Kad je gospodin Okawa pogledao na svoj ručni sat, zadrhtao je kao šiba cijelim svojim tijelom, kao pas nakon izlaska iz hladne rijeke. Vidljivo su se zatresle čupave, prosijede, nakostriješene obrve i zlatni okvir naočala. Njegov Caxio sat s kućištem od titanija i ugrađenim GPS sustavom, te višefunkcijskim očitavanjima srčanog tlaka, barometra i visinomjera nekako je zloslutno zasvjetlucao na škrtom tokijskom suncu, koje se probijalo kroz oblake smoga. Ovdje, na krovu stokatnice u posjedu Tvrtke, u kojoj je proveo cijeli svoj radni vijek, sunce se ipak nekako naziralo, za razliku od ulica, gdje su gomile hodale isključivo pod svjetlom neonskih reklama.
Gospodin Okawa je iz unutarnjeg džepa izvadio svoju prijenosnu pepeljaru, koja je opušak dezintegrirala u sekundi, ispuštajući kroz minijaturni otvor tek dašak prozirnog dima s mirisom peperminta. „Skočiti ili ne skočiti“ nije to bilo pitanje hrabrosti, već časti. Hoće li u konačnici Tvrtki donijet sramotu ili čast? Srećom, barem se na vrijeme registrirao kao donor organa za Upravu.
Skinuo je naočale, pa ih odsutno počeo brisati jelenjom kožom. Ritmični zvuk struganja po staklu nekako je smirivao, dajući mu vremena da razmisli. Kad skočim, mogao bih pasti na ženu s djetetom i napraviti veliku štetu na pločniku, razmišljao je. A opet, kažu da slobodni pad daje neopisiv osjećaj slobode, jedino tu više nema one nelagode kao kod skakanja padobranom, jer je pad potpuno izvjestan. Bit će to zanimljivo doživjeti.
U dvadesetogodišnjem radnom vijeku nikada nije iskoristio godišnji odmor. Bilo bi to neodgovorno od njega. Kada mu je lani, na svečanosti proglašenja najboljim zaposlenikom desetljeća, generalni direktor uručio sat kakve nose samo članovi Uprave, potapšao ga pred svima i rekao: „Tvrtka se ponosi vama, Okawa! Nakon povratka s odmora čeka vas unapređenje i dozvola da se oženite. Konačno ćete, već u četrdesetoj, moći zasnovati obitelj, pa čak, ako to želite, imati i slobodne subote!“ Uzdrhtao je od ponosa. Sjetio se svih onih zavidnika iz Tvrtke, koji nisu mogli vjerovati njegovoj velikoj sreći. Svi su se pitali, od radnika na traci do menadžmenta, kako je uspio povećati prodaju najskupljih satova na najsiromašnijim tržištima? Koja je tajna njegovog rasta prodaje od 25%? To nisu čista posla, gunđali su mnogi, s bogatijim iskustvom od njegovog. U današnje vrijeme, uspjeh je sve iznad deset posto. Globalna tržišta satova više ne postoje, otkad se mikročipovi s vremenskim očitanjima ugrađuju u sve i svašta. Prosječni radnik, putnik, prodavač, pa čak i beskućnik, ima na sebi barem nekoliko čitača nano-vremena. Tim su misterioznije bile Okawine prodaje najskupljih Caxio modela.
Prošao je prstima kroz prorijeđenu kosu i potpuno ogoljele zaliske, a na dlanu mu je ostalo par sijedih. Gospodin Okawa je, potpuno nesvjesno, iz džepa izvadio papirnati rupčić i u njega pažljivo odložio otpale vlasi, te ih spremio u džepić sa strane.
Pomišljao je kako ipak pretjeruje. Istina, varao je i služio se nepoštenim sredstvima za povećanje prodaje. Lažima, obmanama, čak i hipnozom. U teška vremena ponekad je vlastitim novcem kreditirao ponekog veletrgovca, koji bi se našao u financijskim nevoljama. Prosto, nije mogao dopustiti da se mjesečne narudžbe smanje! To bi se odmah vidjelo u redovitim, tjednim izvještajima, put prema osobnoj sramoti i okaljanoj korporativnoj zakletvi – „prodati više, prodati češće, zaraditi za Tvrtku“. Bila je to klasična dilema manje i veće štete. Izbor je jednostavan, a Tvrtka iznad svega!
Kad mu je Caxio na ruci zapištao da označi prekomjerno lupanje srca i puni sat, gospodin Okawa se prenuo iz svoje privremene obamrlosti. Zakopčao je sako, popravio kravatu i rupčićem obrisao mrlju na lijevoj cipeli. Pa neće, valjda, u smrt u prljavim cipelama! Stao je na rub zgrade i konačno pogledao u dubinu. Mravlje kolone, sto katova ispod njega, jurile su kao na beskonačnoj traci. Je li neprikladno povikati 'banzai' za samoohrabrenje?
Dok je padao, makinalno je uključio štopericu i još par funkcija, o kojima je samo nagađao, dok su otkucaji gromoglasno tiktakali. Gledao je brojčanik i odjednom mu se učinilo da kazaljke jure obrnutim smjerom, sve brže i brže, kao da se utrkuju s inercijom slobodnog pada. Bilo je to suprotno Drugom Newtonovom zakonu, no nitko, nikada nije ustanovio pravu prirodu nepoznate sile F. Kako ono ide? Budući da se tijelo giba vertikalno dolje ubrzanjem, a na njega djeluje sila teže G i nepoznata sila F, rezultanta sila Fr koja ubrzava tijelo jednaka je zbroju sile teže G i nepoznate sile F: Fr = G + F.
Kad su ga iz Uprave zamolili da izvede pionirski poduhvat, dosad nezabilježen u industriji satova, gospodin Okawa osjetio je neizmjerni ponos i sreću što su baš njega izabrali. Istina, na tren se sažalio nad samim sobom, jer neće doživjeti čari putovanja, ili idilu bračnog života, no brzo ga je prošlo. Znao je da će njegov čin biti višestruko nagrađen. Štoviše, zauvijek će ostati u analima Tvrtke i svijeta preciznih satova. Sam Okawa fanatično je vjerovao u superiornost Tvrtke i njezinih proizvoda, a hvalisanje protivničkih brendova i modela smatrao je neukusnim, jer nitko svoj sat nije ovako izložio empirijskom testiranju.
Posljednja pomisao, prije crnila pred očima, bila je uzbudljiva i intrigantna: hoće li njegov sat završiti u muzeju? Hoće li ga na ruku staviti sam predsjednik Uprave? To bi bilo tako...
Oznake: sat, japan, Okawa, bushido, banzai
|
