natopljena krvlju,
suzama i znojem,
prkosna i surova,
blaga puna sjete,
dok su tvoje staze okovane trnjem,
zaspala si djevo kao malo dijete,
čuvaš me ko anđel, mučenice moja,
napajaš mi tijelo s nebeskih visina,
uzmi me u njedra, evo ti se vraćam,
probudi se majko, kraljice planina
Velebite vilo, Velebite suzo,
ljubit ću ti grudi od kamena siva
studene ću vode sa izvora piti
i zaljevat ružu što je drača skriva
Velebite vilo, Velebite suzo,
miluje te nebo tisućama boja
sudbina si naša i prokleta i sveta
Velebite vilo, suzo moja,
odletjeli davno sokolovi tvoji,
molili se za te, vapajem te zvali,
proplakale šume, proplakao kamen,
kad sa svetog brda zavjet smo ti dali,
razdireš mi dušu, ranjenu i prostu,
dosta mi je tuđeg neba i daljina,
bože daj mi snage da ispjevam pjesmu,
tebi vilo moja, kraljice planina,
Velebite vilo, Velebite suzo,
ljubit ću ti grudi od kamena siva,
studene ću vode sa izvora piti
i zaljevat ružu što je drača skriva
Velebite vilo, Velebite suzo,
miluje te nebo tisućama boja,
sudbina si naša i prokleta i sveta
Velebite vilo, suzo moja ...
(Đani Maršan)
Planine su ko i more. Jednako pitome, jednako surove. Opjevane, obožavane, zadivljujuće.
Ali i zastrašujuće moćne. Na što nas povremeno podsjete uzimajući žrtve u ljudskim životima.
Sveti Velebit nije izuzetak, dapače, srazmjerno svojoj veličini i moći, uzeo je najviše života. Od kad je svijeta i vijeka je tako, ali u razdoblju od 1992. do 1995. godine mora da se i sama planina čudila. Mora da je rekla: što to tjera ove ljude da u meni dođu potražiti svoj grob?
Subota, 24. siječnja 2009.g. - misom i molitvom u kapeli svetog Frane u Podpragu obilježena je 16-ta godišnjica akcije Maslenica.
Akciju Maslenica često nazivaju prekretnicom u Domovinskom ratu, prvom pravom, dobro organiziranom akcijom mlade hrvatske vojske, prvom demonstracijom snage naroda koji se brani i slično.
Mi u Zadru smatramo je obranom Grada i Županije.
Nikada nećemo zaboraviti dan kad smo prestali biti "najveći konc-logor na svijetu". Bez struje, vode i odsječeni od ostatka zemlje.
Svima koji su svoje živote dali za to bit ćemo zauvijek zahvalni.
Barem neki od nas.
Klasicistička kapela svetog Frane u Podpragu nalazi se na oko 900 metara nadmorske visine, u području najjužnijeg dijela Velebita, ispod monumentalnih Tulovih greda, na staroj Austro-Ugarskoj cesti (iz polovine 19. st.) probijenoj kroz planinu od Jasenica do Sv. Roka i Lovinca na ličkoj strani.
Iz rata je izašla izranjavana i polusrušena, zar se moglo nešto drugo i očekivati, budući da se nalazila "na vidiku" topova iz okupiranog područja Obrovca.
I ne samo ona, nažalost.
Da nije bilo hrabrih "čuvara Velebita" ne bi danas bilo ni ovakvog pogleda s njegovih obronaka.
(Ova kapelica izgrađena je na oko 1000 metara nadmorske visine, na spomenutoj cesti, u blizini pogibije Damira Tomljenovića Gavrana)
(Na ovim položajima u bespuću Velebita izmjenjivali su se domobrani-boduli, između ostalih i ovi potpisani Lošinjani.)
Na povratku s Velebita, prolazimo kroz selo Kašić, selo u nedođiji dalmatinskog krša, usred kojeg stoji križ od slavonskog hrasta:
("U predvečerje 01.02.1993 u teškim borbama u Kašiću je vojni kamion sa Brođanima uletio u zasjedu u kojoj je pobijeno 17 Brođana.Tu noć ih je poginulo još osam, ukupno 23. Kašić je obranjen, a s njim i Zadar. Događaj je sutradan šokirao Slavonski Brod.")
Update:
Na misi nisu viđeni "viđeniji" Zadrani (samo neki sporadični), niti veliki "hrvatine", oni su imali pametnijeg posla. Naporno su radili na stvaranju imiđa našeg grada kao legla ksenofobije, primitivizma i slijepe osvetoljubivosti.
