NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 08.05.2007.

JE LI dr.FRANJO TUĐMAN BIO SURADNIK UDBE?

BRANKO SALAJ OPISUJE TUĐMANOV PUT U ŠVEDSKU SEDAMDESETIH!

Mom prijatelju, Mati Babiću, u emigraciji

Sve što mušarac treba znati jesu povijest, francuski i mačevanje!, savršeno je točna opaska neke njemačke sapunice.
Velik narod, ti Nijemci: čak i u sapunicama izgovaraju rečenice dostojne šutnje jednog Hölderlina.
Tekstovi koji neposredno prethode i sljede, odgovor su na nagovor ovog izazova: pokušaj su prepoznavanja vremena u prostoru koji nastavamo, naše povijesti.
(Povijesti koju, kako je kazao Sir Churchill, Balkan proizvodi u prevelikim količinama, o čemu svjedoče nepregledna groblja.)
Obiluju prvi put zapisanom usmenom predajom: štošta je od toga znano, ali kao urbana legenda, mit, priča, teorija zajvere ili zajverenički plan...sve u svemu, pune su gromopucateljnih riječi i zajapurene retorike, kojoj je možda jedina vrlina strast. Ne želim kazati da su ovi navodi neprovjereni: a, ne, to ne!: danas su moguće teško ili gotovo neprovjerljivi, jer su protagonisti tih događaja ili mrtvi ili nepovjerljivi, ali neprovjereni nisu: jednom je sve ovo bilo propitano, prokušano, provjereno.
Tekstovi su neredigirani: donijeti su kako su zapisani, u dahu, u žurbi da se uhvati misao, u najboljoj namjeri.
Da se o ovim temama i inače ne govori, gotovo je samorazumljivo: i za manje znale su u ovom podneblju pasti glave, jer ovo su upravo priče o tome kako su nebrojene glave morale pasti, da bi se neke sačuvale.
Dr.Franjo Tuđman bio je izuzetno podcjenjen povijesničar i državnik: Franjo Tuđman je znao što malo tko zna, ili se usuđuje kazati: znao je za ulogu Zla, on bi kazao: zlosilja!
Papa Ivan Pavao II uči da tko Sotonu ne doživljavao osobno - ...i otrgni nas od Zlog! - taj ne vjeruje, nije katolički vjernik!
Ne znam je li Franjo Tuđmano vjerovao u osobnost radikalnog Zla, ali da je za njegovu ulogu u svjetskoj posvijesti i predobro znao, sasvim sam siguran.
Konačno, da odgovorim na naslovno pitanje: Da, Tuđman je zasigurno u okviru Krajačićevog cerclea radio na disoluciji Jugoslavije s vodećim ljudima komunističke tajne policije. A s kim bi drugim?
When the going gets tough, the tough get going.
Lišene strasti, ove su krivovjerne mise savršeno instruktivne: nose okus drevnijeg, postojanijeg svijeta, okus saga, okus Stoe: s onu stranu dobra i zla, ljudi su napravili što su morali.
Neka im je vječna slava!


Image and video hosting by TinyPic

Sve je počelo sasvim nedužno: Željko Peratović je recenzirao "Život s Francekom" rekavši:"A obzirom na biografiju Bandićevog političkog uzora dr. Franje Tuđmana, kojem je udovica Ankica posvetila "Život s Francekom", strašno me zanima je li autorica vjerno opisala okolnosti i načine na koje je poznati komunistički funkcionar olakšavao Tuđmanovo tamnovanje i uopće disidentski položaj u SRH."

Je, onda je uletio Dragi blog, i tu je počeo Sudnji dan i noć:

Gospođa Ankica zasigurno nije napisala niti jednog jedinog slova o presudnim događajima života njenog pokojnog supruga, prvog hrvatskog predsjednika, dr.Franje Tuđmana, jer, da je, uništila bi i ovaj preostatak poštovanja spram njegova imena, lika i djela koji gaje deklasirani pobornici tog opusa. Možda bi gospođa Ankica mogla prozboriti ponešto o publicističkom radu svoga supruga u desetljećima prije angažmana oko jasenovačkih žrtava. Ili, zašto ne kaže riječ dvije o intelektualnom kružoku Steve Krajačića, od kojega je njenog supruga dijelio isti onaj plot koji ga je spajao s Josipom Manolićem (vidi: intevju Josipa Manolića i Davora Glavaša, Feral, 1998.); možda bi iz kasnijih godina mogla izdvojiti slavna putovanja pukovniku Babiću i Bruni Bušiću, dok hrvatska inteligencija trune po zatvorima; pa čak i ono Titovo: Tuđmanu ne pakovati!, nije nezanimljiv motiv zasebnog pojašnjenja odnosa druga Tite šepavog, i njegovog mlađahnog majora (a ne generala, kako se krivo tumači!) koji je netom oženio drugaricu personalku Ankicu...Uglavnom, prestanite nas zajebavati ovim fikcionaliziranim biografijama i posthumnim korekcijama životopisa ljudi koji su za života živjeli najmanje dva života! Gospodin dr.Franjo Tuđman, baš kao i ini protagonisti događaja s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća - kao što pokazuju svi Perkovići, Manolići i drugi - surađivao je s onim režimom u najtješnjoj mogućoj mjeri, pripremajući pod budnim okom SDB-a i u suradnji s vodećim ljudima tajne policije Jugoslavije njenu disoluciju. Recimo, gospođa je Ankica zasigurno sto puta čula ono što je njezin suprug kazao sedamdesetih Miki Tripalu, vozeći se s njime u automobilu iz Slavonskoga Broda: Vidjet ćete, bez mene se ovdje za dvadeset godina ništa neće dešavati!
Da, znao je Franjo, jer je naprosto već tada u krugu oko Steve Krajačića politiku bistrilo društvo koje će devedesetih preuzeti kormilo države: Tuđman, Manolić, Mesić kojega Tuđmanu dovodi upravo Joža, pa onda drugi Joža, Boljkovac naravno... E, o tome će se valjda pisati tek kad svi protagonisti tih događaja pomru, jer drugačije nije moguće: inače bi umro onaj koji bi o tome objavio knjigu ma i desetinu obima ove tvrdoukoričene gospođe Ankice. O Tuđmanovom životu zapravo se unatoč tim svim biografijama ništa ne zna, jer se u bitnom ništa ne smije znati: njegov sin, ovaj pametniji i čestitiji, Miroslav, poriče da je stari ikada bio do Bušića, a na rastanku od posmrtnih Bruninih ostataka Ljerka Mintas Hodak drži govor u kojem evocira upravo tu 'nepostojeću' putešestviju iz ne tako daleke 1976.! Farsično, zar ne!? (Dragi Blog 01.12.2006. 02:22)
P.S.
Ako nekome ne bi moguće bio odmah i istom jasan razlog angažmana Udbe (čitaj: SDS, SDB, KOS, KOG...) oko disolucije Jugoslavije, evo što o tome kaže dokument Službe državne bezbednosti, koji iz Ministarstva obrane RH putuje do SDB-a, u Beograd, kao kolegijalno objašnjenje i opravdanje:" Alfa i Omega jugoslavenske UDB-e STANKO ČOLAK rekao mi je prije dva mjeseca slijedeće: "KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi UDBAŠI i KOSOVCI bili bi poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu." U potpisu je, jasno, Željkov liebling i gegenspieler, notorni Josip Perković, brigadir.
Možda bi i o tome gospođa Ankica mogla napisati pokoju - pa barem onu o arhivi Udbe koju je brigadir stavio na raspolaganja Hrvatskoj, kako glasi službena, pardon: zvanična verzija alibija tog svevremenog Balkanskog Bonda.

Dragi Blog 01.12.2006. 02:30)

Ne to je Žac spomenuo da Baka Ankica podupira Glavaša, pa se Dragi blog opet uzjogunio:

Žac, evo dolje, 4. prosinca u 8 sati i 42 minute, ja sam po ne znam koji put to o čemu Ankica sada priča napisao ovako: Ako je Branimir Glavaš za nešto nesumnjivo kriv, onda je njegov arhizločin upravo u toj svjesnoj pripadnosti - ta, on je ZNAO sve spletke oko marginalizacije Veselice i dovođenja Tuđmana na vlast, jer su upravo njegovi suborci hitali iz Osijeka na igralište Borca, čime je Glavaš po prvi put odredio sudbinu HDZ-a - od samoga početka fingiranom, lažnom nacionalnom pokretu, u kojemu je nacionalizam bio samo izlika, mamac i cover: iznutra, u arkanskim predjelima jezgre pokreta, carevali su članovi Kružoka Steve Krajačića!
Jasno, to i nije nikakvo otkriće, i zaista se čudim opaskama:... a ja misli da nešto znam!, jer ako se već ne čitaju knjige (a tko bi zapravo čitao Šošića), ona je moguće pitati HDZ-ovce, pa će se od svakog onog tko ima ikakve veze s 1989. godinom čuti ista ta priča. Glavaš je dakle dva puta učinio jedno te isto: prvi put na igralištu Borca, a drugi puta na saboru diferencijacije, kad je podržao Sanadera; oba je puta njegov tim usmjerio tok povijesti HDZ-a, i, time i Hrvatske.
Nego, Gandalfarija, ako baš želiš pikanteriju za laku noć, evo jedne uzgredne pričice o osnutku HDZ-a.
1994. godine osniva se - registrira se, da budem sasvim precizan - HND; Mesić i Manolić okupljaju društvo u Frankopanskoj, muvaju se različiti ljudi, i, jednog dokonog popodneva, sjedim ja sa starinom Josipom Manolićem i časkam; rekli bismo: aktualni sat. Joža je uvijek bio pribran čovjek, viđao sam ga i za uspona i za padova (malo je bio potresen kad je Tuđman kresao grane pa otpilio i Šeksa i njega, ali, ni to ga nije izbacilo iz takta), ali, ovaj je put iz nekog razloga - ne mislim na generalne razloge secesije od Tuđmana, mislim na neki prigodan, dnevni razlog koji ga je iziritirao - bio na rubu živaca. Prvi put otkako ga znam! I, odjednom će ti, ali baš out of the blue, nemotivirano i kao grom iz vedra neba, starina Jožica meni: A što se Tuđmana tiče, mogli bi se mi porazgovarati tko se tu kome pridružio! Mene kao da je gorespomenuti grom ošinuo! Naime, iako mi je već davno prije počelo svitati da tu nešto ne štima, da tu mene netko jebe i laže u pogledu datuma poznanstava (Joža je javno, u tv-emisijama još 1992. tvrdio da Tuđmana zna ovlaš, onako, preko plota, iz druge polovine osamdesetih!, da bi se kasnije ispostavilo da se znaju pouzdano iz 1942., kad Joža Tuđmana šalje u partizane, dok Mesić i Degoricija tvrde da se znaju i otprije, iz 1938., što Joža negira) u tom mi je trenutku cijeli svijet izgledao kao prevrnut brot: strop i lusteri dolje, parketi gore! Da sada ne načinjem ovu temu, koju bih mogao elaborirati kasnijim dopunama i raspitivanjima, ali, presudno je dakle to: Tko je zapravo organizirao tu jezgru koja je preuzela HDZ? Jer, HDZ nije bio nikakav slučajan, nasumičan pokret! Očito, i Tuđmanova putovanja o kojima je Željko toliko puta pisao, i ona iz sedamdesetih o kojima sam ja govorio, o opaska Mike Tripala da mu je Tuki jasno dao do znanja još sedamdesetih da se ovdje kroz 20 godina bez njega ništa ne će događati, kao i niz drugih detalja, sve to dakle otkriva brižnu dugogodišnju pripremu. No, to pitanje nije samo stvar kulturnopovijesnog cjepidlačenja: riječ je o presudnom podatku hrvatske novije povijesti! Tko je zapravo činio taj intelektualni kružok Steve Krajačića, o kojemu Manolić govori recimo u intervjuu iz 1998. Davoru Glavašu, u Feral Tribuneu, kako to da ti dečki koji žive u dvije susjedne kuće preuzimaju organizaciju cijelog jednog nacionalnog pokreta, kako to da ih ne samo Udba - da postanemo ozbiljni - nego i jugoslavenska politika tolerira i, štoviše, potstiće, kako to da je tu i Stipe, čijega je oca Joža poznavao također još iz ratnog vremena, kako to da tu nema ni Savke ni Mike, u koje se Hrvatska zaklinjala dvadesetak godina prije, itd.itd.? Osim mene, eto, o tome ne piše ama baš nitko, baš kao što ovdje nitko ni jednom jedinom slikom ili riječi nije, primjerice, obilježio 35 godina početka studentskih štrajkova maspoka! Nevjerojatna zemlja! Ovdje se ni o čemu što je zaista stvaralo i gradilo našu povijest ne smije ni zucnuti! Istražiti razloge te šutnje bio bi najkorisniji posao koji onaj tko je za tu povijest, ali i za našu današnjicu zbiljski zainteresiran, može poduzeti.

Dragi Blog 07.12.2006. 00:01

Žac, koji je upravo čitao Baka Ankičinu knjigu, tuži se i jadikuje:
"Dragi Blog, prestrašno. Ankica piše o Tuđmanovom ilegalnom boravku u Parizu 1977. kad je sreo Brunu Bušića godinu dana pred atentatat te navodi da je Francek iste godine ilegalno boravio i u Švedskoj. Jesi mi ti Dragi Blože pričao o ileganom boravku u Parizu, a da ti je o tome govorio Vlado Gotovac?
Za Švedsku ću se morati raspitati kod Nikole Mastrovića i Tončija Percana. A Što se tiče tko je bio prije, kaže jedna verzija da su njemački agenti Boljkovac i Manolić (Krajačićeva ekipa) zasjedali kod generala Ivana Denca. Onda su se njih tri dogovorila da isfuraju Tuđmana, pa ih Tuki zeznuo i okrenuo se Norvalovcima."

45 lines 07.12.2006. 23:55

E, tu je Dragi blog podivljao!

