NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 12.08.2008.

Wu Shu

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Nego, Nemanjo, kad već pratiš Olimpijadu, napiši koju o sportistima i o sportskom duhu. Tko je u pravu, Pierre de Couberten, koji je ustvrdio da je važno sudjelovati ili Tomislav Židak koji tvrdi da je važna pobjeda?
Claude Levi-Straus opisuje u svojoj glasovitoj Strukturalnoj antropologiji, u poglavlju o kulturnom diskontinuitetu i ekonomskom i društvenom razvoju, kako su urođenici s Nove Gvineje naučili od misionara igrati nogomet:

"No, umjesto da svaka strana teži pobjedi, oni igraju sve dotle dok broj pobjeda i poraza ne bude posve jednak na obje strane. Nasuprot onome što se događa u nas, igra ne završava kad se znade pobjednik, već kad je jasno da više nema poraženog."

Nisu li sportaši tek realizirane metafore naše vlastite ispraznosti? Registriram izjave naših olimpijaca na HTV-u. Možda sam nepravedan, ali stekao sam dojam da su oni iz kolektivnih sportova ponešto življeg duha, inteligentniji. Ovi individualci su prave trupine, opredmećene statue ispraznosti, kao onaj što gađa glinene golubove. Taj se, među ostalim, rado služi frazom da je "napravio toliko i toliko golubova". Nije ih, jebote, napravio nego ih je rasturio u paramparčad paramparčadastu. Ona gimnastičarka doima se kao nasmijana lutka za koprcanje, prekobicavanje i zajebanciju, vrtićko pomagalo za nenadarenu djecu, ona pak streljačica kao blagajnica u zatucanoj biljnoj apoteci. Balić, povrijeđeni rukometaš, je pak elegantno, ljupko neobrazovan, on nema što reći ali vidiš da barem smišljadječje šale i da je dobrodušno otvoren. Onaj umirovljeni Kaleb je pak mozak u rangu Šukerova: taj hvali i podvali istodobno. Mogao bi biti šef uprave omanje banke. Košarkaški trener Repeša doima se kao uspješna replika Ivice Mudrinića a vaterpolski trener Rudić lako bi dogurao do pomoćnog mehaničara u zemaljskoj ekipi Voyagera. Doduše, njegovi puleni baš ne emitiraju znatniju inteligenciju. Svi su pustili brkove, kao da i bez njih nisu dovoljno međusobno nalik pod onim smiješnim kapicama.
Individualci non-stop mjere i broje, stotinke, metre, golubove, kurce, palce, a kad podbace toliko su unezvjereni da prosto osjetiš kako raste očaj u njihovoj jednostavnoj duši. Onaj plivač Strahija je, splasnut kao kurton, objašnjavao da mu je u kostim "ušlo nekoliko litara vode" i da je zato sporije plivao. Još se dvaput obrušio na taj prokleti kostim koji je dobio svega dan uoči natjecanja pa ga nije stigao isprobati. Dakle, krivac je kostim a ne onaj koji mu ga je uvalio pošto je on kao tuljan preplivao stotine kilometara da bi uopće stekao čast da uvede svoju nervoznu njušku u pekinšku vodenu kocku. I sad kostim. Pih.
Nije li se građaninu zapadnome najlakše identificirati upravo s tom uzaludnom željom za pobjedom, koja, ako i stigne, ne donosi nikakvo olakšanje nego otvara ambiciju prema novim pobjedama? Kakav je to natjecateljski duh koji mu se sviđa a sam ga ni u čemu ne može realizirati osim, eventualno, kao patološku manifestaciju: postat će rekorder u pijanstvu, žderanju, premlaćivanju slabijih, bolovanju, sudovanju ili žalovanju. Um caruje, Dundo Maroje!
P. S. Počeo sam s nogometom, pa ću i završiti. Šaljem ti mailom, jer ovdje ne stane, članak koji je 1996. objavio Mario Vargas llosa, glasovit protivnik sporta i sjajan pisac.

