Ko bi gori sad je doli

nedjelja , 11.11.2018.

Dragi blože, kako to obično biva, život je jedan ringišpil koji više podsjeća nekad na kuću sa špiglovima iz koje nema izlaza nego na radosno okretanje i dječju ciku. Ali jebiga, što je, tu je, treba pokupit' svoje prnje i otisnuti se u bolje sutra. Tako barem kažu svi motivacijski govornici, psiholozi i naši svakidašnji dobronamjernici.
Neću vam govoriti detalje iz svog života jer je ovo mjesto ionako već odviše detaljno, no mogu vam reći da ona "ko bi gori sad je doli" vrijedi u svim situacijama i na svim poljima.

Mislim da mi se svemir trenutno ruga jer sam upala u zamku. A on je pizda jer radi takve zamke; ako se sjećate onog mog posta o unutrašnjem djetetu i čokoladi, onda će vam biti jasno o čemu pričam. Meni je gospon svemir lansirao previše čokolada u jednom trenutku pa sam zaboravila na neke stvari koje trebam raditi i uhvatila se žderanja. Kako to obično biva, nakon što se dobro debelo nameziš gušta, najprije te zaboli želudac, a onda se, ako bog da, dobro isereš. I nemaš ništa od svih tih čokoladica. Sve ja to znam, naravno, ali jebe me praksa. Opet.

No dobro, da ne bi ispalo da samo pišem o čokoladama, spomenut ću i fini kolač koji mi je baka ispekla jer me voli.

Eto, neću duljiti, trebao mi je neki prijatelj večeras, svi stvarni su već u krevetu pa pišem virtualnim prijateljima. Lahka vam noć.

Oznake: život

Zelje naše svagdašnje daj nam danas...

petak , 19.10.2018.

Volite li vi zelje? Friško, zeleno, nešpricano, pravo hrvatsko, iz Lidla? Ako da, vi ste moj čovjek. Naime, Atma jako voli zelje, najviše ribano na salatu, ili u komadu, na nogu. Sad si mislite o čemu pričam, ali ako niste pokušali zelje na nogu, toplo preporučam. Recept je vrlo jednostavan, malo zagrijati na tavi ili u pećnici i baciti na stopalo. Nisam skrenula s uma, dragi blože, nego mi je upaljeno stopalo, neće oni dokučiti od čega, ali čula sam da će zelje pomoći pa eto.

Već četiri dana ne mogu hodati, vucaram se po raznim krvnim pretragama, čak onima za već izumrle bolesti jer sumnjaju na nekakav čudnovati tip artritisa. Slično je bilo prije osam godina kada sam u Njemačkoj završila na hitnoj, nakon što me sestra u prvom domu zdravlja panično vičući poslala na hitnu s urlanejm:"Trombosis, Krankenkaus, sofort!!!" Jebiga, tromboza nije za zajebavati se pa je Atma jučer nakon što je na tren, gledajući svoje stopalo, pomislila da se nije možda transformirala u slonicu (ne znam kako će sve te mantre koje koristim djelovati, možda se i pretvorim u neki drugi oblik života) nazvala 112 i pričala s ljubaznom ženom s hitne koja me uvjerila da nije tromboza i dala mi zeleno svjetlo da pijem lijekove za artritis. I tako ja pijuckam tabletice kao prava baba i imam zelje na nozi.

Veli mi majka da mi je sve to od stresa jer se osjećam nesigurno vezano za budućnost. Veli naš univrzalni guru Louise Hay da su problemi sa stopalom strah i nesigurnost u budućnost i da treba mantrati "Život me podržava." Vjerujem ja njoj, no kada dobijem tri odbijenice u dva dana pomislim da me podržava jedino stolac na kojem sjedim dok pišem molbe.
Još mi istekla ona mizerna naknada s burze za tri mjeseca i u kuću nam ulazi samo penzija manja od dva soma. A ja imam velike planove, naime, hoću živjeti s osobom koju volim, koja radi za minimalac i to samo do travnja iduće godine. E sada, znam ja da treba mijenjati mentalni sklop i pustiti se životu i zapravo dići ruke u zrak i reći "Nosi kamo hoćeš", kao što je Walschu to dopizdilo pa je dobio bogojavljanje nasred ceste kao beskućnik, a sada na temelju toga mlati milijune. Možda i ja trebam završiti na cesti kako bih dobila bogojavljanje i postala bogata..

