Majka i ja smo stajali na otvorenoj platformi teretnog vagona i čekali da lokomotiva uspori na zavoju. Trebalo je iskočiti iz vlaka, a ja sam imao samo pet godina. Majka je već prije izbacila jutene vreće u kojima je bila sirotinjska imovina naše obitelji i samo je čekala da ćiro izgubi dah na novom usponu i uspori dovoljno da iskočimo. Držao sam se grčevito za hladne željezne ručke platforme i kao opčinjen gledao u provaliju ispod vlaka, gdje je Drina hučeći i valjajući se u bjelini bukova jurila stoput brže od pretovarene željezničke kompozicije.
- Sad! Skoči! – majčin me glas prenuo iz sanjarenja nad mostom, rijekom i našim prijašnjim životom, kojeg smo ostavili deset sati prije, ukrcavši u Osijeku svu našu pokretnu imovinu.
Nisam razmišljao gdje iskočiti, jer je pred nama zjapio posljednji uvučeni dio šljunkovitog odmorišta ispred tunela. Pred nama, lokomotiva je ispuštala oblake prljavosive pare, a zrnca ugljene prašine pekla su me u očima. Čvrsto sam ih zatvorio i iskočio iz vagona na čistinu.
Iza nas, Sarajevo se odavno više nije naziralo, a Međeđa koju smo upravo prošli, još nam je mahala rukavima željezničarskih košulja što su vijorile na vjetru sušeći se pred skretničarskom kućicom.
Nekoliko desetaka metara dalje, most se zgrbio nad svjetlucavom vodenom zmijom, ogroman, čvrst i s kamenim gromadama koje su ulijevale povjerenje. U kraju iz kojeg sam dolazio, riječ ‘ćuprija’ označavala je tek mostić, nešto suprotno od čvrstog i trajnog, za razliku od ovog dinosaura iz turskih vremena, o kojem ću kasnije čitati u školskoj lektiri.
Majka je brisala prašinu s haljine na cvjetiće, koju je sama šivala par dana prije puta. Nisam se više jasno sjećao tog nedavnog vremena, tek fotografije na kojoj smo oboje bili obučeni u iste cvjetove - ona u ljetnu haljinu ispod koljena, s naramenicama koje su isticale njezinu ciganski tamnu put i ja, plavokosi dječak u hlačicama od istog, cicanog materijala.
Pružila mi je ruku, a ja sam važno stisnuo svoj oznojeni dlan uz njezin, kao da sam htio reći- ne boj se, tvoj muškarac zna kamo dalje! Nitko nas nije čekao osim tračnica, užih od metra, koje su vijugale preko litica do prvog naseljenog mjesta. Uvac! Kako je to zazvučalo sigurno, naseljeno, kao da nas čeka civilizacija, kuće i vreva ljudi. Sklonili smo jutene vreće s našim stvarima u grmlje i počeli hodati tračnicama. Bili smo sigurni, jer je drugi vlak ovuda prolazio tek sljedeći dan. Ti zadnji kilometri pješačenja prugom do Priboja činili su mi se najdužim hodanjem u životu. A opet, bila je to najveća avantura, a ja mamin muškarac koji nosi zavežljaj s vlastitom prtljagom. Bio sam odrastao.
Brojali smo željezničke pragove od mosta pa sve do malenih, usputnih stanica koje su imale tek kućicu i pokojeg skretničara. Smijao sam se imenima, koja su zvučala kao vrhovi planina - Strmica, Dolovi, Setihovo, Mrsovo, Rudo, Mioče, Uvac... uvce, uho tu jedino ima smisla, jer Drina u kanjonu zavija u u obliku ušne školjke. Na jednom od odmorišta, sasvim iznad rijeke, zavitlao sam komad drveta. Struje i virovi su ga ponijeli, a drvo je zaplesalo, jašući na vrhu iskričavih brzaka.
Već je padala noć, kad je majka odlučila da ne možemo dalje. Noge su joj bile izranavljene, možda jer je zadnje kilometre nosila i mene na leđima. Dok sam je grlio znojnim rukama oko vrata, prsti su mi klizili po njezinim kapljicama znoja kao po usporenom toboganu. Jedno sam vrijeme bio zabavljen gledajući njezine vratne žile, koje su od od napora pulsirale pod mojim prstima. Njihov ritam i otkucaji njezinog srca, dok me teglila kao bisage na leđima brdskih konja koje smo vidjeli u daljini, uspavljivali su me i polako sam tonuo u san.
