NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 09.10.2008.

Béla Hamvas, Jasmin i maslina

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
Možda nije samo od zasićenosti uspomenama i nije samo od iščekivanja željenje budućnosti da se čovjek odmiče od sadašnjosti, da tone u prošlost ili da živi u još nepristiglom vremenu, da živi, ali nije prisutan ni u prošlosti ni u budućnosti, jednako kao što nije ni u sadašnjosti, tone ili, što je isto, diže se iznad nje; ima dana, tjedana, dulje – cijelih razdoblja, da je neosjetljiv, samo se ljulja, poput nekog čamca, na vlastitoj ispunjenosti. Živi u posve drukčijem krajoliku; jedna vrsta polusnenog stanja, ponekad nije ni polu. Uzrok te omamljenosti nikad nije znan, nikad ne može biti znan, možda i ne postoji jedan uzrok, možda uzrok nije ni potreban, možda sam sebe uzrokuje. U njoj nema svjetlosti, nema tame, jer predmeti gore i noću, gustim, tupim sjajem iz dubina, boja odjednom postane osobina svijeta, ne njegova površina, forma zrači iznutra, protežnost osjetilnog tijela nije ohlađeni ukras. Život ne teče, nego plavi, pulsira u sebi samome, polaganim, mirnim pulsom, kao da tone u slatku, tamnu, omamljujuću tekućinu.

Opažanje i imaginacija ne mogu se razdvojiti – man dichtet schon / wenn man erlebt, međusobno se uljepšavaju i obogaćuju. Tih dubokih plavih boja nigdje nema, ili su samo bile, ili će samo biti – crvene su kao baklje koje gore u noćima bez zvijezda, u nekim dalekim dolinama – crna je poput baršunaste zmije, koja čovjeka obavija svojom mekanom toplinom, nesposobna da drukčije shvati planinu, rijeku, nebo, nego kao zagrljaj.

Valovito gibanje koje neprestance plavi, ali neprekidno u uzdizanju, poput plime: sve više skrivajući, dublje prekrivajući to što se ne može tako zastrti da ne bi prozračilo. Ne može se djelovati, jer to što čovjek želi djelovanjem postići, jedan je oblik umirenja, a to je upravo ono što se ne mora postići jer već jest. Nesposoban je primiti jer je pun, dupkom pun. Ipak djeluje i prima, a da djeluje bez djelovanja, prima bez primanja, time da se djeluje i prima kroza nj. Stvara odnosno biva stvaran. Živi odnosno biva življen, čini to što s njime život čini. Raste. Veliki patos. Velika patnja svijeta gdje više o strasti nema riječi jer mu je zanos toliko prožeo i prožima biće da ne treba svladati nikakvo protivljenje – nema u njemu ničega nasrtljivoga, ničega olujnog, nikakva nasilja, nikakva skoka, nikakva rascjepa, to je život kao da je čovjeku temperatura za jedan stupanj viša i kao da ima stalnu vrućicu, ali dravu vrućicu, polako, polako, zdravlje mu postaje sve intenzivnije, uzdignuto, usijano, i to što je prije bila iznimka, skok i polet, sada je postalo stanje, stalno, u svom ritmu lebdeće, duboko uzbibano, prozirnije stanje.

To je veliki patos stabala: velika ekstaza. To je u njima valoviti rast ispunjenosti, sneno pulsiranje, otrpljeno plavljenje, to je u njima topli zagrljaj crne baršunaste zmije: čine što život s njima čini, to je vrućica, i još nešto više. Nije više ni vrućica, nije više od toga što jest, nego manje od toga. Svježije, rjeđe, tiše, jednostavnije, manje zahtjevno, zadovoljnije i stalnije. Viša temperatura, brže izgaranje, veće usahnuće. Ublažavanje gorenja, intenziviranje vrućice, ne naviše nego naniže, stalnije i dublje potonuće. To je hladna vrućica. Stabla su u intenziviranju stigla do toga da su jedva toplija od zemlje. Intenzitet rijetke biljne krvi otpušta toplinu, održavanje koje biih držalo u stalnom uzbuđenju. Spustilo se u hladni zanos, u mirnije, jednostavnije, nasmješenije stanje.

