NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 02.10.2008.

Tarik Haverić

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

U bosanskohercegovačkoj javnosti se već nekoliko godina – tačnije od objavljivanja knjige zagrebačke profesorice Mirjane Kasapović 2005. godine – vodi raspršena ali kontinuirana debata o takozvanoj „konsocijacijskoj demokratiji“. Suština te debate, kojoj je u nekoliko navrata doprinio i Puls demokratije, svodi se na iznošenje veoma oprečnih stavova o specifičnom konceptu političke organizacije tzv. podijeljenih društava koji je krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća formulirao nizozemski politolog Arend Lijphart, i o njegovoj relevantnosti za bh. kontekst. Povremeno poprimajući neprimjerene oblike i uključivši bespoštednu međusobnu kritiku nekolicine bosanskohercegovačkih autora, ova debata je, kako pokazuje Tarik Haverić, svojim intenzitetom zasjenila nerazumijevanje i zloupotrebu temeljnih političkih pojmova koji su u tom kontekstu pušteni u opticaj. Ukazujući na manjkavosti teorijske paradigme Mirjane Kasapović i na izlišnost same debate o „konsocijacijskoj demokratiji“ s jedne, te na primjere nerazumijevanja liberalnog koncepta s druge strane, tekst Tarika Haverića otvara novi temat o liberalizmu i konsocijaciji u Bosni i Hercegovini i priziva još jednu konstruktivnu diskusiju o demokratskim i političkim perspektivama za razvoj bosanskohercegovačke države i društva.

Muke s liberalizmom i konsocijacijom (I)

Nepotrebna polemika


Uvod

U Bosni i Hercegovini časopisi izlaze rijetko i neredovno. Samo toj činjenici možemo zahvaliti što se polemika o konsocijacijskoj demokratiji protegla na više od dvije godine. Pokrenula ju je knjiga Mirjane Kasapović Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država,1 čiji su dijelovi već bili objavljeni u zagrebačkom Gordoganu.2 Autoričino zagovaranje institucionalne preobrazbe Bosne i Hercegovine u demokratiju konsocijacijskog tipa — koja znači »vlast kartela elita strukturiranu tako da demokratiju s fragmentiranom kulturom pretvara u stabilnu demokratiju« (Arend Lijphart) — izazvalo je u bosanskohercegovačkoj javnosti žustre reakcije, neizravne i izravne, među kojima posebno mjesto zauzima tekst Asima Mujkića »Bosna i Hercegovina između etničke i etičke jednakosti: zajednica (ne)ravnopravnih naroda i diskriminiranih građana«,3 te prilozi Ivana Vukoje »Treći entitet. Uvod u podjelu ili u stabilizaciju države«4 i A. Mujkića »'Bauk' liberalne demokratije kruži Bosnom«;5 uslijedio je u mostarskom časopisu Status odgovor Mirjane Kasapović pod naslovom »Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini«,6 uz koji je objavljen i tekst Mladena Ančića »Jedan čovjek - jedan glas ili 'Hodte nami vi na viru'«.7 Konačno, u sarajevskom časopisu Odjek objavljen je, pod naslovom »Ideološki problemi konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini«8 Mujkićev »odgovor na odgovor«.9

Priznajem da moja glavna pobuda nije da dadem prilog raspravi o konsocijacijskoj demokratiji. Iako je kod pojedinih učesnika mogla stvoriti utisak da sudjeluju u nekoj od velikih intelektualnih debata koje su obilježile XX. stoljeće s obje strane Atlantika, spomenuta polemika bila je prije svega nepotrebna. Sa stanovišta univerzalnog auditorija, svaki pokušaj oživljenja modela konsocijacijske demokratije je teorijsko mrtvorođenče: u političkoj filozofiji, argumenti »konsocijacijalista«, koji su u određenoj epohi imali izvjesnu privlačnost, uspješno su demontirani (čak i A. Lijphart u svojim Obrascima demokratije,10 u kojima analizira oblike vladavine u 36 zemalja, napušta izraz »konsocijacija« u korist »demokratije konsensusa«). No u argumenataciji koju su razvila oba tabora — zagovornici preobražavanja Bosne i Hercegovine u konsocijacijsku demokratiju i njegovi protivnici — redovno se evocirao liberalizam (i kao učenje i kao historijska realizacija), često bez ikakvog pobližeg određenja i stvarnog razloga. U ovom tekstu problematiziram upotrebu zasada liberalizma u polemici koja se razvila oko konsocijacijske demokratije i njezine primjerenosti kao institucionalnog rješenja za probleme s kojima se ova zemlja suočava od 1992. do danas. Činim to u uvjerenju da je što ispravnije razumijevanje liberalnog učenja i što podrobnije poznavanje liberalno-demokratskih ustanova od presudne važnosti za budućnost Bosne i Hercegovine, i to ću uvjerenje u nastavku pokušati da obrazložim.11

