Smrt je oporo mučna, ali ideja da moramo umrijeti, a da nismo živjeli je neizdržljiva. Deset godina sanjam naciste da dolaze po mene i odvode me na strijeljanje, ne znam zašto sam podsvjesno tako povezana s tim, i danas negdje u meni tinja strah od nacista. S iracionalnim strahom od smrti povezan je i strah od starenja. Imam osjećaj da je život protekao mimo mene
06.09.2008. (03:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Svi imamo taj osjećaj da je život protekao mimo nas. Ova prva rečenica zanimljiva mi je i zbog Žižekovog odgovora u tzv. Proustovom upitniku; na pitanje: Da možete izmijeniti svoju prošlost, što biste promijenili?, Žižek odgovara:
Svoje rođenje. Slažem se sa Sofoklom: najveća je sreća ne roditi se. No, ta šala ima nastavak, jako malom broju ljudi to je i uspjelo.
Doduše, ovu pesimističku filozofiju prije Sofokla je ispovijedao Silen: Najbolja je stvar za čovjeka ne roditi se, a ako se i rodi, treba umrijeti što je prije moguće. Prvi dio tvoje rečenice, ovaj da je smrt oporo mučna, nije točan: nije smrt mučna, nego umiranje, a i ono ne nužno. Često sam na Vaseljeni spominjao genijalnog pokvarenjaka Augustina i njegovo iznašašće: vječno umiranje! Strašno, zar ne? Od ovoga 'ali' nadalje imaš sasvim pravo: ideja da moramo umrijeti, a da nismo živjeli, neizdrživa je! Ja često na svoj život, bez obzira što s njim činio, što mi se u njemu događalo, gledam na taj način: kao da prolazi mimo mene, kao da se tek tu i tamo u nj spuštam! Jer, mene gorko rastužuje spoznaja da svake godine, primjerice, na takmičenju za Miss Svijeta pridolazi novih stotinu i više djevojaka kojima naprosto ne stižem posvetiti onoliko pažnje koliko bih htio i koliko zaslužuju, i sve u svemu događaji me već uvelike sustižu: ako se tim trendom nastavi, ja naprosto neću stići sve to sam obaviti, i netko će mi morati priteći u pomoć. Mislim, dajem ja sve od sebe, ali, velim, ne mogu ja sve sam, nisam ni ja mašina!
Hajde, glavu gore, kakvo prepuštanje, kakav defetizam! Tko zna čime je tvoj život opravdan, možda si itekako ispunila njegovu svrhu - kao onaj Židov koji je Shakespearea nadahnuo na lik Shylocka - a možda ćeš u zadnjem trenu kao Wittgenstein kazati: Recite im kako sam čudesan život imala!
Što se tiče straha od starenja, muškarcima je nešto lakše nego ženama, kao što pokazuje Case Connery: možeš imati i 60 i 70 i harati kao gripa! Možda ti se čini da preveliku važnost pridajem erotskom, ali vjeruj mi, čovjeku je lakše podnositi nedaće svijeta nakon što na rubu bazena ubiješ od kurca (sorry, ne da se to drukčije kazati) Lucy i Michelle. Mislim, ako to obaviš prije podne, popodne je sasvim druga pjesma kad uzmeš Sein und Zeit u drhtave ruke! Jasno, važno je pri svemu tome biti bezobrazno bogat i, ako je moguće, ne morati više ništa raditi za život. To je najvažnije: biti bogat kao Baja Patak i bolovati jedino od prijapizma! Ostalo se onda nekako već samo po sebi posloži. Ako čovjek k tome još ima i sreće da razumije što piše u onih stotinjak knjiga koje je u liniji od Talesa do Hajdija nužno pročitati, nikad bolje! Ako ne, uvijek ti ostaje, kao što dr.Jatogen savjetuje, pojesti kaktus ili zagrliti bor.
Nadam se da sam ti barem malo pomogao.
