"aha. ode perilica. aha. sad ćeš morat prat na ruke. (levant 10.11.2008. 09:05)" Perem, levant draga, perem, danima već.
Pa kad mi već kućanski aparati otkazuju poslušnost, odoh tamo di ih niti nema. A kad nešto nemate, npr. perilicu, nemate zašto bit ljuti što to švedsko govno izrađeno u Kini ili Koreji ne radi. Pa perete suđe na ruke bez nervoze i bez da u glavi smišljate o ulaganju diplomatskih nota i ohlađivanju diplomatskih odnosa sa ionako ohlađenom Švedskom.
Pa odoh ja tamo di živin u miru s cilin sviton. A i samom sobom.
Protokol se zna. Prvo se razgleda okoliš. Je li koji cvit procvita, je li koji osušija, kako napreduje 23 ploda limete, koliko je vode došlo u gušternu, je li tovar napravija kakvu štetu...
Za to vrime stvari i spiza ostave se na stolu na taraci.
Desetak minuta kasnije, uočene su promjene u razmještaju kesa i torbi. Neke stvari koje su bile na stolu sad su na podu. Kruh je izvađen iz kese, jedan zalogaj je odgrizen i pljunut. Boca vina na podu. Srića da je plastična.
Neki mudri policijski istražitelj bi brzo zaključija da smo imali upad neovlaštene osobe na posjed. I drsku krađu.
Ali ja nisan mudri policajac. Daleko san ja od njihovog dedukcijskog načina razmišljanja.
Ja se tek kasnije, nakon što san skupila drva za naložit vatru, na kojoj ću speći doneseno meso, dosjetin jadu.
Mesa nema!
I onda se u meni probudi istražitelj. Jer glad je vrag. I majčinske obaveze. Triba familju nahranit. Inače će podivljati.
Odoh tražit lopova. Minuciozno prateći tragove, našla san kesu s meson. Ipak će bit roštilja!
Rekonstrukcija zločina:
Doša je Mačak Lopov. Prvo se bacija na kruh jer je mislija da nema ništa boljega. U momentu kad je odgriza zalogaj kruha, ugleda je rozu mesarsku foliju. Pljunija kruh, zagriza foliju i počeja je vući prema svojoj jazbini. U foliji je bilo nekoliko komada mesa i metar kobasica. Budući da je uvatija za kobasicu, ostalo meso mu se otkačilo i ostalo na putu. Sigurno se mislija vratiti po njega kad kobasice smisti na sigurno.
Ali ja san mu pomrsila lopovske račune. I otela mu meso.
Pa smo tako pravedno podilili. Lopovskom mačku, njegovoj ženi i dici kobasice, nama meso.
Onda me malo zapekla savjest, kako san mačkama uzela pola ručka pa san in usula jedno po kila mačje hrane u zdilicu.
Malo posli čuje se glasno krckanje, žvakanje tih mačjih keksića.
Ali ne. Nisu to mačke. One ne mogu disati od kobasica, leže ispod stabla ko lavovi kad se najedu, lini, pitomi i mirni.
Keksiće je požvaka Tovar.
Jeste kad čuli za tako ludog tovara? Koji jede mačju hranu Kitekat. Koja mu očito negativno djeluje po mozak.
E, ja jesan.
Ali to mu bilo malo. Malo mu bilo i ono kruva šta san mu dala da mu neutralizira ukus za njega neprilične mačje hrane. Noću se vratija i poždera mi sve kumpire i salatu.
Eto, tako je to bilo u našen malon Životinjskom Carstvu.
Na kraju smo upoznali i jednog Malog Pasa, bebu američkog staforda, malog preslatkog, razigranog ljubimca našeg prijatelja koji nas je izliza i izgriza svih redom. Stoički smo to otrpili jer on je u osjetljivoj fazi ranog odgoja u kojoj svi moramo biti dobri prema njemu, da bi ostatak njegovog života on bio dobar prema nama. Prekrasno je to stvorenje koje će se izgleda dobro uklopiti u Ludu Faunu otoka Trećića.
Pogotovo će biti zanimljivo kad skuži tovara i počne ga ganjati. Bjesomučno lajanje na Ludog Magarca bio je omiljeni sport svih njegovih prethodnika.
Ne triban ni naglašavati da njega to nikad nije posebno uzbuđivalo.
Dosad ste već skužili da smo ostali bez hrane.
Pa sam bila prisiljena poslat svoje muške u lov.
Bacili mriže, pa se bacili na lignjolov.
Kako san ponosan! Kako san šporak ka prase.
Evo se na primjeru možete uvjeriti što je to održivi razvoj i ekološka svijest i čuvanje prirodnih resursa. Izlov ograničen na broj članova familje.
Pa sad recite da Jadran nema budućnosti. S ovako savjesnim ribarima.
