NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 31.10.2007.

Ugo Vlaisavljević

ARHIPELAG LEPOGLAVA

Image and video hosting by TinyPic

Istaknuti profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i autor knjige Lepoglava i univerziteti. Ogled iz političke antropologije govori o odnosima znanja i vlasti u (post)komunizmu; ulozi kazamata u formiranju socijalističkih vođa i nužnosti repolitizacije obrazovnih institucija

Rade Dragojević

Razgovarali smo sa sarajevskim profesorom i filozofom Ugom Vlaisavljevićem prilikom njegova boravka u Zagrebu, gdje je održao predavanje Komunistički humanizam i produkcija novih ljudi. Osim toga predavanja, kao poticaj za razgovor poslužila je i njegova knjiga zanimljiva naslova Lepoglava i univerziteti. Ogled iz političke antropologije. S pogledom na francusku filozofiju, posebno na Derridu i Foucaulta, autor u knjizi na rijetko zanimljiv način govori o ulozi kazamata u formiranju političkih figura socijalističke Jugoslavije, te o subhumanizaciji neprijatelja u slučaju nove Jugoslavije. Dok je, dakle, Lepoglava bio univerzitet za nove komunističke lidere, dotle je Goli otok bio, kako kaže autor, zoološki vrt, mjesto bestijalnosti. Bilo je još riječi i o situaciji na ovdašnjim univerzitetima i ulozi rata u legitimiranju današnjih ideologija.

Tiranija obrazovnih institucija

Koja je bila vaša glavna motivacija za pisanje knjige Lepoglava i univerzitet?

- Glavni motiv za pisanje ove knjige bilo je izvjesno iskustvo akademske zajednice. Ono je, naime, za mene bilo negativno od samog početka. Prošao sam sve hijerarhijske faze i stupnjeve, od uspješnog studenta, asistenture, pa dosad, do izbora za redovnog profesora. Posrijedi je, dakle, jedna nelagodnost u obrazovnoj instituciji tipa kakav je univerzitet, iako se ta nelagodnost zapravo samo nadovezuje na cjelokupno iskustvo školovanja ili obrazovanja kao takvog i koje teče od vrtića do sadašnje pozicije. Knjiga je, dakle, vrsta artikulacije tog negativnog iskustva. Najprije sam to intuitivno osjećao, bila je to vrsta iskustva koje nisam nalazio kod drugih ljudi i nisam imao mogućnosti da s drugima o tome raspravim. S druge strane, knjiga je rezultat iskustva koje se očituje kroz promjenu dvaju poredaka, dvaju režima, a ta tranzicija se jako puno nadovezuje na obrazovne institucije. Poznato je, naime, da se nacionalizam zasniva na obrazovnim institucijama, te da univerzitet tu igra posebnu ulogu. Izazov je dakle bio analizirati tu političku rekonstrukciju. U podlozi knjige se osjeti, dakako, i literatura, prije svega, Foucault i Derrida.

Može li se reći da je socijalistička Jugoslavija rođena iz duha Lepoglave?

- Da, na izvjestan način bi se to tako moglo reći. Tu sam pokušao analizirati jedan tipični subjektivitet prethodnog režima. To je fukoovska tema u pravom smislu te riječi. U Kardeljevim analizama obrazovnih institucija postoji stalno inzistiranje da univerzitet nikako ne smije biti subjektivistička konstrukcija, to je upravo njegova sintagma. Pa se onda ta subjektivistička konstrukcija obično pridodavala avangardi, koju, dakako, predstavlja Komunistička partija. Tada dobivate stav koji kod Kardelja ostaje nerazrješiv, pa ga odmah imenuje kao dijalektički, i gdje se pokušavalo locirati mjesto znanja i znanosti u odnosu na kom-partiju, pogotovo odnos komunističkog vodstva u odnosu na znanost. S jedne strane, moralo se reći da znanost ima ulogu da osvjetljava put i da predvodi, a s druge strane, to se nikako ne smije dopustiti znanosti, već se ponavljalo kako na jedini ispravan put mora voditi komunistička avangarda. Pokušao sam, dakle, ukazati na jedan simptom koji odražava mjesto subjektiviteta unutar institucionalne konstrukcije - političke i ideološke - komunističkog sistema. Taj subjektivitet pronalazim u njegovom vodstvu, te smatram da je za formiranje stavova kod vodstva naročito važno bilo iskustvo robije političkih komunističkih vođa.

