NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 12.05.2008.

Misterij Golgothe

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike

Najbolja hrvatska filozofija

Matica hrvatska, Zagreb, 1999.


Nakon dvadeset i dvije godine konačno je tiskano i drugo izdanje jednog od najvažnijih i vjerojatno najboljih filozofskih djela napisanih na hrvatskom jeziku. Treba odmah reći kako ova recenzija ne namjerava biti nekritička apologija Ciprinim Metamorfozama, kao ni stručni znanstveni rad koji bi se u potpunosti usredotočio na navedenu knjigu. Ponajprije, riječ je o toliko intrigantnu i u filozofskom smislu plodotvornu štivu, da u četiri-pet novinskih kartica nije moguće ocrtati sve temeljne Ciprine teze, kao ni zaći u njihovu dublju i suvisliju razradu. Osim toga, širem krugu možebitnih zainteresiranih čitatelja koji se tek sada prvi put susreću s kružnim epohalnim tokom filozofije vjerojatno će od recenzije biti zanimljivije djelo sâmo. Riječ je o knjizi koju mnogi oduševljeni ciprioti i fetišisti henologije u svojim kućnim bibliotekama drže na počasnom mjestu, odmah pokraj Biblije i Tolkiena, pa se tako disertaciji koju je bivši profesor zagrebačkoga Filozofskog fakulteta obranio prije četvrt stoljeća pripisuju neka terapeutska svojstva, kao i ona po kojima to djelo proizvodi čitateljske orgazme filozofijske provenijencije. S druge strane, neki knjigu neopravdano podcjenjuju, pritom se pozivajući na nedostatak originalnosti. Jedno je ipak sigurno — riječ je o djelu koje u nas još nije imalo valjanu i stručnu recepciju (kao i cjelokupni Ciprin opus), te u tom smislu filozofijski relevantno vrednovanje tek slijedi.

Dijalog s misliocima prošlosti

Djelo je ne samo zanimljiv tematski otklon od tada hegemonijske praxis-filozofije nego i vrlo uspješan dodir filozofa i žive filozofije unutar dijaloga (ima ih šest) s misliocima prošlosti. Metamorfoze se bave grčkom filozofijom, i to u poglavljima Bitak i privid (Parmenid), Bitak i bivanje (Heraklit), Bitak i um (Anaksagora), Fysis i nomos (Sokrat), Svijet uma (Platon), Um i znanosti (Aristotel), a knjiga svršava raspravom Vrijeme filozofije. Prvobitno zamišljene kao tetralogija, Metamorfoze metafizike obuhvatile su tek prvi dio posvećen grčkoj metafizici, dočim je metafizika patrističko-helenističkog razdoblja, srednjovjekovna i novovjekovna metafizika ostala tek zamišljeni projekt.

Jedino je pravo filozofijsko pitanje ono o biti i istini filozofije same. A upravo se istina filozofije sastoji u tome da je ona njezina svrha i konačni cilj; štoviše, istine ne samo da nužno ima nego ona nužno jest, usprkos lašcima i »sofistima pod vlašću đavolskom«. Ovdje se nalazi ključno mjesto Ciprina filozofskog opusa — Istina je cjelina, ona je jedna i vječna te se pojavljuje samo u mnoštvu vidova svoga objavljivanja u povijesti. Stoga je ovaj prvi zamišljeni svezak tetralogije tek jedan vid metafizike, onaj koji se, primarno vremenski gledano, objavio starim Grcima. Dakako, ovdje je ključno upravo pitanje (a postavio ga je Hegel) kako je to istina ujedno i vječna i vremenita, kako su dakle mogući različiti oblici pojavljivanja istine u vremenu, odnosno kako je moguća povijesnost filozofije? To pitanje — kako je to moguće da filozofija ima povijest — u cijelosti je problematizirano u završnom tekstu Vrijeme filozofije, koji je tematski i žanrovski poprilično različit od ostatka knjige. U tom gotovo kultnom odjeljku Cipra problem vremenske periodizacije filozofijske povijesti rješava hebdomadičkim mjerama, odnosno razdobljima od sedam vremenskih jedinica unutar kojih se zbiva duhovna povijest filozofije. Za razliku od Hegela, koji je uočio strukturalne sličnosti i paralele između pojedinih razdoblja te ih je podijelio milenaristički (tri puta po tisuću godina), ustrajavajući primarno na pojmu povijesti filozofije kao stupnjevitom slijedu posebnih filozofema obuhvaćenih u cjelinu tek zahvaljujući njegovoj filozofiji koja bi time bila kruna svega, Cipra radi tablicu od četiri puta sedamsto godina koja dakako ne obuhvaća samo razdoblje nakon Hegela, nego vrlo smjelo anticipira pretpostavljivi duhovni razvoj sve do kraja 21. stoljeća. I jednom i drugom konceptu u pozadini stoji determinizam, ali i vrlo lukav uvid da se tijekom povijesti određeni filozofemi ponavljaju u točno određenim razmacima. Tako npr. prvo razdoblje prema Cipri počinje 700. pr. Kr., drugo nulte godine itd., pri čemu se još dijeli na subhebdomade (počeci, prva i druga kriza, prvi i drugi uspon, akme — vrhunac i kraj) — tako se akme druge hebdomade (Augustin) javlja točno sedamsto godina nakon prvog (Aristotel), tisuću četiristo prije četvrtog (Hegel) itd. Povijest filozofije je tako sistematizirana po hebdomadama te gotovo da sliči instant-križaljci koju bi mogao ispuniti svaki dokoni student filozofije. Ipak, stvar je mnogo ozbiljnija — jednostavnije kazano, dometi takve antihilijastičke periodizacije ukazuju na to da filozofija nije stvar prošlosti niti završava s pojedinim razdobljem (i Hegel i Augustin i Aristotel bili su uvjereni da filozofija završava s njima), nego da je razvoj filozofije samo neprekidna metamorfoza jedne te iste bivstvene cjeline istine, samo u različitim varijacijama i preobrazbama. Stoga je ključno pitanje: koji su to principi što upravljaju tim metamorfozama filozofije, i na osnovi kojih načela se jedna te ista istina uvijek javlja u drukčijim oblicima i na drukčiji način?