Žac, idemo polako: Kao što možeš provjeriti na svome blogu, ja već dvije godine, kad tema dopušta, opetujem taj Tuđmanov put iz 1976., samo i jedino zato jer ga se prešućuje i taji, iz očitih i shvatiljivih razloga: naime, na spomen tog puta prva je asocijacija: Čekaj, pa kako je to Tuđman putovao u drugoj polovini sedamdesetih, a već je desetak godina prije bio na crnoj listi udbe, partije, režima...= Jugoslavije!? O toj zgodi govori nepouzdani BV u svojoj knjizi o Udbi, ali, kolikogod Božo bio nepouzdan svjedok, ipak se o tom podatku koji govori o Tuđmanovom susretu s Bušićem ali i starim HSS-ovcem, pukovnikom Babićem, može razgovarati s Tuđmanovim bližnjima: ja sam razgovarao s Manolićem, Pašalićem, a o tome su nešto rekli i Ljerka Mintas-Hodak kao i Miroslav Tuđman. Miroslav se pravi kao da, ili zaista ništa ne zna. Ljerka je na ispračaju Bušićevi zemnih ostataka prizvala u sjećanje i taj razgovor Tuđmana i Bruna, i to pred stotinama svjedoka na Mirogoju! Pašalić tvrdi da mu je stari kazao kako je jednom prošvercan u gepeku (možda je to bila junačka verzija za Ivića, da se puše i paunira), a drugi put je kao putovao s lažnom putovnicom. Joža mi tvrdi da su oba puta bila s lažnim putovnicama. In summa: puta je bilo; očito, putovalo se normalno, jer, priča o lažnim putovnicama ne drži vodu! Ta, tko bi to falsificirao Tuđmanu lažnu putovnicu 1976.godine, i tko bi previdio njegovo prekogranično izbivanje u situaciji kad se znalo tko je koji vic ispričao sinoć u Gradskoj ili kod Pere ustaše!? S druge strane, Tuđman i Manolić dakle već su najmanje 34 godine skupa - ako je 1942. inicijalna godina, kad Manolić šalje Tuđmana na Bilogoru, u partizane - stanuju kuća do kuće, i nitko me živ ne može uvjeriti da njih dvojica, skupa sa Stevom Krajačićem i svime što je to značilo - za neobavještene, jebiga: Stevo je osiguravao Titu Brijune za smjene Rankovića, dakle, to je dovoljno da zamislite kojega je ranga taj fucker bio, ako i nije bio mali bog, kako je na samrti rekao Duhačeku - uzgajaju šampinjone, igraju šah i ne snuju ama baš ništa nego kako će cisternom i ovoga vikenda u Stevin bazen dopremiti čistu morsku vodu!
Dakle, Tuki je putovao, to je pouzdanno, a sada samo ostaje istražiti koliko, kako i gdje.
O putu u Švedsku niša ne znam, iako bi i meni Nikola štošta rekao, a ako je Percan iz Raklja, porco dio, morao bi mi sve ispričati. Gotovac mi o Tuđmanovim putovanjima nije govorio, nego mi je Mika Tripalo ispričao onu dogodovštinu koju sam također više puta citirao: vozili su se sedamdesetih on i Tuđman iz Slavonskoga broda, sjedeći na zadnje sjedištu auta. Pričaju o koječemu, kadli će Franjo: "Vidjet ćete, za dvadeset godina ovdje se ništa bez mene neće događati!". Tripalo mi je to ispričao posve siguran u Franjinu duboku uronjenost u tu nevjerojatnu jugoslavensku kabalu koja je, o tome pak govori i Dule Bilandžić, još šezdesetih bila svjesna nužnosti raspada Jugoslavije: on tvrdi da je to jasno uviđao i glasno izgovarao Kardelj, a da ni Tito nije osporavao te uvide. Jednom ću nešto napraviti s Duškom na tu temu, a vjerujem da bi i tebi štošta kazao kad bi mu došao s pripremljenim konkretnim pitanjima. Da su Joža & Joža imali veze s BND-om, to je vjerojatno općepoznata činjenica, jer su je i jedan i drugi, Boljkovac više Manolić manje, potvrdili; prvi i javno, u intervjuima, višekratno. O toj sesiji s Ivanom Dencom ne znam ništa, ali, Tuđmanov otklon od Mesića i Manolića malo je složenija stvar.
Najprije, nije bilo nikakvog otklona: to govorim iz prve ruke i kao svjedok. Sve je počelo, ideološki gledano vrlo rano, još 1991., ako ne i ranije, ali, 1991. Manolić je već uvelike bio u sukobu s Vukojevićem i Šuškom. U trenutku kad Amerikanci od Tuđmana traže da se odrekne Manolića, počinje lom: Ameri to traže gotovo je sigurno zbog cijelog seta naših veza s Rusijom, ne dakle samo davnašnjih Jožinih kontakata ili zbog famozne mitske stanice Steve Krajačića koja zna Manolića izbaciti iz takta (uvijek popizdi na to, ali, ima i dobar argument: Mislite li vi da bi u doba IB-a netko preživio s radio-stanicom u podrumu iz kojega kontaktira ni manje ni više nego SSSR?, klasično je Jožicino pitanje.), nego i zbog ukupnih geostrateških odnosa na Balkanu, u oblikovanju kojih Rusija nije bila samo srpski oslonac: konačno, sjetimo se Tuđmanovog puta u Moskvu, kad više nitko drugi nije ostao! Da o cijelom nizu naših ruskih đaka i ne pričam: od nestora Gregurića pa do oporbenjaka Čačića, svi su naši tehnomenađeri - zapravo: svi naši tadašnji premijeri! - barem dio svoga života proveli u Moskvi! Hrvatska je slabovidno mislila da će zapad preseliti berlinski zid na Drinu! Amerikancima nije padalo na pamet da Rusima prepuste ono što je i Milošević snivao u vidu neke pravoslavne unije Srbija-Bjelorusija-Rusija, na koju se naslanja i pravoslavna Grčka. Kad bi sada i Hrvatska svoje teritorijalno ustavnopravno ukonačenje dočekala u nekakvoj obnovljenoj Banovini Hrvatskoj, da sada istaknem samo taj aspekt, sasvim paradoksalno, ali istinito, tu svoju Veću Hrvatsku (jer Velika Hrvatska, NDH, nije dolazila u obzir), dugovali bi Rusima! Naime, ne samo da su oni imali presudan utjecaj na Miloševića, nego su i naši čelnici gledali u Moskvu kad god je zatrebalo: Tomac ti o tome priča kad spominje Gregurićevu i njegovu besanu noć i pozive u Moskvu ne bi li se osujetilo možebitan raketman Zagreba; mislim da je tada i o napadu aviona bila riječ). U svakom slučaju, Amerikanci nisu nimalo blagonaklono gledali na tu Tuđmanovu viziju novog balkanskog poretka (koja zapravo nije nimalo pogrešna!), a prema kojoj je ključ riješenja svih ovdašnjih problema u osovini: Zagreb- Beograd! Odatle se naime dade derivirati nužnost podjele BiH, ali, nemoj mi sad zamjerit, shit happens: u tom vremenu, svi su ionako bili za tu opciju, a ovi koji danas pričaju da nisu, lažu - gledali su što će se dogoditi, i, kako Šušak još nije otpilio Manolića, i nije bilo potrebe za velikim oporavanjem toga plana. Tek kasnije, dakle, sa zahtjevom, kako Joža kaže: maloga špiclova, da se Manolića makne s mjesta koje nadzire sav protok obavještajnih informacija javlja se potreba za političkim alibijem, koji se iznalazi u neslaganju s Tuđmanovom politikom u Bosni! Istina je pak ova: da je joža nekim slučajem i čudom ostao šef obavještajne zajednice, Tuđman nikada ne bi Stipu micao iz Sabora! Konačno, čak i usred najveće svađe - koju baka Ankica danas interpretira kao puč, što je idiotarija bez presedana, jer da se kojim slučajem u sabora stekla većina na strani HND-a, bilo bi to sasvim legalno preuzimanje vlasti! - Tuđman nije bio ljut na Stipu: nudio mu je mjesto u Bruxellesu, i Stipe se dva tjedna predomišljao! Ne znam zašto, ali, nije prihvatio ponudu, možda i zbog krive procjene da Tuđman sigurno pada - možda ga je Joža u to uvjerio svojim čuvenim analizama i prebrojavanjima onih koji su za njih i onih koji su za nas - no bilo kako bilo, Stipe je ostao uz Jožu i, šest godina kasnije postao predsjednik koji će vladati duže nego Tuđman i ostaviti dubljega traga: nakon Stipe zasigurno ne će biti nikoga tko bi Hrvatsku doveo do stanja prve polovine devedesetih; sačuvaj ovaj komentar, pa ćeš vidjeti da čišćenje po desnici tek dolazi na red, jer, jebiga, treba nekako živjeti i nakon drugog mandata, ako sam dovoljno jasan. Tuđman se dakle nije otklonio od Mesića i Manolića, nego je stvar zakuhao Joža, sljedio ga je nevjerojatno ambiciozni Stipe, kojega je Franjo tolerirao do krajnjih granica strpljivosti, a kad je tivka pukla, kao što je bilo za očekivati, Stipe je popizdio i Franju zamrzio doživotno, dok je Joža već kroz mjesec, dva od osnutka HND-a redovno kontaktirao i komunicirao s Tuđmanom. Budući da sam ja čuven po svojoj bliskosti s Jožicom, vidio sam odmah da tu nekaj ne štima: raspad HND-a bio je vidljiv godinu prije no što se dogodio. Stipe je čak do te mjer bio u čudu zbog svega što se zbiva, da je i Oluju dočeo blijed u licu: ne zbog oslobođenja Hrvatske, ne, to mu je bilo OK, nego zbog svijesti da će sada Tuđman vladati do smrti! Joža je pak s tipčnom lakoćom prešao preko činjenice da je do jučer zagovarao plan Z4 i kulturnu autonomiju Srba, de facto priznanje Krajine u kojoj bi srpska milicija imala vlastite uniforme i oznake, ali, to je Joža: za njega su to efemerne stvari, on stalno ionako roni na većoj dubini. To ne govorim iz djetinje fascinacije: Joža je naprosto tri, četiri desetljeća u politici duže od ostalih, vitalan je, više je toga vidio, proživio, ima nos za stvari, ima i veze i ljude, i čak se i u ovom trenutku koješta u ovoj našoj zemlji događa po Jožicinoj volji. Što, kad se sve zbroji i oduzme, i nije loše. Ovo sam sve ispričao samo zato jer je ta priča pretpostavka shvaćanja odnosa spram Ljube Krasića, Šuška i Norvala: nije tu bilo kasnije Tuđmanove konverzije, to je od početka obostrana simpatija, koja je samo jednom napukla: Šušak je dobio po nosu, Tuđman mu je kazao da će morati potražiti novog ministra obrane, na što je Gojko mrtav-hladan odgovorio da će onda on morati potražiti svog novog predsjednika! Goja je imao dobar američki background, i tu je nekako osnov napetosti na relaciji Manolić - Šušak, a ne po liniji ustaše - partizani (budimo ozbiljni, Šušak, da ne pričam o mrtvom čovjeku stvari koje on ne može ni potvrditi ni osporiti, ali zaista nije bio ustaša: bio sam tik do njega još u Bestu devedesete, za nekakve HDZ-ove proslave, i kad je pala prva pronacistika pijana pjesmica, Šušak je intervenirao da se taj, rekao je, "primitivni probisvjet makne". Goja nije bio ni blesav, ni loš čovjek; jednostavno, tako im je grah pao i prvotno se pomireno jezgro rasulo. Konano, Manolić tvrdi da je Šušak ionako s njima kontaktirao još od Rijeke, dakle prije no što je otišao u Kanadu. To ne znači sad da je bio Udbaš, nego znači to što sam rekao: kao i svi u Hrvatskoj, i on je morao imati nekakve relacije s Udbom, jer, inače bi skončao kao Budiša i Gotovac. Da zaključim: nakon što se Amerima situacija ovdje na Balkanu pomalo otela iz ruku - iako im je cijeli ovaj rat išao u prilog: na deset je godina prolongirao osnivanje EU, koja je prvotno kao EZ bila najavljivana za desetljeće ranije - nakon što su ruski đaci i s jedne i s druge strane Drine počeli uređivati prostor Balkana po mjeri Beograda i Zagreba, nakon što se krenulo o podjelu Bosne i Hercegovine, nakon što se uvidjelo da bi obe te polutke bivše Jugoslavije zapravo više dugovale Moskvi nego Zapadu, Amerikanci su ubrzo okrenuli stvar u svoju korist: nije prošlo dvije godine od smjene Manolića, pred Oluju su uklonjeni čak i ljudi poput staroga Bobetka, i, u američkoj režiji, uz prethodnu diplomatsku pripremu (Šarinić, isplate Miloševiću na Cipar itd.), cijela je stvar riješena na sasvim drukčijoj osnovi - ne u Moskvi, niti u Bruxellesu, nego u Daytonu. Kad zapravo pogledaš, stvar se vrlo brzo odvijala: mi tek sporo doznajemo što se događalo, ali, svi ti događaji zbili su se samo u par godina! Da se rastaneš nakon tri godine, rekli bi ljudi: pa kud prije!? A, eto, tri su se (pred)ratna druga posvadila i u kraćem vremenu. Tako to biva: jest da je tih par Hercegovaca bilo nezajažljivo i da je Šušak kasnije zaista svišao i obišao Hrvatskom, ali, to je sve tek sljedilo taj prvotni lom: u njemu on nije imao, jer nije mogao imati preveliku ulogu. Stvari su se pokrenule po narudžbi izvana. Tuđman im se samo povinovao. Stoga, velim, nije on priglio Norval, a odbacio partizane, nego je samo u jednom trenutku poslušao zahtjev onih na čijoj su liniji i Goja i ostali bili od početka, dok su Stipe i Joža imali sasvim druge prijatelje i druge, tada sve manje moćne zaštitnike. Ne vjerujem da sam rekao konačnu istinu, ali, ako barem potaknem da se sada Broj Jedan ili netko do dečkih pridruži raspravi, nitko sretniji. Puno vas pozdravljam i ugodan vikend!

Vaš,

Dragi Blog 08.12.2006. 12:04

A, onda - igranka!
Prvo je Žac malo naložio vatru:"Ankica jednim detaljem iz Francekovog dnevnika 1974., u vrijeme kad joj je najavio da će za koju godinu ilegalno putovati, bilježi nostalgičnu noticu kako je vrijeme koje je budući PHP 1996-e proveo u SAD-u (dva mjeseca studijskog putovanju) za njega bilo sudbonosno."

