Svaki dan donosi nešto novo svjetlosno, obojeno vatrenom bojom pitajući me uvijek i uvijek: postoji li duša? Ne vidim je. Osjećam je. Gospodari mojim bićem, na ovom globusu starijem od vremena vodi me i provodi tajanstvenim putevima, kojima samo ona prolaziti zna. Zašto me gledaš tim upitnim pogledom? Zašto me ne pustiš da sneno odmaknem pokret od sebe i zaustavim ga bliže srcu? Između živih i mrtvih je sklopljen savez sna. To je tajanstvena zemlja kroz koju prolazimo, odlazimo i ponovno dolazimo. Zato me pusti, da prolazim tom zemljom, onako… kako samo ja znam. Promiješaj par boja na dlanu i baci ih prema nebu, neka oboje ovaj hladni zimski dan. Zazivat ću te imenom tvojim, a ne nečijim, jer kroz istinu dolazim do potpunog oslobođenja… duše. Jesam li ja ono pitala: postoji li duša?

Kao slutnja… kao šutnja… kao neki izraz, kao neki odraz… kao nešto bijelo, što li je htjelo, kao praznina kleta i umor od ovog čudnog svijeta…. na čistini je stala jedna sjena…. i sjetila se… eh, pa još je žena… što je brža od najsporije rijeke i najsporija od najbrže zvijezde… i tako… nastali su ovi čudni stihovi… kao posljednje stvari, koje podsjećaju na neke međunebeske igre snova i stvarnosti… još uvijek bih te željela u sebi sresti.

Duša mrtvog pjesnika zaustavila se i razasuta po svijetu prošaptala: "to nisi ti". Osjećam prazninu nakon svega. U bijelo obojeno propinju se misli, oblaci se nadvili nad noć, svijet je stao na pola puta i uzdahnuo od boli srca. Između neba i zemlje više ne vlada mir. Brže od planinskih potoka završila sam tu priču. Brže od svjetlosti došla je noć i zaokružila jednu cjelinu u svoj mekani plašt. Kao srna na čistini, na meti lovaca …. stojim i promijenjenim očima gledam gustu šumu života gdje moram ući. Za uspomenu na proteklo razdoblje života, dižem čašu čiste vode i umivam slijepe oči, koje nisu vidjele, jer su se prepustile očima srca, a ono je taj put gadno pogriješilo

Vrijeme nikad ne može zastati u meni i pokloniti mi obećanje vječnosti. U jednoj kapi vode ogleda se čitav svemir unutarnjeg bića i čitav kaleidoskop uspavanih misli, želja... Vrijeme mi ne može pokloniti mene, vrijeme mi može dati obećanje, ali ga moram ispunjavati ja. Tama polako presvlači svoju noć u mladu zoru, igrajući se tamnim bojama, tamnijim od bezdana. Po nebeskoj stazi zvijezde još uvijek pokazuju svoje tajanstvene putokaze, šifrirane poruke i bezvremensko trajanje. Lijepo mi je ovo vrijeme, vrijeme uoči Noći vještica. Još malo i 'vaga' će potonuti u 'škorpionu', ustupiti mu svojih 30 dana vremena i nestati. Vrijeme nikad ne može zastati u meni i pokloniti mi bilo kakvo obećanje. Ne volim obećanja. To je hod po staklenom mostu privida, to je titraj srca kad poskoči od očekivanja. Ne volim ni očekivanja, jer su lažna, mrtva slova na papiru, mrtve misli što zarotiraju mozak i odvedu me od trenutka kad sam «sada». Ovaj prelijepi dan, koji mi najavljuje južni vjetar, dočekao me milostivo, nije bio oštar kao jučerašnji utorak. Znam da moraju postojati i takvi oštri dani, takva hladnija jutra. Sve to znam. Ostavila sam te u zemlji snova, dok je meka svila Svemira nježno dotakla tvoje trepavice i obavila te u svoj zaštitnički veo. Za neko vrijeme oglasit će se i moj mobitel da ti je poruka pristigla, bit će mi to znak da piješ kavicu i da je tvoj mobitel uključen. Svako jutro ti pošaljem poruku, a s druge strane bajna tehnika daje odgovore. Kroz prozor se povija siva koprena oblačnog neba, u meni sjećanja, ti stražari vremena, spavaju mirnim snovima. Mjesec će se sakriti, a ja ću se polako otkriti ovom lijepom jutru i ušetati u još jedan dan, pomalo oblačan, pomalo tajanstven i pomalo prohladan. Vrijeme je polako i završiti ovu misao, dopisati zadnja slova i staviti točku. Hvala ti, Bože, što sam dočekala još jedan dan.

Tamo, gdje je moje srce, prodire tvoj pogled. Želim čistu čulnost kroz prizmu tvog požudnog pogleda, kroz žar tvog tijela. Znam…bojiš se. Bojiš se ove ljubavi prema meni. Pokušavaš izaći iz svog tijela i rasplinuo bi se u tisuću komadića samo da te tako ne gledam. Maknuo bi nebo iznad ovog globusa, samo da ne ulazim toliko duboko u tvoj nemiri i on te plaši, a istovremeno strahovito privlači. Znaš da u hladnoj tami postoje naše usplamtjele želje jedno za drugim. U svom izvoru dodiruješ moju dušu, miluješ moje tijelo i znaš da je baš to ono što želiš. Želiš mi se predati onako kako se do sad nikada nisi predao nikome. Želiš to. Znam.