Dobra vijest br.1
Zadarski jedriličari Pavle Kostov i Petar Cupać, te njihov trener Ivan Bulaja dobitnici su nagrade "Pierre de Coubertin World Fair Play Trophy" za 2008. godinu. Ta se nagrada dodjeljuje sportašu ili ekipi za fair play gestu koja je sportaša ili ekipu mogla koštati pobjede, gubitka bodova ili dobivanja kaznenih bodova, a kako bi pomogli suparnicima.
Oni su, naime, ustupili svoj brod danskoj posadi nakon havarije sa slomljenim jarbolom, i upravo s tom vožnjom na toj jedrilici, Danci su osvojili, ništa manje nego - zlatnu olimpijsku medalju.
I tako postali PRVI i JEDINI hrvatski sportaši s tim prestižnim priznanjem.
Nagrada Pierre de Coubertain World Fair Play Trophy dodjeljuje se od 1964. godine, a prvi dobitnici bili su član talijanske bob posade Eugenio Monti, te švedski jedriličari Lars i Stig Kall. Neki od poznatijih dobitnika nagrade su legendarni bacač koplja Jan Železni, belgijski biciklist Eddy Merckx, tenisači Pete Sampras i Martina Navratilova, nogometaši Sir Bobby Charlton, Dino Zoff i Eusebio, nogometni sudac Markus Merk, te bivši predsjednik Južnoafričke republike Nelson Mandela.
Dobra vijest br. 2
Prometna nezgoda nije postala prometna nesreća zahvaljujući hrabrom mladiću iz Zadra.
Dvojica mladića, vozeći se oko tri po ponoći, automobilom su sletili u more, u zadarskom predjelu "kod Sfinge" (što nije usamljen slučaj na tom dijelu ceste, znam za još par takvih "nezgoda").
Imali su sreću da blizu te "pegulane" okuke stanuje Goran Reljić, hrvatska uzdanica u ultimate fightu, koji je izletio iz kreveta i u donjem rublju skočio u more i izvukao mladiće. Nakon što je razbio staklo na vozilu i mladiće doveo na suho, još je jednom zaronio da provjeri ima li još unesrećenih.
Priču su novinama prenijeli slučajni prolaznici. Reljić ju je potvrdio i skromno komentirao da je samo napravio ono što bi napravio svatko tko bi se našao na mjestu nesreće, i da je njegov otac to isto napravio nekoliko puta.
(To njima dođe ko neki redovni obiteljski posao...)
E pa, ne bi to baš svatko napravio, hrabri Gorane.
Ali novine se ponašaju kao da bi. Kao da je to nešto sasvim normalno. Skoro pa nezanimljivo. Svakodnevno.
Jer ova vijest, kao i ona prva, zauzima zadnju stranicu novina.
Na prvim stranicama nema mjesta za tako dobre priče.
Jer novine prodaju vijesti druge vrste. Svi znamo kakve.
A ja mislim, dokle god ne afirmiramo ovakve vijesti i ovakve ljude, dok ne ističemo u prvi plan ono što vrijedi, neće nam niti biti bolje.
A ja uvijek počinjem čitati novine odostraga. Do prve mi se smješak na licu pretvori u grč.
