Kad ja pođem na Bembašu na vodu, ja povedem bijelo janje sa sobom.
Vodim ga sa sobom, jer Ona voli to bijelo klupko vune, njegovu vlažnu njušku i oči koje ne slute belaj niti mesarski nož pod vratom jednog dana. Da nema janjeta, ne znam kako bih skupio hrabrost i stao pred mesnicom njezinog oca. Kad se približim na deset koraka, obuzme me sreća i strah istovremeno da će naići druge mušterije, da neće sa mnom imati vremena porazgovoriti, janje podragati, a mene onako ispod oka milo gledati.
- Dobro jutro, komšija! Jel’ opet deset deka? – pita me, zavodljivo pući usne, crvene kao višnja, a meni se zavrti u glavi od jakog mirisa krvi i ustajalog mesa. Mesnica njezinog oca, u kojoj ona stoji za pultom i reže mi deset deka sudžuka da imam za pregristi dok sam na ispaši s ovcama, zasja njezinim osmijehom. Za mene, samo za mene, osjećam. Znam to.
Ona ima najveće vrline ovog šehera- mudrost i pravednost, skromnost i hrabrost i još trista čuda skriva se u tim bujnim njedrima, od kojih mi sline cure kad joj kradom zavirim u jelek. Obuzme me pohota, a opet je doživljavam kao sveticu iz koje sija vjera, blagost i nada. Milosrdna je i blaga, svaki put prosjacima udijeli, a meni se milo smješka otkad tu svraćam. Odreže i više od deset deka za koliko imam novaca, pa dadne i okrajak ako je viška.
Kad me svojim crnim okom pogleda iskosa, pa obori pogled, trojedna moja duša od razuma, svetog duha u meni i žudnje jurne kao golubica što se uhvatila u prostrto platno, zapetlja se sve u meni i odleti. Um i razum i sva svetost ispari iz mene kao rukom odneseno, pa ostane žudnja koja me razdire.
Kad sam pričao jaranima kako mi je lijepa, kako mi se milo smiješi i da mora biti moja, nisu mi vjerovali.
- Krupnija je od tebe, a bokova širokih k'o lađa. Ta je svikla u sebe stavljati obilno, pa kako ćeš ti, goljo i žgoljo nijedan, takvu rasnu ljepoticu zadovoljiti? – najčešće su bile riječi, kojima su tjerali moju žudnju iz mene. Ali, što su je više hladili pošalicama i razumom (da kako bi je dali meni, kad jedva za sebe imam, a tih nekoliko ovaca ne može prehraniti punu kuću), to sam više žudio za mladom ljepoticom.
Znao sam da su joj prijateljice pričale o meni. Prvi sam dan za nju bio onaj ludi pastir, što kroz cijeli grad vodi svojih pet-šest ovaca na ispašu, pa mu nije dosta, već i kad ide na vodu stavi oko vrata najmilije janje i cijelim putem pjeva. Kad mi je prvi puta rezala deset deka sudžuka, porezala se na prst, a ja brzo priskočio, pa uzeo sisati da može biti od sječiva zatrovanu krv isišem. Gledali smo se, oboje stisnutog grla, bez riječi. Ja uhvatio njezinu šaku u svoju i ne puštam - sišem i sišem kao da mi život ovisi o tome. Ona se, izgleda, od toga uznemirila, pa joj se svo rumenilo iz crvenih obraza povuklo.
- Dušu ćeš mi isisati, ne treba više – konačno se nasmijala u neprilici. Oboje smo znali da je među nama sijevnula iskra od koje je oboma milo, a opet neka mučnina. Pobjegoh iz mesnice, ni pozdravio je nisam na odlasku.
Svako sam joj sljedeće jutro dolazio, pazeći izdaleka da su vrata širom otvorena i da za pultom nema njezina namrgođenog oca. Nazvao bih joj dobro jutro, zatražio svojih deset deka, a onda joj uzeo lijevu ruku da tobože vidim kako zarasta posjekotina na prstu. Bila je to naša mala igra - pogladio bih prste, pa malo-pomalo cijelu ruku do ramena, a ona bi, pazeći na vrata, uzdisala teško i naslanjala se cijelim tijelom na mene.
