subota, 16.02.2019.

priča o žabi napuhanki i odmetnutom princu



Bijaše to jednom davno, kada su se kraljevstva prostirala širom zemlje, i kada nisu postojali ratovi i utvrde.

Svatko je slobodno kraljevao u svom kraljevstvu. Ne samo ljudi, nego i životinje.

Postojala su kraljevstva lavova, miševa, medvjeda, lisica, žaba..

E, kod žaba se zaustavljam.

U tom kraljevstvu, vladala je jedna velika, napuhana žaba, koja je toliko bila zaljubljena u sebe, da je od svih svojih podanika tražila da joj se dive.

Umislila je da je zapravo začarana kraljevna, po koju će doći jednom kraljević, poljubiti je, i pretvoriti je u biće neizmjerne ljepote, zapravo, žaba se nije mogla pomiriti sa istinom da nije ništa drugo, nego obična napuhana skakutavica, željna pažnje drugih, jer je zapravo bila slaba i nesigurna u sebe, otkad se pojavila na tronu.

Uživala je kad su je obožavali, pisali joj sonete, sve je to ona uredno čuvala u svom trezoru, da bi gostima koji dođu, pokazivala koliko je omiljena i posebna.

Tu i tamo bi održavala susrete, na kojima je okupljala svoje obožavatelje, i čitala im pjesme o sebi..

Bilo je tu i nekih pjesama koje nije ona stvorila, ali, tko će znati??

Vješta u svom napuhivanju,svoje podanike je uspjela uvjeriti da ne postoji netko kao ona,i tako je njeno kraljevstvo živjelo svoj život.

Dok se slučajno nije pojavio jedan princ, koji je bio daleko od svog kraljevstva,a koji je došao, da žabi otvori oči, i suoči je sa istinom:

da se nikada neće pretvoriti u kraljevnu, jer je to što jest- obična žaba, kojoj će napuhivanje jednom doći glave..

Žaba je imala čudesnu moć, da trenutno slatkorječivošću omađija svaku pridošlicu, pa je tako i princ, susrevši je na tronu, na trenutak povjerovao da pred sobom zapravo ima začaranu kraljevnu.

No, kad je progovorila svojim kreketavim glasićem, brzo je došao k sebi..

"Hoćeš li me poljubiti"?-pitala ga je.

i nastavila:

"Ili mi napisati pjesmu o mojoj ljepoti?. Naime, ja sam ti lijepa od glave do pete, pogledaj moje divno tijelo, njegovano i lijepo, nožice, tanke i vitke.. Kažu da mi nema ravne. Svatko tko me vidi,zaljubi se u mene.."

Princ je odgovorio:

"Nisam zato došao.

Nisam stihoklepac, i nemam namjeru da te hvalim, i dajem ti nadu u nešto što ne može biti.

Došao sam da ti kažem da si obična, najobičnija žaba, koja nikad neće postati kraljevna, i koja svoje podanike drži u obmani, uvjeravajući ih u nešto što sa stvarnošću veze nema.

Ali biti obična, normalna žaba, ima i prednost. Pomirit ćeš se sa sobom i svijetom, prestati se napuhivati i sve ode pjevane tebi u čast, bacit ćeš u vatru, jer su samo kamen spoticanja za tvoj život.."

Žaba je prvo pozelenila,pa poplavila, napuhivala se, napuhivala, (ovaj puta od ljutnje), i dok je došla do glasa, želeći narediti da princa smaknu, on je već bio daleko.

Da li je shvatila samu sebe, ili se nastavila napuhivati, ne znam.

Ne znam da li se princ vratio kući, ili je još u kraljevstvu lisica.

Kažu da je tamo uspio pripitomiti jednu, ali je nije htio povesti sa sobom kući. Nazivali su ga malim princom, jer nikad nije želio nikakve titule.

I tu priča završava.

Čula sam je nedavno.

I vjerujem da je istinita.


17:00 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 14.02.2019.

Život i gospođa Romantika (dok maestro svira fortissimo)


slika: internet

Priđi mi, gospođo, dok maestro ludi na svojim strunama, zagrizi me dok te grlim, dopusti da nas ples ponese, dok ne prestaneš disati, dok ne shvatiš da sam ja uvijek pobjednik i gutač tvojih uzdisaja, prevarant kojeg primaš ne bi li ga obratila iz nevjernika u vjernika.