Stalan bujan rast stabla i njegov tok iz dubina neometani su jer su stabla srasla s hranom. Sa svojom su hranom u stalnom dodiru. Rast im je bez zastoja. Hrana je zemlja. Stabla sišu zemlju prodirući u nju sve dublje i dublje. Ali stabla nisu nametnici. Ne ubijaju zemlju, nego joj daju priliku da sebe daruje. Veza je uzajamna, korijenje prodire u zemlju da bi dobivalo, zemlja uvlači korijenje u sebe da bi mogla davati. To da nešto postoji, još ništa ne znači, sve što postoji dobiva značenje samo u davanju, samo u darivanju. To je temelj svakog odnosa i u tom je odnosu onaj koji daje dublje vezan od onoga koji dobiva, jer ga ne vezuje oskudica, nego obilje. Prava prisila nikad nije popunjavanje manjka, nego darivanje viška. Onaj koji daje ovisniji je o primatelju, nego onaj koji prima o darovatelju. I zahvalnost mu je dublja, i ponos slava također. U tome je otmjenost davanja, tiha otmjenost davanja, što je osobina zemlje.

Živo i umirujuće biće stabla jest njegov neprekinuti zajednički život sa zemljom, iz čega proizlazi drugo, još bitnije svojstvo – dvospolnost.

Image and video hosting by TinyPic

U Rimu je helenistički kip, žena obla tijela i širokih bokova, sa ženskim grudima, ali s falusom, dakle muškarac. Hermafrodit. Kip svijeta koji najviše uznemiruje. Živo biće koje udvostručuje svoju otvorenost, koje ne čeka samo ženu nego i muškarca. I žena i muškarac. Dvostruko uznemirenje, dvostruko očekivanje, dvostruka žudnja, žudnja ga dohvaća uvijek s dvije strane, dvostruki nemir. Jer je mogućnost predavanja uvijek istodobno i mogućnost zatvaranja. To je užasna opasnost spolnosti, može značiti potpuno predavanje i potpunu zatvorenost, slobodu boga i doživotni zatvor.

To je ono čega nema u dvospolnosti stabala. U stablima nema dvostrukog uzbuđenja, nego dvostrukoga mira. Oba su se spola okrenula jedan prema drugom. Stabla su potpuna opreka hermafroditu. Hermafrodit je loše riješena, a stabla dobro riješena i rastopljena dvospolnost, stabla su brak. Stabla žive zajedno s hranom, u stablima žive oba spola zajedno. Spolovi su u stalnom zagrljaju, posve kao što su stabla u stalnom zagrljaju sa zemljom. Samo što je zagrljaj dvaju spolova u stablima jači. Stabla se od hrane mogu odvojiti, iako ih to stoji života, mogu se iskopati, korijenje im se može izvaditi ili istrgnuti iz zemlje. Dva se spola ne mogu odvojiti, ne može se iskopati muškarac, ne može se istrgnuti žena. Stabla su u stanju života u kojem se spolovi još nisu međusobno odvojili, oni već postoje, već se mogu vidjeti, ne poput kamenja u kojem nema ni traga spolnosti, stabla imaju spol, ali dva spola, dva u jednom, stopljena nerazdjeljivom prisnošću jedan u drugom. U svakom je stablu brak sklopljen doživotno, neraskidivo. Naglasak je opet na stalnosti, na nezastojnosti, na odsutnosti svakog nasrtanja, prekida, skoka, na neprekinutljivosti. Rođenje stabala početak je pira dvaju spolova koji su u njemu. Pir traje bez prekida. Zar je pir sam rast? Zar je to sama prehrana? To da se samo tako može potpuno shvatiti vezanost stabala za zemlju? Da je to tamno sjeme koje je osobnost stabala? Ta privržena vezanost i veza čime se priljubljuju uz hranu i tlo, čime se međusobno priljubljuju oba spola. Zar se samo iz tog središta, koje je i stablima dostupno, može shvatiti biće stabla? Je li to ono za što se može reći da im je egzistencija?

