NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 17.08.2008.

Eventualisti vs. Blogeri

Image and video hosting by TinyPic
...udarila je pičkom u rub stola da razbije monotoniju popodneva.

Image and video hosting by TinyPic

O pojmu eventualizma

Čuj, Cveba, ti znaš da su nekoć tinjali sukobi Šminkera i Hipija - bile su to znamenite šore dostojne obračuna Dubrave i Trnja! - potom punkera i darkera - e, to su bili obračuni o kojima se i danas govori sotto voce & povrce - nešto kasnije Hercegovaca i Domaće Udbe (ti su sukobi možda najbenigniji, ali zato najdugotrajniji od svih, i, vjerojatno, nepomirljivi), da bi se danas sve ukonačilo u mržnji do istrebljenja dvije literarne struje: Pisaca-Blogera i njima suprotstavljenih Eventualista. Da bi razumjela bit sukoba, morat ću citirati manifest Eventualista, ali, odredimo najprije sam pojam: eventualizam nije, kako mnogi krivo misle, izvedenica od onog 'eventualnog', onoga što je kontigentno, što ovisi o okolnostima i iskrsava u nespecificiranoj, možebitnoj budućnosti; eventualizam se u Hrvatskoj izvodi iz pomodnoironijskog pojma "event", čije puno značenje jedino može dočarati sjedeći dijalog:

- Cure, kaj vi radite?
- Mi ti radimo u korporativnim komunikacijama!
- Da...A kaj tamo radite?
- Paaa...Organiziramo evente.

Dakle, komadi rade sendviče za goste firme na prosinačkim paganskim predbožičnim domjencima, i kako se već svaki frizer u gradu naziva inženjer vlasuljarstva, tako su i one pičke iz korporativnih komunikacija, a prelo je event!
Eto, to ti je Cvebo jedino, pravo i puno značenje pojma - kao misli o biti - event, koji je u osnovi javnobilježničkog neologizma "eventualisti". Njihov je manifest, točku po točku, ovaj:

Manifest eventualizma

1. Sve točke ovog manifesta su promjenjive u skladu s protjecanjem vremena i mijenjanjem svijeta. Ova nije. (Hommage Heraklitu, očito)

2. Naša preokupacija je slobodni književni izraz. Ne zamaramo se formom, pretpostavljamo joj sadržaj. (Predbacujući Dobrici Ćosiću nesklapnost izraza, kritik je dobroga Ćosića dobio što je tražio: Nemam vremena za bavljenje formom, žurim da saopštim temu!, rekao je Dobrica.)

3. Ovo je vrijeme svedostupnosti, površnosti i nametanja filozofije pragmatičnosti. Protiv njega se možemo boriti samo našim pisanjem. (Ova je točka izraz samosvijesti: eventualisti daju do znanja da su, kao alegorija Zeitgeista, svjesni svojih ograničenja i jalosvosti praktičnih pokušaja da se ona nadiđu: pokušat će ih razrješiti simboličkim putem, ako i tako.)

4. Držimo se razumljivosti i jednostavnosti. Želimo biti pristupačni svima. (Što neće biti teško: u Hrvatskoj tek nešto više od 8 % građana kupuje novine, pa je dakle svih 14 000 Hrvata zaista osvojiva i dostupna ciljna skupina; jedino se bojimo da će u širenju eventualističke literature jedina nepremostiva prepreka biti upravo njena razumljivost i jednostavnost. Prebrzo se razumjelo da je riječ o jednostavnim ljudima i, što je gore, mislima.)

5. Naše teme su ono što smo čuli, vidjeli, doživjeli, ali dozvoljavamo si pisati i o onome o čemu ne znamo ništa. (Prvi dio ovog skrušenog prizanja oslanja se na denuncijanstkopolicijski karakter pisanja dobrog dijela pismenih Hrvata, dok je drugi povlastica književno-znanstavenoga idioma; u svakom slučaju, ovo i nije odmak od Tradicije i hrvatskog literarnog mainstreama.)

6. Ne vjerujemo u žanrove. Smatramo ih nepotrebnima i ograničavajućima. (Žanrovi nisu predmet vjerovanja. Iz te zabune kao korolar slijedi njihovo suvišno odbacivanje. Ali, i ono je već genre-scena u naroda koji su zakasnili u povijest. Barem onu književnosti.)

7. Odbijamo biti politički korektni. Politička korektnosti je fašizam. Pišemo kao što mislimo, bez uljepšavanja. (Nazvati gospođu direktorice, a ne direktore, to je fašizam. Eventualisti to i pišu, jer to misle. To misle, jer su idioti.)

8. Težimo univerzalnosti. Mogućnosti da se naše priče čitaju bez obzira na mjesto i vrijeme.
(I komunisti su težili univerzalnosti, baš kao i ukupni prosvjetiteljski projekt. Očito, eventualisti su na poziciji moderniteta, tj. tradicionalno kaskaju 50 godina za svjetskopovijesnim standardom u Duhu; ali, to je tako još od Fritza i nordijskih dramskih magluština. S druge strane, prisvajajući iz svoje partikularne perpektive pravo na univerzalnost, evenutalisti nastupaju kao Ideolozi par exellence. Naša posla.)
9. U vremenu jeftinih senzacija za književnost nema vremena. Onima koji nam posvete svoje vrijeme pružit ćemo sve ono čega su se zbog nas odrekli. (I opet rijetko viđeno samobičevanje: u vrijeme jeftinih senzacija, kao što je evenutalizam, nema književnosti, ali, samo u Zagrebu. Već u Budimpešti ima je u izobilju. Navodno čak i u nekim dijelovima Azije.)

