morsky blog

Trojica ljudi, po zanimanju učenika drugog razreda osnovne škole, s kojima u društvu iman čast svaku drugu sedmicu ić do posla, usput san im, pa me poprate, svako jutro vode zanimljive razgovore. Ja pozorno slušan, kupin zrnca mudrosti.
Obično to bude najpametnije šta ću tog dana čuti.

Lovre: Jesi napisa onaj domaći iz matematike što nan je jučer dala? Jesi vidija kako je teško?
Ante: Jesan, pisa san cilo popodne, nikad završiti.
Šime: A teško ono 67+9, ili 72-6...
Lovre: A je, teško je...
Ante: Užasno...
Šime: A jeste čuli da postoje i brojevi manji od nule?
Ante: Da! Minus jedan, minus dva, minus tri...i sve tako.
Lovre: Ali to nisu pravi brojevi.
Šime: Je, je, postoje ti brojevi!
Ante: Je, rekla je meni sestra, stvarno postoje. Ona ti zna sve iz matematike.
Lovre: Ma kako brojevi mogu biti ispod nule? Nula je ništa...
Ante: To su ti oni brojevi koje moja mama ima na banci!

Eto. I mali ljudi u ovoj zemlji znaju da smo u banani. Ma što u banani, u šleperu banana. U kontejneru banana.
A drIvo tek je sad to dozna. E, Kolumbo naš.
Pa kad je doša do tog mudrog otkrića, molila bi ga da nešto napokon poduzme.
Neka angažira stručnjake za ovu hrvacku matematiku, i neka mi neko od njih objasni kako da "stežem remen" i "racionaliziram potrošnju" u uvjetima tih minus-brojeva.
Biću mu jako zahvalna. Ljudi smo, možemo dogovoriti i kakvu proviziju. U minus-brojevima, naravno.