lečenipravoslavac 11.08.2008

Image and video hosting by TinyPic

Lečeni, u potpunosti se slažem s tobom u pogledu sporta i sportaša. No, zaboravio si spomenuti po mom sudu najzanimljivijeg individualnog hrvatskog sportaša (kojega mnogi preskaču, iako je visok impozantnih 208 centimetara) Ivu Karlovića i njegov slučaj. Čovjek je mrtav-hladan otkazao Olimpijske igre SMS porukom. Svaka mu čast.
Posebno bih ukazao na sušto štetočinstvo onih užasnih, povampirenih imbecila sportskih novinara HTV-a. Prisjednik Mašine Bruno Kovačević je naprosto odvratan u svom histeričnom inzistiranju na prozivanju Karlovića i na maltretiranju paćenika sportaša, tih naivnih žrtava Države, po principu "od vas očekujemo medalje, obećajte nam medalje, dužni ste nam medalje, vi morate bolje".
Jebo im svima pas mater.
P.S. Marole, mene ne samo da se ta Žižekova rečenica nije dojmila, nego sve one njegove halapljive odgovore na pitanja tog takozvanog Proustovog upitnika smatram upravo tragičnim nesporazumom i potpunim promašajem u svakom smislu.

doktor Jatogen 11.08.2008. 23:46

Image and video hosting by TinyPic

Mario Vargas llosa

Image and video hosting by TinyPic

FOOTBALL’S EMPTY PLEASURE

A couple of years ago, I heard the Brazilian anthropologist Roberto da Matta give a brilliant lecture in which he explained that the popularity of football expresses an innate desire for legality, equality and freedom.

His argument was clever and amusing. According to him, the public sees football as a sort of model society-one governed by clear and simple laws which everyone understands and observes and which, if violated, bring immediate punishment to the guilty party. A football field is an egalitarian space which excludes all favouritism and privilege. Here, on this grass marked out by white lines, a person is valued for what he is: for his skill, dedication, inventiveness and effectiveness. Names, money and influence count for nothing when it comes to scoring goals and earning the applause or whistles from the stands. The football player exercises the only form of freedom that society can allow its members if it is not to come apart: to do whatever they please as long as it is not prohibited by rules that everyone accepts.

This is what, in the end, stirs the passions of the crowds that, the world over, pour into the grounds, follow games on television with rapt attention and fight over their football idols: the secret envy, the unconscious nostalgia for a world that -unlike the one they live in, which is full of injustice, corruption, lawlessness and violence-offers harmony, law and equality.

Could this beautiful theory be true? Would that it were, for nothing could be more positive for the future of humanity than to have these civilised feelings nestling in the instinctive depths of the crowds. But, as usual, reality overtakes theory-showing it up as incomplete. Theories are always rational, logical, intellectual (even those theories that propose irrationality and madness); but in society, in human behaviour, the unconscious, unreason and pure spontaneity will always play a part. This is both inevitable and immeasurable.

I'm scribbling these lines in a seat in the Nou Camp, a few minutes before the Argentina-Belgium game that is kicking off this World Cup (Spain 1982). The signs are favourable: a radiant sun; an impressive multi-coloured crowd full of waving Spanish, Catalan, Argentine and a few Belgian flags; noisy fireworks; a festive atmosphere and applause for the dancing and gymnastic displays which are a warm-up to the game.

This is a much more appealing world than the one left outside, behind the Nou Camp stands and the people applauding the dances and patterns made by dozens of young people on the pitch. This is a world without wars, such as those in the South Atlantic and Lebanon, which the World Cup has relegated to second place in the minds of millions of fans throughout the world; they, like those of us here in the stands, will be thinking of nothing else in the next two hours except the passes and the shots of the 22 Argentine and Belgian players who are opening the tournament.

Perhaps the explanation for this extraordinary contemporary phenomenon, the passion for football-a sport raised to the status of a lay religion, with the greatest following of all-is in fact a lot less complicated than sociologists and psychologists would have us suppose; football might simply offer people something they can scarcely ever have: an opportunity to have fun, to enjoy themselves, to get excited, to feel certain intense emotions that daily routine rarely offers them.

To want to have fun, to enjoy ourselves, to have a good time, is a most legitimate aspiration-a right as valid as the desire to eat and work. For many, doubtless complex reasons, football in the world today has taken on this role with more success than any other sport.