Mala moja, ja sam uvijek zadnja riječ u svim tvojim nijemim pokušajima, da me zarobiš. Ja Romantiku obožavam,
tepam joj ljubav i nudim joj ljubav, oblačim je u ljubav, stvaram joj ljubav, da bih je opet sa drugom gospođom prevario i igru nastavio.

Možeš li unatoč tome zaplesati sa mnom??

Gospodine vrli ljubavniče, bahati svodniče, žigolo iz kuloara i dimljivih separea, nesvršena pričo, tajnoviti fantome, ne bojim se i kada maestro prestane, svirka nestane, ja ću ostati, a ti nestati.

Netko ti je lagao, ja ću preživjeti, ti ćeš umrijeti i sada kad istinu znaš, misliš li i dalje sa mnom zaplesati ili ovu dvoranu napustiti???


17:57 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 13.02.2019.

Lobotomija sretnih trenutaka



Stvoreni smo za lijepo, cijeli naš živući sklop se zove ljepota i svakim novim pokušajem rađanja oslobođamo se svega što ometa protok te ljepote, kroz tamu do svjetla udahnemo nebo i ponovo osnaženi opet putujemo tunelom do novih spoznaja, da ćemo sakupiti još više sretnih i lijepih trenutaka i na kraju puta raširiti ih pred okom Kreatora poslušati njegov blagoslov i prštavi smijeh radost, pravo iz njegovog Zlatnog Srca, a često i prečesto gubimo ili mijenjamo dragocjene lijepe trenutke, trenutke vječnosti za neke prolazne, neke trenutke koji će nam otežati korake ka čudesnosti savršenog postojanja i što je najtužnije: dozvoljavamo često, da nam drugi određuju kakvi to trenuci trebaju biti, da bi bili vrijedni za sačuvati.

Ne slušamo često sebe, ne zalazimo dovoljno u dubinu svoje duše gdje čekaju sakriveni sretni trenuci, svoje uskrsnuće i potpuni život, osvrćemo se za glasovima sugestivnih glasnogovornika, vjerujemo u tuđi kut gledanja, ulazimo u tuđe oči i posmatramo kroz njih trenuke koji su po njima vrijedni hvalospjeva i gubimo svoja mjerila, dozvoljavamo da nam netko drugi mijenja srž, božansku molekulu duše u nešto sasvim različito od nas.

Sreću vrednujemo po vidljivim, velikim stvarima, tražimo je u nekim posuđenim mišljenjima, svoje guramo u zapećak, preslabi da se odupremo zovu većine, a Ljepota čeka...u svakome drugačija, u svakome posebna.

Kreator nas nije stvorio jednake, nismo njegovi klonovi, svatko od nas je za njega jedna oaza ljepote i svatko ima pravo tu svoju ljepotu održati svojom pa tako i sretne trenutke ne kradući je od drugih, već uzimajući samo jednu zjedničku poveznicu: sreću tražiti u malim stvarima, gotovo nečujnim i nevidljivim za zov većine kao kap rose kojem se kroz latice cvijeta divi naše srce,

kroz neki rastrgani veo bešćutnosti opaziti žutu iskru toplog milosrđa, kroz neko sitno i besmisleno osuđivanje i izrugivanje proći bos kao po žeravici ne odgovorivši niti jednom riječju istom mjerom.

Dragocjeni trenuci tihog samoopraštanja negdje će jednom zaživjeti u nekom kutku budućeg susreta konačnog opraštanja svima i ne dozvoliti, da nam bilo tko kroji i mjeri vrijeme i veličinu tih sretnih trenutaka, povesti se za svojim zovom iznutra, ma koliko vanjska šaputanja govorila drugačije.


14:48 | Komentari (2) | Print | ^ |

ponedjeljak, 11.02.2019.

Da li umiremo od ljubavi ili znanja?



Umiremo svakako, od početka otkako smo otvorili oči i udahnuli zrak na našoj Zemljici, ali sistem uhodanih vrijednosti smrt je ograničio samo na fiziku, tu i tamo religije nam udijele malo više prostora pa spominju u dušu koja ne umire i ljubav koja se proklamira, tisuće i tisuće stranica svetih knjiga o njoj pokušavaju pisati ne bi li ljudi naučili kako se istinski ljubi..