Argument podijeljenosti i (ne)odgovorni realizam

Konsocijacijsku demokratiju možemo — i, u našem slučaju, moramo — posmatrati u njezine dvije dimenzije. Najprije, iz aspekta političke filozofije kao filozofskog opravdanja društvenih i političkih institucija u najširem smislu, gdje o konsocijacijskoj demokratiji govorimo u normativnim kategorijama, zanimajući se za vrijednost koju ona predstavlja po sebi ili — ako joj priznajemo samo instrumentalnost — za vrijednosti čijoj zaštiti i unapređenju služi. Zatim, iz aspekta političke teorije, analizirajući historijsku građu i opisujući društvene tvorevine koje raspoznajemo i klasificiramo kao konsocijacijske demokratije. Premda jasno odvojene, ove dvije dimenzije su povezane. Ta povezanost je asimetrična, jednosmjerna. Dok vrijednosno-normativni diskurs u političkoj filozofiji ne mora referirati nijedno konkretno historijsko društvo, »teoretiziranje« konkretnih historijskih društava nije moguće bez ukazivanja na vrijednosti na kojima su izgrađena.

To, naravno, ne važi samo za govor o konsocijacijskoj demokratiji, već i o svakoj drugoj poziciji s prakseološkim potencijalom: primjerice, iako u svojoj (liberalnoj) Teoriji pravde ističe da je »pravda prva vrlina društvenih ustanova«, John Rawls u tom djelu ne analizira nijednu ustanovu nekog historijskog društva; zauzvrat, nijedan opis današnjih i bivših liberalnih društava i njihovog političkog ustrojstva ne može se zamisliti bez normativnog tematiziranja vrijednosti kao što su sloboda, pravda ili jednakost.

Mirjana Kasapović postavila je sebi, u Bosni i Hercegovini, trostruk zadatak u kojem obje ove dimenzije dolaze do izražaja. Ona želi
• da opiše političke zajednice koje smatra konsocijacijskim demokratijama, i njihove institucije i praksu opravda kao primjerene određenom tipu društava,
• da opiše Bosnu i Hercegovinu kao političku zajednicu,
• da kombinacijom normativnih i historijskih argumenata uvjeri čitaoca kako Bosna i Hercegovina treba da se institucionalno preobrazi u konsocijacijsku demokratiju.

Prema vlastitim riječima, konsocijacijski model demokratije kao rješenje bosanskohercegovačkog problema Kasapovićeva nije predložila zbog njegove teorijske neodoljivosti, već zato što bi to, u kontekstu bosanskohercegovačkog društva, naprosto bio izraz »odgovornog realizma«.12 No, u realističkom pristupu prikladnost preskripcije zavisi od tačnosti deskripcije, a Mirjana Kasapović zahtijeva od svojih kritičara da bespogovorno prihvate njezin opis bosanskohercegovačkog društva ne kao heterogenog već vjekovima etnički, vjerski i nacionalno podijeljenog, odričući im pravo da preopisivanjem (redeskripcijom) istu situaciju predstave u drugim kategorijama i iznesu drukčije prijedloge.