Na što Dragi blog piše:

Žac, jebemu, dekoncentriran si: 1. Postoji pisano svjedočanstvo da je Tuđman bio 1976. godine ilegalno u inozemstvu: to je Bože Vukušića u njegovoj knjizi o Udbi i hrvatskoj emigraciji. Tamo se eksplicite navodi godina puta, te osobe s kojima se Tuđman sastavo. Na ovom blogu 2. Ne znam čemu sad tolika frka oko tog otkrića kad je na tvom blogu o tome pisano također višekratno i izravno, kao recimo u komentaru Budalaj lame iz siječnja ove godine, dakle prije jedanaest mjeseci!: "Pozna neke ljude iz Udbe! Željko, šališ se? Pa tko nije tu oko njega bio te provenijencije! U intervjuu Davoru Glavašu za 'Feral' sam je Joža Manolić spomenuo intelektualni krug oko Steve Krajačića u koji ubraja Tuđmana, Mesića, sebe...Dakle, ti su se ljudi desetljećima, pod okriljem čovjeka koji je štitio Tita za smjene Rankovića na Brijunima!, družili i pripremali za ono što je došlo koncem osamdesetih. Cijela je priprema te stvari sasvim drukčija no što se ikome u hrvatskoj javnosti to danas čini - zato sam ja prije dva mjeseca provocirao s onim podatkom o Tuđmanovim putovanjima 1976. na susrete s Bušićem. Vidiš, kako to objasniti? Misliš da je Tuđman mogao do kioska a da to Udba ne zna? U vrijeme robija? U vrijeme po maspoku? I tada Tuki putuje u Španjolsku na sastanke s Babićem i Bušićem! Fascinantno! Disolucija se Jugoslavije očito je, kako tvrdi i Dule Bilandžić, spremala još za Titova života! 17.01.2006. (22:37) - # Kao što vidiš, tu se veli da je ta informacija spomenuta i prije, dakle, više od godinu dana postoji na tvome blogu, i nitko se nije usudio kazati niti riječi! 3. U travnju mjesecu u jednoj polemici oko Jergovića taj se podatak javlja u sličnoj formi:"Jer, upravo zbog takve, recimo Pavićeve 'građanske' štampe (ne tiska!), mi i danas imamo tumačenja po kojima se u ovoj zemlji sve odvija u znaku obračuna Perkovića i Bože Vukušića, udbaša i ustaša, pa kako se navodno ukupni povijesnopolitički kapacitet Hrvatske iscrpljuje u tom crvenocrnom hrvatskom ruletu, sukobu bivših fašista i komunista, dakle dvaju totalitarnih ideologija, hrvatsko se građansko društvo ni ne stiže emancipirati od svoje totalitarne popudbine nego vječno tavori u 1945., 'preskačući' kao pokvarena ploča! Jasno je i kome sve to treba: Hrvatskom od devedesete do danas vlada jedna te ista ekipa posvađana tek u frakcijskim borbama: bilo da su vladali članovi Norvalske skupine, ili danas Mesić i Manolićevi puleni, u ovoj zemlji na vlasti nije bio nitko tko nije desecima godina stjecao ili pisao podeblji dossier! Ta, sam je stari Tuđman itekako surađivao unutar 'intelektualnoga kružoka Steve Krajačića', kako je grupu nazvao Joža Manolić, a taj ga je kružok poslao 1976. na sastanak s Bušićem u Španjolsku, dok većina proljećara robija po hrvatskim zatvorima! Dok se biološki stvari ne raščiste, kako to već biva u svim Kubama, stvari se ovdje neće pomaknuti ni za milimetar."( http://knjizterorist.mojblog.co.yu/permalink.aspx?id=24050 ) 4. Opet na tvom blogu, u listopadu 2005.godine!: " 1. Kako to da je predsjednik Mesić angažirao Perkovića juniora, kad je Perković senior radio sa Šuškom? 2. Koja je to moć obitelji Perković da ih moraju angažirati sve vladajuće nomenklature Republike Hrvatske, pa i takve koje se međusobno isključuju i potiru? 3. Kako je moguće da je Tuđman putovao po Europi u vrijeme kad su Gotovac i drugi robovali? Tko mu je dao putovnicu i s kojom nakanom? Kako to da je Udba tolerirala Tuđmanove inozemne sastanke s Bušićem i starim HSS-ovskim pukovnikom? 4. Koja je veza Šuška i Perkovića 1990.godine i prije? 5. Ako su Šušak i Perković bili u vezi i prije devedesete, kako to da Manolić angažira Perkovića u obavještajnoj zajednici? 6. Kako to da nema ni riječi komentara o tvrdnji da je cjelokupna prva postava hrvatske državne politike devedesetih na ovaj ili onaj način vezana u SDB, tj Udbu ili KOS? 7. Kako to da se i dan danas u Hrvatskoj kao čelni ljudi obavještajnih službi instaliraju rođaci Stane Dolanca, velikog meštra svih Udbaških hulja? 8. Kako objašnjavate činjenicu da o tzv. Krajačićevom intelektualnom kružoku, kako ga je u intervjuu za 'Feral' nazvao Josip Manolić, u Hrvatkoj nitko nikada nije kazao niti jedne javne riječi? 9. Što Peratoviću misliš o stvarnoj, a ne dogovornoj eskalaciji nacionalizama u bivšoj Jugoslaviji, naime o hipotetskoj odmazdi primjerice ustaša nad pripadnicima, suradnicima i doušnicima Udbe, točnije SDS-a? Itd.itd.. (Jopet Đurađ 31.10.2005. 23:26)29.10.2005., 10. Pa onda: "Bravo Željko! Konačno! Eto, sad napokon znamo da je i Stipe Mesić udbaški konfident! Samo nam je to falilo, jer, za ostale smo ionako odavno osvjedočeni. Evo dakle stanja stvari: Udbaš je Franjo Tuđman, jer je sedamdesetih, kako tvrdi Bože Vukušić, putovao više puta u inozemstvo, na sastanke s Bušićem i HSS-ovskim poručnikom Babićem. Vrijeme: sedamdesete, dakle, vrijeme nakon Proljeća. Ne mislite li valjda da je Franjo putovao bez putovnice i bez znanja Udbe... 11. Prije toga: No, dajte si malo truda, i pokušajte, Željko i Pospani, rekonstruirati "stanje stvari" i tko je tu zapravo tko. Tko su good guys? Zašto su to dobri momci nasuprot onim lošim momcima, za koje također treba kazati zašto su loši momci? (Recimo, Perković: Jebiga, ispada da je čovjek progonio Hrvate samo zato jer su Hrvati - možda, ne znam - štoviše da je sudionik organiziranja ubojstava Hrvata u iseljeništvu, a onda, odjednom, sa Šuškom kontrolira ulaz u Lisinski na Prvi opći sabor HDZ-a, da bi mu sinak savjetovao Stipu!? O.K., mogu skužiti tko je Perković: tip koji ima kojekakve dokumente, mikrofilmove, dokaze etc. protiv današnje nomenklature pa ga svi mogu povući za kurac, no, kaj je sa Šuškom i Mesićem? Zakaj oni puše - bez obzira na sav raspon njihovih ideoloških razlika i politički i privatni animozitet - tog istog Perkovića? Zato jer i njih drži za jaja? Jebeš ga, pa barem ovdje ljudi lako nestaju - da bi Perković ucjenjivao i Stipu i Gojka, e, to je malo previše, nije li!? A ako je takav frajer da zbilja sve drži u džepu, svaka mu dala - frajer je kokao koga je htio, a pokojni diktator i navodni ustaša Gojko nisu mogli bez tog hrvatoždera!!! Nabijem ja na kurac sve to skupa, od događaja koje komentirate, pa do komentara i interpetacije! Samo me zanima kad će se u tumačenjima pojaviti mistički aspekti, Degen koji Stipu inicira u masoneriju, Sanadar koji je s Žužulom u Malteškim vitezovima, Manolić koji valjda čuva Krajačićevu nepostojeću radio stanicu za vezu s preživjelim NKVD-om i javlja se Putinu na njemačkom, jer mu je to ostalo od dana kad ga je sretao u DDR-u gdje se, jasno, susredao s agentima BND-a, Boljkovac koji u Gorskom kotaru iz kleti komunicira s duhom pokojnog Kopiniča, etc.etc. Tu se može pridodati Starog Brozovića kao Velikog Meštra i mecenu Franje Tuđmana, koji je, i to je jasno, udbaški konfident što sedamdesetih putuje -tvrdi Bože Vukušić - po Europi na sastanke s Bušićem i hss-oviskim pukovnikom Babićem(!), a istovremeno je, kao biva, pod prismotrom UDBE, i, sve u svemu, Hrvatsku je stvorila UDBA i ona njome i vlada (mogao bih uvrstiti bar još stotinjak imena no ne da mi se zajebavati s ozbiljnim stvarima). Dečki moji, ako je tome tako, podignimo udbašima spomenik, jer, Imamo Hrvatsku! To što su je stvorili oni a ne ustaša, a, jebiga, shit happens! Ustaše su svoju prigodu sjebale pol stoljeća ranije. A osim boljševika i nacista, u ovim krajevima, što se izvorne politike tiče, ionako nikog drugog cijelo jedno stoljeće nije ni bilo. Dixi (slojmun 02.09.2005. 12:16)....
Eto, Žac, nekako sam uspio doći do rujna 2005.godne! Kao što vidiš, istina se o Hrvatskoj u Hrvatskoj teško probija! Ovdje se, na tvome blogu, o tom putu piše već godinu dana i kvarat, a da je tek nakon te godine netrimičnog gledanja u oči protivnik tek sad trepnuo: zanimljiva je ta potreba da i baka Ankica kaže pokoju o tim putovanjima, o čemu se dakle nije kazalo niti jedne jedine riječi u službeni, pardon: zvaničnim hagiografijama dr.Franje Tuđmana, zaštitnika probraćenika i s(l)uđenih.
No, to nije jedinstven slučaj; u komentaru koji ću kopirati ispod ovoga, vidjet ćeš da se i druge teme jednako tako prešućuju, iako se periodički same od sebe nameću u javnoj diskusiji i izbijaju na površinu kao ponornica. Pogledaj i sam:

Dragi Željko drago mi je da si usvojio moj kurs i da konačno prašiš po svima, jer, svi su oni iz Krajačićeve kabanice. Joža M. je to rekao javno, u Feralu. Svi oni, to su Joža, Stipe, Franjo, itd.itd. Perković nije prošvercao nedužnog Šuška, niti je Šušak štitio Perkovića, nego su Šušak i Perković dio iste nomenklature! Zato sam ja inzistirao na Tuđmanovim putovanjima Europom sedamdesetih - zato je suvišno pitanje: Kako to da baš Tuđman dobiva putovnicu koncem osamdesetih. Samo idioti, ili oni koji žele dodatno zamagliti stvar, Tuđmana tretiraju kao Tita ili Staljina: stari nije znao, stari je bio krivo ili prekasno informiran etc. Sve je to glupost! Najprije, Tuđman sam po sebi nije presudan za osnutak HDZ-a; Tuđman se pridružio Manolićevoj jezgri, a ne obratno. Babićka tek sad 'otkriva' tko je imao presudan utjecaj u broju podignutih ruku u dvorani do igrališta na Jarunu, no to zna svaki idiot koji je iole upućen u sasvim javnu povijest HDZ-a: Joža je poslavo levate u Panoramu, s Tukijem se otišlo do Borca, Glavaševi dečki stigli su iz Osijeka (zanimljivo, slično se dogodilo i kod Sandijevog izbora), i Tuki je postao šef ekipe u kojoj nije bilo nikoga a da nije imao veze s Udbom. Joža M., Joža B., Slavko D., Stipe M., Vlado Š., itd. itd. Uostalom, Gojko Š. nije odmah bio veliki frajer HDZ-a; zaboravljate da on ipak malo čeka u drugom redu da postane ministar obrane i zakuha stvar u BiH, dok u prvom sjede Joža u belom odelu, Stipe i ostali...Tu je jasno i Tukijev mentor Forum, tj. Brozović, i kak je već rečeno. Dakle, u tom miljeu Perković je bio zadužen isprva za osiguranje prvog općeg sabora HDZ-a. Zanimljivo, onaj koji je mogao sve pohapsiti, logikom ingerencija dužnosti koju je tada obnašao, bio je njegov veliki prijatelj, Toni Nobilo! Zanimljivo je to zar ne, kako se Toni kasnije javlja kao odvjetnik Blaškića, ali i Kutle! Sve je to ista ekipa, i zato se i biraju uvijek isti ljudi za advokate, jer, ti su ljudi ionako sudionici procesa čije istine ne valja dijeliti u širem krugu, a površinske nelogičnosti - recimo, budale se čude kako to da Nobilo brani Kutlu, a zagovara orjunaštvo! - samo su pirotehnika za raju. Perković nije kooptiran nekakvoj nacionalističkoj ekipi, nego je ta ekipa, pod izlikom da je riječ o nacionalistima, uzurpirala čelnu poziciju avangarde nacionalnog pokreta, naprosto zato da bi sačuvala živu glavu! No, da ne tarambasamo samo po istoj škvadri, bilo bi zanimljivo pročitati Jurdanin popis udbaša koje je Šušak kasnije instalirao u Herceg-Bosni (Tuta se zajebavao da tamo vladaju sedam sekretara SKOJ-a), u njegovoj knjizi Stupovi društva. Babićki bi bilo bolje da prestane srati, jer ima nas koji znamo ne samo za Labrador, koji nije bio nikakav Perkovićev uspjeh, nego i za akcije poput one zvane Štakor. Konačno, Labrador je poslužio elegantnom prebacivanju ljudi poput Traživuka u Beograd, ozbiljnih ljudi dakle, opasnih ljudi, kojima je tih godina upravo u Beogradu Babićka pušila kurac, slikavajući se po Srbiji upravo s tom najelitnijom kosovskom ekipom. To što krezubi pijani Mate Bašić sada tu istu Babićku amnestira, malo vrijedi i njemu i njoj - jasno je da je Jasna uronjena u ono što Kuljiš naziva tamnom stranom sile sve do ramena, a ne samo lakata! Usput, jeste li uočili koliko se novinara iz udbaškog legla Nacionala tako lako razmililo po EPH-ovim izdanjima! Čim je Pukica ostao bez lovice, Ninočka je morao zaposliti dojučerašnje smrtne neprijatelje, pak mu je tako jedan Pilaš glavni urednik Slobodne Dalmacije! Jadni Pavić, on zbilja mora rauhati tko god potekne šlic: Kuljiš mu je jebao mater u cijelom jednom broju Nacionala, a evo ga na mjestu urednika Playboya! Latin ga je jebao dvije godine zbog Mreže i honorara, ali Ninočka mora malog pedera objavljivati kad god dečki narede da se malo osokoli urednika programa za emitiranje svih Oluja nad svim krajinama. Otišao sam malu u širinu, no namjerno: Peratoviću, što misliš kako bi bilo kad bi sada iz zajebancije popisali samo ono što se na prvu loptu možemo sjetiti o angažmanu novinara na obvještajnom frontu Međuzemlja i Podzemlja Hrvatske! Ili, što bi bilo kad bi se spomenuli privrede!? Perković će živjeti još dugo, dugo u sreći i blagostanju. Mada mi to ne želimo priznati, Perković je svi mi - ova je zemlja strukturno udbaška, dragi moji dečkeci, i tu nikakvo pomicanje dvij, tri figure ništa ne znači, ili znači otprilike koliko i pišanje u more! Dobru zabavu u danima koji dolaze! P.S. Jedino mi je žao Stipe i Jože. Stipe, jer se malo zanio i bez ikakva razloga poprimao sve te jugoslavene, udbaše, kumove ubojica i mafijaša i ine, samo zato jer je zajebant i, u konačnici, prenonšalantan, a Jože jer sve to zna, jer mu to ide na kurac, jer bi najrađe sve te pikzibnere sjebao jednom za svagda (uostalom, da se stari Tuđman digne iz groba, učinio bi to isto!), samo je jadan već prestar i ima hendikep Amera. Šteta! Da, žao mi je i Budiše! Navodno mu je mraz sjebao papriku! Kaj bu sad Budiša bez paprike, a kaj bumo mi tek bez Budiše!

