Wall - Jadi mladog vola

< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

19.12.2007., srijeda

Deset deka iz deset dana sreće


Kad ja pođem na Bembašu na vodu, ja povedem bijelo janje sa sobom.


Vodim ga sa sobom, jer Ona voli to bijelo klupko vune, njegovu vlažnu njušku i oči koje ne slute belaj niti mesarski nož pod vratom jednog dana. Da nema janjeta, ne znam kako bih skupio hrabrost i stao pred mesnicom njezinog oca. Kad se približim na deset koraka, obuzme me sreća i strah istovremeno da će naići druge mušterije, da neće sa mnom imati vremena porazgovoriti, janje podragati, a mene onako ispod oka milo gledati.

- Dobro jutro, komšija! Jel’ opet deset deka? – pita me, zavodljivo pući usne, crvene kao višnja, a meni se zavrti u glavi od jakog mirisa krvi i ustajalog mesa. Mesnica njezinog oca, u kojoj ona stoji za pultom i reže mi deset deka sudžuka da imam za pregristi dok sam na ispaši s ovcama, zasja njezinim osmijehom. Za mene, samo za mene, osjećam. Znam to.

Ona ima najveće vrline ovog šehera- mudrost i pravednost, skromnost i hrabrost i još trista čuda skriva se u tim bujnim njedrima, od kojih mi sline cure kad joj kradom zavirim u jelek. Obuzme me pohota, a opet je doživljavam kao sveticu iz koje sija vjera, blagost i nada. Milosrdna je i blaga, svaki put prosjacima udijeli, a meni se milo smješka otkad tu svraćam. Odreže i više od deset deka za koliko imam novaca, pa dadne i okrajak ako je viška.

Kad me svojim crnim okom pogleda iskosa, pa obori pogled, trojedna moja duša od razuma, svetog duha u meni i žudnje jurne kao golubica što se uhvatila u prostrto platno, zapetlja se sve u meni i odleti. Um i razum i sva svetost ispari iz mene kao rukom odneseno, pa ostane žudnja koja me razdire.

Kad sam pričao jaranima kako mi je lijepa, kako mi se milo smiješi i da mora biti moja, nisu mi vjerovali.

- Krupnija je od tebe, a bokova širokih k'o lađa. Ta je svikla u sebe stavljati obilno, pa kako ćeš ti, goljo i žgoljo nijedan, takvu rasnu ljepoticu zadovoljiti? – najčešće su bile riječi, kojima su tjerali moju žudnju iz mene. Ali, što su je više hladili pošalicama i razumom (da kako bi je dali meni, kad jedva za sebe imam, a tih nekoliko ovaca ne može prehraniti punu kuću), to sam više žudio za mladom ljepoticom.

Znao sam da su joj prijateljice pričale o meni. Prvi sam dan za nju bio onaj ludi pastir, što kroz cijeli grad vodi svojih pet-šest ovaca na ispašu, pa mu nije dosta, već i kad ide na vodu stavi oko vrata najmilije janje i cijelim putem pjeva. Kad mi je prvi puta rezala deset deka sudžuka, porezala se na prst, a ja brzo priskočio, pa uzeo sisati da može biti od sječiva zatrovanu krv isišem. Gledali smo se, oboje stisnutog grla, bez riječi. Ja uhvatio njezinu šaku u svoju i ne puštam - sišem i sišem kao da mi život ovisi o tome. Ona se, izgleda, od toga uznemirila, pa joj se svo rumenilo iz crvenih obraza povuklo.

- Dušu ćeš mi isisati, ne treba više – konačno se nasmijala u neprilici. Oboje smo znali da je među nama sijevnula iskra od koje je oboma milo, a opet neka mučnina. Pobjegoh iz mesnice, ni pozdravio je nisam na odlasku.