Ipak nije sve tako crno, dan je divan, obavila sam sve, možda ću se kad zelje na nozi krepa od jada malo prošetati deset metara uz zgradu da poberem koju zalihu vitamina D i udahnem svježeg zraka. Donijela sam neke važne odluke u svom životu, no neću još o njima. Ljubav mi je trenutno poslovno u Italiji, majka se upisala na tečaj plesa koji počinje danas pa se toplo nadam da ima kakav dobar film večeras da ga pogledam uz vrući kakao.

Do sljedećeg tipkanja pozdrav od zeljanice Atme




Oznake: zelje, terapija zeljem, artritis, Zdravlje

Transformacije i rezanje

nedjelja , 30.09.2018.

Možda su planetarni utjecaji, a možda je novo razdoblje za nove transformacije, one malo žešćeg tipa. Opet je na snazi raskrčivanje odnosa. Opet su neki ljudi pokazali svoju pravu bit, inače prekrivenu čisto dobro izrađenim maskama. Samo što zaboravljaju da maske padnu kad - tad i onda neovisno o njihovoj ljepoti i privlačnosti gube svoju vrijednost. Pomislimo si: "Ah, dobro odglumljeno, ali sada idemo dalje." Ili nas možda prođe: "Lijep dizajn, jako temeljito isklesano i pošmirglano, ali nije stvarno."

Atma je umorna od tuđih karnevala, dragi dnevniče. Nije joj se nikada dalo maskirati, ali znala je mahnuti veselo maskiranoj povorci, ponekad prošetati uz povorku, popiti koju s maškarama i tome slično. Međutim, vrijeme za podržavanje takvog tipa povorki je prošlo. Atma je spremna pokupiti sve svoje prnje i ne okrenuti se.
I nije to ništa što radim na silu, iz neke frustracije ili negodovanja već se naprosto prelomilo u meni. A u meni se puno toga sve češće prelama , i onog što izgleda strašno i onoga što izgleda smiješno, a ja se usprkos svom svojem umijeću racionalizacije ipak često vodim za osjećajima. Kada mi osjećaj kaže "reži", ja režem. Kada mi osjećaj kaže "idi", ja odem.

Rekla mi je moja I. da sam ja biće koje ne oprašta. Ne bih se uopće složila s tom tvrdnjom jer nemam doista nikakav nelagodan osjećaj koji me prolazi na pomisao situacija i povreda iz prošlosti. Nemam nekih repova i nerješenih priča. No znam što neću u životu. I znam gdje vrijeme i energija mogu biti ubijeni, nepovratno.
Ako saznate da vas se opanjkava iza leđa, mislim da tu nemamo što dalje razmišljati nego naprosto eliminirati opanjkavatelje iz života. Ako njih veseli to raditi, nitko im ne brani, ali sa mnom se neće igrati karnevala.

Ista je stvar ako vam netko pokušava prodati maglu. Vi ju, dakako, imate pravo kupiti ako vas to iz kojeg god razloga razloga zabavlja ili usrećuje, ali ja znam da maglu ne mogu uhvatiti, ali da ju džabe mogu gledati kada se spusti pa radije to činim bez uplitanja svog emocionalnog novčanika. Ili ako vam se u životu pojave militantni dobrotvori. Ti su najopasniji, tipa kao oni vegani koji preziru mesojede, a nekoć su se sami davili u šniclima. Ili velike mecene koji vas podržavaju misleći kako će kroz svoje pokroviteljstvo od vas napraviti projekt koji su zamislili, a onda kada vide da vi niste ni tražili pokroviteljstvo, a kamoli da ste spremni biti nečijim projektom, okome se na vas da niste ono što biste trebali biti, da ste ih razočarali, da vas ne podržavaju, ali će pokušati prihvatiti da je to tako, teškog srca koje zapravo ni nemaju.

