Bijesni Žavijera Osloboditelja
nedjelja, 11.01.2015.
11. I. 2015.
dva i po u noći
sav istresen zbog neke nezajažljivosti u ustima i tijelu
(ispijam satima već razne čajeve, jedem gluposti pa ostavljam, silim se pušiti pa bacam nedopušeno dolje na ulicu, fuj!)
slučajno nabasah na neki simpatični video zapis ničega,
doslovce ničeg osim popodnevnog Zagreba,
ljetnog popodneva prije dvadeset godina
iz videokamere nekog entuzijasta koji je pristigao vlakom,
valjda na folklornu smotru -
jedini kulturni događaj tih davnih zagrebačkih ljeta.
Grad izgleda prazno, osunčano i dosadno, kakvim ga i pamtim.
Tkalčićeva je šuplja kao šupalj zub,
Skalinska nema nijednu terasu,
po trgovima Gornjeg grada prolaze policajci, sviraju tamburaši i ne šeta niti jedan strani turist.
Nonice golih nogu u ljetnim haljinama sjede na klupi i ćakulaju, kao u kakvom malom mistu, neometane.
Budući da sam u to doba upisivao slične ovakve zapise ali u papir,
zaustavio sam snimku da pročeprkam po kutijama, bilježnicama, postoji li dokaz
što sam radio i gdje sam bio tog dana,
24. srpnja 1994.
Zapis s tim nadnevkom nisam našao, ali postoji od dan kasnije, i iz njega rekonstruiram da sam to popodne,
koje je videoentuzijast proveo snimajući svoj snimak,
ja vjerojatno išao naći se s tadašnjom djevojkom,
možda putovao autobusom do Studentskog grada gdje je to ljeto radila neki blesavi ljetni posao za sitne novce
a gdje sam je ja popodnevima čekao da završi.
Iz zapisa rekonstruiram da je veza
tog popodneva 24. srpnja 1994. već lagano pucketala - rečenice odaju izvjesno nezadovoljstvo, nesubstancijalnost, neka emotivna neostvarenja
i odmah potom pritajeno veselje što uskoro s roditeljima odlazim na more,
prvi put nakon 4 godine.
Iako se nastavila i nakon ljetovanja
veza ipak nije dočekala jesen.
***
Imam ambivalentan osjećaj prema tom datumu.
I volio, i ne bih se volio vratiti tamo,
a ako i da,
na sat-dva, ne više.
glavu, i čudi se što se u stanju tako brzo ohladiti,
nakon takve strasti, nakon takve tragično ključne romanse
Sve je čudno bilo u tim devedesetima, svo to odrastanje uz zvuke
Ljiljane Bunjevac Filipović.
Najčudnija je pak bila moja frizura to ljeto -
nekakav božemeprosti bubikopf.