Svako sam joj sljedeće jutro dolazio, pazeći izdaleka da su vrata širom otvorena i da za pultom nema njezina namrgođenog oca. Nazvao bih joj dobro jutro, zatražio svojih deset deka, a onda joj uzeo lijevu ruku da tobože vidim kako zarasta posjekotina na prstu. Bila je to naša mala igra - pogladio bih prste, pa malo-pomalo cijelu ruku do ramena, a ona bi, pazeći na vrata, uzdisala teško i naslanjala se cijelim tijelom na mene.

Sedmoga dana više se nismo mogli suzdržati. Kad sam joj uzeo prste u svoju šaku, zabila mi ih je u usta.

- Siši! – disala je teško i jednom me rukom raskopčavala, a zatim povukla na sebe ispod pulta. Majko moja! Kad su joj se sise prelile u moje šake, moje lice, osjetih k'o da mi je cijeli sudžuk od metra u grlu. Gušio sam se od uzbuđenja, ali je ona znala kako dalje. Objahala me i pritisnula o tlo, a zatim se vješto nasadila na mene onim svojim guzovima. Jedno pola sata nismo znali za sebe od mahnitanja, a onda je ustala, popravila odjeću i smješkajući se opet nevino i umiljato, krenula da mi odreže deset deka.

Sutradan, osmog dana, ništa više nije bilo isto. Toga sam jutra ostavio janje i zarekao se - nikad ga više neću stavljati u janjca, sad kad sam upoznao slasti najslađe djevojke na svijetu. Prošao sam pored mesnice, ali moje Dulčineje nije bilo. Vrata su bila zaključana, a iznutra su zjapili prazan pult i police. Slutio sam da se nešto desilo, pa odlučih svratiti i uvečer. Žarko sam je želio vidjeti, mirisati i prst sisati, a ako mi dadne, i ostalo učiniti.

Sve djevojke Bembašanke stajale su na kapijama, samo moja mila draga na demirli-pendžeru.

Imala je zamišljen pogled, prepun sumnje i strasti, ljubavi i kajanja, vidjeh da se nešto lomi u njezinoj duši.

Ja joj nazvah dobro veče: - Dobro veče, djevojče! Ona meni:- Doj’ doveče, doj’ doveče, dilberče! Ja ne odoh ono veče, nego odoh drugi dan, ali moja mila draga za drugog se udala.

Ne znam što mi je bilo. Nisam te večeri imao mira, pomišljao sam kako me mami, vabi da dođem kasno uvečer, kad joj se otac vrati sa stočnog sajma, gdje je kupovao goveda za klanje. Možda mu je ispričala kako smo ljubovali, ili je, nedajbože, uhvatio strah od oca, pa smišlja da krivicu svali na mene? Da rekne kako sam je obeščastio, ukaljao joj obraz. Onda su mi potpuno drugačije misli jurile kroz glavu – što ako me želi upoznati sa svojima, tražiti da je ženim? Kako ću bez zemlje, bez stoke, samo s tih nekoliko ovaca? Jutro je pametnije od večeri, pa tako legoh na počinak. O tome ću misliti sutra!

Deveti dan našeg poznanstva i ljubavi bio je crn i zavijen u nebo bez sunca, dan bez boja, jutro bez pjesme. Mesnica je stajala pusta i prazna, a miris ustajalog mesa parao je nosnice već izdaleka. Kasaba je brujala - ona se udala, a njezini otišli kod novog zeta živjeti usred Baščaršije. Neka meso sad kasapi netko drugi! Nisu pomišljali da nekom i deset deka sudžuka predstavlja život. Imati pa nemati, najstrašnija mi se kletva obistinila, a ja više nisam imao kuda. Da skočim u Miljacku - ne pomaže. Znam plivati, od toga pomoći nema.

Onda mi je sinulo. U Dekalogu nema najvažnije od božjih zapovjedi – ne izdaj ljubav! Ljubav bilo kojeg imena, koja cvjeta, gori malenim plamenom; koja je vjerna, ili ona koja stvara osjećaj rivalstva; mudra i oblačna, ili uzvišena, koja se zaklinje Bogu.