Evo od takvih se ličnosti, s maskama i bez maski, s projektima i bez projekata Atma udaljava. Bez imalo zadrški, sumnji ili kajanja. I nije da sada pritisnem gumb da se to dogodi, već se to spontano desi na dubinskom nivou. A do toga dođe kad vidim istinu i kad me netko povrijedi. A ne povrijedi me jer se izdere na mene i pošalje me u kurac. Povrijedi me jer mi glumi dobronamjernika, a onda me ne prihvati u mojoj suštini ili me opanjkava iz neke zavisti, ega ili čega god. I nije tu stvar oprosta jer po meni se loš karakter ne tretira oprostom već odmakom. Nemam ja ništa protiv svih tih maškara, neka one žive svoj život, no ja nisam dio tog cirkusa i ne želim biti.

Zanima me što vi mislite o ovome. Režete li kada treba biti rezano, odlazite li kada je vrijeme da se napravi slobodan prostor za nešto bolje ili se kupusate u uvijek iznova pomiješanoj kaljuži jer mislite da to morate?


Oznake: odnosi, lažni prijatelji, neprihvaćanje

It's a sin

subota , 29.09.2018.

Kad je čovjek mlad osjeća se neprilagođeno, otuđeno, ako je drugačiji diskrimirano i često takve osjećaje pripisujemo nekoj mladenačkoj krizi, odrastanju, osjetljivijem životnom periodu. I premda mnogi samo prolaze kroz takva emocionalna iskustva jer su dio nekog kraćeg razdoblja, neki su pak na njih osuđeni svojom urođenom različitošću. Nekima niti nakon djetinjstva i adolescentske krize ne prođu situacije u kojima ih se nastoji popraviti, osuditi pa čak i izliječiti. I sve to bez da su ti isti koje se treba popraviti, ispraviti, izliječiti napravili išta krivo, išta nekome nažao. Samo su bili ono što po prirodi jesu - drugačiji. Jer eto, možda im je bio pogođen centar za motoriku pa su ostali permanentno oštećeni na tom polju, možda su bili zaljubljeni u osobu istog spola, tko će ga znati... puno je toga zbog čega "normalno" društvo, ono isto društvo koje potiče klanje (bilo na televiziji bilo u stvarnosti). mobing; evo vijesti na TV-u neki dan kažu da većina profesora proživljava mobing, ili od kolega ili učenika (znam da je tako, radila sam u prosvjeti), diskriminaciju i osudu zamjera onima koji su drugačiji.

"Neka to rade u svoja četiri zida bolesnici", "Što će mi kripl uzimati radno mjesto?", "Njemu je mama psihički bolesna, otac se raznio puškom", "Sestra mu je počinila samoubojstvo jer je zarudnila" itd. Zar su razlozi uopće bitni? Zar su ove informacije pokazivač ikakve vrijednosti jednog ljudskog bića? Njegove suštine ili karaktera? Zar je to nešto vrijedno spomena?!

Zar ljudi sa usranom životnom situacijom, pokošeni bolestima, tragedijama ili naprosto rođeni s drugačijom ulogom i postavkama moraju biti stigmatizirani jer nisu kao dio jebene osrednje kaljuže u kojoj se većina vrlog nam i divnog svijeta kupa?? Tog divnog svijeta koji svakim danom potiče bol, patnju, nasilje i opustošenje mjesta koje mu je dano kao dom? Koji svakim danom ubija duh ljudskog bića koje bi moglo iskusiti svu svoju božanstvenost kada taj vrli divni svijet ne bi bio govno koje vadi mačetu i reže mu svaki pokušaj da raširi krila i poleti? Koji ubija druga bića jer misli da su stvorena da bi mu služila, njegovoj osobnoj pohlepi i potrebi za eksploatacijom i iživljavanjem? Jebi se, svijete! Jebi se! I jebite se svi vi ograničeni, netolerantni, homofobni, čovjekofobni, dušofobni kvazi-otvoreni smradovi koji ne možete izaći iz svog konteksta. Udavite se u svojoj uskogrudnosti i duhovnoj tami i nemogućnosti voljenja.

I da završim ovaj post jednom divnom pjesmom koja će lijepo pokriti trenutno stanje stvari:



Pet Shop Boys - It's a sin





Oznake: netolerancija, primitivizam, Homofobija, mizantropija

Kako je Atma pronašla ljubav i napokon imala ljetovanje iz snova

ponedjeljak , 20.08.2018.

