NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ponedjeljak, 30.04.2007.

HIGGSOV BOZON ili Combien de royaumes nous ignorent!

EPH SE OPROSTIO OD IVICE RAČANA

«Le silence éternel de ces espaces infinis m'effraie»
Pascal, Pensées, 206.

Image and video hosting by TinyPic

Bila je točno 45-ta minuta 1. ožujka ove godine kad sam na Patologiji, ničim izazvan, pejstao tekst o Higgsovom bozonu. Ne znam zašto sam to učinio: bit će da me je ponukao tekst u "Jučernjem listu" (Jutarnji+Večernji, kad je već ionako riječ o istoj firmi) kao i potraga za Higgsovim bozonom koju sam promptno poduzeo... ali, zašto sam objašnjenje objavio u komentaru Patologije, pojma nemam. Pogleda li se sam post, kratko 'Nagradno pitanje' o unutarnjoj strani šake (kao i okolni preostali komentari), zaista je nejasno što me je zapravo navelo na tako neshvatljiv čin. Sve u svemu, kao što čestica naizgled ex nihilo poprima masu, tako se niotkuda i nizašto pojavio i ovaj tekst:

"Higgsov bozon je trenutno jedan od najvećih izazova u fizici uopće. Kako se nalazimo na pragu otkrića, upoznat ćemo vas pobliže sa tom famoznom česticom: Higgsov bozon je hipotetska čestica koja, ako postoji, daje mehanizam po kojem čestice stječu masu.
Materija je izrađena od molekula; molekule od atoma; atomi od oblaka elektrona veličine sto milijunitog dijela centrimetra i jezgre veličine sto tisućitog dijela oblaka. Jezgra je građena od protona i neutrona. Svaki proton (i neutron) ima oko dvije tisuće puta veću masu nego elektron. Znamo mnogo o tome zašto je jezgra tako mala. Ono što ne znamo je kako čestice stječu masu, Zašto su mase takve kakve jesu. Zašto su omjeri masa upravo takvi. Ne možemo tvrditi da razumijemo konstituente materije ako ne možemo dati zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje. Što određuje veličine objekata koje vidimo oko nas ili čak i našu vlastitu veličinu? Odgovor je u veličini molekula i prema tome i atoma koji tvore molekule. Ali što određuje veličinu samih atoma. Kvantna teorija i atomska fizika nam daje odgovor. Veličina atoma je određena stazama elektronskog kruženja oko jezgre. Veličina tih orbita je, pak, određena masom elektrona. Da su elektroni manje mase, orbite (a prema tome i sami atomi) bi bile manje te bi kao posljedica toga sve bilo manje. Zato je razumijevanje mase elektrona ključno za razumijevanje veličine svega oko nas. Moglo bi biti teško shvatiti porijeklo jedne veličine – a ta veličina je masa elektrona. Srećom, priroda nam je dala više od jedne elementarne čestice i te čestice dolaze sa širokom raznolikosti masa. Najlakša čestica je elektron, a najteža je, vjerujemo, čestica po imenu t kvark, koji je barem 200 000 puta teži od elektrona. Sa ovom raznolikošću čestičnih masa, možemo imati trag za individualne mase čestica. Nažalost, ako pokušate napisati teoriju čestica i njihovih interakcija, tada najjednostavnija verzija zahtjeva da su sve mase jednake nuli. Dakle, s jedne strane imamo različite mase čestica, a s druge strane teoriju po kojoj bi sve mase trebale biti nula. Takva zagonetka daje uzbudljivost i izazovnost znanosti. Postoji jedno pametno i vrlo elegantno rješenje problema, rješenje koje je prvi predstavio Peter Higgs. On je predložio da je cijeli prostor ispunjen poljem, sličnom na neki način elektromagnetskom polju. Kako čestica putuje kroz polje, interagira s njim i stječe ono što se doima kao masa. Ovo je slično viskoznim silama koje osjete čestice dok putuju kroz gustu tekućinu. Što je veća interakcija čestice s polje, veća nam se čini njena masa. Zato je postojanje ovog polja ključno u Higgsovoj hipotezi za produkciju mase čestica. Higgsov bozon je neotkrivena elementarna čestica, za koju se smatra da bi bila vitalan dio za upotpunjenje slagalice u fizici čestica. Kao i sve čestice, ima valna svojstva srodna onima koja nastaju mreškanjem površine vode u jezeru koje je uznemireno. U kvantnom jeziku analog površini vode koja prenosi valove je polje. Svaki tip čestica ima svoje odgovarajuće polje. Zamislite koktel-zabavu političke stranke na kojoj su uzvanici uniformno raspodjeljeni po prostoriji, svi razgovaraju sa najbližim susjedom. Ministar ulazi i prolazi kroz prostoriju. Svi uzvanici u njegovoj okolini su jako privučeni njemu i nakupljaju se oko njega. Kako se kreće, privlači ljude u čiju blizinu dolazi, dok oni koje ostavi se vraćaju u svoje položaje. Zbog skupine ljudi koji su stalno oko njega, on efektivno dobiva veću masu od normalne, tj. ima veću količinu gibanja za istu brzinu dok se giba po prostoriji. Dok se kreće, teško se zaustavlja i kad se zaustavi, teško se ponovo pokreće."