Gurnuo sam vrata ramenom i ušao u mesnicu. Roj muha na mesarskom panju zujao je nesnosno. Ili mi je taj roj u glavi?Ne znam. Raskopčao sam se, izvadio ono što mi je nekad bilo tek igračka za zabavu, a s njom postalo božanski ključ za Raj. Kad je nož pao, nisam baš ništa osjetio. Podigao sam visoko iznad glave taj neugledni komad krvavog mesa, ne teži od deset deka, pa ga polako, bez glasa, spustio na panj.

Ostavljam joj zalog od mene, Filostrata i kastrata, kojeg je pobijedila Ljubav.


- 03:13 - Komentari (39) - Isprintaj - #

10.12.2007., ponedjeljak

Most

Majka i ja smo stajali na otvorenoj platformi teretnog vagona i čekali da lokomotiva uspori na zavoju. Trebalo je iskočiti iz vlaka, a ja sam imao samo pet godina. Majka je već prije izbacila jutene vreće u kojima je bila sirotinjska imovina naše obitelji i samo je čekala da ćiro izgubi dah na novom usponu i uspori dovoljno da iskočimo. Držao sam se grčevito za hladne željezne ručke platforme i kao opčinjen gledao u provaliju ispod vlaka, gdje je Drina hučeći i valjajući se u bjelini bukova jurila stoput brže od pretovarene željezničke kompozicije.

- Sad! Skoči! – majčin me glas prenuo iz sanjarenja nad mostom, rijekom i našim prijašnjim životom, kojeg smo ostavili deset sati prije, ukrcavši u Osijeku svu našu pokretnu imovinu.

Nisam razmišljao gdje iskočiti, jer je pred nama zjapio posljednji uvučeni dio šljunkovitog odmorišta ispred tunela. Pred nama, lokomotiva je ispuštala oblake prljavosive pare, a zrnca ugljene prašine pekla su me u očima. Čvrsto sam ih zatvorio i iskočio iz vagona na čistinu.

Iza nas, Sarajevo se odavno više nije naziralo, a Međeđa koju smo upravo prošli, još nam je mahala rukavima željezničarskih košulja što su vijorile na vjetru sušeći se pred skretničarskom kućicom.

Nekoliko desetaka metara dalje, most se zgrbio nad svjetlucavom vodenom zmijom, ogroman, čvrst i s kamenim gromadama koje su ulijevale povjerenje. U kraju iz kojeg sam dolazio, riječ ‘ćuprija’ označavala je tek mostić, nešto suprotno od čvrstog i trajnog, za razliku od ovog dinosaura iz turskih vremena, o kojem ću kasnije čitati u školskoj lektiri.

Majka je brisala prašinu s haljine na cvjetiće, koju je sama šivala par dana prije puta. Nisam se više jasno sjećao tog nedavnog vremena, tek fotografije na kojoj smo oboje bili obučeni u iste cvjetove - ona u ljetnu haljinu ispod koljena, s naramenicama koje su isticale njezinu ciganski tamnu put i ja, plavokosi dječak u hlačicama od istog, cicanog materijala.

Pružila mi je ruku, a ja sam važno stisnuo svoj oznojeni dlan uz njezin, kao da sam htio reći- ne boj se, tvoj muškarac zna kamo dalje! Nitko nas nije čekao osim tračnica, užih od metra, koje su vijugale preko litica do prvog naseljenog mjesta. Uvac! Kako je to zazvučalo sigurno, naseljeno, kao da nas čeka civilizacija, kuće i vreva ljudi. Sklonili smo jutene vreće s našim stvarima u grmlje i počeli hodati tračnicama. Bili smo sigurni, jer je drugi vlak ovuda prolazio tek sljedeći dan. Ti zadnji kilometri pješačenja prugom do Priboja činili su mi se najdužim hodanjem u životu. A opet, bila je to najveća avantura, a ja mamin muškarac koji nosi zavežljaj s vlastitom prtljagom. Bio sam odrastao.