Kierkegaard u Dnevniku zavodnika govorio predanosti koja nije nasilje, nije omamljenost, nije opijenost i slom, ne prethodi joj nikakva kriza i stoga predanost nije rješenje te krize. U toj predanosti muškarac i žena već mole ne bi li se mogli jedno drugome dati, stoje na onoj točki gdje već mogu birati samo između predavanja i ludila, i cijelo biće postaje krik koji zjapi vrtloži prema drugom biću. To nije odnos spolova u stablu. Jer u tome o čemu Kierkegaard govori još postoji mogućnost suprotstavljanja da-ne, iako je ta mogućnost istovjetna s potpunim rasulom i slomljenim sunovraćanjem u osamljenost. Još ima u sebi to da ne može biti drukčije, da nema drugog puta, da je to jedini način da se dalje živi i da, ako se ne ispuni, nije smrt nego i od smrti veća propast. Ali tu predanost i dalje previše drži u šahu vlastita opreka i okus ispunjenja, previše se gleda iz kuta neispunjenja, previše tonu mogućnost uništenja i uspijeva postati takva isključiva zanosna strast, takva elementarna snaga samo zbog mogućnosti pada, sloma i sunovraćanja. Ispunjenje izgrađeno na mogućnosti prijeteće opasnosti neispunjenja. Perverznost. U stablu spolovi nemaju mogućnosti da žive međusobno odvojen život, nema mogućnosti da se ne predaju i da se ne predaju potpuno jer se ne može dogoditi da okus isključivog sjedinjenja bude bezuvjetan i bez ostatka samo s obzirom na nesjedinjenje. Sjedinjenje je mirno utonuće, potonuće u drugo biće, usisavanje i potonuće, kao što se rijeke izmiješaju i stope. Egzistencij bića vezana je za drugo biće, kao što Jaspers kaže. U kazivanju dolazi do izražaja da jedno biće ne može biti ono samo ako drugo biće nije ono samo. Čovjek može biti potpun ako je potpun i onaj s kojim je zajedno. S takvim čovjekom koji ne umije ili neće biti potpun, drugi ne može umjeti ili ne može htjeti biti potpun.Zato je užasno jalovo zajedništvo s takvom polovicom koja nije ona sama. Sprječava čovjeka u tome da bi mogao biti on sam. Ta glavna egzistencijalna zakonitost nigdje nije tako duboko obvezatna kao među spolovima. U odnosu spolova savršeno je umirujuće samo ako se čovjek nađe sučelice sa samim sobom, krene prema skrivenom svijetu i na pola puta nađe samoga sebe, kao onoga koji se približava s one strane, sretne ga i sjedini se s njim. Čovjek se slobodno sjedini samo sa samim sobom, samo se sebi potpuno predaje, jer se jedino sebe ne boji. Čovjek se posve daje samo onome kojega se ne boji, zato onaj koji dolazi odande prijeko mora biti on sam. Sva su druga predavanja djelomičn. Prilikom svakog takvog sjedinjenja ostane unutra skrivena straža, naoružana spremna za proboj i za zagrljaj, koja zna da se ne može predati bez ostatka. Ima u njemu straha, slabosti, opreznosti, suzdržanosti, brane, zida, krutosti, odstojanja, procjepa. A gdje je strah, tamo je slabost, tamo se u tajnosti grade bedemi i zidine, stanice se ukrute, tamo se sve ostakli i lomi, tamo je snaga:

Čvrsto i jako pripada smrti,
Maleno i slabo životu.


