Wall - Jadi mladog vola

< travanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

19.04.2014., subota

PROKLET BIO, WATANABE !


Proklet bio, Watanabe!- kriknuo je ojađeni voditelj odjela, prijeteći zgrčenom pesnicom u pravcu izlaznih vrata.

Tamo, iza izlaznih vrata, 8933 kilometra zračnom linijom do Berlina u Njemačkoj se mladi, budalasti i neodgovorni Watanabe vjerojatno provodio pod utjecajem opijata, alkohola i lakih žena, dok su prodajni i financijski rezultati predstavništva na čijem je bio čelu, neumitno padali iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec.

Bilo je neodgovorno baciti tridesetogodišnjaka u središte nemorala i razvrata, jer Berlin je tih godina prednjačio po svemu, ne samo po prodajnim rezultatima. Tvrtka je hitno trebala zamjenu za Watanabeovog prethodnika Oriharu, koji je na čelu predstavništva nakon samo par mjeseci prestao slati ikakve izvještaje. Nabrzinu sazvan Upravni odbor proglasio je u firmi tjedan žalosti: na oglasnim pločama po hodnicima, te svim službenim umreženim laptopima, pojavilo se sumorno, prastaro lice Predsjednika i kratka obavijest o gubitku tržišnog udjela za 12 posto u zadnjem tromjesečju. Bio je to rezultat Oriharinog nemarnog odnosa prema ukazanoj časti, odgovornom mjestu u predstavništvu i bog zna kakvim sve okolnostima. Orihara se, naime, prestao javljati: bez slike, bez tona i sa sve gorim brojkama, a Uprava suočila s mogućim zahtjevom za kolektivni sepukku.

Hitno su pozvani šefovi odjela da predlože svog najboljeg, najhrabrijeg, najodanijeg čovjeka. Tržišni udjel se morao spasiti, a novi čovjek hitno poslati u Berlin da zamijeni nestalog Oriharu. Sreća, pa nije bio oženjen, jer bi sramota i ljaga pali na njegovu ženu i djecu. Tko zna, kako bi se sve rasplelo.

-Watanabe, Kouhei, 30 godina, s 10 godina staža, promijenio 3 odjela, ističe se brojem neplaćenih sati izvan radnog vremena, donorska kartica za 12 organa u slučaju smrti, potpisana izjava o odricanju od godišnjeg do mirovine; neoženjen, diplome ekonomije i menadžmenta, aktivno govori njemački – nabrajao je voditelj odjela stranih tržišta.

Još iste je večeri Watanabe bio na Lufthansinom letu za Berlin, a njegov radni stol u uredu popunjen praktikantom-srednjoškolcem, koji se, presretan, prijavio volontirati godinu dana.

Proklet bio, Watanabe!- gorko je u garderobi, skrivena od pogleda, zaplakala sektorska tajnica, kojoj se nedavno obećao, pa odlaskom u Europu prekršio obećanje. Pred njim su 3 godine mandata da postavi na noge posrnulo predstavništvo, a kako se šuškalo po firmi, Tvrtka nije predvidjela besplatne aviokarte za povremene posjete obitelji u Tokyu.
Watanabe, naime, nije imao nikoga, a za tajnicu Ishiguro nisu znali, inače bi već dobila otkaz.

S nestrpljenjem je Katsumi Ishiguro, na pragu svoje četrdesete, dvostruka djevica u horoskopu i, nažalost, višestruka u svakom drugom mogućem smislu, čekala svog princa Watanabea, da joj ispuni djevojački san. Bila je još svježeg, zategnutog tena i besprijekorne figure, gracilna, a efikasna; mogla je slati faks izvještaje na 3 uređaja, istovremeno odgovarajući na svaki telefonski poziv, s bluetooh slušalicom u uhu, neprimjetna, a sveprisutna.

Tvrtka je, u međuvremenu, unajmila lokalnu detektivsku agenciju da prati Watanabea i redovito izvještava o njegovom ponašanju i kretanju izvan berlinskog ureda. U Europljane se čovjek nije mogao pouzdati, iako su Nijemci bili najsličniji Japancima; osim, naravno, u Berlinu - tom Babilonu, Sodomi i Gomori korporativnog ponašanja.

-Kampai, kampai!- odjekivali su usklici iz konferencijske dvorane te subote u deset ujutro. Slavio se prvi kvartalni izvještaj, a tajnica Ishiguro spadala je s nogu, noseći prepune pladnjeve bezalkoholnog piva za zaposlenike i sake i umeshu vino od šljiva za direktore odjela.

Sva tržišta bila su u porastu, a nestrpljivo se iščekivao i prvi online izvještaj s istočnoeuropskog tržišta, na koje se Watanabe uputio odmah po dolasku u Berlin. Jer, kako kaže stara japanska poslovica, trešnjin se cvijet miriše dok je još na grani!