Brojali smo željezničke pragove od mosta pa sve do malenih, usputnih stanica koje su imale tek kućicu i pokojeg skretničara. Smijao sam se imenima, koja su zvučala kao vrhovi planina - Strmica, Dolovi, Setihovo, Mrsovo, Rudo, Mioče, Uvac... uvce, uho tu jedino ima smisla, jer Drina u kanjonu zavija u u obliku ušne školjke. Na jednom od odmorišta, sasvim iznad rijeke, zavitlao sam komad drveta. Struje i virovi su ga ponijeli, a drvo je zaplesalo, jašući na vrhu iskričavih brzaka.

Već je padala noć, kad je majka odlučila da ne možemo dalje. Noge su joj bile izranavljene, možda jer je zadnje kilometre nosila i mene na leđima. Dok sam je grlio znojnim rukama oko vrata, prsti su mi klizili po njezinim kapljicama znoja kao po usporenom toboganu. Jedno sam vrijeme bio zabavljen gledajući njezine vratne žile, koje su od od napora pulsirale pod mojim prstima. Njihov ritam i otkucaji njezinog srca, dok me teglila kao bisage na leđima brdskih konja koje smo vidjeli u daljini, uspavljivali su me i polako sam tonuo u san.

Duboko ispod, Drina je hučala u mraku, a svuda oko nas odjednom se isprepleo višegradski most sa svojim kamenim lukovima. Od noćnih zrikavaca i svitaca zrak je vibrirao i bacao čudnovate sjenke, a klokot vode pjevao uspavanku. Ispočetka nisam razaznavao riječi, tek sjetnu melodiju. Samo sam slutio da sevdalinka, kao i sve druge u Bosni, pjeva o ljubavi, gubitku i zaboravu. Majka me položila na jednu od jutenih vreća s našom odjećom. U polusnu sam se gnijezdio kao mačka koja omekšava jastuk prije spavanja. Oči su mi bile teške, a kad sam konačno zaspao, jasno sam čuo sve riječi pjesme.

U lijepome starom gradu Višegradu
gdje duboka Drina vjekovima teče,
ostade mi samo tužna uspomena,
ašikovah s dragom skoro svako veče.
Pa i jutros slušam pjevaju slavuji,
na Bikavcu brdu grada Višegrada.
Ustaj curo mala, ružo procvjetana,
već je zora rana Drinu obasjala.
Evo sam ti doš'o, sjedim na Bikavcu.
Slušam Drina huči, novi dan se sprema.
Sve je kao nekad, pjevaju slavuji,
samo tebe draga na Bikavcu nema.
Višegrade grade, gdje je moja draga?
K'o da sa mnom nikad sretna nije bila.
Gledao sam Drinu dok me je ljubila,
zar je naše
noći već zaboravila
.


Ne znam jesam li sanjao, ili se stvarno desilo, ali i dan-danas jasno vidim majku kako iz zavežljaja vadi slike i spaljuje ih na vatri. Nekako sam znao da su to slike oca i nje, slike Osijeka kojeg smo napustili zbog još jednog očevog hira i neuhvatljive nostalgije za krajem u kojem je ostavio važan dio sebe.

Danas znam da je spaljivala mostove za sobom, a ovaj je bio tek prvi u nizu koji će uslijediti. Most na Drini za mene, petogodišnjaka, bio je kao ogromna i sjajna kula od visokih lukova koji nadvisuju piramide, a Drina bijeli vodeni zmaj koji vijuga i paluca jezikom od tisuću kapljica.

.........