Kao što kaže Lao-Ce:

Slabi pobijedi jakog,
mekani pobijedi tvrdog.
Svi to znaju na zemlji,
ali se ne usude po tome postupiti


- osim stabala. U njima se spolovi omekšaju i postaju blagi, vječno slabi, slabi prepuni života, poput pupa i dojenčeta, slabi, svježi, mekani, stalno se kupaju u međusobnom soku, miris svojeg spola znoje jedno u drugo, znaju da ne pobjeđuje onaj koji ostane tvrd, nego onaj koji se razmekša i popusti, primi i preda se, i rastopi se; znak da sebe predaje nije znak slabosti, nego snage. Zna da ja užasna ludost misliti kako je gospodar situacije onaj koji manje voli, koji više očuva svoju pamet, koji ostane hladniji, koji ostane udaljeniji – to je zabluda na kojoj se slomi svaka sudbina: pobjeda pripada onome koji više voli, koji izgubi svoju snagu, koji se više uzbudi, koji je bliži, koji se može rastopiti, koji može nestati. Dijete dobiva spol onoga koji se više preda u trenutku zagrljaja – to je biljeg na njemu. Ako je žena umjela biti slabija i blaža, dijete će biti djevojčica, ako muškarac – dječak, spol djeteta ovisi o predanosti izgubljenoj u sjedinjavanju, dijete dobiva spol onoga koji je bio slabiji jer je taj bio jači. Uvijek pobijedi onaj koji može predati svoje ja.

Stabla to ne znaju. Samo onaj zna koji ne zna. To je egzistencija stabala. To je osobnost stabala. To je u njima iznad svega umirujuće. To su bića koji se životni plan, od svih živih bića, najviše temelji na predavanju u zagrljaju. Ti koji grle zemlju, hranu, i ti u kojima se dva spola stalno drže međusobno i tope svoj med jedno u drugom. To je duboka erotičnost stabala – zato je u njima zavođenje, zato mir, zato slabost, zato snaga, zato to tiho, mekano gajenje, život koji plavi – two ways and one will – dva puta i jedna volja.

Image and video hosting by TinyPic

POBJEDNIK

Ova lipa raste u jednoj dolini Bakonya, tamo gdje se dolina sužava s južne strane, gdje iz boka brda strše stijene, deset-dvanaest tona teške. Sjeme je palo između dviju stijena. Dok je deblo dosegnulo širinu koju su mu stijene dopuštale, moglo je rasti gotovo bez prepreke. Ali to nije dugo trajalo. Onda se lipa napela u stijene i razmaknula ih. Sada se na nju srušila odozgo stijena poput kuće i pokrila je. Lipa se izvukla. Korijenjem se uhvatila u donje kamenje i počela stijenu gurati prema gore. Rasprsnula je kamenje koje joj je ležalona putu. Na dva mjesta, tik do debla, pale su zbijene mase veličine stola. Stablo ih je svojom korom prekrilo, razlilo se po njima poput žive lave i jednostavno je progutalo dvije zbijene mase. Razmrvilo je stijene ispod tako da ih je korijenjem obuhvatilo i pritiskivalo poput goleme zmije, dok se nisu ugušile, odnosno raspale na komade. Smrtnim je pritiskom, koji je trajao godinama, istisnulo iz njih svaki otpor. Sada lipa ima tri korijena širine struka. Jedan, nakon više zavijutaka koje čini između gromada stijena, neposredno prodire u bok planine. Drugi se korijen grana na četrdeset-pedeset izdanaka, užasna šaka s pedeset prstiju, od čijeg dodira zastenje gromada stijene. Treći je korijen napola gol jer se kamenje osipalo uokolo, voda je isprala zemlju i korijen je poput crijeva koja ispadaju iz rasporene utrobe. A iznad, stremi prema gore, u prostor, četverokatno ravno deblo, širine tri čovjeka, povlačeći za sobom mnogo svojih grana i svojeg lišća te živi poput besmrtnog smijeha.

Bilo bi dobro znati što je ova lipa, dok je još bila sjeme, mislila o sebi. Htjela je postati pravilna i razmjerna, poput svih stabala, idealno stablo, poput svakog bića – idealno biće. Ali nije bila sanjalica. Stijene bi smrvile sanjalicu. Nije bila ni luckasta. Luckasti bi od nestrpljivosti već pobjegao. Pobjeći znači zanijekati sudbinu. Sudbinu zanijekati znači biti slab. Biti slab znači biti pobijeđen.

