U ovom predvečerju, ove subote tužne kao sam život što je tužan, ne dopiru mirisi lipa…

Dobila sam čašu vremena pa je ispijam polako, žedno, ali polako…

Između nas oduzimaju nam nas, srca bi htjela sklopiti oči na trenutak da se odmore…

Opet su mi pitanja teška kao ovaj globus što se tako neumorno vrti sam oko sebe, da je već i mene umorio.

Volim kad tvoj dlan zaluta kroz moju kosu i kad uzimaš moju ruku kao mladu pticu, odnosiš je prema svojim usnama… ostavljaš trag, prelaziš preko praga površnog dodira i zaranjaš dublje od bilo kakvih slatkih riječi…

Tek kasnije dolaze mi slike događaja, te prve dvije riječi izrečene u zanosu zanosa.

Sudbina zna jako dobro koga je spojila, koga je razdvojila.

Nakon ove noći, miris lipa više nije tako intenzivan.

Najjače su mirisale jučer i protekla dva dana, jer su znale da im je to zadnji miris, što mi ga daruju.

Znale su i pjevale su mirisima opojnosti, zaludile su mi život tim mirisom poput predivne glazbe i dovele su me do nas dvoje.

U dnu čaše ostali su naši izdisaji, zapisani, ne sjećam ih se više.

Doplivat ću do nečije obale.

Hoću li umrijeti na mekanom pijesku, nanesena poput zalutale naplavine drveta, što se slučajno našla baš na tom mjestu?