Da s njezinim opisom bosanskohercegovačkog društva nešto nije u redu svjedoči neizravno i sama autorica, u jednom priznanju koje razoružava svojom iskrenošću:

Gotovo je nevjerojatno da u proteklih petnaestak godina hrvatski sociolozi nisu napisali nijednu ozbiljnu studiju o podijeljenom društvu u Bosni i Hercegovini, kao što ni hrvatski politolozi nisu napisali nijednu studiju o političkoj konstituciji i organizaciji toga podijeljenog društva.13

Da bismo se složili da je takav propust hrvatskih sociologa i politologa »gotovo nevjerojatan«, potrebno je posebno stanje duha. Na primjer, to što hrvatski teorijski fizičari nisu napisali nijednu ozbiljnu studiju o tome da u nekim dijelovima Slavonije i Baranje ne postoji gravitacija moguće je objasniti na (najmanje) dva načina. Prvo, da su rečeni strukovnjaci krajnje nemarni, te stoga ne poklanjaju pažnju jednoj očiglednoj fizičkoj anomaliji. I drugo, da ne raspolažu nikakvim osmatračkim nalazima da u nekim dijelovima Slavonije i Baranje ne postoji gravitacija, te stoga njihove studije izostaju. Ockhamova britva, načelo koje zahtijeva da od dva jednako moguća objašnjenja odaberemo jednostavnije, raspršuje čuđenje i nevjericu Mirjane Kasapović: vrlo je vjerovatno da hrvatski sociolozi i politolozi nisu pisali o bosanskom »podijeljenom društvu« zato što ga ne vide kao podijeljeno. Štaviše, neki od njih se tom viđenju uvjerljivo suprotstavljaju. Tako će, na primjer, Vjeran Katunarić u Spornoj zajednici, objavljenoj 2003, dakle dvije godine prije nego što će Mirjana Kasapović ponuditi svoju interpretaciju, napisati:

Ostavimo sada postrani podjele i sukobe koje je opisivao Geertz, … te uzmimo samo slučaj Bosne i Hercegovine u 1990-ima. Prema primordijalističkom razumijevanju, jedine stare veze su vjerske, odnosno etnonacionalne, što nije točno. Stare su i veze koje su, na primjer, franjevci na području srednje Bosne gajili među svojim vjernicima i stanovništvom u duhu toleriranja različitosti i vjerskog ekumenizma. Također su stare običajne veze kumstva i komšiluka preko etničkih granica koje su na tim prostorima održavane pored unutaretničkih veza. Mješoviti brakovi također su stara pojava, iako ih je ukupno mnogo manje nego brakova unutar iste skupine. (…) Drugo je pitanje zbog čega su isključujuće primordijalne veze ili vezivanja za određenu skupinu ili teritorij prevladale nad širokogrudnijim starim osjećajima, navikama i vezama.14

Pravo je Mirjane Kasapović da na istu sociološko-historijsku građu gleda na drukčiji način; no da bi njena preskripcija postala »odgovorno realistična«, morala bi se njena deskripcija temeljiti na opsežnim empirijskim istraživanjima koja ona ne nudi (što joj A. Mujkić s razlogom prigovara15). [Ni Ockhamova britva, naravno, ne može izbjeći imperativu kontekstualizacije: kada kroz prozor čujemo topot kopita, zaista treba da pomislimo na konje a ne na zebre, osim ako živimo u kontekstu afričke savane. S druge strane, objašnjenje koje uporno i mimo svakog empirijskog uvida zaziva zebre možda samo želi da dugotrajnim ponavljanjem nametne ideju da se tu, na kraju krajeva, ipak radi o afričkoj savani, te da su tako i opcije u izgradnji političke budućnosti sasvim ograničene.]

Igrom slučaja, isti hrvatski sociolog opredjeljuje se u istom djelu i prema konsocijacijskoj demokratiji:

Konsocijacija je neko vrijeme izgledala kao obećavajuća alternativa kako zapadnom modelu demokracije kao vladavine većine nad manjinom, tako i konfliktnom modelu »pluralnog društva« koji nije ni pružao drugo rješenje osim daljnjeg cijepanja teritorija ili odcjepljenja pojedinih skupina ili naroda (Lijphart, 1992). No, za razliku od Nizozemske, konsocijacijski je model u zemljama Trećeg svijeta, od Libanona do Sri Lanke, a potom i u bivšoj Jugoslaviji, doživio neuspjeh (Hechter, 2000), vjerojatno zato što je Lijphart izjednačavao motive etničkih i drugih podjela i što je elitama idealistički pripisao izvjesnu nesebičnost i sklonost donošenju odluka korisnih za čitavu zajednicu, no u stvarnosti se one tako ne ponašaju (Arel, 2001).16