Gjelaludhin Joyce 05.11.2005. 00:24

Tu ulijeće gospodin Branko Salaj!

"Nedavna knjiga Ankice Tuđman pobudila je u g. Peratovica živu mentalnu kombinatoriku u okviru koje spominje i moju malenkost na toliko netočan način da je od svega zapravo točno jedino moje ime. Ukratko:
Pasoš kojim je Tuđman 1977. napustio Jugoslaviju nije bio švedski nego krivotvoreni jugoslavenski a Tuđmanu ga nije uručio Majstrović.
"Matija Gubec" nikada nije bio "legalni klub Jugoslavena" vec "Društvo prijatelja Matice Hrvatske" i kao takvo od samoga početka pod velikim pritiscima jugovlasti. Upravo je to društvo organiziralo najveće demonstracije protiv Jugoslavije nakon sloma Hrvatskog proljeća i bilo inicijator okupljanja hrvatskih kulturnih, športskih i vjerskih društava u Hrvatski savez, koji je isto tako bio trn u oku Jugoslavenskog saveza i jugoslavenskih vlasti. Prilikom osnivanja "Matije Gupca" 1970. kao društva prijatelja MH na jugoambasadu je poslan primjerak statuta da bi se od mogućih optužbi u domovini zastitila Matica Hrvatska. Bio je to jedini "doticaj" - na traženje da dođemo na ambasadu društvo nikada nije ni odgovorilo.
Ovo mi je prva vijest da me je netko među emigrantima u Švedskoj spominjao kao suradnika CIA-e ali znam da je Udba pokušavala progurati tu laž pozivajući se na činjenicu da sam 1952-54 studirao pri Koledžu Slobodne Europe i sveučilištu u Strasbourgu. Djelatnost Slobodne Europe bila je tada financirana javnim sakupnim akcijama "Crusade for Freedom" a tek je znatno kasnije izašlo na vidjelo da je u financiranju sudjelovala i CIA. Tijekom tih dvaju godina nitko ni jednom riječju nije spomenuo CIA ili s njihove strane tražio kontakt. U koledž sam bio primljen na preporuku vođa HSS-a Vlatka Mačeka i Jurja Krnjevića. U priči o CIA jedino je istina da je tijekom mog upravljanja Hinom Ivić Pašalić inicirao u tjedniku "Danas" objavljivanje dijelova knjige jednog beogradskog novinara povezanog s udbaškim strukturama u kojima se - pod upadljivim naslovom - ponavljala laž o meni.
Magistrirao sam pri američkom sveučilištu Johns Hopkins i točno je da su mi Amerikanci, ali ne CIA, platili to školovanje. Sveučilište mi je dodijelilo stipendiju na osnovu preporuke moga švedskog mentora, profesora Erika Lundberga, koji je tada važio kao jedan od najpoznatijih svjetskih imena i bio predsjednik Međunarodne udruge ekonomista.
Netočno je da o putu Franje Tuđmana nigdje ništa nije napisano. Ja sam ga sam spomenuo u elaboratu o Hrvatskom proljeću i dijaspori, objavljenog u Hrvatskoj reviji 1/2002 (http://www.matica.hr/HRRevija/revija05.nsf/AllWebDocs/proljece) a čuo sam da stvar u svojoj knjizi o Tuđmanu naveliko prepričava Darko Hudelist, koji je iscrpno intervjuirao Vladimira Pavlinića, uglednog novinara i prvog, dugogodišnjeg glavnog urednika Glasa Koncila, koji je obavio preinake pasoša."

Branko Salaj

Dragi blog odgovara:

Oooooooooooooopsss! Netom nakon što sam pejstao gornji komentar, ugledao sam javljanje gospodina Salaja. Gospodine Salaj, pozdravljam Vas! Dobrodošli u ovu diskusiju, i lijepo je da nam svojim svjedočenjima pokušate osvjetliti te mračne stranice hrvatske prošlosti. Ne nerasvjetljene, nego mračne, jer, što se za života dr.Tuđmana, dok ste još stolovali preko puta Sabora, i dok je Nikola navraćao k Vama i Grubišiću u Ministarstvo informiranja, dakle zašto se onda ove stvari nisu hrvatskoj javnosti objasnile i posvjedočile! Ponajprije, dakle, nemojmo se više pozivati na Hudelista, jer Hudelist je očito dvorski kroničar, čovjek kojega to isto društvo pozove kad god treba kakvu službenu objavu - kako Tuđman, tako i Mesić: preko Hudelista je, recimo, išao u javnost podatak o sastanku Pašalića i Mesića kod Šelendića, činjenica koja je toliko izbezumila Pukija, a koja svjedoči da je Hudelist samo EPH-ov kurir za vezu i kao takav sasvim nepouzdan svjedok: Hudelist piše što mu se veli da piše, i ništa ni više ni manje od toga - nego se pozovimo na same događaje, vjerodostojnije svjedoke i zdrav razum. Ako se pouzdamo u potonje, prvo je pitanje, gospodine Salaj, kako to da sada toliki, pa eto i Vi, sasvim pouzdano znaju o tim Tuđmanovim putešestvijama, dapače da se o tome sporadično i pisalo, kao recimo u 'Hrvatskoj reviji' iz Vašega pera, ali da niti jedan jedini hrvatski dnevni ili tjedni list, koji inače obilje stranica posvećuju svakom detalju života obitelji Tuđman, nije posvetio jednom od središnjih podataka Tuđmanova života niti retka!? Središnjih, jer, gospodine Salaj, prestanimo se praviti blesavi: dr.Franjo Tuđman, dakle, putovnicom koju je prepravio Vladimir Pavlinić, glavni urednik Glasa Koncila (!), putuje ilegalno u inozemstvo na sastanak s Bušićem, Babićem i inima, a famozna Udba o tome ništa ne zna!!! Doduše, o tome očito sve znaju svi u Hrvatskoj i van nje, ali, iz nekog čudnog razloga šute! Znate li zašto šute, gospodine Salaj: zato jer u biografijama svih vas ipak perenira jedna nedosljednost, otajnost, nešto što se ne može ili ne smije tumačiti, s čime se odlazi u grob! Recimo, gospodine Salaj, uz Vas se pak veže ona kontroverza vijenca na sprovodu čovjeku za kojega ste kazali, ako je vjerovati emigraciji:"Oni neka samo ubijaju, ja ću nositi vijence". Čovjek ne bi vjerovao da ste tako nešto izgovorili, ali, tko zna, eto, ako je glavni urednik Glasa Koncila sjajan falsifikator koji je obmanuo i jugoslavensku Udbu, ako je kabinetski general hrabri ilegalac koji prelazi jugoslavensku granicu da bi razgovarao s Bušićem (mada, možete li objasniti zašto bi Tuđman toliko riskirao, stavljao glavu u torbu, te opasne 1976.godine, samo da bi razgovarao s Brunom? Zašto je taj razgovor bio toliko važan? Kako to da je i Ankica putovala neopazice u Austriju da bi razgovarala s vezom? Kako to da Udba nije ništa znala o tom intenzivnom muvanju obitelji Tuđman, a vidjeli smo, za života dr.Tuđmana, da su navodno snimali svaki njihov izlazak iz kuće u Nazorovoj!? Jesu li te snimke pokazane samo kao alibi? Je li Tuđman onda dakle ipak radio za Udbu, gospodine Salaj, ili je ta famozna tajna policija bila zapravo inkompetentna poput Karamarkovih špiclova!?) onda je moguće da ste i vi bili neobično hrabri za čovjeka ovakvog javnog imagea! Gospodine Salaj, Pašalić je radio o glavi mnogima, pa tako, vi kažete, i vama. Možete li kazati zašto? I, je li to bio samo Pašalić, ili je Pašalić samo nečija lutka? Tko je to vukao konce? Kome je to smetao Branko Salaj, dugogodišnji emigrant, čovjek školovan u inozemstvu, s preporukama samog dr.Vlatka Mačeka...? Da nije Ivić Pašalić samo glasnogovornik onih hrvatskih snaga kojima je smetala hrvatska emigracija, a koje je ovdje zastupao, recimo, ne Pašalić, nego Josip Perković ili možda Josip Manolić? Što o tome mislite?
Je li fus nota u kojoj kažete:"Koliki je pak ugled, ili u svakom slučaju povjerenje, uživalo to društvo prijatelja Matice hrvatske najbolje svjedoči činjenica da su dr. Franju Tuđmana, kome je taj krug ljudi organizirao ilegalni dolazak u Švedsku 1978, ovdje primili najkompetentniji švedski dužnosnici (Carl Bildt, tada državni tajnik u predsjedništvu švedske vlade, Pierre Schori, tada vanjskopolitički tajnik socijaldemokratske stranke a sada švedski veleposlanik u UN, te predsjednik parlamentarnog odbora za vanjsku politiku iz stranke centra). Sličnih je međunarodnih veza bilo i na drugim stranama, ali ih je trebalo htjeti iskoristiti. U tom je pogledu Zagreb bio, a u mnogo čemu i ostao, mentalno zasužnjen u svom habitusu kolonijalne pasivnosti ili, u najboljem slučaju, kavanskog umovanja." jedino mjesto na kojem spominjete Tuđmanov put u inozemstvo?
Ako jest, a čini mi se da jest, onda je riječ o više putovanja dr.Tuđmana van, a ne o jednom, pa stvari postaju sve zanimljivije! Dakle, osim na sastanak s Bušićem i Babićem - usput, vi biste kao čovjek blizaj Krnjeviću i uopće starom HSS-u mogli znati tko je bio taj pukovnik Babić i zašto je bio toliko važan da Tuđman potegne na ilegalan sastanak s njime riskirajući pri tome glavu, jer, kako sami kažete:"U Hrvatskoj su još sredinom 60-ih godina postojali policijski dosjei za 2/3 pučanstva u gospodarski aktivnoj dobi. Bilo ih je, relativno govoreći, osam puta više nego npr. u užoj Srbiji, što jasno svjedoči o nacionalnoj komponenti policijske strahovlade." - Tuđman godinu dana kasnije, po vašem svjedočenju 1978.godine, odlazi na ILEGALAN SASTANAK U ŠVEDSKU, ni manje ni više nego s CARLOM BILDTOM!!! Gospodine Salaj, vi ste bili ministar inforiranja u hrvatskoj vladi, pa vas molim za malo pribranosti i razuma: dakle, dr.Franju Tuđmana u Švedskoj prima službenik tadašnje švedske vlade, a vi tvrdite da o tome jugoslavenska polilcija ništa ne zna!!!? Također, taj isti Carl Bild, koje li slučajnosti, krstari prostorom zaraćene Jugoslavije devedesetih, ali mi o njegovim poznanstvima s Tuđmanom sve do vaših napisa ništa nismo mogli znati!!? Dobro, kako to da osioni Tuđman nije ni u jednom trenutku kazao:"Znam ja tog crvenog/crnog/žutog vraga još iz....!"? I kako to da se ovim prostorom bave baš ljudi koji su dakle već dvadeset i više godina u doticaju s "materijom": njemački obavještajni čelnici, švedski državni tajnik, itd.itd...odjednom postaju protagonsti međunarodnog utjecajana ovim prostorima, a njihovi davnašnji "ilegalni" sugovornici vode navodno avangardu nacionalnog pokreta Hrvatske! Kakva farsa! Doduše, budući da i vi govorite o pripremi raspada Jugoslavije, jer - a to je novitet za ovdašnje rasprave - svjedočite da je jednu vrst konfederiranja Jugoslavije imao čak i Bakarić!, možda sve ovo i nije farsa, nego nekakva okultna povijest raspada Jugoslavije i nastanka Hrvatske, o kojem, nažalost, građani ove zemlje ama baš ništa ne znaju! Molimo Vas stoga da se malo zadržite na ovom blogu i u razgovoru s nama pripomognete rekonstrukciji tog dijela hrvatske povijesti. Hvala vam!
P.S.
Dragi moj Kemo, nedavno si kazao da konačno dolazim na svoje. Nažalost, bio si u pravu. Nažalost, jer moje se najcrnje slutnje ne samo ostvaruju, nego i umnožavaju: kao što vidiš, svi smo mi devedesetih bili samo statisti na pozornici koja je pripremana još od šezdesetih! Na kraju će ispasti da druge Jugoslavije zapravo nije ni bilo, da su nam tajili svo to vrijeme brojen upade i diverzije sve do u duboke pedeseta, sve te anticipacija raspada već šezdesetih, svu pripremu sedamdesetih...riječju, da je druga Jugoslavija samo kronika vlastitog raspadanja i projekcija osobne Titove karizme.
Nevjerojatno je u svemu ovome kako svjedoci svih tih događaja o bitnom šute: iako je sasvim očito da je raspad Jugoslavije pomno pripreman i da su u tome sudjelovale začuđujuće brojne međunarodne adrese - k vragu, pa čak i Švedska! - Hrvati do dana današnjega nisu našli za shodno slobodno progovoriti o tridesetak posljednjih godina svoje povijesti (dakle: povijesti nastanka Hrvatske!) niti jednim jedinim slovom!
Vidiš li ti to, moj Kemo?! Tuđman odlazi "ilegalno" u Švedsku, prima ga državni tajnik Carl Bildt, a do dana današnjega nitko se ovdje nije javno zapitao, pa napisao jedan od nebrojenenih hrvatskih eseja, jer Hrvati su svjetski prvaci u esejiziranju u iznošenju kojekakvih zapažanja i uzgrednih opaski, o toj neupadljivoj epizodi u kojoj kasniji prvi hrvatski predsjednik, za najžešćega progona Hrvata u 20. stoljeću - a to su sedamdesete - putuje po Europi, godinu za godinu, održava sastanke s emigracijom i stranim državim službenicima, a da se nitko ne pita kako to on, taj budući prvi predsjednik nezavisne Hrvatske države unatoč toj okrutnoj Udbi putuje po Europi, a kasnije i Americi, slobodno, u domovini nekažnjeno, bez konzekvenci, navodno putovnicom prepravljenom rukom znamenitog falsifikatora koji je u građanskom životu glavni urednik Glasa Koncila, i nitko u javnosti ni u policiji ni u Partiji ni u Jugoslaviji općenito o tome ali pojma nema, nego odjednom, iz vedra neba, Tuđman postaje predsjednik Hrvatske! Tko je u Švedsku, recimo, slao Tuđmana? Tko pak godina dana prije na sastanak s Bušićem? Tko organizira te susrete? Kako su Šveđani znali tko im dolazi? Zašto ga uopće primaju? Koja je Tuđmanova misija?
...
Da, Kemo, eto, kao što vidiš, nakon godinu i pol dana moga angažmana na ovome blogu, stižu potvrde svega onoga za što se isprva činili da je nekakva teorija urote: kao što od samoga početka tvrdim, svi se ti dečki cijeli jedan život znaju, ne samo ovi naši, domaći, nego, ispostavlja se, čak i stranci koji su ovdje krstarili devedesetih, a stvaranje se Hrvatske ispostavlja ne kao svrha, nego tek kao sredstvo preživljavanja starih struktura u novonastalim okolnostima epohalnog neuspjeha komunisitčkoga projekta, njegova sloma i nacionalne emancipacije zemalja istočnoga lagera.
Puno te pozdravlja, tvoj