Svijet ponire sve više u ambis prepun znanja, a prazan bez imalo sućuti i ljubavi koju treba živjeti. U Indiji sve više zvjerskih napada na nevine, linč, silovanja redovnica. Svete knjige su ostavili i oni najviše produhovljeni i otišli negdje daleko od svijeta ne bi li u tišini zaboravili sve naučeno i ponovo počeli živjeti vođeni istinskim otkucajima srca Kreatora.

Muslimani se krste, kršćani se mole okrenuti svetom kamenu crnom ne bi li shvatili jedni druge i zašto više ništa ne ide kako bi trebalo ići i kako su učili da treba biti, čak i obični ljudi, ateisti, prestaju razmišljati, jer im nije jasno kako uz toliki kapacitet spoznaje pored njih na ulici djeca umiru od zime i gladi, tihi i samozatajni ljudi odjednom puknu i sa sobom u smrt povedu 150 ljudi, većinom djece.

Da, ova tragedija s avionom me je potakla na neki način da, razmišljam i ne šutim, nije mladić pukao odjednom sudeći po klasnoj situaciji, materijalno mu ništa nije nedostajalo, osim..ljubavi. Otac poslovan čovjek, majka profesorica, čak ni to nije uvjet, ali moj unutarnji osjećaj govori, da tu nešto debelo ne štima.

Koliko čovjek može biti osakaćen iznutra, da se odluči mirne duše na takav čin?

Psihički osakaćen, a sve opet vuče na ono temeljno što ljudima toliko nedostaje u ovom surom i hladnom svijetu: bar maleni plamičak ljubavi. Kronični nedostatak ljubavi, prerastao je u bolest. Svijet je bolestan, ali postoji puno onih koji još uvijek nisu i bore se, da ostanu zdravi pomažućisvojom empatijom onima kojima mogu pomoći.

Vjerujem u čudo. Vjerujem da će jednom konačno zauvijek svi zaboraviti na patnju i bol o prestati razmišljati kako se ono ljubi i što to bješe ljubav, jer će sve knjige biti bez ijednog slova i neće biti potrebne, jer se ljubav neće učiti, nego živjeti.


napisano: 27.03.2015.
https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/da-li-umiremo-od-ljubavi-ili-znanja


19:55 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 10.02.2019.

CREEPY PHOTOS

Evo malo creepy photos, ali slikane mojim mobitelom prije nekoliko godina, a zapravo, nije sve creepy.

Na prvoj slici je Vilenjak, kojeg sam uspjela "uloviti" šetnjom kroz šumu. Napominjem, ništa nije bilo preda mnom, tek osjećaj da je nešto tu..

Druga slika, Valpovački park-šuma- predivna aureola koju je moj mali čarobni mobitel ulovio..

Na trećoj slici, opet ona osjećaj, kao na prvoj, da na stoljetnom boru, u našoj uličici, netko postoji i posmatra sve.

Ulovih malog patuljka- točno mu se vidi šeširić, ako se bolje zagledate.

Četvrta slika..e, ta je creepy, slučajno sam snimila osobu koja je prelazila zebru i uz nju je nešto što definitivno nije pozitivno, tamna silueta, a što je to ne znam.

Peta slika..prije par godina, noću sam slikala mjesec i opet, slučajno ulovila nešto poput nekog čudnog objekta koji se golim okom uz Mjesec nije vidio. Ufo? Nemam pojma, ali je svakako čudno.

I na kraju, fotka moga sina Juraja od prije nekoliko godina. Slikao je foto-aparatom unutrašnjost kapelice u donjem gradu u Osijeku. Kapelica je inače prazna uvijek i otvorena je za posjetitelje, ali rijetko je tko unutra. Juraj je "ulovio" jednog duha-fratra koji se točno vidi u desnom uglu slike .I tako... creepy sretan













11:26 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 08.02.2019.

TKO SI TI?

nije moj tekst, ali jednostavno nisam mogla odoljeti, a da ga ne stavim!

ako netko ima nešto protiv ovog bloga, neka se prekriži 3 puta, izmoli 2 Očenaša i 3 ZdravoMarije i neka uživa u čitanju

roflroflroflrofl


"Neka se žena nalazila u smrtnoj borbi. Iznenada je imala osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred sudačkom stolicom.

"Tko si ti?" upita je Glas.

"Ja sam gradonačelnikova žena, " odgovori ona.

"Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti."

"Ja sam majka četvero djece."

"Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti."

"Ja sam učiteljica."

"Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti."

Tako je išlo dalje. Bez obzira što bi odgovorila, činilo se da nije dala zadovoljavajući odgovor na pitanje "Tko si ti?"
"Ja sam kršćanka."

"Nnisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti."

"Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i uvijek pomagala siromahu i potrebnom."

"Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti."

Očito, propala je na ispitu i bila je vraćena na zemlju. Kad se oporavila od bolesti, odluči pronaći tko je ona. U tom je bila sva razlika.

Tvoja je dužnost biti. Ne biti netko ili nitko - jer u tom leži pohlepa i častohleplje - ne biti ovo ili ono - tako postaješ uvjetovan - nego jednostavno biti."

Anthony de Mello- "Molitva žabe"


10:17 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 06.02.2019.

Provansa...Kamo, kamo da putujem?


slika: internet

Često razmišljam o mjestima i zemljama, koje dotiču moju dušu i srce. Nisam veliki putnik, duga putovanja me znaju umoriti, ali postoje neki dijelovi na našoj kuglici zemaljskoj koja bih željela posjetiti, unatoč razdaljini, a među njima je i divna Provansa, jugoistok Francuske, onaj divan spoj Mediterana i plodnih ravnica ispod uzvisina. Podsjeća me na našu Dalmaciju i Slavoniju u isto vrijeme

Kamen, kamen koji je topao, od Sunca koje grije i rasipa svoj sjaj ne štedeći se, topla kamena ognjišta ukrašena detaljima starine, cvijeće, cvijeće, posvuda cvijeće, divne male uličice sa drvenim plavim škurama na kućama i plavo obojanim vratima, na svaki detalj se pazi, da se ne oskvrne ljepota i nježnost divnog krajolika. Toplina se svuda osjeća i čini se kao da svaki stanovnik tih malih gradića nosi po jedno sunce u sebi.

Lavanda...beskrajna predivna polja lavande koje dodiruju polja makova, ladanjske vile sa terasama koje gledaju brda oko njih i poljane u podnožju..

Dalje neću govoriti, jer mi ponestaje riječi. Da, reći ćete i mi imamo lijepih mjesta u lijepoj našoj, znam to, ali kad Provansu gledam kao da se vraćam tamo gdje sam nekad i živjela.

Vjerojatno i jesam..


https://www.magicus.info/multimedija/foto-album/kamo-kamo-da-putujem-provansa


20:43 | Komentari (0) | Print | ^ |

ponedjeljak, 04.02.2019.

Kada nas najviše ima?


slika: internet

Svi se to pitaju.

Kada nas najviše ima?

Neki kažu, u trenutku opraštanja sa svijetom, jer tada je srce otvoreno kao da smo stali pred razdvojenim nepreglednim teškim oblacima i zadivljeni pogledali ljepotu zvijezda u tamnom beskraju svemira. Tamo ćemo vidjeti i našu zvijezdu padalicu koja je čekala krajnji trenutak iskrenosti i tek tada se odlučila pretvoriti u ispunjenu želju.

Kada nas još najviše ima?

Kada dijete u nama djeci svoje djece poželi samo jedno: ostaviti dar bezazlenosti i vjeru u mogućnost vlastitog leta. Ništa nije nemoguće, ako dotičemo čarolijom vjere u sebe svaku prepreku koja nam želi zaustaviti let, kada shvatimo da smo u isto vrijeme i prašina i oko koje vidi tu prašinu shvatit ćemo, da trebamo pustiti sunce u taj sivi oblak, tada ćemo kroz prašinu vidjeti milijune galaksija i zvijezda koje se rađaju i sjetit ćemo se koliko smo beskrajni, iako na pogled tako sićušni i neznatni.

Kad nas najviše ima?

Kada se oslobodimo zidova i okvira, crkava, džamija i sinagoga, kada shvatimo da nam sve to neće biti potrebno u trenutku sveoprosta sa svime postojećim. Ljubav neće pitati za slike, ikone, slova i zakone, tek će pitati koliko smo voljeli druge, a mi ćemo, potaknuti šapatom anđela, samo izgovoriti jedno: "Kao samoga sebe" i tada će se svemir ponovo pokrenuti, jer u trenutku kad smo sebe zaboravili, on je zašutio, u trenutku, kad smo sebe zavoljeli, on se ponovo u nama rodio.