I na toj kratkoj i besprizivnoj ocjeni je moglo (i trebalo) da se završi: konsocijacija je endemična i ne uspijeva svugdje, naročito ne tamo gdje su se elite uspostavile oružanim putem, često obilježenim najsurovijim zločinima, i svoju vojnu premoć preobrazile u ekonomsku kroz niz organiziranih pljački bivše društvene imovine. Vjerovati da vlast kartela takvih elita (a drugih nemamo!) može doprinijeti stabilizaciji demokratije predstavlja kriminalni nehat, a stotinjak ostrašćenih stranica koje su o konsocijaciji u nastavku napisane posljedica su odluke Mirjane Kasapović da to vjerovanje smatra »odgovornim realizmom«. U toj polemici liberalizam je pao kao kolateralna šteta, nakon niza neosnovanih dedukcija u kojima su protivnici »konsocijalizacije« Bosne i Hercegovine izjednačeni s unitaristima čija je intelektualna pozadina liberalno-demokratsko učenje što političku zajednicu navodno konstruira polazeći od apstraktnog građanina, ostavljajući malo ili nimalo mjesta za kolektivne zahtjeve i potrebe jezičkih, etničkih, religijskih i inih skupina.

'Konsocijalizacija' debate o konsocijaciji

Zbog svoje idée fixe o dubokoj (i vjekovnoj) podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva, Mirjana Kasapović isključuje svaku mogućnost individualnih pozicija u debati o tom društvu, pa je u raspravi koja se oko njezine knjige povela raspoznala »vidljive … nacionalne intelektualno-političke fronte«, svrstavajući pristaše modela konsocijacijske demokratije u hrvatske i (u manjoj mjeri) srpske »konsocijacijaliste«, a protivnike u bošnjačke »liberale«.17 Navodnici, u prvom slučaju, ublažavaju nelagodu koju uvijek izaziva uvođenje neke dotad nepoznate riječi, dok nas u drugom slučaju upozoravaju da bošnjačkom liberalizmu ne treba mnogo vjerovati: prema mišljenju Mirjane Kasapović, s kojim će se složiti još neki sudionici u raspravi, radi se naprosto o bošnjačkim unitaristima koji su svoj intelektualni potencijal stavili u službu bošnjačke političke klase, čijim ciljevima privremeno odgovara isticanje određenih liberalnih rješenja u predstojećoj institucionalnoj dogradnji zemlje. Uzimanje, u dokazivanju, sporne postavke kao polazišta greška je stara koliko i diskurzivno mišljenje, iako se petitio principii rijetko sreće u tako čistom obliku kao što je ovaj koji nudi Mirjana Kasapović:

Mogla bih, zapravo, kazati da i sudbina knjige potvrđuje njezinu temeljnu postavku: Bosna i Hercegovina je etnički duboko podijeljeno društvo u kojemu nema ni političkoga ni, kako se vidi, intelektualnog konsenzusa o temeljima državne zajednice i političkog sustava.18

Jer, ista građa pruža mogućnost i za suprotan zaključak: kako je etnička pripadnost sudionika u raspravi irelevantna, ona ne može služiti kao potvrda sporne temeljne postavke. Umjesto što je u debati o političkom (pre)ustrojstvu Bosne i Hercegovine koja se razvila povodom njene knjige požurila da raspozna vidljive nacionalne intelektualno-političke frontove, Mirjana je Kasapović morala svoje dojmove podvrći uvijek korisnom »testu anonimnog autora«, tj. depersonalizaciji teksta, koji čitamo kao rukopis kojem nedostaje naslovna strana te ne znamo ko ga je napisao, ni kada, ni kojim povodom, pa čak ni na kojem jeziku. Kojem bi nacionalnom intelektualno-političkom frontu, prema kriterijima Kasapovićeve, pripadao autor koji tvrdi da u Bosni i Hercegovini ne samo da nije moguće etničko razgraničenje između Srba, Hrvata i Muslimana, već da je tokom historije Bosna stekla karakter etičkog jedinstva? To sigurno nije Asim Mujkić, unatoč tome što jedan njegov tekst nosi sličan naslov.19 Isti autor ne prihvata devizu koja kaže da patriotska laž predstavlja dužnost, pa je izvjesno — ako je neko i mogao posumnjati — da se ne radi ni o Zvonimiru Šeparoviću. No samo u objasnidbeni model koji nameće Mirjana Kasapović ne uklapa se činjenica da se autor zvao Živojin, i da je znatno prije zasjedanja ZAVNOBiH-a i posvećenja formule »ni, ni, ni, već i, i, i« odlučno tvrdio: »Ako se ikojoj istorijskoj pokrajini mora dati autonomija, to je Bosni i Hercegovini«; istraživači koji građi pristupaju bez ideoloških naočala ne vide u njegovom pisanju protiv »Veliko-Srba koji ne spominju Crnu Goru« ni anomaliju ni kuriozitet, jer za njih razlikovna značajka Živojina Perića nije da je bio Srbin već da je bio liberal.20