Logos filozofije, logos objave

Samozakonitost povijesti filozofije kao samorazvitka cjeline duha ujedno je i zakonitost cjelokupnoga duhovnog razvitka svijeta i čovječanstva. Hebdomadički (sedmovjekovljev) sekularni ritam diše tako da svako sljedeće stoljeće ponavlja tendenciju pretprošlog i suprotstavlja se neposredno minulom. Dok je npr. grčkom mišljenju svojstvena zaokupljenost kozmičkom cjelinom, kršćanstvo je mudrost svijeta učinilo ludom (1 Kor 20) te eteričku metafiziku zamijenilo pneumatičkim dualizmom. U idućoj fazi Cipra se gotovo potpuno posvećuje kršćanstvu — problemu Objave, uskrsnuća, gnoze i svjetla, zazivajući jednu moguću i/ili nadolazeću kristocentričnu metafiziku. Za takav je obrat od logosa filozofije ka logosu Objave bilo potrebno da »napustim filozofiju i odam se Dogmi« (v. Nightmare stage sa Željkom Malnarom, zima 1993), pri čemu se dotični »ukotvio u apsolutu« snatreći jednu moguću Synthesis Universalis kao jednu jedinu sveopću i sveobuhvatnu filozofiju bogočovjeka (»manifest jedne filozofije cjeline«). Sve intenzivniji interes za kršćanske teme svjedoče i tekstovi o problematici duše, o Sv. Jeronimu, Autentično biti (Filozofska istraživanja br. 58), ili npr. Bog filozofije (Fil. istr. br. 51). Ovdje još pogotovo treba spomenuti sjajni tekst O genezi čovjekove povijesti, u kojem misterij Golgote emfatički uzdiže kao središnji događaj čovjekove i božanske povijesti, a eshatogenezu (s onu stranu svakog fatalizma ili determinizma) promatra kao božansku dramu svijeta (theatrum mundi divinum) u kojoj čovjek treba prevladati vlastitu ulogu faustovske marionete u rukama Sotone, da bi odigrao ovu nužnu igru »s ovu i s onu stranu prostora i vremena između besmrtnosti i umiranja, duha i prašine, beskrajno razapet na jednom svemirskom križu u čijem središtu iza blistavog sjaja neugasivih krugova kozmičke vatre i na dnu sazvučnog valovlja harmonije sfera prebiva, u najdubljoj tišini i tajanstvu, savršeno ravnodušno prema svemu, jedno neuništivo, jer zauvijek nerođeno srce svjetske ruže« (cit. tekst O genezi ljudske povijesti).

Čitanje s velikim užitkom

Sklonost poetskom izrazu koju zapažamo u novijim tekstovima nipošto ne umanjuje iznimnu Ciprinu sposobnost da o filozofskim problemima piše iznenađujuće lucidno i kompetentno, a sa stilske strane iznimno stilski dotjerano i čitko, za razliku od mnogih naših filozofa kojima je hermetičnost stila izlika za vješto skrivanje vlastite neoriginalnosti, pa čak i dosade koja čitatelja uhvati kad pokuša proniknuti u knjigu koja je zapravo zbirka trostruko prerađenih i dopunjenih tekstova koje je autor prepisao iz nekog njemačkog godišnjaka. Iako Cipra ne pripada onim »zastrašujuće plodnim autorima« (objavio svega jednu knjigu i malo veći broj stručnih članaka), ovo je djelo više nego sjajan prinos onom istinskom, odvažnom filozofiranju koje ne samo što u metodološkom smislu iznosi na vidjelo »duhovno-znanstveni pojam povijesti filozofije« nego se i čita s velikim užitkom i u jednom dahu poput filozofskog krimića s elementima komedije zabuna, u kojem pratimo borbu Sunca i Mjeseca, filoteozofije i ontoteologije, te u sukobu kozmičke i božanske objave (nakon što istina i pričin zamijene identitet) pobjeđuje glavni junak — dotad zaboravljena i tek metafizikom omogućena antropofanijska antropozofija — čovjekova samospoznaja kao duhovna znanost koja je ono pojmovno (logos) zamijenila mudrosnim (sofia).