11:18 | Komentari (0) | Print | ^ |

nedjelja, 03.02.2019.

SAJAM TAŠTINE


slika: internet

Iznad sebe, kroz oblake duše svoje, gledam i vidim, vreva na sajmu vještina i plitkih dubina: opsjenari, iluzionisti, magičari, hipnotičari, praktičari, kritičari i analitičari. Mrve mudrosti duboke, ispod stolova rasute, a pogače masne, bogate, a prazne i bez okusa, na stolovima mame duše gladne spoznaje bez obzira na sve pa omađijani kupuju lijepo umotano i halapljivo gutaju ne osjetivši, da ostaju i dalje gladni i prazni.

Ja sam ona koja iza svega vidi sve i želim raspršiti okove zarobljenosti onih koji ne znaju, da su robovi nekome i nečemu.

Ja čupam i srce koje lažno želi u nekome živjeti sebe, tu sam, da me vide kakva nisam, da bih mogla pokazati kakva jesam, ljubim čistu esenciju bistre i kristalne spoznaje, da nitko u nikome robovati ne smije.

Svi demoni, veliki i mali koji srce porobljuju, gnušaju se te esencije, a ja je u srce pretačem i znam, vječita sam meta lovokradica, jer žele uloviti tu zabranjenu bit u meni, ali Kraljica sam na svim sajmovima taštine i kad se pojavim, istinska ljubav u porobljenim srcima zavapi krikom slobode.

Oni, koji su istinski svoji, uz mene žive životom svjetla, meni ne treba ni iluzija ni opsjena da moć iznad moći u meni živi i ne hranim se pogačom masnom i praznom, čak ni mrvama ispod stola.

Moj nektar i snagu Svemir priprema i tako jest i tako će biti.


17:01 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 01.02.2019.

kad posudih jednom nekom svoje oči


slika: interne

Bilo je to prije puno, puno godina, kad sam još bila djevojka. Još sam studirala, ali sam nalazila vremena uvijek da u vrijeme blagdana Svih Svetih, odvojim vrijeme i odem na groblje posebno u večernjim satima kad je sve nekako bilo mistično i lijepo, kad bi se najveća gužva razišla i kad bi samo oni rijetki, najvjerniji i najžalosniji ostajali još malo uz svoje najmilije. Tada su svi moji, kojih sada nema, još bili živi i ja bih išla čisto radi onog divnog dubokog doživljaja mira kojeg sam osjećala.

Nikad me smrt nije plašila, gotovo da sam oduvijek sa njom bila na "Ti", možda zato, što sam i sama dva puta bila u njenom zagrljaju i tako, bližilo se vrijeme Svih Svetih, ja sam učila za svoje ispite, kad odjednom, zazvoni telefon, javila se mama i nekako čudno radosno raspoložena (inače je često bila zabrinuta i tužna), kaže mi: "Zamisli, javio se tvoj bratić iz Sinja, kaže da je ovdje, u Osijeku, ide u školu za slijepe. Čuo je da smo tu pa nas želi posjetiti".

Moji su se rastali kad sam bila mala pa sa očevom obiteljii nismo više imali kontakt. Znala sam samo da su njegovi iz malog mjesta kod Sinja (Bajagić Han) i da žive u malom selu koje nosi djevojačko prezime koje ja imam: Čačijin dolac. Majka je bila vrlo ponosna i hrabra žena i uvijek je voljela pomagati drugima koliko god je mogla, iako ni sami nismo imali previše. Voljela je raditi goblene, sjećam se jednom je čitala u novinama o jednoj paraliziranoj djevojci iz Bijeljine niti ju čula niti vidjela, trebalo joj je za lijek, odmah je odvojila najveću sliku i rekla je da će poslati pa neka je prodaju, drugačije nije mogla pomoći.

I reče, da će bratić Slavko doći na ručak, dovest će ga moj brat, jer 75% vida nema, vidi nešto, ali samo kao u magli i tako, dođe nam Slavko oduševljen što nas je upoznao. Kaže, kad je moj otac napravio to što je napravio-ostavio nas petero sa mamom i otišao, njegova obitelj u Sinju ga se gotovo odrekla. Za njih je brak i žena svetinja i to ostaje.