Dragi Blog 09.12.2006. 11:32

Žac se ponovo javlja:

@Branko Salaj, u tom slučaju nisam svjedok iz prve ruke niti sam igdje čitao o Tuđmanovom ilegalnom putovanju. Knjiga Bože Vukušića ostala mi nepročitana u Münchenu kod prijatelja nekadašnjeg konzula, a danas predstavljenog ahenta SOA-e u Berlinu Gordana Akrapa. Hudelista, kojeg je k Tuđmanu doveo dr. Ivić Pašalić, nisam pročitao u cijelosti. Za Majstrovića sam rekao: kladim se, ali se ne bih zakleo. Vas sam se sjetio jer Vas izrijekom spominje Ankica Tuđman. Na kontakte s njom Vi se u ne osvrćete. Čudi da ona koja je bila Tuđmanova osoba od najvećeg povjerenja piše o 1977., vi o 1978. a Bože Vukušić o 1976. Dragi blog kaže da je i Ljerka Mintas Hodak spominjala 1976. Tko laže? Tko je neobaviješten? Ili ste svi vi u pravu, pa ispada da je Tuđman malo-malo "ilegalno" izbivao iz zemlje, što je obzirom na tadašnje okolnosti koje spominje Dragi Blog, nadasve sumnjivo.

P.S. "Švedska" putovnica se odnosilo na pretpostavljenu vezu preko koje je došla Tuđmanu, a ne na zemlju.

45 lines 09.12.2006. 18:07

Dragi blog se duri:

Žac, ne razumijem što pokušavaš ustvrditi? Najprije, u postu tvrdiš da nigdje nisi pročitao ama baš ništa o Tuđmanovim putovanjim van, osim iz moga pera, a ja na tvome blogu - kao što sam ovdje ilustrirao citatima - o tome govorim godinu i pol, citirajući izvore. 2. Potom, pitaš se tko laže u pogledu datuma Tuđmanova putovanja, zaključujući i sam ono što se u gornjim komentarima već govori, a to je da nije riječ o jednom putu, nego o više putovanja: Jedan je put u Švedsku, o kojem govori i Salaj, a drugi je put na sastanak s Bušićem, o kojem govorim ja. Ovaj, o kojem govorim ja, zbio se 1976.godine, a onaj o kojem govori Branko Salaj, 1978.godine. Ne razumijem otkud ti to da bi netko lagao bilo što u pogledu tih datuma? 3. To da je Ljerka Mintas Hodak spominjala susret s Bušićem nije nikakvo nagađanje, nego je činjenica: kao što sam već napisao, kazala je to pred više stotina svjedoka! Dakle, Žac, budući da si na božićnom sajmu, zabavljaj se, a komentare pomnije pročitaj po povratku! :)))
Ovako, čitajući ovlaš i nesmotreno, propuštaš bitne činjenice i postavljaš izlišna pitanja, ili pak ona na koja je već u tekstovima odgovoreno. Jest da su poduži i traže vremena, ali, takva je i tema. Ugodan boravak u jednoj dosadnijoj, i zato možda sretnijoj zemlji! Pozdravi svoje,

Dragi blog 09.12.2006. 23:34

A onda dolazi pismo gospdina Branka Salaja:
Osvrt Branka SALAJA:

Skica odgovora na blogu Peratovic

Prije odgovora na neka pitanja treba za početak razjasniti par stvari:

1. Nisam baš neki bloger, ovo je prvi put da se uopće sudjelujem u nekoj raspravi ove vrsti, a to znači da i nisam pretjerano vičan čitanju tih gomila riječi i zapretanih osjećaja najrazličitijih digniteta te razaznavanju, tko što kaže i na što odgovora. No cijenim dobre namjere većine, cijenim pristojan ton, koji se tu i tamo iskazuje, i suosjećam u mnogo čemu s frustracijama, sa svim onim jadom i čemerom, koji u nas prati svakoga tko se iz čistih namjera bavi javnim poslom (a za čudo Božje ima i takvih!). Molim, dakle, da to uvažite kao pozadinu moga javljanja.

2. Da bi ova rasprava imala nekog smisla, i da ima nade da od nje nešto naučimo, moramo se dogovoriti o čemu mi to zapravo. Nakon gotovo četiri desetljeća izbivanja u stranom svijetu najviše me je pri povratku u domovinu iznenadilo do koje mjere u nas – ne samo u politici nego uopće - caruje duh konspiracija, skrivenih igara, zakulisnih makinacija u malome i velikome. Ne da toga nema svagdje u svijetu, a kod nas posebice, ali nije i ne može biti prevladavajući način života i prosuđivanja! Kad bi bio, nisam siguran da bi se uopće isplatilo živjeti u takvom okružju.

U svakom slučaju pristup po kome se u društvu sve događa kao rezultat podzemnih djelatnosti, smicalica i usmjeravanja ima katastrofalne posljedice za komunikaciju među ljudima – u nas je čak u svakodnevnom životu i u najjednostavnijim egzistencijalnim pitanjima teško usmjeriti razmišljanje na meritum stvari, na činjenice, na racionalnu raščlambu, jer je se vrlo često prije svega i iznad svega postavlja pitanje: „Što li se to krije iza izrečenoga“. Pa onda raspredanja („afere“) oko toga potpuno dominiraju a vrlo jednostavne činjenice se zaboravljaju. Za vrijeme komunizma bio je to vrlo učinkovit model vladanja – ali kome on služi sada?

Spominjem ovo iz vrlo praktičnog razloga: Budete li u svaki zarez moga teksta umetali neka duboka skrivena značenja, bolje je da stvar odmah dovršimo. Obrnuto, naša rasprava može poslužiti da se činjenice postave na stol a onda je na svakome da se prema njima odredi.

3. Molim da uvažite da nemam mnogo vremena ali da sam, kad već odgovaram, želio biti iscrpan i točan.

Elem, na posao:

a) Najprije treba biti na čistu s godinom putovanja Franje Tuđmana u Švedsku. Radi se o godini 1977. i ja se ispričavam što sam s netočnim podatkom o 1978. u fusnoti moga elaborata naveo na pogrešna razmišljanja. Pisao sam na pamet a to se brzo osvećuje. Nema ničega u onome što znam i o prilikama, u kojima je živio Tuđman a i o životu u dijaspori, da predpostavim da bi on bio na bilo kom drugom inozemnom putovanju tijekom druge polovice 70-ih godina. Vjerujem zato da je i podatak o navodnom putu 1976. netočan i da se radi o sličnoj zabuni, do koje je došlo kod mene. No o tome treba pitati g. Vukušića.

b) Put sam organizirao ja, uvelike pomognut skupinom od šestorice prijatelja od kojih je samo još jedan znao sve pojedinosti. Nitko van tog kruga nije bio upoznat sa stvari jer smo u najvećoj mogućoj mjeri željeli izbjeći da nas otkrije Udba. Ne toliko zbog , koliko zbog onoga koji se vraćao u njene ralje. Za razliku od mog prijatelja Brune Bušića, nikad nisam podcjenjivao Udbu ali sam bio dovoljno realističan da shvatim da nije sveznajuća. To smo i dokazali.

c) Zašto Tuđman? Doživljavao sam ga kao najodlučnijeg i rekao bih najhrabrijeg od neprijatelja velikosrpske vladavine u nas, koga vlasti nisu mogle osuditi a da pri tome sami sebi ne stvore određene probleme prije svega interno a donekle i prema vanjskom svijetu. Svojevrsni Tuđmanov pandan, Veco Holjevac, umro je još dok još Hrvatsko proljeće nije propupalo, a Marko Veselica, Šime Đodan i plejada drugih - sve ljudi u partiji - iz malo mlađe generacije, o studentima da i ne govorim, svakako nisu bili manje hrabri ali su mogli biti, i bili su, sumarno bačeni u zatvor jer nisu od ranije imali Tuđmanovu poziciju u komunističkom društvu i njegovo poznavanje odnosa u Beogradu, posebice u Armiji.

Hebranga se moglo ubiti ali su se dvadesetak i nešto godina kasnije prilike ipak promijenile do te mjere da su se smaknuća na toj razini obavljala „samoupravno“. Tuđman je više navrata spominjao – a mislim da je to i objavio – da je Tito tada naredio da se Tuđmanu „ne pakira“ a ja sam tvrdo uvjeren da je u tome bilo vrlo malo solidarnosti lancmana a puno više brige da si ne stvara nove probleme tamo, gdje su mu najmanje potrebni. Možda je tu bila i politika laviranja između raznih, uglavnom nacionalnih, grupacija u partiji – ja sam zadnja osoba koja o tome može meritorno govoriti.

No Tuđman je, kakav je već bio samouvjeren i u politici potkovan, do maksimuma koristio svaku mogućnost da svjedoči u trenutku, kada su se svi oni, koji su ostali na slobodi, bili povukli u mišju rupu. Strani novinari, koji su dolazili u Zagreb – a nije ih baš ni bilo mnogo budući da je Zapad prethodno dao zeleno svjetlo čistkama proljećara – nailazili su na zatvorena vrata, osim kod Tuđmana. Bilo je jasno da je on i tip čovjeka koji je voljan preuzeti rizik povezan s prelaskom granice s ilegalnim papirima.

d) Zašto Švedska? U toj je zemlji na moju inicijativu početkom 1970. godine stvoreno Društvo prijatelja Matice Hrvatske Matija Gubec, koje je tijekom prvih dviju godina svoje djelatnosti pokušavalo njegovati odnose s Maticom. Kažem pokušavalo, jer su tijekom većeg dijela 1970. Matici bili zabranjeni kontakti s nama zbog mojih javnih nastupa na radiju i u novinama. Prosvjedovao sam, naime, neposredno prije osnivanja društva, protiv švedskih medija koji su umorstvo u Švedskoj jednog mladog srpskog emigranta pripisivali navodnim ustaškim teroristima, iako je po svemu bilo očito, a to je istraga brzo i dokazala, da je počinitelj bio žrtvin prijatelj, poslan od Udbe. Novoosnovano DPMH Matija Gubec u potpunosti se izoliralo od svakog doticaja s jugoslavenskim vlastima (osim što im je poštom poslan naš Status, kako bi se izbjegle optužbe Matice za nekakve neprijateljske doticaje vani).

Kombinacija javnih osuda Udbe i nekomuniciranja s jugoslavenskim vlastima bila je dovoljna da zagrebačke vlasti, koliko god proljećarske, zabrane Matici (ranije bliske) doticaje sa Švedskom, pa su oni tijekom 1970. u najvećem dijelu ostali na razini kupovanja i raspačavanja knjiga i časopisa.

U ranije spomenutom članku u Hrvatskoj reviji (1/2002) spomenuo sam i vrlo povoljan odnos, koji je švedski premijer Olof Palme u ožujku 1971., par tjedana prije umorstva ambasadora Rolovića, zauzeo prema Gupcu. Palme je tada, iako iznimno dobro upoznat sa složenošću naše situacije, posebno istaknuo našu povezanost s jednom institucijom – kakve god (njemu poznate) političke probleme ona imala – u zemlji s kojom Švedska ima prijateljske odnose.