Huk vode i lepet krila ptice stopili su se u jedan krik. Upravo smo prelazili most, nizvodno od hidrocentrale koja je vodenog diva pretvorila u obični i dosadni vodeni tok, koji ne sliči na Drinu mojeg djetinjstva. Obale su ravne, a prljava matica progutala je nekoć sjajnu vodu. Gledao sam u svoje ruke i dobio želju da zavitlam kamen i prebacim ga na drugu obalu. Da običnim zamahom ruke prebacim ovaj jadni most i još jadniju rijeku, koju sam sve te godine odrastanja zamišljao kao nepremostivu Amazonu.

Možda je kriva vizura djeteta, kojemu sve izgleda veliko i moćno kao u bajkama. Možda krivnja leži na onoj toploj, ljetnoj noći u kojoj smo majka i ja pješačili satima uz rijeku i baš svaki puta vidjeli most u daljini iza nas, kako prkosi pogledu i daljinama. Možda su ljudi i hidrocentrale, umjetna jezera i zauzdavanje obala pokorili rijeku i most na njoj i pretvorili li ih, zajedno s davnim legendama, u nešto obično i svakodnevno.

Zagledao sam se u središnji luk mosta i zureći čekao da se nešto desi. Nije bilo bukova, struja niti huka vode, jer su duboke, usječene obale gutale grgoljenje vode. Ali iskrice, nekadašnje srebro iz Drine mog djetinjstva i stihovi o Višegradu i čežnji, sve mi je to odjednom zaigralo i zatreperilo pred očima. Nisam znao gledam li u most i rijeku ili oni gledaju u mene, ponovno petogodišnjaka, koji se boji, čudi i divi nečemu iz knjiga i bajki.

Odjednom, stajao sam na odronjenom komadu zemlje, a bujica me, kao utopljenika, nosila prema sredini rijeke. Dok sam na odlomljenoj gromadi plutao prema središnjim lukovima mosta, pomislio sam kako stoljeća povijesti ipak ostave nešto dobroga. Meni su ostavili sliku mosta i rijeke, koja postoji u mojim sjećanjima, sve dok držim čvrsto stisnute oči i pratim svjetlace u daljini.



- 00:13 - Komentari (43) - Isprintaj - #

02.12.2007., nedjelja

Kako je moja debela sestra ugrozila Zemlju!

Moja sestra se propela uvis, ispružila ruku i dograbila Mjesec. Jedno ga je vrijeme držala u ruci, zagledajući radoznalo, a zatim iznenada privukla sasvim blizu ustima i zagrizla povelik komad njegove tamne strane. Progutala je s mukom, podrignula, a zatim ga odbacila nazad u njegovu staru putanju.

U tom je trenutku svijet odahnuo, izliveni oceani vratili se u svoja korita, trudnice prestale vrištati, a žene s menstruacijom (koja grozna riječ!) glasno zahvalile bogu- došao je kraj ekstravelikim ulošcima!

Sve je počelo par mjeseci prije, kad je Seka za nedjeljnim ručkom objavila da više neće držati dijetu. Sa strahom i nelagodom u očima otac je rekao:

- Ali, zlato,sjeti se prošlog povratka s dijete! Morali smo podići povelik kredit za hranu, a zadnju ratu još nisam otplatio!

Moja je sestra sebična, kao i svi u obitelji. Osim toga je i žena, a to govori samo po sebi. Drugi zbog nesretne ljubavi pate dostojanstveno, u tišini, upišu tečaj aerobika, ili nešto podjednako glupo, ali djelotvorno. To jest, barem za obitelj. Ali ne i ona! Kad je prekinula s prvim dečkom, imala je samo 50 kila. Kod raskida s drugim, otac je već kupio bravicu za frižider. Nije pomagalo, jer je moljakala hranu kod susjeda i sve užasno sramotila. Za cijelo to vrijeme patnje, hrana i šutnja bile su njezina jedna obrana od traume. Da smo tada znali ovo što sada znamo! Nikad, nikad joj ne bismo prigovarali. Pustili bi je da jede i pati, pati i jede, pa koliko košta da košta. Uostalom, novac je bio tek prvi od problema koji su se na našu obitelj, ulicu, poslije i cijelu regiju, spustili kao biblijska pošast.