No u sintagmi »bošnjački liberali« od adjektiva je još upitniji supstantiv. Zašto (prvenstveno) liberali? U polemici o konsocijaciji najveći kamen spoticanja je načelo »jedan čovjek  jedan glas«, za koje se navodni bošnjački liberali zalažu dok ga »konsocijacijalisti« osporavaju, i to ukazuje da su karte podijeljene s prevarnom namjerom već na razini denominacija: rečeno načelo svojstvenije je demokratiji nego liberalizmu. Bez njega demokratija, makar i konsocijacijska, ostaje bez supstance, dok se liberalizam historijski razvijao i u društvima u kojima je ono bilo nepoznato. Razlika je bjelodana kada pomislimo na zemlje kao što su Iran ili Bjelorusija: i predsjednik i parlament tu se biraju prema načelu »jedan čovjek  jedan glas«, no ta društva nemaju u sebi ničeg liberalnog. Istina je da su današnje zapadne demokratije nezamislive bez liberalne dimenzije i da je »jedan čovjek  jedan glas« jedno od njihovih konstitutivnih načela, no po tome bi njegovi zagovornici jednako mogli biti nazvani i »bošnjačkim demokratima«. Jasno je ipak zašto se to ime izbjegava: naša jezička praksa demokratima, makar i bošnjačkima, suprotstavlja nedemokrate, a ne »konsocijacijaliste«, a to u debati o političkim idejama nije dobro polazište. Usto, u svakodnevnoj (zlo)upotrebi liberalizam je — skoro pa ekskluzivno — postao oznaka za neoliberalno ekonomsko učenje Miltona Friedmana, Georgea Stiglera i Čikaške škole, i sinonim surovog južnoameričkog anarhokapitalizma kojem je glavni neprijatelj socijalna država i koji profitu žrtvuje i čovjekovu okolinu i tradicionalne socijalne strukture. Iako je u političkoj filozofiji pandan neoliberalnoj ekonomiji djelo libertarijanaca (R. Nozick, J. Narveson, M. Rothbard, J. Buchanan…) a ne djelo liberala (J. Rawls, R. Dworkin, Th. Nagel…), davaoci imenâ nisu smatrali za potrebno da ukažu na razliku, računajući da će pozicija »bošnjačkih liberala« tom nekorektnom asimilacijom biti dodatno otežana.

Mladen Ančić bošnjačkim liberalima pripisuje, štaviše, tajni plan.21 Teško je znati pristaje li i Ančić uz nauk Mirjane Kasapović da »kontekstualno konstruiranje i značenje pojmova podrazumijeva … da se oni ne mogu doslovce prenositi iz jedne epohe u drugu ili iz jedne sredine u drugu«,22 no on sam ne preza od toga da između dviju epoha, XVII. i XXI. stoljeća, uspostavi kontinuitet »kulturne tradicije«, izjednačujući političke ciljeve i pobude jednog ondašnjeg provincijskog stihoklepca kakav je bio Mehmed Hevaji i današnjeg političkog pisca Asima Mujkića. Ančić, naime, konstatira da »A. Mujkić, vjerojatno ne baš potpuno svjesno, slijedi jednu kulturnu tradiciju koja se reproducira i može pratiti stoljećima unatrag, primjerice sve do alhamijado pjesnika prve polovice 17. stoljeća, Muhameda Hevajija Uskufija«, koji je »napisao ilahiju pod naslovom Poziv na viru«. Iz tog pjesmotvora prenosi Ančić četiri kitice »kako bi se jasno vidjelo gdje zapravo stvarno leži inspiracija A. Mujkića za njegov poziv na stvaranje “jedinstvene političke zajednice”«,23 no za potrebe naše demonstracije bit će sasvim dovoljna i jedna kitica tog (trans)historijskog dokaznog materijala:

Ja, Kauri, vami velju,
Hodte nami vi na viru.
Po neviri što se kolju?
Hodte nami vi na viru.