Na izlasku sa sastanka Palme je dao izjavu švedskoj novinarskoj agenciji kako će vlada razmotriti naše prijedloge rada s hrvatskim useljenicima. Nepotrebno je spominjati kakve je probleme u tom za nas iznimno povoljnom dijalogu sa Šveđanima stvorio napad na jugoambasadu, čiji su se snažni negativni repovi provlačili kroz švedske medije gotovo 15 godina. A za nekoga tko se zanima za jugoslavenske prioritete na tom području možda nije nevažna pojedinost da je prvi zahtjev službene jugodelegacije, koja je došla u Stockholm dan nakon Rolovićeva umorstva, bila je zabrana djelovanja – „Matije Gupca“, jedinoga hrvatskog društva koje je umorstvo osudilo!

Spominjem sve ovo u poprilično detalja da bi vam bila jasna koncepcija - koliko mi je poznato jedinstvena u dijaspori - po kojoj su se Hrvati deklarirali kao manjina u novoj domovini, usmjereni na kulturno i športsko okupljanje ali, i to je vrlo važno, aktivni se suprostavljajući kršenju ljudskih prava u svojoj staroj domovini. Bilo je to legitimiranje političke djelatnosti u sasvim konkretnom smjeru i bez ulaženja u političke zavrzlame emigracije, koje su trošile ogromnu energiju i kao takve bile i marljivo podhranjivane od Udbe. Zato je ona i bila opasna.

Kada je došlo do pogroma protiv Hrvatskog proljeća, „Matija Gubec“ je koordinirao najveće (u Europi u odnosu na broj useljenika , pa i u apsolutnim brojkama) prosvjedne demonstracije u Göteborgu. Krug oko „Matije Gupca“ je zatim godinama skrovito organizirao prosvjedne demonstracije prilikom službenih jugoslavenskih priredbi, štrajkove glađu i skupljanje sredstava u fond solidarnosti sa zatočenicima i sl. Zbog toga je bio najoštrije napadan, naročito u beogradskim glasilima, i izvrgnut direktnom udbaškom špijuniranju, što je u nekim slučajevima bilo i otkriveno i sankcionirano od švedske policije. A objavljene su i neke izjave bivših suradnika Udbe, kako se planirao atentat na mene.

Dakle, u odnosu kruga, o kome govorim, na domovinska zbivanja nije bilo ni najmanje sumnje. No u odnosu spram švedskih vlasti pobojavali smo se da bismo mogli izgubiti određenu „nazovilegitimnost“ jer početne prijateljske institucije u zemlji – jedine za nas prihvatljive - više nije bilo. Dolazak Franje Tuđmana, osim razumljivog političkog interesa, pokazao je Šveđanima da mi i dalje imamo veze s potisnutim hrvatskim demokratskim pokretom u zemlji. Tako je na najvišoj švedskoj državnoj razini stvoreno određeno razumijevanje za stvaranje Hrvatskog saveza u Švedskoj. Ono je završeno godinu dana kasnije i „Matija Gubec“ je taj Savez prenio i financijsku pripomoć koju je dobivao od švedske države. Tuđmanov posjet bio je važan argument u našu korist, koliko god to tada bilo nepoznat ostalim sudionicima u stvaranju i afirmaciji Saveza.

e) Pristup švedskim političarima bio je sigurnosno iznimno riskantan jer se činilo vjerojatnim da će razgovori na tada zaista najvišoj mogućoj razini biti dojavljeni švedskoj obavještajnoj službi a obavještajnim krugovima nije strana razmjena informacija. No prošlo je dobro jer smo sugovornike upozorili upravo na tu opasnost i upozorili ih da bi „curenje“ informacije jasno ukazalo na kanal. Osim toga mogli smo biti relativno sigurni da će političari stvar zadržati za sebe ili na nj staviti jak embargo – njima je bilo zanimljivo doći u kontakt sa skrivenim kretanjima u zemlji, s kojom su imali inače vrlo bliske odnose, iako im naravno nije bilo ni na kraj pameti ići dalje od toga. U doticaju s istaknutom osobom, koja se ilegalno nalazi van Jugoslavije, preuzimali su određeni politički rizik pa je zato i njima bilo u interesu da se ne dozna da su sastanci održani.

Znam da je ovu hermetičku sigurnost i racionalan pristup teško razumjeti u zemlji u kojoj najtajniji dokumenti pronalaze put do medija u roku od par dana a goleme se količine takvih dokumenata šalju na pr. u Haag, uglavnom bez ikakvih provjera nacionalnih interesa. To je, recimo, ta mala razlika između Švedske i Hrvatske…

f) Tuđman je u mojoj nazočnosti u predsjedništvu vlade gotovo cijeli jedan sat razgovarao s Carlom Bildtom, koji je i onda i sada bio intenzivno bavio međunarodnim problemima. On je prenio Tuđmanu i vrlo zanimljive rezultate jedne povjerljive ankete – prve takve vrsti - koju je njegova (Konzervativna) stranka napravila 1976. među useljenicima raznih nacionalnosti uoči lokalnih izbora, na kojima su useljenici imali pravo glasa na lokalnoj razini. Tuđman se zatim, sa mnom u pratnji, nešto kraće sreo s međunarodnim tajnikom Socijaldemokratske stranke Pierre Schori-om, kasnije ministrom i veleposlanikom u UN, u zgradi stranke, te, u zgradi parlamenta, 20-tak minuta s predsjednikom vanjskopolitičkog odbora Riksdagena Pär Granqvist-om (iz stranke centra).

g) Prije dolaska u Švedsku Tuđmana sam s Vladimirom Rozijanom, mojim nasljednikom u predsjedanju „Matiji Gupcu“, doveo u Köln gdje je sreo krug ljudi, koji su tamo,uz moju malenkost, dogovarali početak izdavanja „Poruke slobodne Hrvatske“: Gojko Borić, Vladimir Pavlinić i Tihomil Rađa. Svi sastanci i prijevozi obavljeni su u najstrožoj tajnosti.

h) Prije povratka pitao me je u Stockholmu za mišljenje, da li da se sastane s našim zajedničkim prijateljem Brunom Bušićem i možda još kim, a ja sam mu odgovorio da sam zabrinut za njegovu sigurnost i da na njegovom mjestu ne bih riskirao, jer ne možemo biti sigurni da Bruno nije pod kakvom prismotrom. No, dodao sam, ako se misli sastati, neka mi o tome ništa ne govori, jer ne bih htio biti suodgovoran ako priču netko provali. Očito je da je on ipak riskirao kako bi susreo svoga ranijeg suradnika Brunu a da se pri tome navodno sastao i s pukovnikom Babićem. O tome ja, međutim, ništa ne znam – kad se o tome moglo slobodno govoriti, imali smo važnijeg posla. Mislim ipak da nije korektno reći da se Tuđman muvao samo tako Europom na tom svom jedinom putovanju, niti da je na njega išao u prvom redu da sastane Bušića, koliko god mu taj bio drag.

Konačno riječ, dvije o osobama spomenutima u blogu:

i) O domobranskom stožernom pukovnike Ivanu Babiću moglo bi se i trebalo mnogo pisati. Stekao je svoje časničko obrazovanje u elitnom francuskom St. Cyru a bio je blizak neuspjelom pokušaju određenih haesesovskih krugova da 1943. u Hrvatskoj preuzmu vlast i odvedu Hrvatsku u saveznički logor. U okviru te akcije prebjegao je zrakoplovom u Italiju ali tamo bio loše primljen i zatočen. U emigraciji se držao dalje od politike ali je u svojoj španjolskoj osami bio jedan od njenih najlucidinijih analitičara.

j) I u ovom blogu i u ranijim napisima o ulozi Vladimira Pavlinića u krivotvorenju Tuđmanove putovnice prisutna su nevjerojatna izvrtanja i netrpeljivost, svojstvena situacijama, kad se ljudi suoče sa činjenicama, koje ne odgovaraju njihovim hipotezama. Da bi priča o Franji Tuđmanu kao eksponentu i lutki zakulisnih snaga, koje permanentno vladaju ovom zemljom, bila točna, treba po svaku cijenu omalovažiti i popljuvati Pavlinića zbog njegove uloge u švedskom putu. Radi se o vrhunskom intelektualcu, koji je bio glavni motor u pokretanju i devetgodišnjem uređivanju jedinih novina van kontrole jugovlasti „Glasa Koncila“ i kasnije napravio ogroman doprinos emigrantskom izdavaštvu, o teologu, filozofu i publicisti koji govori par jezika, koji je slikar u akademskoj klasi i izbrušeni informatičar, koji je odležao tri teške godine Stare Gradiške itd. Umjesto da se iskoriste njegovi potencijali, u slobodnoj ga se Hrvatskoj naziva falsifikatorom jer se u jednoj prilici, ponio na način koji je odudarao od svega što je ranije i kasnije radio. Njegova je krivnja što je omogućio hrvatskom demokratskom pokretu da, oslonivši se na svoje skromne vlastite snage i resurse, napravi jedan važan iskorak.

Da zaključim. O činjenicama vezanim uz putovanje Franje Tudjmana 1977. ne bi smjelo biti dvoumica, u prvom redu što se tiče njene stvarnosti i pozadine. Sa strane onih, koji su putovanje organizirali, jasni su razlozi zašto je pozvan upravo on i što se njegovim putovanjem željelo postići. Jasno je i to da se putovanje odvijalo u uvjetima maksimalnog opreza i konspirativnosti i da je to bio razlog da se organizatori na pr. u stvaranju krivotvorenog dokumenta nisu željeli tražiti „stručnjake“ već su radije to obavili kako su znali i mogli, u vlastitom krugu, amaterski. Jasno je i to da je učinak toga puta bio iznimno povoljan za hrvatsku stvar u Švedskoj. Hrvatski savez, stvoren godinu dana kasnije, i u znatnoj mjeri financiran od švedskih vlasti, bio je trn u jugoslavenskom oku i uspio okupiti najveći broj Hrvata na programu intenzivnog kulturnog i športskog okupljanja i isto tako intenzivnog zalaganja za ljudska i građanska prava u domovini. No to je priča za sebe, gotovo potpuno nepoznata u Hrvatskoj, čija se javnost daje zaglupljivati navodnom općom ustašoidnošću dijaspore.

Preostaje pitanje, da li se linijom posvemašnje urote na taj mali povijesni intermezzo može primijeniti neka nadređena matrica nevidljivih veza i vektora, koje su sve to lijepo posložile i pustile Franju Tuđmana da odglumi veliku konspirativnu predstavu a sve to za neke svoje interese. Jer to je jedina teoretska mogućnost koja preostaje. Gledajući sasvim racionalno, ne vidim što bi time dobile tadašnje službene vlasti ili neki alternativni, prikriveni centar moći ali zato znam, što smo postigli mi, koji smo put organizirali. Osim toga, poznavajući Tuđmana, i uzimajući u obzir sve njegove dobre strane i mane, jako mi ga je teško zamisliti u ulozi – i to desetcima godina – poslušnog trčkarala nekakvih anonimusa.

On je naravno kao prvoborac, general, političar i povjesničar poznavao mnoge ljude iz vrhova tadašnje vlasti i realno je pretpostaviti da su se razne partijske frakcije u svojim sukobima oko vlasti poigravale i njegovom sudbinom. U tim sukobima on je plivao kako je znao i mogao ali – barem koliko sam ja mogao vidjeti – zadržavajući pri tome uvijek svoju osnovnu koncepciju. Iako sam se s njime potkraj njegova života politički razišao, moram posvjedočiti, oslanjajući se na vlastito iskustvo tijekom najgorih dana rata, da je njegovo poznavanje protivnika na drugoj strani bio jedan od ključnih elemenata uspješnog otpora agresiji i ostvarenja države.

Branko Salaj 15.12.2006. 22:47

Dragi blog to komentira ovako:

