generacija.
I usprkos čvrstom stavu kroz koji povremeno proviri crv grižnje savjesti. Jer žilavo je to biće. Taj crv. Sve mu objasniš, kažeš mu da si ti zrela osoba sa čvrsto izgrađenim stavovima, da ti sa Bogom imaš drugačiji odnos nego je ga je imala tvoja nona, ali ne da se on. Donese ti miris djetinjstva i glas neki iz pretpovijesti.
Pa ti crv ispriča ponovo pričicu kojon te nona plašila:
Dvojica naših otočana, na proputovanju Kanadom u aranžmanu poznate putničke agencije "Trbuhom za kruhom", na privremenom radu u bespućima neke tamošnje šume, na poslovima "eksploatacije" drvnog bogatstva, a eksploatiraš ga tako da ga dobro "nasekiraš". Drvosječe.
Šimi se javija onaj isti onaj crvić u glavi, pa kaže on svom kumparu: "A Ive moj, nedilja je sveta danas, a mi radimo. I to ne bilo kako, nego teško radimo." Mogu samo misliti kakav im je posal bija, jer ljestvica težine poslova u prvoj polovici dvadesetog stoljeća bila je ponešto malo drukčija od današnje.
Ive, vjerojatno mučen istim crvom sumnje odmahne rukom, tješeći njega, ali još više sebe: "Ma vidiš li kolika je ovo šuma Šime, kolika su to stabla, ne može nas Bog u njoj viditi nikako."
Ne zna se daljnji razvoj događaja, ali Ive se na škoj vratija bez jedne noge. Legenda kaže da se kobni udarac sjekirom dogodija jedne nedilje...
I tako. Đabe ti sve tvoje spoznaje, sve tvoje "nadilaženje", đabe ti život koji te tira da preko tjedna moraš radit za plaću, đabe sve kad se javi glasić malog crva ugrađenog u tebe još dok si bija dite iz tradicionalne hrvacke katoličke obitelji.
A ne pomaže ni mater koja bi tila da se masline urede, ali ne nediljon, pogotovo ne korizmenom.
I šta drugo da čovik napravi nego nabere malo šparoga i utješi se ukusnom nediljnom večerom?