Those of us who get pleasure from football are not in any way surprised at its great popularity as a collective entertainment. But there are many who do not understand it and even criticise it. They see it as deplorable because, they say, football alienates and impoverishes the masses-distracting them from important issues. Those who think like this forget that it is important to have fun. They also forget that what characterises entertainment, however intense and absorbing (and a good game of football is enormously intense and absorbing), is that it is ephemeral, non-transcendent, innocuous. An experience where the effect disappears at the same time as the cause. Sport, for those who enjoy it, is the love of form, a spectacle that does not transcend the physical, the sensory, the instant emotion; a spectacle that, unlike a book or a play, scarcely leaves a trace in the memory and does not enrich or impoverish knowledge. This is its appeal: it is exciting and empty. For that reason, intelligent and unintelligent, cultured and uncultured people can equally enjoy football. But that's enough for now. The King has arrived. The teams have come out. The World Cup has been officially opened. The game is beginning. That's enough writing. Let's enjoy ourselves a bit.


Image and video hosting by TinyPic

UZ TEMU

Prisjetio sam se posta od 20. siječnja 2007. godine, koji je elaborirao zanosnu misao Igora Mandića da šport škodi.
Nažalost, uz tu temu vezan je i neugodan slučaj kojega nam se također valja prisjetiti: kako je Jurica Pavičić tih dana nadošao na misao da su Hrvati crnci! Podsjetimo se te otužne kronologije:

Fiskulturizacija

Jedan od ljudi koji su “zaslužni” za takvu fiskulturizaciju hrvatskog društva - Antun Vrdoljak - ovaj je tjedan na obljetnici 15 godina HOO-a rekao kako hrvatski sportaši gotovo svaki tjedan osvoje jednu inozemnu medalju, s čim se ne može mjeriti ni jedna druga djelatnost kojom se bavimo. Ta iznimna uspješnost sasvim sigurno je sportu podigla društveni autoritet i pretvorila ga u predmet prekomjerne javne pažnje. Ali, postavlja se pitanje koliko Vrdoljak u svojoj argumentaciji miješa uzrok i posljedicu. Pitanje je, naime, zašto smo mi Hrvati u sportu tako uspješni, a eto takvi luzeri u kulturi, znanosti, hi-techu? Je li to zato što smo u Europi pretposljednji po inteligenciji, pa nam drugo doli lopte i štoperice ne ide? Ili zato jer smo dinarski gorostasi, visoki u prosjeku 185? Ili zato što smo europska verzija crnaca koji izlazak iz “sluma” najbrže nalaze kroz balun i mikrofon? Ili je naprosto riječ o tome da smo dobri u onome čemu smo pridali najviše pažnje? Da su, naime, znanost, tehnologija i kreativne industrije ovako babljene i dizane na pijedestal kao što je to fizička kultura, možda bi ova zemlja bila malo drukčija. Možda bi njene perjanice bili ljudi koji rade vrhunski softver, kreiraju računarske igrice, animirane serijale, ljudi koji razbijaju atom ili dekodiraju genom? Možda bi tada Hrvati izvozili Rubikovu kocku, TV serije ili Digimone umjesto da proizvode kreativnih industrija samo i jedino - uvoze. Da, ti nerdovi s očalima možda ne bi bili takvi glamurozni “ambasadori” kao što su tenisači- ali bi nam lisnica bila deblja, imali bi manje igara, ali zato bogme i više - kruha.

Jurica Pavičić

Image and video hosting by TinyPic

TEKST BUDALAJ LAME, OBJAVLJEN NA BLOGU annie.blog.hr :

Hrvati su postali crnci! Kako to? Hrvati se naime samogetoiziraju - baš poput afroamerikanaca u američkom društvu, Hrvati u europskom misle da se mogu afirmirati tek po svojim, stvarnim ili pretpostavljenim, prirodnim perofmansama: kao misice, dakle lijepe žene, ili sportaši, dakle fizički superiorni muškarci. Čudesno je to odricanje od bilo kakvog kulturnog posredovanja, od pokušaja afirmacije posredstvom misaonosti, znanja, obrazovanja, rječju, kulture - sve je u Hrvata krajnje naturalizirano, gotovo nepriordno prirođeno: sav talent - takvu me majka naprav'la - i sav dar - za igre loptom! Stoga su veze misica i nogometaša, kao uzoritih hrvatskim muževa/športaša, ultima ratio hrvatske društvenosti: on zdrav, mlad i bogat, ona lijepa kao naša - e, di to ima i 'ko to može platit! Nevjerojatno kako time Hrvati sliče Srbima - vidi: Boba Životinja/ Lepa Brena (paradigmatski primjer, kao što sama imena govore: životinja & lepa, beauty and the beast!).

Budalaj Lama, 12.10.2004. u 22:11

TEKST OBJAVLJEN U KNJIZI ANDREJA MAKSIMOVIĆA "TIŠINA, MOLIM!"