Gospodine Salaj, bez puno ornamentike, hvala što ste se javili, jer tako je rijetko u ovoj zemlji i našoj javnosti da njeni protagonisti imaju ikakav osjećaj odgovornosti za javnu riječ. I, kako ste kazali i sami, idemo na posao:
Franju Tuđman jest putovao u inozemstvo 1976. godine, to nije nikakva zabuna, nije riječ o tome da bi se Vukušić zabunio, nije riječ čak ni o Vukušiću kao pouzdanom svjedoku, nego je naprosto riječ o tome da je dr.Franjo Tuđman sam potvrdio taj put dvojici svjedoka s kojima sam ja osobno o tom podatku diskutirao: Manoliću i Pašaliću; za pretpostaviti je da je govorio i drugima, jer, kao što sam već naveo, i Ljerka Minatas-Hodak je govorila o tom putovanju 1976.godine, i tu dakle ne može biti zabune.
Da stvar bude zanimljivija, kao što sam već naveo, Pašalići je Tuđman iznio jednu verziju prelaska granice, dok je Manolić - koji vjerojatno zna konačnu istinu o tom događaju - iznosi drugu verziju prelaska!
Dapače, i jedan i drug, i Pašali i Manolić, posve odvojeno, bez da sam ih ja pitao o tome, ničim motivirani, govorili su o DVA ODVOJENA PRELASKA GRANICE JUGOSLAVIJE I AUSTRIJE!
Dakle, Tuđman ne samo da je putovao u Švedsku, nego je ne jednom putovao preko Austrije u ine europske zemlje!
Meni je jasno da se sada broj tih putovanja pokušava limitirati, jer, zapravo je daleko zanimljivije konstatirati DA JE TUĐMAN PUTOVAO PO INOZEMSTVU SEDAMDESETIH, nego što je on to tamo radio, s kim je razgovarao, etc.etc.! Interesantno je naime uočiti samu tu činjenicu flaniranja dr.Tuđmana po Europi u vrijeme kad SDB nadzire svaki list koji je zašuškao u Nazorovoj, a kamoli kretanje obitelji Tuđman! Konačno, pa sama Ankica Tuđman tvrdi da je i ona putovala u Austriju prenositi nekakve poruke itd.itd.! Mislite li da bi supruga dr.Tuđmana, nakon što je on već 1972. osuđen, mogla tek tako putovati u inozemstvo?
Dakle, putovali su, i, kao što je svakom jasno, sa znanjem ne samo Udbe, koja je bila naprosto tehnička služba osmatranja, nego i onih partijskih struktura i pojedinaca koji su itekako vidovito anticipirali razvoj događaja u Jugoslaviji. I da, gospodine Salaj, tek još nešto, metodološki: najveća je korist teorije urote u tome da svakog tko pokuša interpretirati bilo koji događaj u njegovoj kompleksnosti i slojevitosti, baveći se i neslužbenim verzijama ili pak ovako očitim, a nelogičnim aspektima tih povijesnih zbivanja, službena historiografija može otpiliti jednim jedinim potezom: diskvalificiravši takve teze kao teoriju urote, kao paranoju! Gospodine Salaj, budimo ozbiljni: Tuđman, Manolić, Brozović, Šeks, Boljkovac, Degoricija, Agotić, Gregurić....dajte mi recite tko tu nije bio, poput Stipe Mesića, u doticaju s Udbom, SDB-om, KOG-om ili KOS-om? Kakva teorija urote - u Hrvatskom državnom chorus-lineu devedesetih ne da su "udbaši" preuzeli vlast i moderirali tijek događaja, od samoga početka nije bilo nikoga tko nije dio tog Krajačićevog kruga. A to što u takvom okružju ne vrijedi živjeti, i nije neki zaključak: ta, stotitne i tisuće mladih ljudi napušatju ovu zemlju jer su izvukli na vlas isti zaključak!
Ili vi mislite da u zemlji u kojoj su i vodeći tjednici pokrenuti udbaškim novcem, o čemu biste vi opet mogli kao o teoriji urote, na što bih ja samo mogao kazati: gospodine Salaj, ne znate činjenice, ili ih skrivate! Jer, da je Pukanić dobio novac Vojka Santrića, a vi znadete tko je Santrić bio, to je potrvrđeno i u zapisniku sudskoga procesa na kojemu je Dikan Radeljak taj podatak potvrdio osobno (Radelja je inače, da i to znadete, bio osobni prijatelj Vojka Santrića, u što sam se osobno uvjerio razgledavši slike Bebe Lončar i Vojka, ili Dikana i Vojka etc., za njihovih rimskih dana). O Ninoslavu Paviću, molim vas, kao čovjeku kojega se upravo zbog takve prošlosti ima na kratkoj uzici, i, kako to "oni" kažu: u svakom trenutku može neutralizirati, ne želim niti govoriti. To bi zaista bilo sumanuto: kao da objašnjavam da Hrvatska ima obalu.
Kažete: "Zašto Tuđman? Doživljavao sam ga kao najodlučnijeg i rekao bih najhrabrijeg od neprijatelja velikosrpske vladavine u nas, koga vlasti nisu mogle osuditi a da pri tome sami sebi ne stvore određene probleme prije svega interno a donekle i prema vanjskom svijetu."
Gospodine Salaj, pa još je Života Avramović, u vrijeme kad ste već bili u domovini i spremanli se za funkciju u vladi, govorio o tome da u Hrvatskoj treba pobiti par desetaka tisuća ljudi, svijet će na to par tjedana histerizirati, a onda će se sve stišati i nikome ništa! I, bio je u pravu: tako bi zaista i bilo, kako dokazuje Srebrnica, jedino, siroti Života nije imao pojma, kao ni kasnije Bobetko, o kakvom se tipu rata uopće radi. No, to je druga priča...
Ono što vam pokušavam kazati jest da vi iznostite naprosto nevjerojatne teze koje su utemeljene jedino vašim osobnim procjenama hipotetskih događaja: vlasti nisu mogle osudi Tuđmana jer bi sebi stvorile probleme....Pa gospodine Salaj, da ne trepnu, oni su osudili i Tuđmana, i, nikakve si probleme nisu stvorili ! Ta, tko je bio tada Tuđman!? Kakav Tuđman, molim vas! Jeste li vi ikada čitali što je to Tuđman pisao prije svojih bavljenja Jasenovcom? Konačno, to da se Tuđmanu ne pakira značilo je tek jedno: Tuđman je za samoga Tita dakle bio njihov, čovjek od Titova povjerenja, koji je, a bože moj, malo skrenuo s kursa, ili se barem tako činilo! Jer, vidite, meni su ljudi poput Ede Murtića, u društvu dragog gospodina Marune koji je baš poput vas cijeloga života sanjao slobodnu Hrvatsku, a kad ju je dobio duhovito je i rezignirano kazao: eto, sad sam je dobio, i tako mi i treba!, dakle pokojni mi je Murtić govorio o tome koliko je Tuđman puta bio vani za svog prvog "uzništva", a bogibogme i kakav je imao tretman u tom svom neobičnom reštu! Ja poštujem svakog tko je nevin bio ma i sat vremena u zatvoru, ali, neobičan je to zatvor s Martelom kao lijekom za cirkulaciju i slobodnom komunikacijom s onima van zatvora!
1. Dakle, nitko nije imao nikakvih problema zbog toga što je osuđen i zatvoren i Tuđman, ma o kakvom da se utamničenju radi (kao, konačno, i u slučaju Stipe Mesića, gdje su i motivi nepoznati: spis koji bi išta o tome mogao mjerodavno kazati jednostavno je nestao; znam, jer sam svjedok da je potraga za tom dokumentacijom ostala praznih ruku!).
2. Franjo Tuđman je dakle bio vaš izbor zbog svoje hrabrosti! Čudno! Što je on to radio 1971? Hrabro se durio zbog toga što su lideri Savka i Mika a ne on, ili se još kuražnije držao nekako po strani znajući konačni ishod maspoka? Konačno, što je on to tih godina hrabroga učinio i gdje? Zapravo, a zašto ne Savka, zašto ne Tripalo? (Dragi blog 15.12.2006. 23:36) Gospodine Salaj, vi ste dakle pozvali Franju Tuđmana u Švedsku ilegalno da zasvjedoči legitimitet vašega društva Matija Gubec, kako bi društvo i dalje uživalo potporu švedske države! Pa to je ingeniozno!
I Tuki je potegnuo do Švedske samo zato!
I Carl Bildt se sub rosa s nekim anonimusom iz Hrvatske sastao samo zbog vašeg legitimiteta?
A onda je Tuki u gradu koji ne poznaje bez vaše pomoći pronašao Bušića?
I ne samo njega, nego, za ovu prigodu, i pukovnika Babića, da ne bi bilo potrebe za nekim drugim putovanjem koje vi ne bi znali iskupiti, svesti u okvire datuma koje spominje baka Ankica - čudno kako ste se baš sada korigirali, za potrebe memoaristike frau Tuđman; do sada je memorija jamčila 1978. godinu!!
I, da, konačno, taj vaš izbrušeni, akademski falsifikator: je li mu to jedini falsifikat, ili kasniji presedan koji spominjete ipak ima svoju najavu u falsificiranju Tuđmanove putovnice!?
Tko je pak odlučio da Tuđman putuje osamdesetim bez pomoći urednika Glasa Koncila?
Tko je prebacivao Bušića iz zemlje i u zemlju?
Gospodine Salaj, hvala što ste nam ispričali svoju verziju događaja.
Očito, njen je cilj bio uvjeriti hrvatsku javnost da niakve suradnje Udbe i Tuđmana nikada nije bilo. U tu je svrhu i knjiga gospođe Tuđman spomenula taj put 1977. u inozemstvo, budući da su u Hrvatskoj te interpretacije već ozbiljno uzele maha.
Nažalost, stvar se nikako ne može zataškati, jer, iako je nevjerovatno otmjeno od vas da sada na sebe preuzimate svu odgovornost organizacije toga puta, gospodine Salaj, stvar, ovako prepričana, ne bi zvučala uvjerljivo ni vašim bližnjima! Za potrebe dotacija švedske vlade vi dovlačite ilegalno nekakvog generala koji tajno kontaktira državnoga tajnika samo zato da bi Gubec dobio lovu!I to je dakle razlog da Tuđman stavi glavu u torbu, ako je dakle vjerovati vama i ako je put ilegalan!
Gospodine Salaj, odgovorite vi sebi na ovo pitanje: a što je sve te dana izbivanja Tuđmana od doma Ankica objašnjavala Stevi Krajačiću, koji je stanovao preko puta i u čiji dom stiže cisterna morske vode tjedno! Da nije možda Stevi promaklo to Tukijevo izbivanje, ili ste vi bili pametniji i od onoga koji je Titu radio osiguranje za smjene Rankovića?!
Vidite, gospodine Salaj, oko 150 putovnica podjeljeno je s početka sedamdesetih upravo iz ruke tog Steve Krajačića i vi vrlo dobro znadete kome su te putovnice išle; ako ne znate, onda, gospodne Salaj, unatoč svoj vašoj emigrantskoj djelatnosti, vi zapravo ne znate puno!
Možda bi bilo dobro da se javite Manoliću, i da sravnite verzije.
To što Ivić priča, stvar je Tuđmanove interpretacije, ali to što Joža zna, istina je za koju vjerojatno ni Franjo ne bi volio da kola ovako, po netu, slobodno.
Zato taj veliki povjesničar o tim svojim velikim i hrabrim podvizima za života nije rekao niti jedne jedine rečenice! Hvastav kakav je bio, napisao bi tomove kad ga istina o tim događajima ne bi dovela u neugodnu sitauciju: onu koja je inicirala ovaj razgovor: drugi robijaju, Tuđman luta Europom - kako to?
Ilegalno? Ha, ha, ha, pa to je zaista dobar štos!