Mogu se vidjeti takva sanjarska stabla koja zatvorenih očiju misle o životu kojeg nigdje nema. Stabla uznemirena lica, potonula u skrivene zadovoljštine. Život im je previše loš, ne zato što je loš, nego jer je lakše izmišljati; kao da se zagrize u vlastitu sudbinu, kao što grabljivica zagrize meso, kao što puzavica uguši u mračnom zagrljaju sve čega se dohvati. Mogu se vidjeti luckasta stabla koja poput bezumnika svijaju svoje grane i nerazumnim pokretima strše, izvode neprikladne plesne pokrete, ironiziraju sebe jer se ne slažu sa sobom. Postoje patetična stabla, ima mrkih, osamljenih. Ima stabala idiota, opscenih, perverznih, glupih stabala. Konačno, lica stabala ne mogu se pogrešno shvatiti.

Lipa iz Koloske herojsko je stablo. Nije lijepo, ali životna snaga nigdje nema takve veličanstvenosti – ni u Homera, ni u kipovima, ni u betovenovskoj glazbi, ni u ničeanskoj filosofiji, ni u cesarskoj sudbini. Ta nijema bitka koju je sama bila sto pedeset godina tu, na nepovoljnoj padini, usred žestokih kiša, ujedanja vjetrova i odrona kamenja, među golemim gromadama, u uskom grlu doline. Trebala se napeti, izgubila je oblik trebala se nagoditi, nije smjela biti milosrdna ni trena; okrutnom mirnoćom, predviđanjem,izdržljivošću uspjela je neprestance rasti, i danas, kada je već pobijedila, nadišla svoju borbu, naborana, istrošena, obogaljena, umije se smijati, zdravo se smijati. Nakon svega, što bi joj itko još mogao reći o životu čemu se ona ne bi smijala? Čime joj mogu zaprijetiti? Čega se još može bojati? Može li se s njom dogoditi nešto od čega strašnije nije već doživjela i svladala? Što znači umrijeti? Što znači bojati se smrti? Više se ne boji. Nikad, ni za trenutak nije bila sretna, ali se smije onima koji je zbog toga žale. Ne poznaje obilje. Počinak samo iz snova. Mir joj je nepoznat. I ne zna da postoji bogatstvo. Udobnost? Što je to? Mršavo, visoko, žilavo, očeličeno biće. S okorjelošću zlotvora i obazrivošću mudraca. Da je čovjek, živjela bi život poput Atile ili Džingis-kana, ali bi jela poput Gargantue i smijala se poput Falstaffa, te tako mirno ubijala poput Borgie. Da je životinja, imala bi kraljevske osobine lava, krvoločnost tigra, snagu udava, mir slona, žilavost divokoze i sigurnost orla. Da je pjesnik, pisala bi takve pjesme da bi se zapalio papir. Da piše glazbu, planine bi plesale. Da ljudi danas imaju osjećaj za veličanstveno, ovo bi stablo imalo svećenika, mladog vitkog momka koji bi pjevao i žrtvovao mu, u sjajnim bi ljetnim jutrima stajao ispred njega, klanjao se i uzvraćao mu smijeh.

MELANKOLIJA

Ova smreka stoji uz izvor u Alotatrafuredu, pokraj nekadašnjeg dvorca Zichy. Oko nje samo nisko drveće, u okolici ona je najviša. Granama pokriva kuhinjsko zdanje dvorca. Zemlja joj je crna, mekana i plodna. Svježi tok izvora opskrbljuje cijeli okoliš hranjivom vlagom. U njoj nema nikakva umora, jer ta naizgled mlohava nejakost kojom spušta grane nije uvenulost ni bolest. Oni okji tamo stanuju, zovu je tužna smreka.

