Bijesni Žavijera Osloboditelja
ponedjeljak, 08.10.2007.
Ljuske
Od pabirčenih znanja o mozgu i svijesti
vjerujem u teoriju da su svijest i podsvijest povezani tkivom kroz koje teku električni impulsi
i da je kod nekih ljudi tkivo deblje, i impulsi njime prodiru kao mlaz kroz vatrogasno crijevo,
a kod drugih tanko i neprohodno,
kao obrastao, nekorišteni puteljak upleten u granje; nešto što bi privuklo Peru Kvržicu.
vjerujem u teoriju da su svijest i podsvijest povezani tkivom kroz koje teku električni impulsi
i da je kod nekih ljudi tkivo deblje, i impulsi njime prodiru kao mlaz kroz vatrogasno crijevo,
a kod drugih tanko i neprohodno,
kao obrastao, nekorišteni puteljak upleten u granje; nešto što bi privuklo Peru Kvržicu.
Snovi nekim ljudima zadiru u svijest vrlo duboko i snažno,
Kod nekih jedva ostavljaju maglovita traga.
Od drugih sam i
Iz cijelog života pamtim naramak snova.
Oni koje pamtim, oni koji su se izborili,
snažniji su gotovo od realnosti dana koji im je prethodio ili slijedio...
Kod nekih jedva ostavljaju maglovita traga.
Od drugih sam i
Iz cijelog života pamtim naramak snova.
Oni koje pamtim, oni koji su se izborili,
snažniji su gotovo od realnosti dana koji im je prethodio ili slijedio...
Noćas
Sanjao sam u ljuskama, nerazlučivim
opojno bliskim..
Sanjao sam intenzivan, konvulzivan san
o crnogoričnoj šumi u noći,
i serpentinama i sovama,
bježanju, proganjanju i hvatanju daha
i strahovima,
odlukama, vriskovima,
bjesovima i očaju, i
kad sam se probudio,
vruć i uznemiren, uzbuđen,
pored mene je bila mlada žena i toplo pitala me
„Jesi li u redu?“
Rekao sam da jesam i nastavio se buditi, ulaziti u priču,
samo da bih shvatio da još sanjam, i
opet
upao u grčevite, silovite događaje,
u vatru i znoj, i
opet se
budio obliven i
žena pored mene lijepo bi me pitala jesam li dobro.
Jednom je bila crvenokosa,
jednom je bila crnokosa,
jednom sitna, prsata i slatka,
jednom blijedogracilna i krasna.
Događalo se to opet, i opet -
kako bih ogulio jednu kožu sna,
nalazio bih se sapet u drugu.
Svaki je put bila druga, a sve sam ih znao, odnekud.
Sve su imale navlas istu ulogu, reakciju i repliku.
Nisam znao kako su i zašto pored mene, ali
nisam bio znatiželjan.
Grčeviti snovi i buđenje u utjesi ponavljahu se,
opet i ponovo,
sve dok nije
ponestalo ljuski.
Toliko su ljepljivo i nerealno protjecali ti beskonačno upleteni noćni sati da
neko vrijeme
nisam bio siguran jesam li se uistinu probudio.
No, kako
uz mene nije bila niti jedna
i nitko me nije pitao jesam li dobro,
rekoh, to je to.
--------
Dan je gripozno sunčan, cvrkutav,
ponedjeljak s okusom nedjelje,
mrenavo gledam u njega, umoran, umoran, umoran,
slab kao papirnati lik,
S osjećajem da sam prespavao pola života.
Kao Šiljo, u jednom stripu iz djetinjstva,
koji se budi s dugom, bijelom bradom,
u visokom korovu iza kuće,
nakon mnogo ljeta...
koji se budi s dugom, bijelom bradom,
u visokom korovu iza kuće,
nakon mnogo ljeta...