Kazamati kao univerziteti

Na primjeru jednog teoretičara - Moše Pijade i jednog praktičara - Josipa Broza pokazujete da su kazamati monarhističke Jugoslavije bili svojevrsni komunistički univerziteti.

- Pokušavao sam se hvatati doslovno za ono što su protagonisti sami govorili o svom iskustvu zatvorenosti i utamničenja. Oni su upravo govorili da su za njih te robijašnice bili svojevrsni univerziteti, iz čega slijedi i sintagma o narodnim univerzitetima. Na njima narod nije robijao, ali jesu narodne vođe. U tom smislu, postoji jedna reproprijacija po kojoj je naše iskustvo u stvari iskustvo naroda. Posrijedi je jedna alegorija koja se proteže na čitavu populaciju u smislu da je iskustvo ranog kapitalizma bilo praktički iskustvo tamnovanja čitavog naroda.

Za komunističke kazamate, poput Golog otoka, ne može se reći da su bili univerziteti?

- Komunistički režim, za razliku od ranokapitalističkog, nije mogao dopustiti postojanje one moderne uloge zatvaranja, a to je preodgoj ili humanizacija. Rani komunistički poredak - za koji će Foucault reći da nema ni jednog komunističkog režima koji tada nije iznjedrio konc-logore - ne može se izgraditi bez tih praznina. Tu situaciju sam analizirao kao nemogućnost humanizacije unutar zatvora. Najkraći bi odgovor glasio da politički zatvorenici nisu mogli biti smješteni, locirani u području humanosti, barem ne u tvrdoj, ranoj fazi komunizma. Jednostavno, politički protivnik nikako tada nije mogao biti smješten u registru humanosti i otuda taj zvjerski odnos prema njima. Politički zatvorenik je bio tada tretiran kao subhumano biće. U tom sam smislu Goli otok i odredio kao neku vrstu zoološkog vrta.

Tu spajate dva otoka, na Golom su politički zatvorenici, a na Brijunima stoluje gospodar nad njihovim životima?

- Postoji tu cijeli jedan arhipelag. Cijela ideja jest da se režim analizira kao jedan otok. On je imao neku svoju samosvijest koja je govorila da Jugoslavija nije ni na istoku ni na zapadu, da negdje lebdi i da predstavlja model kopna koje tek treba da dođe. Tu postoji svojevrsna imaginarna topologija, unutar koje se nalazi ta jedna arhipelaška situacija. Posvećeni otok, otok samog vođe su Brijuni. Tu je, zatim, otok s ljudima koji su na najbolji način pozvani da tumače historijsko iskustvo komunizma, to je Korčula s Korčulanskom ljetnom školom i praksisovcima, i to je, naravno, Goli otok, kao najnemogućiji otok, čak kao utopijsko mjesto.

Kontinuitet etnopolitike

Kakve su zatvorske škole završili postkomunistički vođe poput Franje Tuđmana ili Alije Izetbegovića?

- U jednom razgovoru u povodu knjige kazao sam da bi to tek trebalo da bude tema neke nove knjige. Imate jedan opći iskaz koji kaže da se nedemokratski režimi mijenjaju nasilnim putem, a imate i historijsko iskustvo koje kaže da je svaka vladajuća garnitura zapravo bivša zatvorenička. Zanimljivo je spomenuti da Izetbegović, kad govori o svom zatvorskom životu, priča kako je u zatvoru izučavao Kanta i da ga je naročito interesiralo pitanje antinomija kod Kanta. Zanimljivo je, dakle, da on preuzima potpuno isti model kao Tito ili Moša Pijade. U zatvoru iščitava filozofiju i pokušava pokazati da on, usprkos komunističkom režimu, nije kriminalac nego pravi politički zatvorenik.

Što je 1968. značila za jugoslavenske univerzitete?

- Tu godinu najčešće promatramo kao jedan povlašteni događaj od kojeg bi se mogao dekonstruirati čitav sistem. Promatram ga, rekao bih na jedan uzvodan način, dakle, prkoseći općem mnijenju, i interpretiram ga kao događaj koji prati logiku samog sistema, naime logiku koja je upravo krenula s Lepoglavom. To je logika humaniziranja i logika povezivanja znanja i moći. U toj povezanosti znanja i moći 1968. je predstavljala jedan pokušaj učvršćivanja vladajućeg sistema, upravo njegovih pravih izvorišta.