Unatoč stilski vrlo odmjerenu i na ono filozofski bitno usredotočenu rukopisu, Ciprin se stil u nekim novijim tekstovima nerijetko približava militantnom katolicizmu, te pritom autor kao da uz društvo arhanđela Mihaela nad mrtvim svemirom (entropija) vodi križarsku vojnu protiv Sotone. Videći u katoličkoj crkvi kao »jedinom vidljivom hramu božje nazočnosti« (v. cit. Bog filozofije) mističko tijelo Kristovo kao jedini mogući spas, te ujedno kao psihoterapiju i logoterapiju, Cipra se razotkriva kao kršćanin koji je žrtvovao ono najbolje u filozofiji da bi spasio ono najbolje u religiji, te nije ni čudno da mu tekstovi odišu dehilijastičnim tamjanom koji ponekad znade poprilično zadimiti prostor filozofsko-teološkog diskursa u kojem se tada javljaju apokaliptične vizije. Kao što se u možda najzanimljivijem razdoblju čovječanstva na početku nove ere vodila oštra gigantomahija između mladoga kršćanstva, starog židovstva i zrele grčke filozofije, tako se i u Ciprinim tekstovima zbiva gigantomahija između dobra i zla, filozofije i kršćanstva, ali ovaj put s posljedicama po koherentnost izloženog, tako da situacija u kojoj osoba »sebe oslobodi od sebe« i uroni u ono ništavilo (»strast prema ničem«) završi u metaforičnoj bujnosti i kićenom stilu, koji nažalost i nehotice odvlači pozornost od sadržaja koji je trebao izaći na vidjelo. Naime, u Aristotelovu pojmu dynamis vidjeti Sotonu (v. cit. Nightmare stage), u fin de si#cleu i nadolazećem (sada već došlom) razdoblju nihilizma vidjeti holocid, originalna je i subverzivna filozofska diverzija kojom se izbjegava patetika ponavljanja i banalnosti u koju su ogrezli mnogi filozofi, ali je istodobno i opasnost skliznuća u trenutne improvizacije i dosjetke u kojima se (obratno od Mefista) javlja ona sila koja stvarno želi dobro, ali ispadne zlo. Čitatelj je u tom slučaju uhvaćen u ralje kristologije, a iz toga klinča neće ga spasiti ni pojmovno hrvanje grčko-židovskim stilom, jer je argumentacijska razina sasvim drukčija. To uostalom nije ni bitno — Ciprina je veličina upravo u tome što je u jednom trenutku shvatio da se protiv Anđela Ljepote (Lucifera) ne može boriti filozofijom, nego vjerom i milošću božjom, pa je stoga i žrtvovao filozofiju da bi se odao Dogmi.

Kozmička diverzija

Radikalni se antropocentrizam očituje i u Metamorfozama i u ostalim tekstovima — čovjek ovdje nije tek puka jedinka, već je on »nužna savršena svrha, vrhunac i završetak stvaranja svijeta, uvrnuto ogledalo božanskog života«. Padom u materiju počinje proces kozmičke diverzije, drama u kojoj o bogu odlučuje čovjek jer bez njega ne bi bilo bitke dobra i zla, a ni povijesnosti. Zamijenivši lažno svjetlo za ono istinsko, u čovjeku se rodio osjećaj vlastite moći koja je ujedno i htijenje, volja za mrak, odnosno volja za noć. Oslobođenjem čovjeka ujedno se iskupljuje i Lucifer, koji će se tada ponovno ustoličiti na prijestolju kozmičke ljepote. Što se tiče Cipre, tog daimona hrvatske filozofske scene, čini se da ga je u preraspodjeli odlikovanja nažalost mimoišlo ono koje bi Metamorfoze istaklo kao jednu od najzanimljivijih filozofskih knjiga na domaćem tržištu — štoviše, riječ je pokušaju da filozofija i ono filozofirajuće konačno progovore hrvatskim jezikom. Kako je riječ o osobi specifična stilističkog potencijala, goleme naobrazbe i velike filozofske kompetencije, bila bi prava šteta potencijalnom čitatelju ne preporučiti ovo novo izdanje, uz upozorenje da duhovno oko čitatelj treba usmjeriti upravo na onu erotičku iskru koja zablista na gotovo svakoj stranici, ali ukoliko se pretjerano i nekontrolirano konzumira, čitatelja može zadesiti tragična sudbina poput one koju je proživio sâm autor. Nelagoda proizlazi upravo iz toga što oni koji najdulje i najustrajnije gledaju u svjetlo potonu u mrak. No to je usud koji čeka sve one koji su okusili, da parafraziramo Nietzschea, sudbinu filozofije u tragičkom razdoblju Hrvata.

Tonči Valentić

- 17:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se