U njenoj okolini nema ničega što bi dalo povoda toj tuzi, dobra zemlja, zaštićeno mjesto, vlaga, nepostojanje suparnika. Nije uzrok ni u samom stablu. Tri puta je viša od kuće, deblo lijepo i bez greške, osim nešto smolastih čvorova, što znači da je zadobila sitnije rane - zanemarivo. Nema u njoj ni neurastenije jer se ta nevolja uvijek javlja kao sivilo, kao gubitak boje. Smreka je tamnozelena, dakle biće dobre krvi i dobrih živaca. Samo je tužna. Ne gleda u nebo, nego preda se, odnosno gleda u onu točku u koju gledaju tužna bića. Bez gorčine, bez uznemirenosti, bez uzbuđenja, gotovo bez strasti. U njenim očima vidi se tuga životinje. Postoje zarobljeni majmuni koji se, kada im dosadi klauniranje, zagledaju preda se. To je takav pogled da se svi promatrači odmaknu od kaveza. Stari, umorni konji, kada čekaju na ulici, gledaju u tom smjeru. Tamo gleda i Dürerova Melankolija.

To tamo, to tu, to kuda nije unutra. Mjesto je to u svijetu. Cijelo stablo gleda u to. Svaka iglica, svaka grančica, krošnja, deblo, gleda beskrajnu tugu života, možda to kako je samoća užasna, ali i to kakvu cijenu čovjek plaća ako odustane od nje. Možda to kako je dobro biti neosjetljiv jer smo onda bar daleko.Ali, kako je dobro utonuti u stvarnost jer se onda neposredno dobiva radost, zanos, veselje, patnja, ponajviše patnja. Kako je sve to dobro i kako zlo. U tuzi smrekinoj nema optužbi. Nikoga ne poziva na odgovornost, zna da se ništa ne može postići time da se kaže: uzrok je taj i taj. Nema uzroka. Jednostavno je tako. Ne objašnjava je ni krv, ni konstitucija, ni značaj, ni uspomene ni sudbina.

Postoji u životu nešto potresno tužno i onaj kome na to navru suze u oči, ne zna koliko je ta tuga nepromjenjiva. Htio bi patiti, volio bi da se bar razboli od tuge, bilo bi dobro od tuge i umrijeti. Ali je ona toliko tužna da više i ne pati, ništa je ne boli, nije bolesna, ne uzdiše, nije nestrpljiva, ne zna što hoće ili neće, niti da li je svejedno ili nije svejedno. Više nije ni besciljna. Ne nedostaju joj radosti i sreća jer bi onda bila bolna praznina, prostor u kojem nema ničega. Ta je tuga gusta i masivna, plamti i teče, neka vrst težine, umjeti je podnositi isto je što i biti tužan. Biti iznad plača i muke, razočaranja, sloma, poniženja, pada, samoće, bolesti. Biti iznad smrti - biti tužan: biti tu bez ikakva smisla, noseći u sebi to iz čega nikad neće biti ničega, urasti u propast znajući da je svaka radost plod gorak iznutra, upravo ondje gdje očekuješ najslađi okus, u središtu.

Ne uzrujava se, ma kakvi! - ne bjesni zbog toga! - ne buni se! Bar da se još umije služiti tim načinima bijega, da zna bježati od tuge na taj način da se uzbuđuje, da bjesni, da se buni! Kako je suvišan svaki otpor, kako je bijedan svaki bijes! Bar da još ima volje ili da je bar bezvoljna. Da bar vjeruje u tvrdoću ili bar da uopće vjeruje. Da još umije voljeti nešto, ili da bar voli, ili da bar umije. Ali duboka crna rupa sve je progutala i ona gleda u nju, mirna je i nepomična, ispred nje mrak bez kovitlanja, bezdan i beskrajna noćna dubina. Gleda unutra, a praznina je čak i ne privlači, ne vuče, kao što je ne plaši i ne grozi joj se, ne boji je se, ne veseli se, ne naslađuje se u njoj, ne želi da je prođe, ne žudi za njom, samo gleda u nju i tužna je i tužna. Under al earth runs water, under all life runs grief - ispod cijele zemlje teče voda, a ispod cijelog života tuga. Ispod života počiva tamno nepomično jezero, život u tom jezeru gleda svoj lice, vidi tugu i pije iz nje i pije tugu. Kada vjetar provijava između grana smreke, ta crnozelena harfa zazvuči, taj noć-instrument - kakva li zvuka bez osmijeha! Kako u njemu gori mrak. Kako je taj zvuk nepodnošljivo težak, kako je mekan, kako teče, kako poplavi izvor, kuću, ostala stabla, livadu, cijelu šumu, stjenovita brda; pogladi ih svojom baršunastom rukom-percem, bez ljubavi, bez suosjećanja, bez samilosti, bez utjehe, bez radosti, i dok zuri preda se, zemlja se otvori ispod brežuljaka, planina, potoka, jelena, tetrijeba, ispod cijelog krajolika,i u tamnom se zrcalu pojavi lice svijeta.