Zaključak koji Ančić izvodi, i iz kojeg je izvučen naslov teksta, smješten je skoro na sam kraj, što znači da mu u topičkoj ekonomiji pripada počasno mjesto i da ga autor smatra naročito ubjedljivim:

„Humano rješenje“ koje je Muhamed Hevaji svojedobno nudio umjesto bitke, robljenja, sječe, ubijanja i paljenja kuća između kršćana i muslimana, suštinski je isto ono što danas nudi i A. Mujkić — u 17. stoljeću kršćani su „samo“ trebali ostaviti svoju „neviru“, a na početku 21. stoljeća njihovi daleki potomci trebaju „samo“ ostaviti svoj hrvatski ili srpski „etnopolitički okvir“ bilo u dženetu s hurijama bilo u raju „deliberativne liberalne demokracije“ u bošnjačkoj interpretaciji. Što drugo dakle na kraju zaključiti osim toga da od sve priče o „deliberativnoj liberalnoj demokraciji“ ostadoše samo načela „jedan čovjek — jedan glas“ i „pobjednik uzima sve“, odnosno grubi, neosviješteni i agresivni nacionalizam usmjeren na majorizaciju i asimilaciju, istoga onakvog tipa kakav zastupa H. Silajdžić kada ustvrdi „jedan čovjek — jedan glas i točka“.24

Ipak, neoprezno je staviti sva jaja u istu košaru, i osoviti vlastiti argument samo na jednoj nategnutoj usporedbi, naročito kada ova počiva na nerazumijevanju teksta viđenog da bude krunski dokaz. Jer, »vira« ovdje nije »vjera« u smislu konfesije, već »zadana riječ«. Svjedoče o tome spisi bosanskih franjevaca, čiji se narodni jezik — kako god ga danas zvali — nije razlikovao od Hevaijevog. Na primjer, kada Bono Benić piše »Potom toga, videći Turci da se ne mogu obranit, zaiskaše viru«25, to ne znači da su muslimani izrazili želju da pređu na vjeru princa Eugena i njegovih trupa koje su opsjedale Biograd, već da su zatražili obećanje da mogu bez borbe napustiti grad (»I pušćaše ih Nimci … da ponesu sve što tko ima, ali što je carevo, da se u ono ne tiče«).

»Na viru« je priloški izraz o čijem značenju nema nikakve sumnje: »Fatih sultan Mehmed Han II, kad na viru uze Bosnu i stari naši viernost mu pod Jajcem zakleše, ostavi ih car u svih svoim posidovanjem«.26 A Mehmed Hevaji ne poziva katolike i pravoslavce da pređu na islam — kako bi htio Ančić — već se zalaže za više međusobnog povjerenja.

Naravno, zadana riječ nije se uvijek poštovala: »U novembru prokleti Dervo Šealić, natrudnivši mu nešto niki Ćojić iz Kreševa, na vjeru izveo ga je u Vrela, gdi, ufativši ga i svezavši, objesio ga je«27. No anonimni pisac koji se početkom XX. stoljeća žali na postupke nadbiskupa Stadlera prema franjevcima i njihovom provincijalu Anđelu Ćuriću kao da i na takvu »tursku viru« gleda s maličkom nostalgije:

Na sve ove zasjedne čine biskupa Stadlera i njegovih sljedbenika dobri provincijal Ćurić morao je biti poražen. Valjda ovakvih zasjednih, vjerolomnih busija nije ni u vrieme turčina doživio. Pa i nije, jer turčin zadanu vjeru visoko je znao cieniti.28

Dajući svoj prilog odbrani konsocijacije diskvalificiranjem njezinih protivnika, Mladen Ančić htio je da »poentira« figurom za koju je vjerovao da je naročito efektna, a uspio je samo da pokaže svoju jezičku nekompetentnost i pobudi legitimne sumnje i u druge zaključke do kojih je kao historičar mogao doći. Potiranje svih razlika u stručnom znanju, ljudskim kvalitetima i pobudama između ličnosti, i svrstavanje Ančića uz bok Srećku M. Džaji ili Dubravku Lovrenoviću zato što sva trojica kao bosanskohrvatski historičari navodno pripadaju »vidljivoj … nacionalnoj intelektualno-političkoj fronti«, moguće je jedino u ideološkom diskursu za koji stvaranje amalgama nije samo metodološka pretpostavka već i poželjan cilj, »i teleskop i zvijezda«: univerzalni auditorij treba uvjeriti da i »protivnička strana« predstavlja jedinstven blok »bošnjačkih liberala«, zapravo Bošnjaka tout court što su se u zao čas dosjetili da navuku liberalne kostime ne bi li lakše ostvarili svoje pogromaške namjere.

