Od pabirčenih znanja o mozgu i svijesti
vjerujem u teoriju da su svijest i podsvijest povezani tkivom kroz koje teku električni impulsi
i da je kod nekih ljudi tkivo deblje, i impulsi njime prodiru kao mlaz kroz vatrogasno crijevo,
a kod drugih tanko i neprohodno,
kao obrastao, nekorišteni puteljak upleten u granje; nešto što bi privuklo Peru Kvržicu.
Snovi nekim ljudima zadiru u svijest vrlo duboko i snažno,
Kod nekih jedva ostavljaju maglovita traga.
Od drugih sam i
Iz cijelog života pamtim naramak snova.
Oni koje pamtim, oni koji su se izborili,
snažniji su gotovo od realnosti dana koji im je prethodio ili slijedio...
Noćas
Sanjao sam u ljuskama, nerazlučivim
opojno bliskim..
Sanjao sam intenzivan, konvulzivan san
o crnogoričnoj šumi u noći,
i serpentinama i sovama,
bježanju, proganjanju i hvatanju daha
i strahovima,
odlukama, vriskovima,
bjesovima i očaju, i
kad sam se probudio,
vruć i uznemiren, uzbuđen,
pored mene je bila mlada žena i toplo pitala me
„Jesi li u redu?“
Rekao sam da jesam i nastavio se buditi, ulaziti u priču,
samo da bih shvatio da još sanjam, i
opet
upao u grčevite, silovite događaje,
u vatru i znoj, i
opet se
budio obliven i
žena pored mene lijepo bi me pitala jesam li dobro.
Jednom je bila crvenokosa,
jednom je bila crnokosa,
jednom sitna, prsata i slatka,
jednom blijedogracilna i krasna.
Događalo se to opet, i opet -
kako bih ogulio jednu kožu sna,
nalazio bih se sapet u drugu.
Svaki je put bila druga, a sve sam ih znao, odnekud.
Sve su imale navlas istu ulogu, reakciju i repliku.
Nisam znao kako su i zašto pored mene, ali
nisam bio znatiželjan.
Grčeviti snovi i buđenje u utjesi ponavljahu se,
opet i ponovo,
sve dok nije
ponestalo ljuski.
Toliko su ljepljivo i nerealno protjecali ti beskonačno upleteni noćni sati da
neko vrijeme
nisam bio siguran jesam li se uistinu probudio.
No, kako
uz mene nije bila niti jedna
i nitko me nije pitao jesam li dobro,
rekoh, to je to.
--------
Dan je gripozno sunčan, cvrkutav,
ponedjeljak s okusom nedjelje,
mrenavo gledam u njega, umoran, umoran, umoran,
slab kao papirnati lik,
S osjećajem da sam prespavao pola života.
Kao Šiljo, u jednom stripu iz djetinjstva,
koji se budi s dugom, bijelom bradom,
u visokom korovu iza kuće,
nakon mnogo ljeta...