Jedne sam joj glupe, nedjeljne večeri rekao da ima prištić na bradi. Bio je to početak smaka svijeta! Njezina debljina i sve širi stas (govorimo o razmjeri jednog poznatog tenora koji je zapio i zajeo ogromno bogatstvo i umro u financijskoj bijedi) u početku su bili tek mala sramota i strah oca, da je nikad neće udati. Da ćemo svi zajedno ostati u kući zajedno do smrti, radeći kao mravi na prehrani naše mravlje kraljice.

Ležala je izvaljena na jastucima, a njezine simpatične crte lica bile su utonule u nekoliko slojeva brade, kao kod nekog bezdlakog sharpei psa. Puzao sam na koljenima do njezine glave, da joj dam uobičajeni poljubac prije spavanja (otac i majka zaključavali su se s prvim sumrakom u podrum i nisu izlazili do jutra), kad sam je, sasvim priljubljen uz njezino lice, primijetio.Ta gadna, bjeličasta vodena izbočina odvlačila je pažnju od njezinih prekrasnih, ljubičastih očiju, punih usana i sasvim malenih ušiju, ukratko, zaista lijepe pojave.

Ustuknuo sam, preneražen i zabrinut, trudeći se da ona ne primijeti, ali avaj! Bilo je dockan, jer je Seka zabrinuto uskliknula:

- Što je Braco, reci mi, reci!!!

Zatim se počela kotrljati prema ormaru s ogledalom. Da, trudila se kotrljati tiho, jer ustajanje nije dolazilo u obzir, ali potmula tutnjava uzdrmala je kristalne čaše u regalu i jeftina dvostruka stakla na prozorima.

Nisam čekao njezin krik očaja i bijesa. Potrčao sam, koliko su me noge nosile, prema garaži, uvukao se u prtljažnik auta i ondje još, za svaki slučaj, prstima začepio uši.

- Aaaaaaaaaaaaaaaa, bubuljica!!!!!

Psi u susjedstvu bijesno su zalajali, ali se lavež učas pretvorio u cvilenje i zavijanje. Mogli smo već tada znati, jer psi imaju stoput jača osjetila od ljudi, predosjete katastrofu daleko prije drugih živih bića.

Od tog je dana moja sestra otvoreno, bez skrivanja i s nekim ubilačkim bijesom u očima, jela sve do čega bi se dočepala. Više uopće nije išla na spavanje, da ne gubi vrijeme kotrljajući se do kuhinje.Također, vremena za klasični san nije bilo, jer se potraga za jelom pretvorila u nesmiljenu potragu za Svetim Gralom.

Vremenom, pojam 'hrana' dobio je svoju relativizaciju, kad smo je ulovili da žvaće nogu od antiknog stola, na kojem su bili skoreni ostaci neke prolivene juhe.

- Dobro je mirisalo!- bio je njezin jedini komentar, pa smo počeli kupovati starinske poluraspadnute komode da ja zadovoljimo. Jedna bi joj trajala i po tjedan dana, jer je zaista uživala u jelu. Nije se žurila, kao mi ostali u obitelji, koji smo jeli poskrivećki, gutajući zalogaje bez žvakanja, neprekidno se osvrćući preko ramena.

Netko naivan, gledajući s strane, mogao bi se upitati- zašto je Seka zatvarala oči pred stvarnim problemima i svoje frustracije liječila hranom? Zašto nije bila upornija u potrazi za dečkom, seksom, nekim drugim ispunjenjem? Uz toliko frustriranih, pa i perverznih muškaraca, kojima bi ona bila dovoljno dobra, zašto je naivno vjerovala u Ljubav, Mir među ljudima, Djeda Mraza i vaginalni orgazam? Zašto se grčevito držala tih bajki, koje su mnogim muškarcima i ženama, bez obzira na starost, došle glave na ovaj ili onaj način?