Bošnjački nacionalizam i perspektive bosanske političke nacije

No uza svu energičnost Mirjane Kasapović i Mladena Ančića, izraženi stavovi ne mogu se uklopiti u zadani obrazac: ako i jest moguće zamisliti da Ž. Perić, V. Katunarić i A. Mujkić (koji u rasponu od skoro jednog vijeka ne prihvataju postavku o »vjekovnoj podijeljenosti« bosanskohercegovačkog društva) pripadaju jednom intelektualno-političkom frontu, taj front zasigurno nije etnički (»nacionalni«). To nije sve: prema rečenom obrascu, autor koji poziva na izgradnju naše univerzalne historijske svijesti »jače od svih ubitačnih etnokonfesionalnih podjela, s političkim bosanstvom kao centralnim pojmom«, morao bi činiti dio »bošnjačke liberalne priče«. A ne čini: štaviše, izvjesno je da Dubravko Lovrenović, u tekstu iz kojeg je navod preuzet,29 ne predlaže bosanskim Hrvatima i Srbima da »ostave svoj etnopolitički okvir«, upravo kao što svojim pozivom ne namjerava da utre put »grubom, neosviještenom i agresivnom nacionalizmu usmjerenom na majorizaciju i asimilaciju«.30

Taj nacionalizam, naravno, postoji. I spreman je, poput svakog drugoga, da zaodjene bilo koje institucionalno ruho i prigrli bilo koji ideološki projekt ako misli da će to pomoći ostvarenju njegovih ciljeva. [Pisac ovih redova upozoravao je, nešto prije izbijanja polemike oko knjige Mirjane Kasapović, na opasnost da bošnjačkomuslimanska politička klasa, nakon što je iz koncepta »vlasti suverenih naroda« izvukla sve što se moglo izvući, naglo postane gorljiv zagovornik »države građana« i samim time kompromitira tu ideju,31 pa stoga Ivan Vukoja, kada primjećuje da je »moguće (premda nije izvjesno) da model postane sredstvo manipulativne politike majorizacije«,32 unekoliko kuca na otvorena vrata. S druge strane, odbaciti liberalno-demokratski model i načelo »jedan čovjek  jedan glas« samo zato što ga je moguće zloupotrijebiti jednako je pametno koliko i odbaciti demokratiju zato što ona ponekad omogući da na vlast dođu Mussolini i Hitler, Lukašenko i Ahmedinedžad, Bush i Chavez, Milošević i Tuđman…]

Mnogo je načina da se tom nacionalizmu olakša posao. Dva su za nas naročito bitna, jer ih u polemici o »konsocijacijskoj demokratiji« nalazimo na djelu. Prvi je da se s indignacijom odbacuje svaka veza između zalaganja za konsocijacijsku demokratiju i dovršenja zločinačkog projekta iz Karađorđeva33, a da se u isto vrijeme zalaganje za pravilo »jedan čovjek  jedan glas« potkazuje kao sramotno intelektualno partnerstvo sa »Silajdžićem«.

Drugi je način da se u montiranom procesu liberalizmu, nakon izjava nevjerodostojnih svjedoka koji usto nisu ni podvrgnuti unakrsnom ispitivanju, donese presuda prema kojoj je a priori nelegitimna svaka rasprava o bosanskoj političkoj naciji (koja, kako je to pisac ovih redova nedavno istakao, može postojati zahvaljujući institucijama liberalno-demokratske države, a ne »konstitutivnosti naroda« ili ideji »suživota«, i unutar koje bošnjačka etnija može ravnopravno opstajati samo pod uslovom da se okani svake ambicije da figurira kao politički subjekt ili »temeljni narod«34).