06.09.2008. (04:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hvala ti na predivnom komentaru, sviđa mi se i daje podršku. Kao što reče naš Hajdi, samo u vrlo rijetkim trenucima čovjek egzistira na vrhuncu svojih vlastitih mogućnosti, dok se ostatak kreće usred svog bića. Da sam bar jedan Wittgenstein ili Kripke! Nama koji nemamo sreće sa nekakvim Lucianom ili Michelom ostaje možda Kierkegaard: "Bolesna smrt" i "Strah i drhtanje". Ako ponešto i ne razumijem uvijek na plaži mogu zagrliti bor. Tu je i Aristotel za utjehu: "najviše zadovoljava i najpotpuniji je užitak onaj koji kao posebna kvaliteta pridonosi aktivnoj upotrebi stečenih ili realiziranih snaga. Najveća i najtrajnija sreća proizlazi iz najviše ljudske aktivnosti, koja je slična božanskoj tj. iz aktivnosti razuma. To me drži dok mi skleroza ne pomrači ono malo uma što mi je ostalo
06.09.2008. (18:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Aurelia, kao što vidiš Harlan nam je poslao putopis iz Japana. Tražeći jedan citat iz knjige Japan's Cultural Code Words, naišao sam, kako to već biva, na zanimljiv pojam: Hiru Andon, dnevne lampe. Spominjem ga kao utjehu, kad već nisi Kripke ili Wittgenstein. Aristotel kao najvišu ljudsku aktivnost vidi bios theoretikos, misaoni, teorijski život: um je izraz božanskog u čovjeku, pa je stoga logična da "onaj tko djeluje u skladu s umom, ta ga njuguje, čini se i da je u najboljem stanju uma i da je bozima najmiliji." Ako se dobro sjećam Aristotela, pet je načina na koji duša spoznaje istinu: sofia/mudrost, nus/um, fronesis/razboritost, tehne/tvorba i episteme/znanost. Kod tvorbe, za razliku od činidbe, svrha je djelovanja u djelu, izvan samog čina; u činidbi, ona je imanentna činu, kao dobročinstvo. Razboritost je praktičan um, pamet ili praktičnu mudrost . Znanost - dokazna moć. Stoga ona treba nekakava načela: ta joj priskrbljuje nus ili um. Taj um može biti nous pathetikos (pasivni um) koji prima utiske, ili nous poietikos (aktivni um), tj. vječni, božanski um. Mudrost (sofia) najviša je od svih kreposti i kao djelatnost uma predstavlja savršeno blaženstvo. Biti mudrac, konačno, kruna je prirode, najveći je sex, i tko je mudrac, taj rulez, ili kako bi rekao Vice Vukojević, taj sviša i obiša. (Doduše, rijedak je slučaj da filozof vlada, ali tak se to veli.) Sve ovo pričam samo zbog jednoga: pripazi na razlikovanje razuma i uma! Za Aristoteola najviša ljudska aktivnost ne proizlazi iz aktivnosti razuma, nego je vita contemplativa kao motrilačka djelatnost djelatnost uma: umno zrenje bića kao bića, u njegovoj vječnoj i neprolaznoj biti. U biti - ontologija. Teologija je isto to samo malo drukčije: ne najopćenitije bavljenje bićem kao bićem, nego bavljenje nejopćenitijim bićem, koje, nevjerojatno, nisam ja, nego Bog. Aristotel misli da se svime time bavi samo um, u svojoj teorijskoj djelatnosti. Ja nisam siguran. Mislim da i mi praktičari i poietičari jednako dopiremo do Boga. Recimo, hrvatski čuva tu starodrevno mudrost u dictumu: Ubit ću boga u tebi! S druge strane, Radovan Ivančević je jednom prigodom gledao neko raspelo i kiparu je dobacio: Isus ti je k'a Bog! Očito, jedinstvo se bora i čovjeka može postići i teorijski i praktično i poietički. S tim dobrim željama idem se pripremiti za sport i glazbu. Om shantih!
06.09.2008. (19:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
BTW, ti znaš da Freud poklanja pozornost omaškama koliko i dosjetkama ili snovima. Ovaj tipfeler je božanstven: nije bolest na smrt, nego bolesna smrt. Svidio bi se Donneu. Sveti sonet X, Death be not proud, mogli bi od danas zvati: Bolesna smrt!
Death be not proud, though some have called thee Mighty and dreadful, for thou art not so, For those whom thou think'st thou dost overthrow, Die not, poor Death, nor yet canst thou kill me. From rest and sleep, which but thy pictures be, Much pleasure: then from thee much more must flow, And soonest our best men with thee do go, Rest of their bones, and soul's delivery. Thou art slave to fate, chance, kings, and desperate men, And dost with poison, war, and sickness dwell; And poppy or charms can make us sleep as well And better than thy stroke; why swell'st thou then? One short sleep past, we wake eternally, And death shall be no more; Death, thou shalt die.
06.09.2008. (20:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Naravno da ne vjerujem da potkova donosi sreću, ali je držim jer sam čuo da donosi sreću čak ako u to ne vjeruješ. (Morao sam ovo negdje ostaviti iako nema veze s razgovorom; rečenica je Bohrova).