Kad se poznato lice pojavilo na skype video-zidu u konferencijskoj dvorani, Katsumi je posrnula i prekrila usta dlanom da priguši vrisak, koji joj se oteo s usta. Lice njezinog dragana, tisućama kilometara udaljenog i tako bliskog Katsuminom srcu, bilo je nekako izobličeno i zajapureno, kosa raščupana, a kravata s logotipom Tvrtke nakrivljena i polurazvezana. Nije to bio čovjek kome se obećala, oličenje svega što je tražila u muškarcu. Ovaj Watanabe izgledao je strano, nefokusirano, pa i gore - on se smješkao!

-Ma, bit će i rezultata, samo polako!- odbrusio je ovaj strani Watanabe na oštri upit voditelja odjela. Tajac i šok u konferencijskoj dvorani od neviđenog neposluha mogao se skoro opipati u zraku, a prisutni su se odmaknuli od video-zida kao da se i fizički distanciraju od svetogrđa, prvog ikada dokumentiranog u povijesti Tvrtke.

Uzaludno je nastavljati priču! Sigurno već pogađate nastavak, ishod i kraj.

U epilogu, Tvrtka je odmah na vanrednom sastanku smijenila sve voditelje odjela, naložila hitni povratak Watanabea. Ukazom je određeno javno poniženje svih izravno odgovornih na prvoj plenarnoj sjednici. Za Watanabeom su, naravno, ovaj put poslali plaćenog ubojicu, jer samo krv može isprati ukaljanu čast firme.

S jezom čekamo bilo kakve vijesti, koje nikako ne stižu. U međuvremenu, šire se glasine da se Watanabe pridružio podzemnom pokretu korporativnih izbjeglica, odanih raskalašenom i neodgovornom životu Europljana. Neki tvrde da radi za konkurenciju, a drugi, da šverca satove po buvljacima zemalja na rubu – DDR-a, Baskije, Karantanije i Pridnjestrovlja.

Istina, Tvrtka se dosjetila barem malo smanjiti gubitke na tom tržištu. Hitno je otvoren odjel tanto noževa za harakiri. Prodaja ide neočekivano uspješno, jer sve je više okrivljenih, sumnjivih, tercijarno krivih i nevinih s jakim osjećajem krivnje. Govorka se da se pošast samoubojstava širi i na njihove obitelji, fakultete i škole koje su pohađali, pa čak i na putničke agencije koje nude aranžmane za Istočnu Europu. Na kraju, čini se da je čast ipak spašena, prodaja noževa raste, a Tvrtka štedi i na kvaliteti čelika u proizvodnji, koristeći jeftiniji iz Taiwana i Hong Konga.


Proklet bio, Watanabe!!!

Oznake: sepukku, harakiri, tanto noževi za harakiri, korporativni moral


- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

17.04.2014., četvrtak

SAT GOSPODINA OKAWE

Kad je gospodin Okawa pogledao na svoj ručni sat, zadrhtao je kao šiba cijelim svojim tijelom, kao pas nakon izlaska iz hladne rijeke. Vidljivo su se zatresle čupave, prosijede, nakostriješene obrve i zlatni okvir naočala. Njegov Caxio sat s kućištem od titanija i ugrađenim GPS sustavom, te višefunkcijskim očitavanjima srčanog tlaka, barometra i visinomjera nekako je zloslutno zasvjetlucao na škrtom tokijskom suncu, koje se probijalo kroz oblake smoga. Ovdje, na krovu stokatnice u posjedu Tvrtke, u kojoj je proveo cijeli svoj radni vijek, sunce se ipak nekako naziralo, za razliku od ulica, gdje su gomile hodale isključivo pod svjetlom neonskih reklama.

Gospodin Okawa je iz unutarnjeg džepa izvadio svoju prijenosnu pepeljaru, koja je opušak dezintegrirala u sekundi, ispuštajući kroz minijaturni otvor tek dašak prozirnog dima s mirisom peperminta. „Skočiti ili ne skočiti“ nije to bilo pitanje hrabrosti, već časti. Hoće li u konačnici Tvrtki donijet sramotu ili čast? Srećom, barem se na vrijeme registrirao kao donor organa za Upravu.

Skinuo je naočale, pa ih odsutno počeo brisati jelenjom kožom. Ritmični zvuk struganja po staklu nekako je smirivao, dajući mu vremena da razmisli. Kad skočim, mogao bih pasti na ženu s djetetom i napraviti veliku štetu na pločniku, razmišljao je. A opet, kažu da slobodni pad daje neopisiv osjećaj slobode, jedino tu više nema one nelagode kao kod skakanja padobranom, jer je pad potpuno izvjestan. Bit će to zanimljivo doživjeti.

