NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 28.02.2008.

Je li JNA istjerana iz Slovenije (1991)?

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Imao sam nedavno (meni) zanimljivu raspravu s jednim kolegom o tome je li Jugoslavenska narodna armija (JNA) istjerana iz Slovenije, u onim davnim danima s početka post-jugoslavenskog rata, na ljeto i u ranu jesen 1991. On je smatrao da jest, i zapravo se začudio kad sam to doveo u pitanje. Kao da se nekako ‘podrazumijeva’ da je JNA ne samo istjerana iz Slovenije, nego i izgubila taj rat, a onda potom i sve druge ratove koji su slijedili.
Drugim se ratovima ne bih bavio – jer su oni samo dijelom (i to manjim) ‘ista priča’, ali u slučaju rata u Sloveniji, niti je slovenska vojska (kako ona danas tvrdi) porazila JNA, niti je JNA iz Slovenije istjerana silom oružja. Njoj je, naime, naređeno – odlukom jugoslavenskog Predsjedništva od 18. jula 1991 – da se iz Slovenije povuče u druge krajeve Jugoslavije. S obzirom da je prethodno JNA ne samo uspješno obavila zadatak kojeg je dobila (za 48 sati je zauzela granične prijelaze), nego da je nakon toga (tzv. Brionskim sporazumom od 7. jula 1991.) Slovenija pristala na tromjesečni moratorij na ostvaranje svoje Deklaracije o nezavisnosti, takva je odluka Predsjedništva SFRJ bila potpuno iznenađenje. Evropska zajednica, koja je tada prvi put intervenirala, nije tražila nikakvo povlačenje JNA iz Slovenije, nego samo povlačenje s ulica i ‘terena’ u kasarne.
Dakle, odluka Predsjedništva SFRJ od 18. jula bila je protivna postignutom sporazumu između tadašnje jugoslavenske vlade, Slovenije i predstavnika (trojke) Evropske zajednice. Do te je odluke došlo zato što se u državnom vrhu formirao srpsko-slovenski blok, kojemu su se u toj prilici (po logici ‘da ne kvarimo dogovor’) pridružili i predstavnici Bosne i Hercegovine (Bogić Bogićević) i Makedonije (Vasil Tupurkovski). Jedini koji je glasao protiv bio je hrvatski predstavnik – Stjepan Mesić.
Zašto je sve to važno? Zato što je nakon te odluke došlo do radikalnog zaokreta politike važnih evropskih zemalja u odnosu na jugoslavensku krizu. Sve do tada, nijedna zemlja na svijetu ne podržava secesionizam ni u jednom dijelu nekadašnje Jugoslavije. To uključuje i Njemačku, i Austriju, i Sjedinjene Države. Predstavnicima Slovenije daje se jasno do znanja da jednostrano proglašena nazavisnost neće nikada biti priznata, a da će svaki pokušaj da se izdvoje iz Jugoslavije bez sporazuma biti ‘spušten na tvrdu zemlju’ (tj. da će ih čekati ‘hard landing’). Njemačka se – posredstvom Hansa Dietricha Genschera – u tom trenutku još uvijek oslanja na Antu Markovića i njegovog ministra Budimira Lončara, koji je stari Genscherov prijatelj iz doba dok je bio ambasador Jugoslavije u SR Njemačkoj, a Genscher ministar unutrašnjih poslova (u 70-tim godinama). Evropska zajednica je jedinstvena u pogledu podržavanja ‘jedinstvene i demokratske Jugoslavije’, kako je tu politiku formulirala Amerika. Ona, baš kao i Amerika, strahuje od raspada Jugoslavije, a posebno od rata koji bi tome mogao slijediti.
Međutim, nakon što je samo Predsjedništvo SFRJ donijelo odluku da – bez ikakve stvarne potrebe i bez ikakvog uporišta u jugoslavenskom ustavu, te bez ikakve političke podrške za takvu odluku bilo gdje u svijetu – potpuno povuče vojsku iz Slovenije, stav prema očuvanju Jugoslavije se polako ali sigurno mijenja. Nijemci, Austrijanci i mnogi drugi jednostavno zaključuju da ne mogu biti ‘veći Jugoslaveni od samih Jugoslavena’. Uostalom, kako se moglo očekivati da će oni sad nastaviti svoju politiku protivljenja nezavisnosti Slovenije, kad je samo jugoslavensko Predsjedništvo (i to u omjeru 7 prema 1) glasalo za de facto nezavisnost Slovenije od Jugoslavije?
Ta je odluka jugoslavenskog Predsjedništva bila ključan događaj sa stanovišta daljnjeg razvoja situacije. Jednom kad je vojska napustila Sloveniju (disciplinirano, i protiv svoje volje) izvršavajući formalno naredbu Predsjedništva SFRJ (a u stvari politički dogovor Srba i Slovenaca u tom Predsjedništvu), pojavili su se – sasvim očekivano – zahtjevi za daljnjim povlačenjima: prvo iz Hrvatske, a poslije i iz Makedonije, Bosne i Hercegovine i drugih krajeva. Odluka Predsjedništva unijela je, povrh toga, toliku konfuziju u redove same JNA, da se ona nikada nakon toga nije uspjela oporaviti, niti definirati gdje su granice te nove države za koju se borila.
U tvrdnji da je vojska bila ‘vojno poražena’ i potom ‘silom istjerana’ iz Slovenije, gubi se ne samo kronologija i istina, nego se i zaboravlja gdje leži stvarni korijen i uzrok kasnijih problema. Time se, zapravo, doprinosi jednoj vrsti ‘amnestije’ onih snaga u tadašnjoj Jugoslaviji koje su na riječima štitile Jugoslaviju, a na djelu zapravo omogućile da se ona raspadne.



- 05:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se