Moja sestra se propela uvis, ispružila ruku i dograbila Mjesec. Jedno ga je vrijeme držala u ruci, zagledajući radoznalo, a zatim iznenada privukla sasvim blizu ustima i zagrizla povelik komad njegove tamne strane. Progutala je s mukom, podrignula, a zatim ga odbacila nazad u njegovu staru putanju.
U tom je trenutku svijet odahnuo, izliveni oceani vratili se u svoja korita, trudnice prestale vrištati, a žene s menstruacijom (koja grozna riječ!) glasno zahvalile bogu- došao je kraj ekstravelikim ulošcima!
Sve je počelo par mjeseci prije, kad je Seka za nedjeljnim ručkom objavila da više neće držati dijetu. Sa strahom i nelagodom u očima otac je rekao:
- Ali, zlato,sjeti se prošlog povratka s dijete! Morali smo podići povelik kredit za hranu, a zadnju ratu još nisam otplatio!
Moja je sestra sebična, kao i svi u obitelji. Osim toga je i žena, a to govori samo po sebi. Drugi zbog nesretne ljubavi pate dostojanstveno, u tišini, upišu tečaj aerobika, ili nešto podjednako glupo, ali djelotvorno. To jest, barem za obitelj. Ali ne i ona! Kad je prekinula s prvim dečkom, imala je samo 50 kila. Kod raskida s drugim, otac je već kupio bravicu za frižider. Nije pomagalo, jer je moljakala hranu kod susjeda i sve užasno sramotila. Za cijelo to vrijeme patnje, hrana i šutnja bile su njezina jedna obrana od traume. Da smo tada znali ovo što sada znamo! Nikad, nikad joj ne bismo prigovarali. Pustili bi je da jede i pati, pati i jede, pa koliko košta da košta. Uostalom, novac je bio tek prvi od problema koji su se na našu obitelj, ulicu, poslije i cijelu regiju, spustili kao biblijska pošast.
Jedne sam joj glupe, nedjeljne večeri rekao da ima prištić na bradi. Bio je to početak smaka svijeta! Njezina debljina i sve širi stas (govorimo o razmjeri jednog poznatog tenora koji je zapio i zajeo ogromno bogatstvo i umro u financijskoj bijedi) u početku su bili tek mala sramota i strah oca, da je nikad neće udati. Da ćemo svi zajedno ostati u kući zajedno do smrti, radeći kao mravi na prehrani naše mravlje kraljice.
Ležala je izvaljena na jastucima, a njezine simpatične crte lica bile su utonule u nekoliko slojeva brade, kao kod nekog bezdlakog sharpei psa. Puzao sam na koljenima do njezine glave, da joj dam uobičajeni poljubac prije spavanja (otac i majka zaključavali su se s prvim sumrakom u podrum i nisu izlazili do jutra), kad sam je, sasvim priljubljen uz njezino lice, primijetio.Ta gadna, bjeličasta vodena izbočina odvlačila je pažnju od njezinih prekrasnih, ljubičastih očiju, punih usana i sasvim malenih ušiju, ukratko, zaista lijepe pojave.
Ustuknuo sam, preneražen i zabrinut, trudeći se da ona ne primijeti, ali avaj! Bilo je dockan, jer je Seka zabrinuto uskliknula:
- Što je Braco, reci mi, reci!!!
Zatim se počela kotrljati prema ormaru s ogledalom. Da, trudila se kotrljati tiho, jer ustajanje nije dolazilo u obzir, ali potmula tutnjava uzdrmala je kristalne čaše u regalu i jeftina dvostruka stakla na prozorima.
Nisam čekao njezin krik očaja i bijesa. Potrčao sam, koliko su me noge nosile, prema garaži, uvukao se u prtljažnik auta i ondje još, za svaki slučaj, prstima začepio uši.
- Aaaaaaaaaaaaaaaa, bubuljica!!!!!
Psi u susjedstvu bijesno su zalajali, ali se lavež učas pretvorio u cvilenje i zavijanje. Mogli smo već tada znati, jer psi imaju stoput jača osjetila od ljudi, predosjete katastrofu daleko prije drugih živih bića.
Od tog je dana moja sestra otvoreno, bez skrivanja i s nekim ubilačkim bijesom u očima, jela sve do čega bi se dočepala. Više uopće nije išla na spavanje, da ne gubi vrijeme kotrljajući se do kuhinje.Također, vremena za klasični san nije bilo, jer se potraga za jelom pretvorila u nesmiljenu potragu za Svetim Gralom.
Vremenom, pojam 'hrana' dobio je svoju relativizaciju, kad smo je ulovili da žvaće nogu od antiknog stola, na kojem su bili skoreni ostaci neke prolivene juhe.