Dragi blog 16.12.2006. 00:48



EKSKURS O BRAJOVIĆU

Dobro, dobro Žac, ja tebi provedi se na novogodišnjem sajmu a ti meni daj se skuliraj na prvu opasku - kao da si u uzavrelom Riju a ne u Alpama! Ali, nema veze, sve je OK stari, tu smo ionako zbog teme a ne zbog nas...
Da, točna je ta opaska o putovnicama i Plesu. Čuo sam taj podatak na izvoru, od protagonista događaja, i ovaj ga navod gospođe Tuđman samo potvrđuje.
No, kad govorim o vezama Perkovića i Šuška, primjetit ćeš i sam, ja češće govorim o prvom saboru u Lisinskom, nego o samoj organizaciji dolaska na aerodrom. Očevici pak vele da su Perković i Šušak do te mjere bili povezani već tada da su, slikovito kazano, na ulazu u zgradu svaki s jedne strane pripuštali svoje ljude!
Dakle: ako pogledaš moje tekstove, malo ćeš ili ništa naći o dolasku na Pleso, izdavanju viza i spomenu Vjeke Brajovića, unatoč tome što sam čuo taj podatak, naprosto stoga što o tome čovjeku, osim pohvala za profesionalizam, nikada nisam čuo ama baš ništa lošega: Brajović je očiogledno sve do dvijetisućite bio briljantan profi koji svaki povjereni mu zadatak odrađuje do te mjere diskretno, da su, eto dokaza!, čak i ovako krupni poslovi od gotovo povijesnoga značaja bili odrađeni tiho, bez pompe, bez potrebe za samoisticanjem i borbe za vlastite zasluge u našoj maloj nacionalnoj revoluciji. Kao što je ona fotografija koju si i sam objavio - Brajović i dečki u pratnji Mesića - pokazuje, Brajović je naprosto bio čovjek svoje profesije, pa kad ga već spominjemo u ovom kontekstu onda je potrebno kazati i zašto se njegovo ime ne povlači po ovakim komentarima: naprosto stoga jer oko Brajovića nema nikakvih kontroverzi iz osamdesetih ili sedamdesetih! Naime, kazati nije Perković nego Brajović ne znači puno: sam po sebi taj podatak ne govori ništa ako se ne uzme u obzir background gospodina Perkovića, tj. ako se ne shvati da je čudno ne to što je policija - ili čak SDS - suorganizirala dolazak na Pleso ili Sabor HDZ-a, jer, tko bi to drugi mogao činiti?, nego je fascinantno to da je u svemu tome bitnu ulogu imao upravo čovjek koji je, a to ti svim svojim angažmanom ovih godina dokazuješ, pri SDS-u radio poslove koji su ga danas doveli do optužbe za organiziranje Đurekovićeva ubojstva!
Dakle, vrlo kratko:
1. Taj podatak o Brajoviću je sasvim točan.
2. Perković i Šušak su surađivali još iz vremena organiziranja prvog sabora HDZ-a u Lisinskom.
3. Kolika je bila uloga Perkovića u svemu tome mišljenja se razlikuju, već od svjedoka do svjedoka, ali, nitko ne osporava osnovno: Šušak i Perković - što je nevinom oku nevjerojatno: sive eminencija ekstremene kanadske emigracije i okorjeli udbaški progonitelj nacionalista postaju prvi suradnici! - surađuju od prapočetaka HDZ-a, od sabora utemeljenja, što ne govori samo o vezi dvojice ljudi, već od preplitanju dvaju isključivih ideologija i, što je jednako važno, o udjelu struktura jugoslavenske sigurnosne službe u organiziranju i utemeljenje hrvatskog nacionalnog pokreta!
Tko je tehnički odradio to s putovnicama kao povijesni je kurziozitet zanimljivo, ali, daleko je važnije poopćiti stvar: ako su u osnutku HDZ-a kao bitan čimbenik - ne dakle kao tehničko osiguranje ili kao servis koji je rentirao razglas! - sudjelovali ne samo pojedini pripadnici Službe državne sigurnosti, nego je sudjelovanje SDS-a u pripremnim i osnivačkim aktima - od igrališta Borca nadalje... - imanentno utemeljenju Hrvatske demokratske zajednice, onda je povijest ove zemlje unekoliko drukčija no što to svakodnevno na tv-kalendaru možemo vidjeti!
A tome je, koliko shvaćam, posvećen cijeli ovaj blog: rekonstrukcija te povijest, ako se ne varam, osnovna mu je svrha, nije li?
Inače, Žac, da samo na čas rasčistimo opasku o uvrijeđenoj mladoj: da mi je stalo do patenta na ove interpretacije pisao bih svoj blog, ili knjige, jer, kao što znaš, ne samo da sam i sam svjedok tih vremena, nego imam dovoljno vlastitih materijala i dokumenata, neopornih i, ha-ha, lako vidljivih!, pa ne bi bilo teško svaku tezu potkrijepiti citatom ovog ili onog protagonista tih događaja. No, nema za tim potrebe: važije od toga svakako je ispričati suvilu priču o tom vremenima, storiju naše historije, a nagrade za publicističko djelo godine su drugorazrenoga značaja. Sve dok ih dojeljuje EPH, naime, koji po definiciji nema nikakav, ali ama baš nikakav legitimitet ni kredibilitet dodjeljivati bilo kakvu nagradu za bilo što u ovoj zemlji, naprosto zato jer ne može položiti računa o vlastitoj povijesti!
S druge strane, ti si ionako lijepo kazao da nigdje, osim u mojim tekstovima, nisi pročitao ništa o tim putovanjima, pa je satisfakcija, ako je uopće potrebna, tu. Dakle, prijatelju, nema nikakve ljutnje, dapače, drago mi je da si rasplamsao ovu temu do mjere provokacije koja je i gospodina Salaja navela da se javi; kao ni tebi, nije mi drago da je ušutio, da ga tipično hrvatski boli, oprostiti veliki gospodine Salaj, ali kurac za hrvatsku povijesnicu i istinu o novijoj našoj sudbini, jer je i on, baš kao i svi echte Hrvateki od povijesnoga značaja zainteresiran jedino za taj značaj i zgoljnu, malu, izdvojenu istinu o vlastitoj ulozu u našoj maloj Revoluciji!
S ovoga svijeta na onaj, hrvatski političari, ako ne odu naprasno, kao Radić, ili ludi kao Supilo, bezostatno odlaze ogorčeni: nitko ne zna pravu istinu o njima, što mi znamo o njihovim osobnim dramama, sve je to mutno u nama, moja Beatrice, i njima treba jedna bijela ruka na tamnoj glavobolji. I, nevjerojatno je da već cijelu jedna ovdašnju povijest nikome nije palo na pamet kazati, i olakšati svoju dušu!
Izgleda da povijesna istina hrvatske novije povijesnice dovodi u pitanje same učesnike tih događaja: sva je zgoda da ama baš nitko od njih ne može progovoriti o njihovoj istini a da ne nepovratno ne kompromitira kako cijeli taj poduhvat, tako i vlastiti udio u njemu. Jer, svima je u Hrvatskoj već odavno očito: ova zemlja nije nastala kao plod nastojanja nekog samoniklog nacionalnog romantičnog pokreta koji je predvodio oslobađanje zemlje u Domovinskom ratu, nego je cjelokupna povijest nastanka suvremene Hrvatske u bitnom određena brižnim pripremnim dogovorima dijela hrvatske emigracije - ta je poslužila tek kao nacionalna potpala, hrvatski pandan nošenju Lazarevih mošti po krajevima nastanjenim srpskim življem - i domovinske udbaške elite, kojoj je zajamčeno preživljavanje u novonstalim demokratskim okolnostima: sama srž hrvatskog nacionalnog pokreta, njegova jezgra, ako hoćete: njegovi utemeljitelji, listom su ljudi koji su imali neosporan obavaještajni background, i, što je jednako vidljivo, gotovo su svi do jednoga bili s onu stranu svake ideje nacionalne emancipacije! Pogledajmo one čuvene slike iz Hrvatskoga Državnoga Sabora s početka devedesetih: Tuđman, Manolić, Mesić! Gdje su tu ustaše, gdje su tu Hercegovci, gdje je tu Šušak? Ova imbecilna strategija noja, ta iluzija o vlastioj nevidljivosti zarivanjem glave u pijesak i izbjegavanjem suočenja s istinom o povijesnim događajima, već je sasvim enervantna: zar je zaista potrebno dokazivati stvari koje su uvredljivo očite!? Kao da je bilo neopohodno pokazati ovaj video-zapis iz Austrije, pa da se zna da je i Stipe larmao o 10. travnju!? Kao da je išta više potrebno napisati o tome kako se tko držao 1967. u saborskom izjašnjavanju o Deklaraciji? Je li baš neophodno po tisućiti put podsjećati na Krajačića i od Kopiniča naovamo rekonstruirati tih dvadesetak povijesnih fakata, čistih k'o suza, koji zorno pokazuju da nema ama baš nikog, pa evo ni Tuđmana, a da nije uronjen u tu glavnu struju hrvatske povijesne ponornice, koja tako rijetko izbija na površinu: Tuđman putuje Europom nakon što je već prvi put, 1972. suđen i zatvaran, u zemlji u kojoj se nije moglo prdnuti bez Udbinog dopuštenja, a svi se sada prave blesavi, nezainteresirani, već pomalo od svega toga umorni, i čiste nokte i fučkaju kao rimski legionari kad ih se šalje u galsko Asterixovo selo!
Dr. Franjo Tuđman je putovao putovnicom koju mu je krivotvorio glavni urednik Glasa koncila my foot! To vi pričajte svojoj ženi, gospodine Salaj, a ne nama! Sedamdesetih Bušić bez ikakva problema prelazi jugoslavensko-austrijsku granicu s lažnom putovnicom kad god je htio, pa je to onda činio i dr.Franjo Tuđman, na isti način i iz godine u godinu: 1976. odlazeći u posjet Bruni, 1977. o čemu piše Ankica Tuđman, 1978. odlazeći u Švedsku, nakon što su već Lundske teze napisane (konačno, ponovimo još jednom ono što se stalno na netu brlja: Tuđman ideju pomirenja ne preuzima od Brune kao Bušićevu autentičnu i originalnu ideju, nego kao posuđenicu od Maksa Luburića!), i sve to, dakle, bez znanja Jugoslavije i njene strašne Službe državne bezbednosti!??? To su najobičnije gluposti, a još je veće svinjarija ta mudroserska hrvatska seoska lukavost koja vas svako malo "mune u rebra" i opominje: Šuti, jebote istina, pa glavno da imamo državu!
Od te smo idiotske mudrosti u ovoj zemlji svi već umorni jer vidimo koji su učinci te pameti: ova će se povijesna laž provlačiti sve dok biološki ne isčeznu protagonisti tih događaja, što samo dokazuje mjeru povijesne i građanske odgovornosti i hrabrosti ovdašnjih ljudi: tu se cijeli jedan život čeka da umre Tita šepavi, pa Franjo krivousti, itd.itd.... i jednog i drugog, doduše, onako narodski posprdno naziva se čas šepavi čas krivousti - jer što bi bagra drugo nego da jedinu satisfakciju nađe u sprdnji - ali, za života svjetina pogne glavu, sluganski pokorno prolazi kroz život i povijest, neprimjetno i apovijesno, kako je to već na jednom znamenitom mjestu primjećeno, i na kraj pameti nikome nije da bi se istina barem jednom mogla pljunuti u oči! Pa makar u ogledalu...
Čkomi Bara, nismo mi prefrigani! Ne bi se šteli zamerit, pardoniramo se, servus, servus, kistihand! Jer, je, već nekak bu!
Sretan Vam hrvatski Božić, gospodine Salaj!
I sretan put u hrvatsku povijest, sad kad nakon ovih osam redaka znamo kako je izgledao vaš životni put u nju, ili iz nje, svejedno,

Dragi blog 10.12.2006. 10:54

"Godine 1966. na Harvardskom je sveučilištu, u sklopu serije Međunarodnoga seminara, održao predavanje pod naslovom "The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History" (Budućnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti čovječanstva)."

Ig 10.12.2006. 12:18

Ig nas je evo obavjestio o Tuđmanovom referatu na Harvardu, te, za njega sudbinske 1966. godne.
Ja pak po starom: kažimo dakle pokoju i o tom famoznom SDS-ovsko-SUP-ovskom backgroundu cijele pripreme izdavanja putovnica emigraciji koja je sletila na Pleso:
Vjeko Brajović, kad smo već kod istine, u siječnju 1990.godine prima u uredu cijeli niz HDZ-ovih predstavnika: Ćiru Grubišića, Vicu Vukojevića, Pericu Jurića, Stipu Mesića. Brajovića, kao šef SUP-ovg Odjela za javni red i mir, osiguranjanje i izvanredne mjere, kao pregovarača ovlastio je Mato Lisičak, tadašnji v.d.sekretara gradskog SUP-a, a kasniiji načelnik sektora upravnih poslova u MUP-u. Brajovića su imenovali po sljedećoj licemjernoj logici: hajde, ti budi pregovarač, ti nemaš putra na glavi, a, konačno, ti ćeš prvi i najebati, pa je to dvostruko logičan izbor! No, iako se sve radilo sub rosa, diskretno i primjereno pravilniku službe, SDS je znao što Brajović radi i koga u svojoj kancelariji prima. Tadašnji načelnik centra Službe državne sigurnosti, Franc Vugrinec- ubrzo Reljićev mentor u SUZUP-u - jedne je kasnije nujne večeri Brajoviću priznao da su ga cijelo vrijeme imali na oku, da su znali što radi i s kim razgovara, jer, Brajovića je cijelo to vrijeme Vugrincu denuncirao načelnik dežurne službe gradskog SUP-a, naš čuveni cooler i pušać lule Mate Laušić, kasniji zapovjednik Vojne policije i general u mirovini!
Eto, to je osnovna shema stanja stvar i to su glavni igrači u izvedbi organizacije dolaska ekipe na sabor u Lisinski.
Josip Perković, koji je u to vrijeme najizravnije bio zadužen za hrvatsku emigraciju - kao načelnik II. Odjela republičkog SDS-a, kao pomoćnik ministra i kao podsekretar za državnu sigurnost u prošlom sustavu, i koji je emigraciju znao kao svoj džep, imao je sasvim apartne kontakte od Brajovića.
Da budem do kraja jasan: Brajović nikako nije morao znati što Perković radi, jer, Brajović je bio gradski nivo, Perković viši, republički, i pri svemu tome nije bilo riječ tek o pitanju ranga, nego i vrste djelatnosti: Perković se izravno bavio emigracijom kao svojom osnovnom preokupacijom, Brajović se bavio javnim redom, osiguranje i mirom: pod svojim je nadleštvom kao koordinator, ali u nekom smislu i kao nadrđeni, imao stanice milicije. Očito, to su dva posve disparatna posla, dvije posve različite razine ingerencija, i tu je nemoguće, poistovjetiti ili usporediti te dvije instance.
Za sada, toliko.

Dragi blog 10.12.2006. 13:04

Mislim da je Jasna Babic pisala da je taj Vjeko Brajovic bio podstanar kod Tudjmanovih. I Ankica pise da im je Udba uvalila podstanara koji im je to kasnije priznao. Mozda je taj podstanar kljucan za objasnjenje Tudjmanovih ilegalnih putovanja, bio on Brajovic ili neki drugi.

Denis P. 10.12.2006. 14:27

Ako je pisala Jasna Babić, onda ne samo da se ne radi o Vjeki Brajoviću, nego nije riječ ni o podstanaru, nego stanodavcu, koji pak nije Tuđman nego jedan čovjek s Trešnjevke, ali ne više u vrijeme ordiniranja Udbe po ovim prostorima, nego kasnije, 1997., koji doduše nema veze s Tuđmanovim putovanjima po inozemstvu, ali ima s dojavom policiji da nekakva škvadra u stanu ispod sluša preglasnu glazbu i stvara nesnosnu buku, iako je odavno vrijeme spavanju. Sad, to i nema nekakve bitne veze s izvornom idejom, ali, kao da Babićkin ukupni novinarski opus ima ikakve veze s novinarstvom? Možda bi bilo bolje da su je zbog Traživuka uhitili i da je malo odležala, pa bi Hrvatska bila pošteđena barem onog dijela lažnih dojava u okviru specijalnoga rata koji je Babićka, u ime kružaka Josipa Perkovića, do svog histeričnog sloma prije nešto više od godinu dana dako revno obavljala. Nadam se da će je zadesiti barem stotinina sudbine koju su iskusile brojne žrtve njenih zvijerskih napisa, difamacija, laži, podvala i krivotvorina. Dobro je kazao Josip Manolić: ona i ja smo u ratu bili na suprotnim stranama!
Provjerio sam, i Brajović nije nikada bio podstanar, pa dakle nije bio u tom svojstvu ni u Tuđmanovoj kući. Takav se podatak pojavio, ali ne iz pera Jasne Babić, nego u sljedećem tekstu (evo, da se malo i ja hvastam kako Ozna sve dozna):
"Stekao povjerenje još kao podstanar Tuđmanovih
Vjeko Brajović (52), bivši tajnik MUP-a bio je blizak prijatelj obitelji pokojnog predsjednika Tuđmana.
On je naime po vlastitim riječima tijekom sedamdesetih, kao student bio podstanar kod Tuđmanovih.
UDBA ga je regrutirala kao informatora o aktivnostima, tada političkog disidenta Franje Tuđmana, ali je on svojim stanodavcima to priznao i tako stekao prijateljstvo koje mu je kasnije pomoglo u životu."
Dragan Grdić
VJESNIK - 23.07.2002.
Dakle, to je ta informacija, to je taj tekst, ali, niti je kao student bio podstanar kod Tuđmanovih, niti je podatak o tome potvrdio svojim riječima sam Brajović, niti ga je Udba regrutirala kao infomratora o bilo čemu, pa tako ni o aktivnostima političkog disidenta Franje Tuđmana, nego je Brajović, upravo suprotno, za Tuđmana radio svih godina njegova predsjednikovanja, da bi mu ministar Lučin, s čudesnim obrazloženjem da je prekompetentan da bi radio u MUP-u, jer, to bi narušilo ministrov autoritet, nakon demokratskog obrata zahvalio na povjerenju. Nedavno je Lučin u jednoj tv-emisiji kazao da se Brajovića morao odreći jer je Brajović bio preprivržan Tuđmanu! Očito, nesvjestan što je kazao, Lučin je priznao da su i nakon 2000.-te vrijedili politički kriteriji podobnosti.
Ali, da zaključimo: ako je nakon dvijetisućite Brajović bio nepodoban kao Tuđmanov kadar, ako je deset godina radio za Franju, kako bi bilo moguće da je riječ o udbaškom maljčiku koji se slomio i priznao svoju špiclovsku misiju Tuđmanovima?!
Stvar, kao što smo vidjeli gore, stoji sasvim oprečno: Brajović nije radio u SDB-u nego u SUP-u, i to ne republičkom, nego gradskom, pa, sad, ako je svaki gradski šef policije istom tajni agent, onda u kurac i takve interpretacije: onda je to paranoja, a ne racionalno tumačenje prošlosti.

Dragi blog 10.12.2006. 22:07

- 15:40 - Komentari (15) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se