Image and video hosting by TinyPic

DJEVICA

Kada se ide od željezničke postaje prema Porvi u dolini Hodosera, koja ostaje zelena i za najsušnijeg ljeta, na istočnoj padini stoji nekoliko jasika. U sredini, okružena ostalima, nije najviša, ali se prva primijeti, toliko prvo da se gleda i shvaća tek nakon nekog vremena, pa ima ih više odnosno nema jer su ostale drukčije.

Zapravo i nije stablo, nego cvijet. A što je moral cvijeta? Cvasti. Slatkim se osmijehom otvoriti u svijet. Da čovjek bar ima stotinu očiju da ga svima gleda.

Onaj tko bi rekao da je jasika djevojačka, svakako bi griješio. Zapravo, vrlo rijetko je, samo tu i tamo, pokoja svježa i mlada djevojka poput jasike. Tako je vitka i ima tako rosna bljeskanja, tako je
jedinstvena, sjajna, da joj se može prići samo na jedan način, nježno. Djevičanska je. Ni izdaleka u tom uvredljivo moralnom smislu, kako misli moral-filosofija, i ne u tako brutalno irealnom smislu kako to rabe liječnici. Djevičanstvo nije fiziološko stanje i ne ovisi ni o kakvoj pretvorbi. Djevičanstvo se ne može oduzeti i ne može izgubiti. Kako bi se ono moglo izgubiti u ljubavi? Upravo se onda gubi kad nema ljubavi. Nema djevičanske ljubavi? Svježe i bezbrižne, jednostavne i čiste. Poput jasike. Nema takvih riječi koje su nježne poput svijanja njenih grana? Nema takva pokreta koji je nježan poput bezvučnog titraja njena lista? Nema takva zagrljaja koji dalje raste kao što jasika raste iz zemlje? I ta djevičanska ljubav, te nježne riječi, taj slatki osmijeh dojenčeta, taj jasikasti zagrljaj –nije li ono cvjetni moral? Cvasti? Otvoriti se u svijet nijemom bjelinom, uzdrhtao od vlastite čari, poput bljeska svjetla na ravnoj površini vode?

Čistoća može biti i tjelesna. Jer nije istina ad su mramorni bogovi do same svoje unutrašnjosti od tvrdog sjajnog bijelog kamena. Istinski djevičansko nije čistoća mramora. Djevičansko može biti samo živo meso – tijelo, to od čega su čisti sokovi, čista vlakna, čisto meso, čista krv, čista kosa, čista koža:

reines Herzens zu sein:
das ist das höchste, was Weisen ersannen
und Weiseren taten.


Živjeti čista srca, to je ono što misle mudraci, a još mudriji čine. Sačuvala se čistoća svojeg rođenja, usisala use čistoću majčina mlijeka, čistoću lica koja su joj se osmjehivala, čistoću sunca, zraka, vode, kruha, ljubavi dragana svoga, svoje djece, svojih bogova i čistoću smrti. Da joj netko postavi pitanje što je nevinost, gledala bi čovjeka poput ptice ili zvijezde. Da se bića tako gledaju na zemlji, postojala bi samo čista srca. Svijet je proziran poput stakla, samo što je staklo mekano i toplo i živi, toliko živi da bi bilo neizdržljivo da nema osmijeh. Život, tamo gdje niče, čist je i sladak, pleasure which there is in life itself, slast koja je u samom životu. Ne napustiti izvor znači biti djevičanski. Etruščani su klesali cvjetove na grobovima svojih žena – ni ime, ni išta drugo, ni godine, ni položaj. O čemu govori nadgrobni kamen? Ona koja tu leži bila je cvijet, znala je živjeti to o čemu su mudraci samo mislili.