- Dobro je mirisalo!- bio je njezin jedini komentar, pa smo počeli kupovati starinske poluraspadnute komode da ja zadovoljimo. Jedna bi joj trajala i po tjedan dana, jer je zaista uživala u jelu. Nije se žurila, kao mi ostali u obitelji, koji smo jeli poskrivećki, gutajući zalogaje bez žvakanja, neprekidno se osvrćući preko ramena.
Netko naivan, gledajući s strane, mogao bi se upitati- zašto je Seka zatvarala oči pred stvarnim problemima i svoje frustracije liječila hranom? Zašto nije bila upornija u potrazi za dečkom, seksom, nekim drugim ispunjenjem? Uz toliko frustriranih, pa i perverznih muškaraca, kojima bi ona bila dovoljno dobra, zašto je naivno vjerovala u Ljubav, Mir među ljudima, Djeda Mraza i vaginalni orgazam? Zašto se grčevito držala tih bajki, koje su mnogim muškarcima i ženama, bez obzira na starost, došle glave na ovaj ili onaj način?
Bilo kako bilo, Seka se okrenula jelu, a naš kraj počeo je siromašiti. Prve krađe hrane po samoposlugama dovukle su policiju baš svima na vrat. Ispostavilo se, da ne krade samo stari (pred sucem za prekršaje branio se da je ona tri kartona trulih banana našao iza trgovine i mislio da su za kontejner, a Seki su bili ukusna zanimacija čitavo popodne, uključujući i ambalažu). Počeli su sustavno krasti baš svi- neki da nadoknade vlastite opelješene frižidere, a drugi su, opravdano sluteći nestašice na komunalnoj razini, počeli stvarati zalihe iza blindiranih podrumskih vrata.
Sekina zla sudba potakla je migracije iz našeg kvarta, uskoro i cijelog grada. Vrijednost nekretnina je rapidno padala, a česti sponzorski ugovori svjetskih TV stanica (CNN, ABC, FoxTV, Cartoon Netwoork) Seki su, istina, donosili kamione hrane jedno vrijeme, ali je novotarija ubrzo splasnula, a svjetski je TV cirkus otišao za novijim, uzbudljivijim vijestima.
Kad je prva tvornica traktora u našem kraju stavila ključ u bravu, moj otac se za nedjeljnim molitvenim stolom samo gorko nasmiješio i konstatirao:
-Traktori su prošlost posvuda, ne samo u našem kraju. Tko će obrađivati zemlju? Barem će Seka imati što glodati jedno vrijeme, jer su, uz napuštenu seriju traktora, ostavili i tanjurače i drugu priključnu mehanizaciju.
Jednoga jutra smo svi doživjeli šok. Kad smo otključali debela dvostruka neprobojna vrata na atomskom skloništu u koje smo se preselili (nitko poslije zalaska Sunca više nije bio siguran, jer je Seka počela nekontrolirano mljackati u snu i puzati u potrazi za nekom hranom, svejedno u kojem obliku), imali smo što i vidjeti!
Ogromni krater ispred kuće i zaorani trag Sekinih ogromnih stopala (u međuvremenu je i Borovo prestalo proizvoditi gumirane nazuvke za nju, jer je Država odbila plaćati zaostale račune za repromaterijal i zalihe obuće za protekli mjesec). Znam, pitate se, zašto toliko obuće? Seki je guma mirisala prefino, pa je novi model na nogama izdržavao tek jedno prijepodne.
Dakle, Seke više nije bilo, a vijesti su javljale da stoji na vrhu Everesta i pokušava dohvatiti Mjesec. Nagađam, da je slutila kako je taman toliki da joj može utažiti glad ili da je žut i ukusan kao najfinije biskvitno tijesto. Iskreno se nadam da nisam ja krivac, jer sam joj, kao maloj, pričao bajke o čaroliji mjesečine.
Seka stoji na Himalajama i podriguje zadovoljno, a staklenički plinovi buše rupe na atmosferi kao na švicarskom siru.
Pišem ovo zadnjim atomima snage, jer zraka više nema, a paklene sunčeve zrake spržile su tlo već prošli tjedan. Ovdje pod zemljom nije loše, barem ćemo umrijeti pokopani, ali brinem za Seku. Znam da je vani, i da stoljetna glad još traje. Dobro, Mliječna staza je ukusna, ali gdje je tome kraj? Zašto, o zašto, je sudbina planeta u rukama žene, žena općenito? Zašto im potraga za ljubavlju uvijek završi katastrofom nekog poznatog ili nepoznatog mikrosvijeta, glađu koja uništava fino izbalansirani Svemir?
Sto metara pod zemljom, zauvijek osuđen da ostanem u mraku i nadi da će Sekinoj potrazi i gladi jednom doći kraj, urlam bez glasa u najcrnjoj tami:
- Zašto? Zašto???
Post je objavljen 02.12.2007. u 23:36 sati.