Dragi dnevniče, velike novosti. Atma se zaljubila nakon punih sedam godina i u sretnoj je vezi. Taman kada sam se već pomirila da me nitko očito ne može zainteresirati i da su perfect matchovi samo u glavi, dogodio se taj iznenadni i savršeni spoj. Kraj sedmog mjeseca donio je Veneru na moja vrata. Objeručke sam joj zaželjela dobrodošlicu i nakon dugo vremena zaplesala ples srca.

Rekli bi neki da se dosta brzo to sve odvija među nama, no što znači brzo? Mislim da se sve prave stvari događaju odmah i brzo, baš kao i važni uvidi i životne spoznaje. Nema se tu što čekati, kalkulirati i filozofirati. Kada je osjećaj obostran, kada se Svemir smješka s vama, kada sve teče spontano i glatko, čovjek nema drugi poriv nego naprosto se samo prepustiti. A nije li to baš poanta svega? Prepuštanje trenutku i osobi s kojom imamo taj trenutak.

Sve dobro krenulo je onog trena kada sam napustila posao koji me pretvorio u nešto što nisam na dvije godine. S napuštanjem tog mjesta čemera vratila sam se samoj sebi i sve se počelo otvarati. Naglo sam ozdravila, otvorilo se mjesto za svježu, čistu i protočnu energiju, za novu osobu u mom životu, za nova iskustva i planove.

Mimo svih planova, imali smo i zajedničko ljetovanje. Već sam bila u standardnom aranžmanu ljetovanja sa svojom majkom na našem dragom otoku Viru, no ubrzo je usllijedilo iznenađenje. Dobim jedan dan poruku: "Kemijam dolazak na Vir." I I tako se još jedno ljetovanje na Viru pretvorilo u najljepše ljetovanje ikada, kada sam napokon s nekim s kim želim silno biti, uz sve ionako prisutne čari mora. Inače obožavam more i ljeto i zapravo živim od ljeta do ljeta i za ljeto, volim taj napučeni i natrpani otok na kojemu sam provela gotova sva ljeta svog života, a sada sam još imala blagoslov da u njemu uživam uistinu punim plućima, srcem i trbuhom. Od romantičnih noći pod zvijezdama (Bože, zvučim ko najgori klišej, ali je tako), pizza na plaži, besplatnih shootera u koktel baru i ludih situacija koje su se događale oko nas.

Budući da sam se morala javiti na burzu prije Gospe, zaputismo se autobusom za Zagreb, dok sam rođenu mi majku ostavila na Viru u miru i s majstorima koji sređuju nova kuhinjska vrata jer su ova bila stara punih trideset godina i gotovo se nisu dala zaključati. Mi smo se samo prešaltali na zajednički život kod mene do njenog povratka tako da dane provodimo u ljubavi i tesanju kulinarskog umijeća. Dosad je palo nekoliko tortilja s egzotičnim umacima, heljda i leća na tisuću načina i ostala vegetarijanska sranja, kako bi rekli mesojedi.

Ovih se dana spremam malo ozbiljnije pozabaviti traženjem novog posla, a uskoro mi doalzi i duhovni učitelj iz Indije pa ću desetak dana biti s njim. Palo mi je na pamet kako ću umjesto finih energija šeste i sedme čakre vibrirati najfinije energije kundalini iz druge, no bez energije u drugoj nema ni energije u šestoj i sedmoj, tako da se ne zamaram previše. Ta nama je ljubav prema Apsolutu dostižna samo kroz ljubav prema drugima.

Toliko za sada mili moji, nadam se da ste dobri i ne previše debeli.



Oznake: ljubav, more, ljeto

Javljanje

petak , 22.06.2018.

Dragi moji, razmišljala sam već neko vrijeme da se javim, a sada su me vaši komentari potaknuli na to da napokon napišem nešto novo. Bio je buran početak ove godine, brojni izazovi su navalili, trebalo se uhvatiti s mnogo čime u koštac i, evo ga, sredina godine je odmakla i mogu reći da zadovoljna izlazim iz nekih bitki, smatrajući ih dobivenima. Napokon se nazire ono olakšanje i napokon su se dišni putovi otvorili...brod je počeo isplovljavati usmjeren ka nekim lijepim odredištima.
Toliko za sad, nadam se da ću se uskoro javiti s konkretnijim postom.
Pozdrav svima od Atme

Oznake: povratak

Protočnost

subota , 17.03.2018.