Je li 1971. na hrvatskom sveučilištu bila naznaka devedesetih?

- Sigurno tu postoji jak kontinuitet. Inače, u jednoj knjizi koja tek treba izaći upravo inzistiram na permanenciji etnopolitike. Pokazujem, zapravo, da je cijeli komunistički režim bio zasnovan na svojevrsnoj etnopolitici, da nema nikakvog diskontinuiteta tzv. postkomunističkog entonacionalizma i komunističke ideologije.

Repolitizacija obrazovanja

Dakle, o društvenim fakultetima ne može se samo danas govoriti kao etnociziranima, nego je tako od ranije?

- Upravo tako. Postoje dva razumijevanja etničkoga. Danas dominatno razumijevanje etničkoga briše onaj prethodni pojam kao neetničko. Ono što je izgledalo kao jedna parola - bratstvo-jedinstvo - otkriva zapravo snažnu etničku paradigmu prethodnog sistema. Najlakše se može objasniti time da socijalistička revolucija nije mogla imati svoj vlastiti događaj. Ona je interpretirana upravo kao narodnooslobodilačka borba. I obratno, od NOB-a, koji je imao toliko elemenata građanskog rata, toliko elementa etničkog oslobađanja, identifikacije, preporoda nacije i slično, trebalo je uzeti taj siloviti ratni sukob kao neku vrstu revolucionarnog događaja. U tom prepletanju se zapravo pokazalo da je onaj istinski subjekt, javni i službeni subjektivitet komunističke revolucije, a to su proleteri, nije mogao da funkcionira kao takav. Morao je, dakle, imati jednu nadopunu. Tu imate tipično deridijansku logiku nadopunjavanja. Proleteri, dakle, nisu mogli biti nosioci pretpodnog režima, odnosno to nisu mogli činiti bez nadopune bratstva etniciteta i etničkih zajednica. To kalemljenje i nadopunjavanje pokazuje kontinuitet jedne politike. Proleteri su devedesetih nestali, pa je proradila druga potka, premda i tu imamo svojevrsne nadopune u pojmu građanstva, na čemu posebno nastoji politička filozofija devedesetih. Moderni koncept nacije traži da se etničko uvijek kalemi i nadopunjuje i da se pokazuje u drugim formama, uglavnom, političkim formama.

Jesu li Fakultet političkih znanosti u Sarajevu osnovali političari i politika?

- Negdje šezdesetih godina počinje taj otklon od tvrdog, dogmatskog ili klasičnog komunizma, koji je podrazumijevao prije spomenutu dehumanizaciju protivnika. Sistem se, dakle, sofisticira, zatvori dobivaju klasičnu ulogu, a politički se protivnici pokušavaju uključiti u sistem. U polju znanja interesantna je linija koja dijeli Filozofske fakultete i novosnovane Fakultete političkih znanosti. To je faza u kojoj je bilo moguće da Filozofski fakulteti postanu otoci i da počnu funkcionirati po svom vlastitom telosu, telosu znanja. Zato će Kardelj i kazati tih šezdesetih godina za filozofske fakultete kako tamo postoje neki profesori koji razvijaju svoje privatne teorije, a mi to, je li, ne bi trebali dopustiti. Kao da ne znaju da je u stvarnosti socijalističko samoupravljanje jedini veliki događaj.

Kakvo je stanje univerziteta u BiH, i predstoji li mu reforma?

- Reformski pokušaju su karakteristični za čitavu regiju. Riječ je o važnim pokušajima reformiranja univerziteta s pogledom na Bolonjsku deklaraciju.

Je li Bolonjska deklaracija pokušaj amerikanizacije evropskog sveučilišta?

- To je prilika za, s jedne strane, dezidelogizaciju sveučilišta i općenito obrazovnih institucija, a s druge strane, prilika je to za istinsku politizaciju univerziteta. To bi moglo biti izvedeno na način američkih univerziteta na kojima političari gostuju i izlažu ono čime se bave i tako dolaze pod udar kritike ili bivaju podvrgnuti raspravama akademske zajednice. Nama nedostaje upravo takav tip repolitizacije, naročito danas nakon jedne jake politizacije, koja je ipak podrazumijevala udaljenost fakulteta od političkog života.

Rat kao najveći kulturni događaj

Postoji li opasnost od ulaska kapitala na univerzitete?