U dvadesetogodišnjem radnom vijeku nikada nije iskoristio godišnji odmor. Bilo bi to neodgovorno od njega. Kada mu je lani, na svečanosti proglašenja najboljim zaposlenikom desetljeća, generalni direktor uručio sat kakve nose samo članovi Uprave, potapšao ga pred svima i rekao: „Tvrtka se ponosi vama, Okawa! Nakon povratka s odmora čeka vas unapređenje i dozvola da se oženite. Konačno ćete, već u četrdesetoj, moći zasnovati obitelj, pa čak, ako to želite, imati i slobodne subote!“ Uzdrhtao je od ponosa. Sjetio se svih onih zavidnika iz Tvrtke, koji nisu mogli vjerovati njegovoj velikoj sreći. Svi su se pitali, od radnika na traci do menadžmenta, kako je uspio povećati prodaju najskupljih satova na najsiromašnijim tržištima? Koja je tajna njegovog rasta prodaje od 25%? To nisu čista posla, gunđali su mnogi, s bogatijim iskustvom od njegovog. U današnje vrijeme, uspjeh je sve iznad deset posto. Globalna tržišta satova više ne postoje, otkad se mikročipovi s vremenskim očitanjima ugrađuju u sve i svašta. Prosječni radnik, putnik, prodavač, pa čak i beskućnik, ima na sebi barem nekoliko čitača nano-vremena. Tim su misterioznije bile Okawine prodaje najskupljih Caxio modela.

Prošao je prstima kroz prorijeđenu kosu i potpuno ogoljele zaliske, a na dlanu mu je ostalo par sijedih. Gospodin Okawa je, potpuno nesvjesno, iz džepa izvadio papirnati rupčić i u njega pažljivo odložio otpale vlasi, te ih spremio u džepić sa strane.

Pomišljao je kako ipak pretjeruje. Istina, varao je i služio se nepoštenim sredstvima za povećanje prodaje. Lažima, obmanama, čak i hipnozom. U teška vremena ponekad je vlastitim novcem kreditirao ponekog veletrgovca, koji bi se našao u financijskim nevoljama. Prosto, nije mogao dopustiti da se mjesečne narudžbe smanje! To bi se odmah vidjelo u redovitim, tjednim izvještajima, put prema osobnoj sramoti i okaljanoj korporativnoj zakletvi – „prodati više, prodati češće, zaraditi za Tvrtku“. Bila je to klasična dilema manje i veće štete. Izbor je jednostavan, a Tvrtka iznad svega!

Kad mu je Caxio na ruci zapištao da označi prekomjerno lupanje srca i puni sat, gospodin Okawa se prenuo iz svoje privremene obamrlosti. Zakopčao je sako, popravio kravatu i rupčićem obrisao mrlju na lijevoj cipeli. Pa neće, valjda, u smrt u prljavim cipelama! Stao je na rub zgrade i konačno pogledao u dubinu. Mravlje kolone, sto katova ispod njega, jurile su kao na beskonačnoj traci. Je li neprikladno povikati 'banzai' za samoohrabrenje?

Dok je padao, makinalno je uključio štopericu i još par funkcija, o kojima je samo nagađao, dok su otkucaji gromoglasno tiktakali. Gledao je brojčanik i odjednom mu se učinilo da kazaljke jure obrnutim smjerom, sve brže i brže, kao da se utrkuju s inercijom slobodnog pada. Bilo je to suprotno Drugom Newtonovom zakonu, no nitko, nikada nije ustanovio pravu prirodu nepoznate sile F. Kako ono ide? Budući da se tijelo giba vertikalno dolje ubrzanjem, a na njega djeluje sila teže G i nepoznata sila F, rezultanta sila Fr koja ubrzava tijelo jednaka je zbroju sile teže G i nepoznate sile F: Fr = G + F.

Kad su ga iz Uprave zamolili da izvede pionirski poduhvat, dosad nezabilježen u industriji satova, gospodin Okawa osjetio je neizmjerni ponos i sreću što su baš njega izabrali. Istina, na tren se sažalio nad samim sobom, jer neće doživjeti čari putovanja, ili idilu bračnog života, no brzo ga je prošlo. Znao je da će njegov čin biti višestruko nagrađen. Štoviše, zauvijek će ostati u analima Tvrtke i svijeta preciznih satova. Sam Okawa fanatično je vjerovao u superiornost Tvrtke i njezinih proizvoda, a hvalisanje protivničkih brendova i modela smatrao je neukusnim, jer nitko svoj sat nije ovako izložio empirijskom testiranju.

Posljednja pomisao, prije crnila pred očima, bila je uzbudljiva i intrigantna: hoće li njegov sat završiti u muzeju? Hoće li ga na ruku staviti sam predsjednik Uprave? To bi bilo tako...

Oznake: sat, japan, Okawa, bushido, banzai


- 09:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se