07.09.2008. (03:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Aurelia
Smrt je oporo mučna, ali ideja da moramo umrijeti, a da nismo živjeli je neizdržljiva. Deset godina sanjam naciste da dolaze po mene i odvode me na strijeljanje, ne znam zašto sam podsvjesno tako povezana s tim, i danas negdje u meni tinja strah od nacista. S iracionalnim strahom od smrti povezan je i strah od starenja. Imam osjećaj da je život protekao mimo mene
06.09.2008. (03:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Svi imamo taj osjećaj da je život protekao mimo nas.
Ova prva rečenica zanimljiva mi je i zbog Žižekovog odgovora u tzv. Proustovom upitniku; na pitanje: Da možete izmijeniti svoju prošlost, što biste promijenili?, Žižek odgovara:
Svoje rođenje. Slažem se sa Sofoklom: najveća je sreća ne roditi se. No, ta šala ima nastavak, jako malom broju ljudi to je i uspjelo.
Doduše, ovu pesimističku filozofiju prije Sofokla je ispovijedao Silen: Najbolja je stvar za čovjeka ne roditi se, a ako se i rodi, treba umrijeti što je prije moguće.
Prvi dio tvoje rečenice, ovaj da je smrt oporo mučna, nije točan: nije smrt mučna, nego umiranje, a i ono ne nužno. Često sam na Vaseljeni spominjao genijalnog pokvarenjaka Augustina i njegovo iznašašće: vječno umiranje! Strašno, zar ne?
Od ovoga 'ali' nadalje imaš sasvim pravo: ideja da moramo umrijeti, a da nismo živjeli, neizdrživa je!
Ja često na svoj život, bez obzira što s njim činio, što mi se u njemu događalo, gledam na taj način: kao da prolazi mimo mene, kao da se tek tu i tamo u nj spuštam!
Jer, mene gorko rastužuje spoznaja da svake godine, primjerice, na takmičenju za Miss Svijeta pridolazi novih stotinu i više djevojaka kojima naprosto ne stižem posvetiti onoliko pažnje koliko bih htio i koliko zaslužuju, i sve u svemu događaji me već uvelike sustižu: ako se tim trendom nastavi, ja naprosto neću stići sve to sam obaviti, i netko će mi morati priteći u pomoć. Mislim, dajem ja sve od sebe, ali, velim, ne mogu ja sve sam, nisam ni ja mašina!
Hajde, glavu gore, kakvo prepuštanje, kakav defetizam! Tko zna čime je tvoj život opravdan, možda si itekako ispunila njegovu svrhu - kao onaj Židov koji je Shakespearea nadahnuo na lik Shylocka - a možda ćeš u zadnjem trenu kao Wittgenstein kazati: Recite im kako sam čudesan život imala!
Što se tiče straha od starenja, muškarcima je nešto lakše nego ženama, kao što pokazuje Case Connery: možeš imati i 60 i 70 i harati kao gripa!
Možda ti se čini da preveliku važnost pridajem erotskom, ali vjeruj mi, čovjeku je lakše podnositi nedaće svijeta nakon što na rubu bazena ubiješ od kurca (sorry, ne da se to drukčije kazati) Lucy i Michelle. Mislim, ako to obaviš prije podne, popodne je sasvim druga pjesma kad uzmeš Sein und Zeit u drhtave ruke!
Jasno, važno je pri svemu tome biti bezobrazno bogat i, ako je moguće, ne morati više ništa raditi za život. To je najvažnije: biti bogat kao Baja Patak i bolovati jedino od prijapizma!
Ostalo se onda nekako već samo po sebi posloži.
Ako čovjek k tome još ima i sreće da razumije što piše u onih stotinjak knjiga koje je u liniji od Talesa do Hajdija nužno pročitati, nikad bolje!
Ako ne, uvijek ti ostaje, kao što dr.Jatogen savjetuje, pojesti kaktus ili zagrliti bor.
Nadam se da sam ti barem malo pomogao.
06.09.2008. (04:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Aurelia
Hvala ti na predivnom komentaru, sviđa mi se i daje podršku.
Kao što reče naš Hajdi, samo u vrlo rijetkim trenucima čovjek egzistira na vrhuncu svojih vlastitih mogućnosti, dok se ostatak kreće usred svog bića.
Da sam bar jedan Wittgenstein ili Kripke!
Nama koji nemamo sreće sa nekakvim Lucianom ili Michelom ostaje možda Kierkegaard: "Bolesna smrt" i "Strah i drhtanje". Ako ponešto i ne razumijem uvijek na plaži mogu zagrliti bor.
Tu je i Aristotel za utjehu: "najviše zadovoljava i najpotpuniji je užitak onaj koji kao posebna kvaliteta pridonosi aktivnoj upotrebi stečenih ili realiziranih snaga. Najveća i najtrajnija sreća proizlazi iz najviše ljudske aktivnosti, koja je slična božanskoj tj. iz aktivnosti razuma.