BLAGOSLOV

Iznad Korčule, iza groblja prema jugoistoku, na nevelikom travnatom prostoru stoji smokva. Tri joj se debele grane odmah razgranjuju blizu zemlje u tri smjera i onda se svijaju prema gore pa natrag. U kolovozu rađa mirisne, tamnoljubičaste, sočne smokve medena okusa. Baca sjenu na travu, zaštićuje prostor i biće koje stupa na travnjak. Ova velika kvočka sjedi tu, a svi koji zažele mogu joj se zavući pod krila. Tko dospije u blizinu stabla, uđe u prostor neposredne topline majčina tijela: zaštićen je, u okrilju je kakvo nam može dati samo netko tko nam želi dobro.

Čovjek i sebi može poželjeti dobro. I ta želja, ako je dovoljno jaka, ispuni se. Želja je u opreci s nužnošću. Želja je u opreci s ananke. Hoće više. Da je puka nužnost, cijeli bi se život zbivao po zakonima fizike, kemije, biologije. Ali želja sve to nadilazi, hoće više od onoga što kani pružiti ananke. Želja hoće nemoguće. I zna biti takva da probije zakone nužnosti. Želja može biti velika i rastopiti ananke, rastopiti nužnost u vatri strasti i onda nestane zakon, a ona se ispuni.

Ali želja neizmjerno opasna ako čovjek postigne ono što je želio i zahtijevao i tražio. Dobiva i mora upoznati. Izgleda kao da je dar. A od stotinu slučajeva, gotovo u sto: kazna. Eto ti, dobio si! To je to što je želio? To je! Tu je, trebaš to iskoristiti, živjeti s time i prema tome. Sada se tek ispostavlja da je želja bila pogrešna. Zapravo, nije ni htio to. Trebalo je postaviti zabranu: nemoj željeti sebi ono što će te opteretiti kad se ispuni, jer će ti se želja ispuniti i što želiš – dobit ćeš. Zato nije dobro da čovjek želi nešto za sebe. Ne zna, a i ne može znati ,što je to što želi. I kada dobije, samo tuguje i razočaran je. Maloprije još je želio, sada bi već vratio, pa opet poželio.

Zato je dobro ako čovjek ima nekoga tko želi umjesto njega: ako ima zaštitnika, prijatelja, oca, dragu. Čovjek nikad u sebi samom ne nosi blagoslov svojega života. Zato je dobro ako postoji majčinsko biće, poput ove smokve, koje čovjeku želi dobro. Ako me ona zaštićuje, znam da je nepotrebno da išta želim: nije potrebno priželjkivati. Od toga što ja želim, bolje je to što ona želi i u tome mogu počinuti. Zna od mene bolje što ja hoću. „Ako ti luđak nudi vodu života, prolij je, ako ti mudrac daje otrova, mirno ga popij.“ Jer mudrac zna da je otrov dobar. Tu čovjek živi u okrilju smokvine mudrosti. Što to ona pruža? Koja je to dobra želja koju mi želi? Što je to što bolje zna od mene za mene? Ne isplati se o tome razmišljati, već ću dobiti. Vjerojatno neće biti nikakva vidljiva znaka. Čovjek i ne primijeti ispunjenje najvećih želja. Samo osjeća da je kraj njega netko tko mu se nekako privukao. Osjeća da je i on sam postao stablo smokve: sebi ne želi više negoli drugome; i ostali mi prilaze, skriju se ispod mene jer znaju da u njihovo ime želim dobro. Sjednu u uzračje blagoslova, jedu od sve slađeg voća, ispruže se na tratini i ispod zasjenjenog zelenkastog neba spavaju poput zametka.

Image and video hosting by TinyPic

Priredio: Vertebrata.

- 01:48 - Komentari (26) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se