Duboko ispod, Drina je hučala u mraku, a svuda oko nas odjednom se isprepleo višegradski most sa svojim kamenim lukovima. Od noćnih zrikavaca i svitaca zrak je vibrirao i bacao čudnovate sjenke, a klokot vode pjevao uspavanku. Ispočetka nisam razaznavao riječi, tek sjetnu melodiju. Samo sam slutio da sevdalinka, kao i sve druge u Bosni, pjeva o ljubavi, gubitku i zaboravu. Majka me položila na jednu od jutenih vreća s našom odjećom. U polusnu sam se gnijezdio kao mačka koja omekšava jastuk prije spavanja. Oči su mi bile teške, a kad sam konačno zaspao, jasno sam čuo sve riječi pjesme.
U lijepome starom gradu Višegradu
gdje duboka Drina vjekovima teče,
ostade mi samo tužna uspomena,
ašikovah s dragom skoro svako veče.
Pa i jutros slušam pjevaju slavuji,
na Bikavcu brdu grada Višegrada.
Ustaj curo mala, ružo procvjetana,
već je zora rana Drinu obasjala.
Evo sam ti doš'o, sjedim na Bikavcu.
Slušam Drina huči, novi dan se sprema.
Sve je kao nekad, pjevaju slavuji,
samo tebe draga na Bikavcu nema.
Višegrade grade, gdje je moja draga?
K'o da sa mnom nikad sretna nije bila.
Gledao sam Drinu dok me je ljubila,
zar je naše noći već zaboravila.
Ne znam jesam li sanjao, ili se stvarno desilo, ali i dan-danas jasno vidim majku kako iz zavežljaja vadi slike i spaljuje ih na vatri. Nekako sam znao da su to slike oca i nje, slike Osijeka kojeg smo napustili zbog još jednog očevog hira i neuhvatljive nostalgije za krajem u kojem je ostavio važan dio sebe.
Danas znam da je spaljivala mostove za sobom, a ovaj je bio tek prvi u nizu koji će uslijediti. Most na Drini za mene, petogodišnjaka, bio je kao ogromna i sjajna kula od visokih lukova koji nadvisuju piramide, a Drina bijeli vodeni zmaj koji vijuga i paluca jezikom od tisuću kapljica.
.........
Huk vode i lepet krila ptice stopili su se u jedan krik. Upravo smo prelazili most, nizvodno od hidrocentrale koja je vodenog diva pretvorila u obični i dosadni vodeni tok, koji ne sliči na Drinu mojeg djetinjstva. Obale su ravne, a prljava matica progutala je nekoć sjajnu vodu. Gledao sam u svoje ruke i dobio želju da zavitlam kamen i prebacim ga na drugu obalu. Da običnim zamahom ruke prebacim ovaj jadni most i još jadniju rijeku, koju sam sve te godine odrastanja zamišljao kao nepremostivu Amazonu.
Možda je kriva vizura djeteta, kojemu sve izgleda veliko i moćno kao u bajkama. Možda krivnja leži na onoj toploj, ljetnoj noći u kojoj smo majka i ja pješačili satima uz rijeku i baš svaki puta vidjeli most u daljini iza nas, kako prkosi pogledu i daljinama. Možda su ljudi i hidrocentrale, umjetna jezera i zauzdavanje obala pokorili rijeku i most na njoj i pretvorili li ih, zajedno s davnim legendama, u nešto obično i svakodnevno.
Zagledao sam se u središnji luk mosta i zureći čekao da se nešto desi. Nije bilo bukova, struja niti huka vode, jer su duboke, usječene obale gutale grgoljenje vode. Ali iskrice, nekadašnje srebro iz Drine mog djetinjstva i stihovi o Višegradu i čežnji, sve mi je to odjednom zaigralo i zatreperilo pred očima. Nisam znao gledam li u most i rijeku ili oni gledaju u mene, ponovno petogodišnjaka, koji se boji, čudi i divi nečemu iz knjiga i bajki.
Odjednom, stajao sam na odronjenom komadu zemlje, a bujica me, kao utopljenika, nosila prema sredini rijeke. Dok sam na odlomljenoj gromadi plutao prema središnjim lukovima mosta, pomislio sam kako stoljeća povijesti ipak ostave nešto dobroga. Meni su ostavili sliku mosta i rijeke, koja postoji u mojim sjećanjima, sve dok držim čvrsto stisnute oči i pratim svjetlace u daljini.
|