'NEPRISILJENA GREŠKA ili BEUTY AND THE BEAST'

prilog kritici jedne moguće fenomenologije tenisa

opći uvod: sport kao bolest

Sport škodi! Najočitiji su dokaz tome Srbi i Hrvati, nacije nesposobne za sportsko natjecanje.
Srbe i Hrvate u sportu fundamentalno razlikuje tek jedno: iako i jedni i drugi igraju protiv ostatka svijeta, Srbi igraju na domaćem, a Hrvati na stranom terenu. Protiv Srba, kao što je općepoznato, igra ceo svet, ali, kao izazivač. Svi su i protiv Hrvata, no protiv Hrvata postoji sveopća urota – odatle genuini hrvatski fair-play, budući da Hrvati kao pravi gentlemani sudjeluju u unaprijed izgubljenoj borbi.
Onaj koji pomaže drugima, odmaže prvima, ali kako Vatikan i Masoni ne sudjeluju izravno u reprezentativnim nastupima, bitka se seli na dogmatsko polje.

pretpostavke tenisa: teološke, psihološke i druge

Srbi su i tu ortodoksni: vrhovni je sudac u konačnici na njihovoj strani, mada u međuvremenu odsutan i često nepravedan. Hrvati, kao smjerni katolici navikli da im se sudi višak osobnih grešaka, i za nepostojeći offside vjeruju (nadajuć se) da sve to netko gore dobro vidi! Hrvati redovito igraju protiv sudaca, jasno, koje su potkupili Srbi, Srbi koji se čude gdje je Sudac i zašto već cijelu jednu povijest ne fućka - definitivan kraj, naravno.
Ipak, i Srbi i Hrvati, u osnovi, misle da je sport kata, borba s imaginarinim protivnikom; i jedni i drugi, instinkivno, znaju da je taj protivnik neprijatelj; oba naroda, pogađate, vjeruju da ga stoga treba fizički odstraniti, unatoč tome, ili baš zato, što je imaginaran!
Jasno, posljedice su drastične: šport škodi, znao je to već i Igor Mandić, ali, usudio bih se kazati, ozljede nisu samo fizičke, već i duševne naravi! U našem se primjeru duševne boli razlikuju koliko i jezici: imaginaran je neprijatelj za prve izmišljen, dok je drugima zamišljen.
Zato Srbi, u vječitoj utakmici s Turcima, za svako sportsko polje misle da je Kosovo, poraz da je pobjeda, a prolazak u viši rang natjecanja, to su seobe. Hrvati pak, u kontemplativnoj borbi sa samima sobom, sebe doživljavaju kao outsidere: onako kako wasp Amerika doživljava crnce, tako Hrvati doživljavaju sebe. Iako ih, za razliku od Afroamerikanaca, na to nitko nije prisilio, Hrvati se u društvu uljuđenih nacija ne pokušavaju afirmirati kulturalno, nego naturalno: navodnom prirodnom nadarenošću za sport. Baš kao Srbi!
Jednom rječju, da Mićo Dušanović prevodi Kanta, nimalo ne bi pogriješio ako bi 'samoskrivljenu nezrelost' preveo s 'unforced error'. I tu dolazimo do tenisa!

kratka povijest bolesti

U Hrvatskoj, bitno je napomenuti, tenis je kolektivan sport, ne individualan! Sjetimo se Ivaniševića: kad je Goran na terenu razgovarao sam sa sobom, bilo je to poveliko društvo, s kojim se, u sebi, borio. U podneblju gdje sport ionako generira paranoju, tenis dodatno dovodi do shizofrenije. Zato je u Hrvatskoj tenis u kategoriji ekstremnih sportova. Ali ne samo po učincima, i po uzrocima tenis svakako i svakome škodi. Predsjednik sportskog društva "Partizan" i Hrvatske, recimo, dr.Tuđman, umislio je da može pobjediti Brunu Orešara, koji je sa svoje strane umislio da smije pobijediti dr.Tuđmana! Nečuveno! Prije Tuđmana, u Hrvatskoj su tenis sporadično igrali Punčec i Palada, a rekretivno Franulović i Pilić; nakon Tuđmana, tenis postaje maspok. Tenisom se kraće vrijeme tako bavio čak i Ivica Račan, ali zbog predostrožnosti da ne izgubi partiju domalo odustaje, zaokupivši se odbojkom: mreža je podjednake visine, lopta je prikladnije veličine a rekviziti nisu neophodni. Navodno da su tenis igrali čak i Ivo Pukanić i veleposlanik Montgomery, o čemu ipak ne postoji nikakvih transkripata. Od žena, u Hrvatskoj se tenisom bavila Iva Majoli, jednom, u Parizu, i Zvonimira Orešar, u djetinjstvu. Tenis voli gledati i sadašnji predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, što, kad se sve uzme u obzir, nimalo ne čudi.