To je jedan klan, dakle.

O'blogeri

Nasuprot su blogeri. Oni nemaju manifest. Oni su postmoderni: imaju svoja unosna zaposlenja, ali, za razliku od modernih, poput Kafke, oni zbog toga nimalo ne pate. Birokracija je Zakon, dok je sdruge strane Uživanje koje ona pruža; o Birokraciji i Užitku vidi diva iz Ljubljane (Nad-ja, simbolički poredak, ospcenost zakona, zapovijed, Enjoy, etc.).

Blogeri su jebena ekipa: oni su Nevidljiva ruka države, posisali su s majčinim mlijekom poduku o mrašu kroz institucije, i Književnost im je samo hobi, kao Lordu Byronu: u sretnijim slučajevima, blogeri se pera laćaju kao klinci koji gitaru uzimaju u ruke ne zato jer su božji instrument, pa imaju misiju odsvirati par taktova glazbe sfera za svoga ovozemaljskoga života, nego im je gitara surogat za velik kurac: kad si Književnik, valjda, više jebeš! Kao što vidiš, Blogeri Književnosti pristupaju krajnje praktično, izlazeći iz teksta u kontekst. Posljedica je to nadilaženja modernističkih manifesta, počam od Komunističkoga, te zahtjeva za revolucionariziranjem svijeta: oni ga više zaista ne žele samo različito tumačiti, jer ga već odavno mijenjaju, uglavnom u svoju korist. U tom su smislu Blogeri next-generatio FAK-a, pretorijanske pseudointelektualne garde Saurona, koji je mislio da će mu par Jugoslavena, poput El Klasika, priskrbiti moralnu intaktnost i duhovnu zaštitu od nasrtljivih falangi nacionalističke desnice (ergo: svih Hrvata). Naravno, Blogeri to nisu u smislu lišenosti patriotiskih osjećaja, jer, za njih itekako vrijedi ibi bene, ubi patria, nego su naprosto od samoga početka uronjeni u suvremene medije od kojih rade i sredstvo ali i sadržaj svoje literature: koliko je medij (o)poruka, toliko je ta poruka bezostatno medijski uvjetovana: ne samo da ono čega u medijima nije, nego smo mi ti koji određujemo čega će u medijima biti, a što ćemo izostaviti. Mediji formiraju, a ne informiraju, kako veli prepametni Žarko Puhovski.
U tome su u dalekoj mjeri nadmašili eventualiste, koji kao outsideri naivno misle manipulirati medijima, ne razumijevajući temeljni Warholov postulat o privremenosti medijskoga interesa i slave: jest, bit će i oni slavni na 15 minuta, ali, i tu je ironija, samo na 15 minuta! Blogeri to rade stalno, iznova, besplatno, bez ulaganja u vlastiti marketing, a opet neodvojivo od njega: to je i temeljna karakteristika te poetike: pisanje kao marketing! Nije čudno da jedan od čuvenijih književnika ove ergele tematizira upravo vlastiti akviziterski CV; riječ je, jasno, o Vladi Buliću.
I tu konačno dolazimo do sukoba: očito, riječ je o marketingu, bio on event ili dnevno web-oglašavanje pisaca bloga!
Radi se naprosto o podijeli tržišta, tj. ulica, i, na ulici se sukob i morao riješiti.
Nije čudno što je onda i Kizo, koji je po vlastitom priznanju čovjek s bokserom i dosjeom, otišao do Močvare. Iako se on klonio takvih obračuna, solidarnost i nekakva štemerska etika nagnale su ga da priskoči u pomoć svome klanu. Kao etički stav to je razumljivo, kao estetski, gotovo neobranjivo: ta, vidite kako je ružno skončalo!
A, ako već ne želite priznati da je područje umjetničkog sfera onog Lijepog, barem se zadržite na Uzvišenom. Koje su pak konzekvence takvoga stava, o tome drugi put.
Cveba, nadam se da ti je sada sve barem malo jasnije. Bok!
P.S.
Kao što kaže i sam Markiz, očito je da se tu mnogi pretvaraju u literarne tajkune. Ogromna je tu lova u igri. Vidiš samo kako je gospodin Lijevak, od izdavača, postao siva eminencija HRT-a! Književnici drmaju Hrvatskom, samo se to nitko ne usudi glasno kazati!
Sada su se počeli ubijati i po ulicama!
Samo nam je još to trebalo! Vidiš što su napravili od onog dobrog čovjeka na Ju Bi Tu, ministra iz Virovitice!
Ulice su hrvatske metropole ponovo nesigurne. Horde sljedenika Eventualista i Blogera vode bitku do istrebljenja. Tko će tome stati na kraj? Postoji li moralna instanca, ako je već pravna država nemoćna, da restituira načelo zakonitosti i vrati mir na naše ulice?
Građanin više nije siguran ni u močvari!
Olovna vremena: čovjeku u obranu vlastita dostojanstva preotaje samo kutija olova.
Kalibar '45.

NEMANJA 25.02.2007. 13:46


- 02:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se