Kako sam napisala u zadnjem postu, prošli sam tjedan išla riješiti jednu neiskomuniciranu situaciju s jednom dragom mi osobom. Razgovor je prošao ugodno, prijateljski, jasno je i njemu i meni što je pošlo po zlu tada i nema nikakvih zamjeranja. Ja sam se, usput, opet suočila s nekim čudnim emocijama koje mi se bude u prisutstvu tog čovjeka, pitajući se je li on samo predstavnik mog idealizma u svijetu gdje je sve oskvrnjeno i materijalistički postavljeno ili tu ima još toga.

Posao odrađujem i gledam već u daljinu u kojoj se nazire nešto novo. Ova priča je završena na svim razinama, još ju samo fizički treba privesti kraju. Gotovo da više nisam duhom prisutna na poslu. Odrađujem ga sasvim mehanički, ne trudim se više ispravljati krive drine, kada se pojavi prijeteća situacija začahurim se i čekam da prođe jer iskustvo je pokazalo da vezanih ruku i nogu ne mogu ništa doli gledati kako će se stvar odviti. Čekaju bolja vremena i osjećam to i unutar sebe i na vanjskoj razini.

U zadnje vrijeme sam posebno iscrpljena, gotovo da nemam energije i održavam se na nekoj rezervi. Počela sam razmišljati o pretragama krvi i štitnjače jer nalazi nisu bili naročiti prošle godine, no onda sam pročitala zanimljiv članak o sunčevoj oluji, eksplozijama, jakom utjecaju na elektromagnetsko polje Zemlje pa tako i naše osobno elektromagnetsko polje. Datumi, intenzitet i manifestacije se apsolutno podudaraju s mojim u zadnje vrijeme kroničnim nedostatkom energije, problemima sa spavanjem i drugim senzacijama koje mi se znaju pojaviti. Bit će da ima nešto u tome.

Danas ćemo laganini. Neizmjerno mi je drago što pada kiša i što očito ne kani stati. Zadnjih dana osjećam preveliku navalu adrenalina usprkos iscrpljenosti organizma i kao da je neka suluda aktivnost vibrirala zrakom i onemogućavala mi da se umirim. Sada s prolomom oblaka i zrak postaje protočniji i raščišćava se ta najezda rajastične energije. Možda dolazi vrijeme za ponovno poniranje u sebe.


Prekrasan bhajan za umiriti dušu


Oznake: odluke, mir, spokoj

Napokon se nazire svjetlo na kraju jednog dugačkog tunela

nedjelja , 11.03.2018.

Osim što je napokon došlo proljeće i zapljusnulo nas sunčevim zrakama, toplinom i veseljem razgrnuvši zimu, bliži se i trenutak kada ću završiti jednu tešku i tjeskobnu priču - svoj trenutni posao. Stvar je sada gotovo definitivna, mada nije uklesano još u kamenu, no nedavno sučeljavanje sa šeficom u kojem sam joj dala do znanja da su njeni nalozi besmisleni i da ne mogu raditi kada me se uopće ne podržava, urodili su ne plodom, nego plodovima. Ma čitavim rajskim vrtom plodova! Iznutra sam osjetila val snage kako me preplavljuje dok se odlučno protivim njoj i čitavom njenom besmislenom sustavu. Moja misija tamo je gotova, nastojat ću još izvršavati svoje dužnosti onoliko koliko mi lanci na rukama i nogama dopuštaju, a onda se fino zahvaliti i reći "zbogom"! Pomisao na napuštanje trenutnog posla budi u meni takav optimizam, radost i životnu snagu da ne mogu opisati. To me mjesto zarobilo, otelo mi energiju, isisalo iz mene zadnje kapi taljenog željeza (moram opet vaditi krv) i najgore od svega, otežalo mi san i duhovnu praksu jer sam energetsko i mentalno smeće vukla sa sobom doma. U nekakvim vremenskim okvirima imam jako malo do završetka agonije, no u okvirima trenutne involviranosti u grotlu pakla, tri mjeseca su i previše. No, dobro, ako izdržim još toliko, imat ću naknadu s burze i to je jedini razlog zašto izdržavam trenutno.