Moram priznati da sam na Higgsov bozon, kao i na tekst o njemu, u međuvremenu sasvim zaboravio. Pokušavajući se danas sjetiti otkud mi ta čestica, na pamet mi je padao jedino Stephen W. Hawking i "Svemir u orahovoj ljusci". Naravno, ne sasvim krivo, mada to što čovjeku stalno nešto pada na pamet nimalo ne znači da bilo što misli. Tako i ja nisam ni pomislio da bih ga temeljito zaboravio - što je jedan od moda pamćenja, zar ne? - da me na bozon nije podsjetio sljedeći tekst:

"Račan se u posljednje vrijeme zanimao za teme o postanku ljudskog života, ali odgovore je tražio kroz fiziku. Tako je, prema svjedočenju novinara Darka Hudelista, bio do detalja upućen u znanstvenu potragu za “Božjom česticom” u laboratoriju CERN kod Ženeve."

Nisam mogao vjerovati da su novinari "Jučerašnjeg lista" posve sišli s uma: jer, ako je Hudelist u "Globusu" već učinio što se od Hudelista očekuje da će učiniti, naime da i u trenutku Račanove smrti zanemari pokojnika na račun vlastite podrugljive grimase s kojom nevelik prolazi ispod zvijezda, savim mi je nestvarno izgledao ovaj prigodni metafizički falsifikat koji za svjedoka zaziva upravo Darka Hudelista; jer, Hudelist, naime, svjedoči ovako:

"Dakle, sada mogu odgovoriti i na pitanje zašto je onaj naš razgovor na jesen 2006. on počeo pričom o Higgsovu bozonu, a potom ga nastavio storijom o vikendici pokraj Kupe - te smo samo posljednjih nekoliko minuta posvetili temi zbog koje smo se zapravo i sastali. Odgovor na to pitanje ujedno je i odgovor na pitanje tko je i što je, i kakav je Ivica Račan i kao političar i kao osoba. Ali odgovorit ću na njega najprije zaobilazno. Pretpostavimo da je situacija bila ovakva: iz nekih sam izvora doznao (tj. mi smo doznali, u Globusu) da se on, Ivica Račan, iako političar, strastveno zanima za fiziku, a da ga osobito zanimaju nuklearna istraživanja u CERN-u, tj. potraga vrhunskih europskih znanstvenika za Božjom česticom, pa mu predlažem da o tome ukratko popričamo za naš tjednik, kako bi i šira hrvatska javnost doznala što on o tome misli. Pa da se pročuje i o toj, dosad nepoznatoj, dimenziji njegove ličnosti.
Ili: u Globusu radimo anketu među vodećim hrvatskim političarima o tome što misle o postanku svijeta i kako, u tom kontekstu, gledaju na aktualna CERN-ova istraživanja u Ženevi, koja bi trebala odgonetnuti kako je ni iz čega moglo nastati nešto.
Ne znam kako bi me u tom slučaju Račan dočekao u svom kabinetu, ali sam uvjeren kako me ne bi dočekao: taj naš pretpostavljeni razgovor sigurno ne bi počeo s pričom o Higgsovu bozonu, nego bi tu temu, eventualno, ostavio za sam kraj, kao nešto nevažno, tek usput nabačeno, i to samo ako bih na tome čvrsto i uporno inzistirao. Tko zna, možda bi baš u tom slučaju našu konverzaciju odmah na početku striktno usmjerio na otkrivanje SDP-ovih "jurišnika" zaduženih za pojedine izborne jedinice u predizbornoj kampanji koja slijedi - iako k njemu nisam došao da razgovaramo o izborima i kampanji, nego o fizici i Higgsovu bozonu.
Ono glavno bacio bi na marginu, kao nešto sporedno i beznačajno, a istaknuo bi upravo ono sporedno, što nije tema koja je, službeno, na dnevnom redu.
Jer, to je i takav je on, Ivica Račan. Nažalost, odgovor na pitanje što sam ga maločas bio postavio vrlo je banalan, gotovo neizrecivo banalan, da banalniji ne može biti: Račan je prethodne večeri ili noći (od nedjelje na ponedjeljak) naprosto čitao neku knjigu u kojoj se spominje švicarski istraživački institut CERN (npr. "Anđele i demone" Dana Browna, o kojima se tih dana dosta govorilo i pisalo u našim medijima) ili je, na TV-u ili videu, gledao film o toj temi - ili se, što je u ovome slučaju najvjerojatnije, toga vikenda čuo ili vidio s tim svojim znancem, našim čovjekom, koji je angažiran u istraživačkome projektu o kojem je riječ - pa kako je time bio obuzet i kako mu se u biti baš previše i ne radi ono što spada u uži djelokrug njegova zanimanja, a to je profesionalno i odgovorno bavljenje politikom, nije odolio a da sa mnom ne popriča o onome što s njegovim poslom i njegovim profesionalnim obvezama nema ama baš nikakve veze.
Nije taj naš razgovor, u biti, uopće bio iznimka - kad je o njemu, Račanu riječ. Tako je on funkcionirao i kao premijer, u doba kad je koalicija bila na vlasti. Gledao bi filmove, čitao krimiće ili surfao internetom (ovo posljednje, vjerojatno, najmanje) do kasnih noćnih, odnosno ranih jutarnjih sati, onda bi zaspao, na posao bi došao nepripremljen, svojim najbližim suradnicima prepričavao bi tu knjigu ili taj film koji je prethodne noći gledao ili čitao - a državu bi za to vrijeme vodio Goran Granić. Radni stol u Račanovu kabinetu bio bi pritom sav u neredu, s naokolo razbacanim papirima, fasciklima i novinama. Ništa neobično - on drukčije nije ni mogao funkcionirati, upravo se u tom neredu najbolje snalazio. Jer je po formaciji bio čovjek beskrajne, gotovo nemoguće neurednosti i nesistematičnosti. A u svojoj je dubini, držim, bio u stanovitom smislu podvojena ličnost - frustrirana, neizgrađena dokraja, nedovršena i nesigurna u sebe."

Image and video hosting by TinyPic

I tako se EPH oprostio od Ivice Račana.

- 20:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se