I vadi on iz šarene ručno tkane torbe komad slanine bez mesa, čvarke onako krupne, masne i sir..ah, divan domaći sir iz onih kamenih krajeva gdje vjetar propiruje kosti kad bura zapuše i par vunenih čarapa od prave domaće vune,
one vune koja grize kada obučeš na golu kožu, ali grije kada obučeš na druge čarape.

Bila sam sretna što sam ga upoznala. Ti geni kameni i te kako su u meni prisutni. Pričao je o cijelom našem porijeklu, o našem tihom otporu prema Turcima, o onoj alkarskoj krvi i prpošnosti koja je u meni i kažem ja njemu: "Mogu li te odvesti na dan Svih Svetih uvečer na groblje? Tek da osjetiš mirise krizantema, makar malo vidiš odsjaje svijeća u tami i ogriješ se kod velikog križa gdje stotine svijeća gore kao jedna?"

Naravno, pristao je. Polako sam ga vodila držeći ga za ruku zaobilazeći prolaznike koji su se još uvijek gurali među nas. Čitala mu poneke epitafe, objašnjavala mu povijest najvažnijih i najljepših grobova značajnih ljudi. Bio je tako sretan. Za mene je to bila sitnica, onaj mali dar od srca kojeg sam htjela pokloniti.

Reče mi, da mu je tako bilo divno one svijeće nije vidio kao svijeće, nego kao krugove svjetla u magli, činilo mu se kao da je u bajci. Završio je školu i često bi našao način da mi se javi. Nikako nisam imala priliku da odem tamo. Moj najstariji brat je bio i kažu da je običaj koji muški dio obitelji dođe, mora dlijetom urezati svoje ime i datum kad je bio, na jednom kamenu ugrađenom u kuću. Napravio je to ispod imena moga oca.

Sada su oboje u sferama izvan ove, u dimenziji koju ja tek naslućujem, zajedno sa mojom majkom i sestrom i uvijek kad se približe ovi dani, sjetim se, osim mojih dragih i moga bratića kojem sam na tren posudila svoje oči i sva možebitna tuga se rasprši pa bude zamijenjena nečim ljepšim što se zove radost malog, a tako nekom velikog trenutka.


15:17 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 31.01.2019.

IRSKA POD SNIJEGOM

Danas je cijeli dan kao bajka. Snijeg prekrio Irsku i dao mistične note od ranog jutra, dok još sunce nije izašlo, do popodneva, kad sam išla kući sa posla.

Na žalost, slikano je mobitelom pa slike nisu tehnički savršene, ali mogu dočarati ljepotu pejzaža koje sam viđala, dok sam išla na posao. Zna Irska biti lijepa kad se ne nadaš, samo te zatekne.















09:45 | Komentari (5) | Print | ^ |

srijeda, 30.01.2019.

TRANSFORMACIJA KAO POMODNA PARADIGMA



Skup pravila izrečenih u tisuću varijanti, a sve upućuju na isto: okretanje sebi. Transformacija bi trebala biti promjena, ali se promjena zaustavila čim su je se dohvatili mešetari i manipulatori ljudskim emocijama, postala je sve, samo ne istinski početak buđenja iz sna, postala je kao sjajne neonske reklame koje pozivaju noću u instant zadovoljstva što se nude u kockarnicama ili noćnim barovima kako gdje, postala je nešto što se nosi kao šalabahter u džepu, da se podsjetimo ponekad kako se to zapravo treba okrenuti sebi.

Okrenuti smo sebi, ali na potpuno krivi način: Smrt gledamo samo kao tjelesni aspekt života i tako i djelujemo: živimo dok živimo, carpe vitae, anima, živimo dok živimo, iskoristi život, dušo. Kastriraju nas počevši od naše želje, da život gledamo kao mogućnost da se transformiramo umiranjem naših starih slojeva nakupljenih eonima.

Smrt je ograničena na kraj ne na promjenu niti na početak nečeg novog. Okretanje sebi je doslovce postalo vrtnja u začaranom krugu, osovina je naš ego koji barata emocijama i umom. Život postaje povlađivanje samom sebi, a ne mogućnost, da izađemo iz sebe i okrenemo se oko sebe i stalno dokazivanja i prokazivanja, tko je dobar, tko je bolji, tko je NAJBOLJI.