- Postoji jedna točka u kojoj ne bi bilo loše da se napokon nakon dugog vremena realnih režima, režima velikih imaginacija i paranoidnosti, možda dogodi to povezivanje kapitala s univerzitetom. Mislim da to ne bi bilo loše. Recimo, za BiH bi u ovom trenutku otvaranje institucija s privatnim kapitalom u okviru obrazovanja bilo blagotvorno, čak bi to bila jedna vrsta subverzije. Time bi se, zapravo, narušila situacija u kojoj postoji još jako ideološko povezivanje znanosti i ideologije naročito u nekim predmetima i pravcima kao što su historija, filozofija ili teorija književnosti.

Govorite o resocijalizaciji univerziteta. Što bi to bilo?

- O radu na ovoj knjizi mogu govoriti i kao o istraživanju. Tako sam u jednom momentu rada na knjizi opazio nešto što sam davno trebao uočiti. Naime, da univerzitetima koji imaju relativno kratku povijest, nedostaje jedna važna stvar, možda čak i najvažnija, nedostaje im bilo koja socijalna forma. Riječ je o akademskim građanima, profesorima, nazovite ih kako hoćete, koji nikada nisu bili socijalizirani, koji se nikada nisu pojavili kao određena zajednica.

Je li Filozofski fakultet mjesto kritičke misli?

- Neki su moji čitaoci primijetili da drugi dio knjige nije tako dobar kao prvi, jer se tu na jedan naivan način pojavljujem kao normativator. Kad hoćete da djelujete politički, onda tu normativnost morate smjestiti na jasan i pomalo naivan način. Tu sam se, dakle, uistinu držao toga da FF kao i FPZ trebaju funkcionirati kao forumi kritičke misli. Ono što se, recimo, danas dešava s parlamentom BiH-a, koji bi trebao biti politički forum, a to ne uspijeva, pokazuje da ne možete imati parlament koji funkcionira kao mjesto javne rasprave, a da u isto vrijeme imate univerzitet koji je despotski.

Ima li ovaj zadnji rat otprilike onu ulogu kakvu je ima NOB, naime, ulogu potvrđivanja službene ideologije?

- Prije nekoliko godina napisao sam jedan članak, za koji su mnogi smatrali da je i sam naslov bio nepristojan. No, mislio sam da je trebalo na taj način uzdrmati čitateljstvo i pokušati pokazati jednu izvjesnu svijest o ulozi rata. Naslovio sam taj članak Rat kao najveći kulturni događaj. Htio sam pokazati da nema ni jedne promjene režima na ovim prostorima, ni jedne promjene interpretacije literature, ni jedne promjene svijesti, ni jedne smjene ideologija, a da se to nije najprije odigralo kroz ratni događaj. Rat je u tom smislu konstitutivan i za identitete i za političke sisteme i za socijalne forme. Rat funkcionira, s jedne strane, epski predmoderno, a s druge strane unosi moderni kalendar, kroz radikalno moderno započinjanje računanje vremena. U interpretaciji koja ide iza fasade svega toga, vidi se kako se i u primjeru onog rata i ovog zadnjeg koristi potpuno isti instrumentarij i isti način interpretacije i uvjeren sam da se to događa nesvjesno.

Istočnoevropski profesori kao generali

Je li ona nelagoda u obrazovanju s početka rata prisutna kod vas i danas?

- I dan danas me strah vlastitog statusa, kao i kolega koje susrećem na hodnicima. Netko je primijetio da su svi istočnoevropski profesori poput generala. Oni nose sa sobom jednu vrstu straha koji šire oko sebe. Imam vrlo ohrabrujuća iskustva u radu sa studentima, i ne bih ostao na Filozofskom fakultetu da nije tako. Ono što izaziva najveću nelagodu jest u stvari to da oni ne dobivaju ono što bi mogli dobiti. Ono što oni uče daleko je od onoga što bi trebali učiti. Univerziteti, ne samo u BiH nego i šire, mjesta su gotovog znanja. Obaveza koja je tipična za univerzitete, posebno strane - koncept istraživanja - jest da svaki put kao profesor izlažete nešto novo, da u studentima ne gledate učenike, već suistraživače. To je, dakle, za vas kao profesora, prva zajednica kojoj izlažete rezultate svog rada, i kroz koju sve to propitujete. U nas se događaju posve opozitne stvari tome, verificiraju se programi koji traju po dvadeset godina, što debilizira profesore, ili ih tjera da budu subverzivni. Zamislite čovjeka koji predaje dvadeset godina jedno te isto.

- 17:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se