_____________________________________

1 Mirjana KASAPOVIĆ, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005.
2 Mirjana KASAPOVIĆ, »Bosna i Hercegovina: Deset godina nakon Daytona«, Gordogan br. 6, Zagreb, zima 2005, ss. 32-64.
3 Pregled br. 1-2, Sarajevo, 2006, ss. 33-45.
4 U elektronskom časopisu Puls demokratije, http://www.pulsdemokratije.net/index.php?&l=bs&id=521. Tekst je prenesen u časopisu Status br. 12, Mostar, zima 2007, ss. 144-153.
5 U elektronskom časopisu Puls demokratije, http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=562&l=bs. Tekst je prenesen u časopisu Status br. 12, Mostar, zima 2007, ss. 154-165.
6 Status br. 12, Mostar, zima 2007, ss. 136-143.
7 Mladen ANČIĆ, »Jedan čovjek — jedan glas ili ‘hodte nami vi na viru’«, Status br. 12, Mostar, zima 2007, ss. 163-171.
8 Odjek br. 1 (LXI), Sarajevo, proljeće 2008, ss. 3-16.
9 U tom vremenskom rasponu objavljeno je, u časopisu Status (br. 9, Mostar, proljeće 2006, tematski blok »Ustavne promjene u BiH i konsocijacijski modeli«, ss. 44-187), još desetak priloga koji se posredno ili neposredno odnose na »konsocijacijske modele« a čiji su autori U. Vlaisavljević, N. Ćurak, D. Abazović, D. Babić, F. Borić, Ž. Ivanković, S. Kukić, Z. Pajić, D. Pehar, E. Sarajlić i dr.; povrh toga, oko konsocijacije su se ukrštala pera na stranicama dnevne i sedmične štampe, a magazin Dani organizirao je na tu temu i okrugli stol (Dani br. 477, 4. august 2006, i br. 478, 11. august 2006), no u ovom radu temeljim svoje izvođenje prvenstveno na gore pobrojanim tekstovima.
10 Arend LIJPHART, Patterns of Democracy, Yale University Press, New Haven/London, 1999.
11 Iscrpnu teorijsku argumentaciju razvio sam u studiji Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine (Rabic, Sarajevo, 2006).
12 Mirjana KASAPOVIĆ, »Metodološki problemi…«, s. 138.
13 Mirjana KASAPOVIĆ, Bosna i Hercegovina…, s. 9.
14 Vjeran KATUNARIĆ, Sporna zajednica. Nove teorije o naciji i nacionalizmu, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003, s. 154.
15 Asim MUJKIĆ, »Ideološki problemi…«, s. 6.
16 Vjeran KATUNARIĆ, Sporna zajednica…, s. 145.
17 Mirjana KASAPOVIĆ, »Metodološki problemi…«, s. 136.
18 Loc. cit.
19 V. bilješku 3.
20 Olga POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, »Živojin Perić između liberalizma i konzervativizma«, Liberalna misao u Srbiji, CUPS, Beograd, 2001, ss. 342-344.
21 V. bilješku 7.
22 Mirjana KASAPOVIĆ, »Metodološki problemi…«, s. 137.
23 Mladen ANČIĆ, »Jedan čovjek-jedan glas ili “Hodte nami vi na viru”«, s. 170.
24 Ibidem., s. 171.
25 Bono BENIĆ, Ljetopis sutješkog samostana, sub anno 1717
26 Janko BALTIĆ, Godišnjak od događaja i promine vrimena, sub anno 1862.
27 Marijan BOGDANOVIĆ, Ljetopis kreševskog samostana, sub anno 1796.
28 Nadbiskup Stadler i Franjevci. Razbistrio Prosperus Dalmata, Spljet 1919 (reprint Rabic, Sarajevo, 2003), s. 5.
29 Dubravko LOVRENOVIĆ, »Pravo na život u istini«, Dani br. 452, 10. februar 2006.
30 Mladen ANČIĆ, »Jedan čovjek  jedan glas ili “Hodte nami vi na viru”«, s. 170.
31 T. HAVERIĆ, »Došao šejtan po svoje«, Dani br. 452, 10. februar 2006.
32 V. Puls demokratije, http://www.pulsdemokratije.net/index.php?&l=bs&id=521.
33 Mirjana KASAPOVIĆ, »Metodološki problemi…«, ss. 136-137.
34 T. HAVERIĆ, Čas lobotomije, Rabic, Sarajevo, 2007, s. 155.

- 10:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se