To me drži dok mi skleroza ne pomrači ono malo uma što mi je ostalo
06.09.2008. (18:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Aurelia
tipfeler kod Kierkegaarda..."Bolest na smrt"
06.09.2008. (18:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Aurelia, kao što vidiš Harlan nam je poslao putopis iz Japana. Tražeći jedan citat iz knjige Japan's Cultural Code Words, naišao sam, kako to već biva, na zanimljiv pojam: Hiru Andon, dnevne lampe.
Spominjem ga kao utjehu, kad već nisi Kripke ili Wittgenstein.
Aristotel kao najvišu ljudsku aktivnost vidi bios theoretikos, misaoni, teorijski život: um je izraz božanskog u čovjeku, pa je stoga logična da "onaj tko djeluje u skladu s umom, ta ga njuguje, čini se i da je u najboljem stanju uma i da je bozima najmiliji."
Ako se dobro sjećam Aristotela, pet je načina na koji duša spoznaje istinu: sofia/mudrost, nus/um, fronesis/razboritost, tehne/tvorba i episteme/znanost. Kod tvorbe, za razliku od činidbe, svrha je djelovanja u djelu, izvan samog čina; u činidbi, ona je imanentna činu, kao dobročinstvo. Razboritost je praktičan um, pamet ili praktičnu mudrost . Znanost - dokazna moć. Stoga ona treba nekakava načela: ta joj priskrbljuje nus ili um. Taj um može biti
nous pathetikos (pasivni um) koji prima utiske, ili nous poietikos (aktivni um), tj. vječni, božanski um. Mudrost (sofia) najviša je od svih kreposti i kao djelatnost uma predstavlja savršeno blaženstvo. Biti mudrac, konačno, kruna je prirode, najveći je sex, i tko je mudrac, taj rulez, ili kako bi rekao Vice Vukojević, taj sviša i obiša. (Doduše, rijedak je slučaj da filozof vlada, ali tak se to veli.)
Sve ovo pričam samo zbog jednoga: pripazi na razlikovanje razuma i uma!
Za Aristoteola najviša ljudska aktivnost ne proizlazi iz aktivnosti razuma, nego je vita contemplativa kao motrilačka djelatnost djelatnost uma: umno zrenje bića kao bića, u njegovoj vječnoj i neprolaznoj biti.
U biti - ontologija. Teologija je isto to samo malo drukčije: ne najopćenitije bavljenje bićem kao bićem, nego bavljenje nejopćenitijim bićem, koje, nevjerojatno, nisam ja, nego Bog.
Aristotel misli da se svime time bavi samo um, u svojoj teorijskoj djelatnosti.
Ja nisam siguran.
Mislim da i mi praktičari i poietičari jednako dopiremo do Boga.
Recimo, hrvatski čuva tu starodrevno mudrost u dictumu: Ubit ću boga u tebi!
S druge strane, Radovan Ivančević je jednom prigodom gledao neko raspelo i kiparu je dobacio: Isus ti je k'a Bog!
Očito, jedinstvo se bora i čovjeka može postići i teorijski i praktično i poietički.
S tim dobrim željama idem se pripremiti za sport i glazbu.
Om shantih!
06.09.2008. (19:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
BTW, ti znaš da Freud poklanja pozornost omaškama koliko i dosjetkama ili snovima. Ovaj tipfeler je božanstven: nije bolest na smrt, nego bolesna smrt.
Svidio bi se Donneu.
Sveti sonet X, Death be not proud, mogli bi od danas zvati: Bolesna smrt!
Death be not proud, though some have called thee
Mighty and dreadful, for thou art not so,
For those whom thou think'st thou dost overthrow,
Die not, poor Death, nor yet canst thou kill me.
From rest and sleep, which but thy pictures be,
Much pleasure: then from thee much more must flow,
And soonest our best men with thee do go,
Rest of their bones, and soul's delivery.
Thou art slave to fate, chance, kings, and desperate men,
And dost with poison, war, and sickness dwell;
And poppy or charms can make us sleep as well
And better than thy stroke; why swell'st thou then?
One short sleep past, we wake eternally,
And death shall be no more; Death, thou shalt die.
06.09.2008. (20:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Naravno da ne vjerujem da potkova donosi sreću, ali je držim jer sam čuo da donosi sreću čak ako u to ne vjeruješ. (Morao sam ovo negdje ostaviti iako nema veze s razgovorom; rečenica je Bohrova).
07.09.2008. (03:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...