Sedmoga dana više se nismo mogli suzdržati. Kad sam joj uzeo prste u svoju šaku, zabila mi ih je u usta.
- Siši! – disala je teško i jednom me rukom raskopčavala, a zatim povukla na sebe ispod pulta. Majko moja! Kad su joj se sise prelile u moje šake, moje lice, osjetih k'o da mi je cijeli sudžuk od metra u grlu. Gušio sam se od uzbuđenja, ali je ona znala kako dalje. Objahala me i pritisnula o tlo, a zatim se vješto nasadila na mene onim svojim guzovima. Jedno pola sata nismo znali za sebe od mahnitanja, a onda je ustala, popravila odjeću i smješkajući se opet nevino i umiljato, krenula da mi odreže deset deka.
Sutradan, osmog dana, ništa više nije bilo isto. Toga sam jutra ostavio janje i zarekao se - nikad ga više neću stavljati u janjca, sad kad sam upoznao slasti najslađe djevojke na svijetu. Prošao sam pored mesnice, ali moje Dulčineje nije bilo. Vrata su bila zaključana, a iznutra su zjapili prazan pult i police. Slutio sam da se nešto desilo, pa odlučih svratiti i uvečer. Žarko sam je želio vidjeti, mirisati i prst sisati, a ako mi dadne, i ostalo učiniti.
Sve djevojke Bembašanke stajale su na kapijama, samo moja mila draga na demirli-pendžeru.
Imala je zamišljen pogled, prepun sumnje i strasti, ljubavi i kajanja, vidjeh da se nešto lomi u njezinoj duši.
Ja joj nazvah dobro veče: - Dobro veče, djevojče! Ona meni:- Doj’ doveče, doj’ doveče, dilberče! Ja ne odoh ono veče, nego odoh drugi dan, ali moja mila draga za drugog se udala.
Ne znam što mi je bilo. Nisam te večeri imao mira, pomišljao sam kako me mami, vabi da dođem kasno uvečer, kad joj se otac vrati sa stočnog sajma, gdje je kupovao goveda za klanje. Možda mu je ispričala kako smo ljubovali, ili je, nedajbože, uhvatio strah od oca, pa smišlja da krivicu svali na mene? Da rekne kako sam je obeščastio, ukaljao joj obraz. Onda su mi potpuno drugačije misli jurile kroz glavu – što ako me želi upoznati sa svojima, tražiti da je ženim? Kako ću bez zemlje, bez stoke, samo s tih nekoliko ovaca? Jutro je pametnije od večeri, pa tako legoh na počinak. O tome ću misliti sutra!
Deveti dan našeg poznanstva i ljubavi bio je crn i zavijen u nebo bez sunca, dan bez boja, jutro bez pjesme. Mesnica je stajala pusta i prazna, a miris ustajalog mesa parao je nosnice već izdaleka. Kasaba je brujala - ona se udala, a njezini otišli kod novog zeta živjeti usred Baščaršije. Neka meso sad kasapi netko drugi! Nisu pomišljali da nekom i deset deka sudžuka predstavlja život. Imati pa nemati, najstrašnija mi se kletva obistinila, a ja više nisam imao kuda. Da skočim u Miljacku - ne pomaže. Znam plivati, od toga pomoći nema.
Onda mi je sinulo. U Dekalogu nema najvažnije od božjih zapovjedi – ne izdaj ljubav! Ljubav bilo kojeg imena, koja cvjeta, gori malenim plamenom; koja je vjerna, ili ona koja stvara osjećaj rivalstva; mudra i oblačna, ili uzvišena, koja se zaklinje Bogu.
Gurnuo sam vrata ramenom i ušao u mesnicu. Roj muha na mesarskom panju zujao je nesnosno. Ili mi je taj roj u glavi?Ne znam. Raskopčao sam se, izvadio ono što mi je nekad bilo tek igračka za zabavu, a s njom postalo božanski ključ za Raj. Kad je nož pao, nisam baš ništa osjetio. Podigao sam visoko iznad glave taj neugledni komad krvavog mesa, ne teži od deset deka, pa ga polako, bez glasa, spustio na panj.
Ostavljam joj zalog od mene, Filostrata i kastrata, kojeg je pobijedila Ljubav.
Post je objavljen 19.12.2007. u 03:13 sati.