Bilo kako bilo, Seka se okrenula jelu, a naš kraj počeo je siromašiti. Prve krađe hrane po samoposlugama dovukle su policiju baš svima na vrat. Ispostavilo se, da ne krade samo stari (pred sucem za prekršaje branio se da je ona tri kartona trulih banana našao iza trgovine i mislio da su za kontejner, a Seki su bili ukusna zanimacija čitavo popodne, uključujući i ambalažu). Počeli su sustavno krasti baš svi- neki da nadoknade vlastite opelješene frižidere, a drugi su, opravdano sluteći nestašice na komunalnoj razini, počeli stvarati zalihe iza blindiranih podrumskih vrata.

Sekina zla sudba potakla je migracije iz našeg kvarta, uskoro i cijelog grada. Vrijednost nekretnina je rapidno padala, a česti sponzorski ugovori svjetskih TV stanica (CNN, ABC, FoxTV, Cartoon Netwoork) Seki su, istina, donosili kamione hrane jedno vrijeme, ali je novotarija ubrzo splasnula, a svjetski je TV cirkus otišao za novijim, uzbudljivijim vijestima.

Kad je prva tvornica traktora u našem kraju stavila ključ u bravu, moj otac se za nedjeljnim molitvenim stolom samo gorko nasmiješio i konstatirao:

-Traktori su prošlost posvuda, ne samo u našem kraju. Tko će obrađivati zemlju? Barem će Seka imati što glodati jedno vrijeme, jer su, uz napuštenu seriju traktora, ostavili i tanjurače i drugu priključnu mehanizaciju.

Jednoga jutra smo svi doživjeli šok. Kad smo otključali debela dvostruka neprobojna vrata na atomskom skloništu u koje smo se preselili (nitko poslije zalaska Sunca više nije bio siguran, jer je Seka počela nekontrolirano mljackati u snu i puzati u potrazi za nekom hranom, svejedno u kojem obliku), imali smo što i vidjeti!

Ogromni krater ispred kuće i zaorani trag Sekinih ogromnih stopala (u međuvremenu je i Borovo prestalo proizvoditi gumirane nazuvke za nju, jer je Država odbila plaćati zaostale račune za repromaterijal i zalihe obuće za protekli mjesec). Znam, pitate se, zašto toliko obuće? Seki je guma mirisala prefino, pa je novi model na nogama izdržavao tek jedno prijepodne.

Dakle, Seke više nije bilo, a vijesti su javljale da stoji na vrhu Everesta i pokušava dohvatiti Mjesec. Nagađam, da je slutila kako je taman toliki da joj može utažiti glad ili da je žut i ukusan kao najfinije biskvitno tijesto. Iskreno se nadam da nisam ja krivac, jer sam joj, kao maloj, pričao bajke o čaroliji mjesečine.

Seka stoji na Himalajama i podriguje zadovoljno, a staklenički plinovi buše rupe na atmosferi kao na švicarskom siru.

Pišem ovo zadnjim atomima snage, jer zraka više nema, a paklene sunčeve zrake spržile su tlo već prošli tjedan. Ovdje pod zemljom nije loše, barem ćemo umrijeti pokopani, ali brinem za Seku. Znam da je vani, i da stoljetna glad još traje. Dobro, Mliječna staza je ukusna, ali gdje je tome kraj? Zašto, o zašto, je sudbina planeta u rukama žene, žena općenito? Zašto im potraga za ljubavlju uvijek završi katastrofom nekog poznatog ili nepoznatog mikrosvijeta, glađu koja uništava fino izbalansirani Svemir?

Sto metara pod zemljom, zauvijek osuđen da ostanem u mraku i nadi da će Sekinoj potrazi i gladi jednom doći kraj, urlam bez glasa u najcrnjoj tami:

- Zašto? Zašto???


- 23:36 - Komentari (81) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se