Image and video hosting by TinyPic

teniski lakat: simpomatologija

Malum omen tenisa svakako je reket. Reket je u Hrvatskoj raširen, no nije svaki reket teniski, niti je tenis uvijek vezan uz reket – najbolje je odmah pri izboru reketa obratiti se stručnoj osobi i odlučiti se za neku razumnu svotu novca: važno je ponoviti da preskup reket ne jamči sigurnost u igri! Vice versa, pri izboru stručne osobe valja paziti da preporučen reket ipak pruža elementaran komfor i rečenu sigurnost. Osoba zaražena tenisom na terenu se odmah prepoznaje po neugodnom stenjanju pri početnom udarcu, vidnim i slušnim halucinacijama (stalne pritužbe na 'dobru loput' ili preglasnu publiku), eruptivnoj razdražljivosti koja kulminira u opsesivnoj neurozi te paranoidnim fiksacijama na protivnika ili lopticu, ispadima praznovjerja (stalni zahtjev za 'istim loptama' npr.) ili vjerskom transu (često pogledavanje u nebo nakon pogrešnog udarca), kleptomaniji (pokušaj skrivanja loptice u džep hlača ili čak ispod haljinice naočigled publike, in situ ili pred malim ekranima!), ritualnom kretanju glave u smjeru lijevo-desno i natrag većine okupljenih gledatelja, itd.itd....Tenis se prenosi socijanim kontaktom, u njemu se pače i ostvaruje i lako može dovesti do tzv. teniskog lakta. Osobe s takovrsnom ozljedom trajno su socijalno hendikepirane u zajednici u kojoj je lakat prvi nepokretni pokretač. Rekete zato valja držati van dječjeg domašaja.

trivia

Uz pojavu tenisa u Hrvata nikako ne bi valjalo kao kurioziozum ne spomenuti eklatantan primjer što ga ovdašnjoj mladeži pružaju jedan srpski teniser i njegova gospođa supruga - Slobodan Boba Živojinović i Lepa Brena, neé Jahvić, naime. Nomen est omen, dakle je riječ o mitološkom odnosu i obrascu beauty-and-the-beast. Ona, Lepa, a on Boba, pa 'Životinja'!, ukazali su nebrojenim mladim ljudima Hrvatske i na njihov životni put: Izlaz je iz getoa samo jedan, a taj je široki put sporta, njihova nepresušna talenta i neopozive nadarenosti. U zemlji koju je Dragi Bog sačuvao za sebe, ljudi ovog kraja obiluju prirođenim im prednostima i performansama: bilo da je riječ o ženama ili muškarcima, spolovi su ravnopravni u narođenoj nadmoćnosti: žene su lijepe a muškarci brzi i snažni. One su miss, oni šampioni! Pa neka nas zato ne začudi to odricanje od bilo kakvog posredovanja, od pokušaja afirmacije posredstvom pameti, znanja, obrazovanja, umjetnosti... rječju, kulture. Sve je u Hrvata krajnje naturalizirano i neposredno, gotovo neprirodno prirođeno: sav talent - takvu me majka rodila - i sav dar – za kojekakve igre lopticama! Stoga su veze manekena i nogometaša, kao uzoritih hrvatskih muževa/sportaša i žena/ljepotica, ultima ratio hrvatske društvenosti i paradigmatski društveni model: on zdrav, mlad i bogat, ona lijepa kao naša - e, di to ima i 'ko to može platit! Ima, u Srbiji, na našu sreću i na našu preveliku žalost, ima i u Hrvatskoj.

umjesto zaključka: teniski dokaz božje opstojnosti
via reductio ad absurdum


Unatoč svemu, Hrvatska igra finale Davis cupa sa Slovačkom! Činjenica da finale ne igramo sa SiCG, i to u Beogradu, dokaz je postojanja Boga. Dragoga. Quod erat demonstrandum.

- 00:21 - Komentari (49) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se