Kao slutnja… kao šutnja… kao neki izraz, kao neki odraz… kao nešto bijelo, što li je htjelo, kao praznina kleta i umor od ovog čudnog svijeta…. na čistini je stala jedna sjena…. i sjetila se… eh, pa još je žena… što je brža od najsporije rijeke i najsporija od najbrže zvijezde… i tako… nastali su ovi čudni stihovi… kao posljednje stvari, koje podsjećaju na neke međunebeske igre snova i stvarnosti… još uvijek bih te željela u sebi sresti.