Nove odluke

Ima ta jedna nedovršena priča koja se odvila još u rujnu, kada sam dobila inicijaciju. Iako je prošlo više od pola godine i kako sam se nadala da će moj osjećaj krivnje i ljutnje s vremenom splasnuti, to se nije dogodilo u potpunosti. Kako stvar obično biva, Bog šalje pomagače na putu pa su se meni pojavili u vidu ljudi koje dugo nisam vidjela i koji su me krenuli ispitivati o toj situacii i jesam li iskomunicirala problem s tom osobom. Rekoh kako nisam i povrijeđeni dio mene je valjda mislio da se on meni mora javiti, no stvar se napokon iskristalizirala u mojoj glavi i to dva dana nakon razgovora s tih dvoje ljudi te nakon što sam čovjeka sanjala. Rekoh, ajde, idemo završiti tu priču, utipkala broj na mobitel. Rekla sam kako me i dalje muči splet okolnosti toga dana i da želim naći se s njim i to iskomunicirati u četiri oka. Složio se, mada je rekao kako s njegove strane nema hard feelings osim razočarenja što nije znao da ja radim taj korak, no taj dio priče kako i zašto je to tako ispalo, saznat će kad se nađemo. Jer znam kako je ispalo, i meni bi tako ispalo na njegovom mjestu. Uglavnom, još jedan teret ide dolje s mojih pleća i osjećam se jako dobro i olakšano zbog toga. Izgleda da je došlo vrijeme za završavanje jednog težeg perioda.

Oznake: proljeće, odluke, rješenja, optimizam

Obilje Apsoluta

srijeda , 21.02.2018.

maharsinam bhrgur aham
giram asmy ekam aksaram
yajnanam japa-yajno 'smi
sthavaranam himalayah


BG, 10.25.

Među velikim mudracima sam Bhrgu, među vibracijama transcedentalni om, među žrtvovanjima mantranje svetih imena (japa), a među nepokretnim stvarima Himalayi.

Oznake: Bhagavad Gita

Razgovor s Vjetrom

utorak , 23.01.2018.

Neku sam večer provela prateći večernji povjetarac u njegovoj šetnji. Promatrala sam ga s terase, naslonjena na ogradu. Ulična svjetla bacala su narančasti odsjaj i podsjećala me na neki prošli trenutak koji je radosno odzvanjao u mom srcu. Bila sam potpuno zaokupljena vibracijama koje su me prožimale i neumornom energijom večernjeg povjetarca. Bio je zadovoljan, lagano milujući krošnje drveća i raščišćavajući zrak svojom svježinom. "Kako si uvijek tako sretan?" pitala sam ga. Osmijehnuo se kao da je znao da ću ga to pitati i nježno je zapuhao u mom smjeru. Poskakivao je kao mlada, zaigrana srna i vrtio se u krug. "Radim ono što mi je namijenjeno. Ono što mi je u prirodi. Ispunjavam svoju Svrhu." Dok je izgovarao te rečenice, kao da se svojim pirkanjem uvlačio u suptilne energetske nivoe moga bića pročišćavajući ga. "I ja želim ispunjavati svoju Svrhu" rekla sam. U svojoj igri i vrtnji blagonaklono me pogledao veselim očima i brzo se rotirajući rekao: "Već to činiš, samo si jako nestrpljiva. Želiš odmah vidjeti krajnji rezultat i ne uživaš u Putu. Tvoja Svrha se ispunjava svakim korakom koji činiš. Nema pogreške, ne brini." Nasmiješila sam mu se i kao da sam htjela nešto zaustiti, no riječ se nije mogla formirati na mojim usnama. Samo sam gledala u daljinu, u tu duboku tamu koja je podsjećala na savršenstvo kreacije i njen beskraj. "Upravo si mi pomogao" pomislila sam, a on je, odmičući u daljini podigao svoje dugačke, strujne ruke i doviknuo :"Pusti se, ne boj se" i nestao u daljini.

Oznake: misli, unutarnji razgovor

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.