NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 06.09.2008.

Maurice Blanchot

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Spominjem se jednog mladog čovjeka – čovjeka još uvijek mlada – samom smrću spriječena umrijeti - i može biti greškom nepravde.
Saveznici su bili uspjeli stupiti na francusko tlo. Nijemci, već pobijeđeni, uzalud su se borili s nepotrebnom krvoločnošću.
Netko je, reklo bi se, stidljivo zakucao na vrata jedne velike kuće (zvali su je Zamak). Znam da je mladi čovjek otišao otvoriti gostima koji su nedvojbeno tražili pomoć. Ovoga puta, urlik: »Svi van«.
Jedan je nacistički poručnik na sramno pravilnom francuskom naredio da najprije izađu najstariji, a potom dvije mlade žene.
»Van, van.« Sad je vikao. No mladi čovjek nije ni pokušavao bježati, nego se kretao polako, gotovo svećenički. Poručnik ga je prodrmao, pokazao mu čahure i metke, očito je ovdje bilo borbe, tlo je bilo ratničko.
Poručnik se zagrcne na nekom neobičnom jeziku, i stavljajući pod nos, već manje mladom čovjeku (brzo se stari) čahure, metke, jednu bombu, razgovjetno viknu: »Evo dokle ste došli.«
Nacist je postrojio svoje ljude za gađanje, propisno, ljudskog cilja. Mladi čovjek kaže: »Pustite barem moju obitelj.« Neka bude: teta (94 godine), njegova majka koja je bila mlađa, njegove sestra i snaha, duga i spora pratnja, nijema kao da je sve već gotovo.
Znam – znam li to – da je onaj na kojega su Nijemci nišanili, dok se očekivala još samo konačna zapovjed, iskusio osjećaj izvanredne lakoće, neku vrstu blaženstva (ali nikakvu sreću) – najviše živahnosti? Susret smrti i smrti.
Na njegovu mjestu ne bih pokušavao analizirati taj osjećaj lakoće. Možda je najednom bio nepobjediv. Mrtav – besmrtan. Može biti ekstaza. Ili prije sućut s čovječanstvom koje pati, sreća što nije besmrtan ni vječan. Otada ga je za smrt vezivalo potajno prijateljstvo.
Čas naglog povratka u svijet odjeknuo je bukom bliske bitke. Drugovi iz pokreta otpora htjeli su priteći u pomoć onom za kojeg su znali da je u pogibelji. Poručnik se udaljio, kako bi promotrio. Nijemci su ostali postrojeni, spremni ostati tako u nepomičnosti koja je zadržavala vrijeme. No evo gdje se jedan od njih primiče i kaže čvrstim glasom: »Mi nismo Nijemci, Rusi«, i kroz neku vrstu smjeha »Vlasovljeva armija«, i dade mu znak da nestane.
Vjerujem da se, s nepromijenjenim osjećajem lakoće, udaljio toliko da se zatekao u udaljenoj šumi koja se zvala Bois des bruyéres, gdje je ostao zaklonjen njemu dobro znanim drvećem. Tek mu se u gustoj šumi, iznenada, i nakon tko zna koliko vremena, povratio osjećaj za stvarnost. Na sve strane požari, neprekidni niz vatri, sva su seoska imanja gorjela. Malo kasnije dozna da su tri mlada čovjeka, sinovi seljaka, bili pobijeni, iako nisu sudjelovali ni u kakvoj borbi, a mladost im je bila jedina krivnja.
Čak su i naduvene lešine konja na putu i po poljima potvrđivale da je rat trajao. Stvarno, koliko je vremena proteklo? Zašto poručnik nije, kad se vratio, i kad je shvatio da je mladi stanovnik Zamka nestao, nagnan ljutnjom i bijesom zapalio Zamak (nepomičan i veličanstven)? Zato što je to bio Zamak. Na fasadi je, kao nerazoriva uspomena, stajao upisan datum 1807. Je li bio dovoljno obrazovan pa znao da je to bila znamenita jenska godina, kad je Napoleon na svom malom sivom konju prošao ispod Hegelova prozora koji je u njemu prepoznao »svjetski duh«, kako je napisao jednom prijatelju? Laž i istina, jer kako je Hegel napisao drugom prijatelju, Francuzi su opljačkali i ispremetali njegov stan. No Hegel je znao razlikovati empirijsko od bitnog. Te je 1944. godine nacistički poručnik za Zamak imao poštovanja ili obzira, što seoska imanja nisu izazivala. Ipak, bio je posve pretresen. Uzeli su nešto novca; poručnik je u jednoj odvojenoj sobi, »visokoj sobi«, našao papire i nekakav debeo rukopis – koji je možda sadržavao ratni plan. Naposljetku je otišao. Sve je gorjelo, osim Zamka. Vlastelini su bili pošteđeni.
Nedvojbeno, tada je mladog čovjeka počela mučiti nepravda. Više nije bilo ekstaze; samo osjećaj da je bio živ jedino zato što je, čak i u očima Rusa, pripadao plemićkoj klasi.
Rat je to bio: za jedne život, za druge okrutnost ubojstva.
Ipak je od časa u kojem se očekivalo strijeljanje ostao osjećaj lakoće koji ne bih znao protumačiti: oslobođenje od života? Beskonačnost koja se otvara? Ni sreća, ni nesreća. Ni odsustvo straha i može biti već korak s onu stranu (le pas au-déla). Znam, zamišljam da je taj osjećaj koji se ne može analizirati promijenio ostatak njegove egzistencije. Kao da se smrt izvan njega odsada mogla samo sudarati sa smrću u njemu. »Ja sam živ. Ne, ti si mrtav.«

Kasnije, vrativši se u Pariz, sreo je Malrauxa. Ovaj mu je ispričao da je bio zarobljen (nisu ga prepoznali), da je uspio pobjeći izgubivši pritom jedan rukopis. »Bila su tu samo razmišljanja o umjetnosti koja se lako mogu obnoviti, dočim s rukopisom to nije slučaj.« On i Paulhan naložili su potragu koja nije mogla ne biti uzaludnom.

Što mari. Ostaje samo osjećaj lakoće koji je sama smrt ili, točnije govoreći, čas moje smrti odsada svagda u očekivanju.

Qu'importe. Seul demeure le sentiment de légereté qui est la mort meme ou, pour le dire plus précisément, l'instant de ma mort désormais toujours en instance.


S francuskog preveo Mario Kopić

Maurice Blanchot, L'instant de me mort, Montpellier 1994.

- 00:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se