Pokušamo li spomenuti šefovima samo trenutačno stanje u svijetu, onima koji su izgubljeni u labirintu materijalnog, oni čak ni ne čuju što ih se pitalo. Silne katastrofe, poplave koje u trenutku odnesu sve, nemiri i krv na ulicama, ponovimo li pitanja o tome moćnicima, oni će slegnuti ramanima i to većina njih i većina ljudi koji mašu transparentima o transformaciji, a nisu se makli dalje od svoga praga.

Zašto?

Nije im voda došla do grla, nisu im kordoni policije provalili u kuće, jer su se usudili reći istinu baš o toj transformaciji koja im se počela događati. Nama je dobro, uputit ćemo se kod nekog prvog gurua i zamoliti ga da nam da mantru kako pomoći svijetu. Svijetu na žalost ne pomaže mantra u ovom trenutku, nego svjesnost, a svjesnost o pozitivnoj promjeni ne znači gušenje negative, nego uspostavljanje ravnoteže.

Sve što se događa nas upućuje na pokret, a ne na zaustavljanje, možda i na razvijanje sućuti koju smo izgubili u valovima materije takmičeći se tko će više i bolje imati. U zlu i katastrofama ljudi se ujedinjuju, jer shvaćaju da sami za sebe ne mogu živjeti, a baš tako se živi u ovo vrijeme, trendovski, zboreći o transformaciji.

E, pa vrijeme je da prestanemo gledati stvari samo iz svoga ugla i izađemo među svijet, jer tek tada staro će umrijeti u nama, da bi se rodilo nešto novo: istinski mi koji smo to bili u prapočetku.


11:10 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 29.01.2019.

DJECA LEPTIRA





Pjesma koju je napisao moj sin Juraj pa pomislim: nema veze, ako ne stignem objaviti sve moje zbirke i romane. U njemu je moje srce i sve moje pjesme koje nisam napisala. On je moja živuća zbirka ljubavi koja će iza mene ostati. Svako moje dijete ima nešto svoje i svako od njih ima dio mene.

Juraj nosi poeziju...dalje...u neki novi svijet kojeg ja tek naslućujem.



Djeca leptira
2. listopad 2013 u 23:31h

U venama krv nam je što teče od davnina
i kao čuvari stojimo na vratima povijesti.
Vesela nam se pjesma diže do visina,
kad rodimo se nositelji dobrih smo vijesti.

Imamo krila leptira i oči boje duge
i smijemo se kao djeca na neku glupu šalu
Nosimo odjeću na šarene pruge
od svijeta uvijek krijemo neku tajnu malu.

Ponekad nas prepoznat nećeš u ljudima koje viđaš
i pitat ćeš se, gdje su nestali svi oni sretni ljudi?
Tad znaj da uvijek postoji netko kome se sviđaš,
i tko se radi drugih svako jutro budi.

Zato ustani se i hodaj i ne budi tužan,
nad tvojim osjećajima uvijek netko bdije.
Jer čak i kad dan je siv, tmuran i ružan
netko je za tebe vedar i sretno se smije.

autor: Juraj Repinac


20:28 | Komentari (2) | Print | ^ |

ponedjeljak, 28.01.2019.

PATOLOGIJA BLOGO-VIRTUALE


slika: internet

Medicina kao područje znanosti svakodnevno proširuje svoje vidike, usavršava se i kao što su ljudi svaki za sebe, različiti i sve ih je više, tako je i boleština sve više i postaju te boleštine sve čudnije i rafiniranije. Simptomatika bolesti odavno nije orijentirana samo na tjelesnu varijantu, bolesti napadaju i sfere duševnog, a sad i duhovnog područja.

Duševno-duhovno područje je daleko kompliciranije, nego tjelesno, nedodirljivo je, potrebno je biti dovoljno hrabar da se zađe u te sfere koje se uzalud pokušavaju dokazati na fizički način. Samim time, duševno-duhovno područje patologije postaje pogodno tlo za istraživanje. Ovaj puta riječ je o boleštini povezanoj s ovisnošću o statusu na pojedinim blogovima i portalima. Možda to i nije nova tema, ali kad preraste u patološki sindrom, vrijedno ju je spomenuti.

Kada zdravu psihu mijenja u bolesnu, tu već moramo razmišljati o novoj grani medicine - virtualnoj psiho-patologiji.

Blogovi, portali, facebook, mailovi, sve su to mogućnosti darovane da brže i lakše komuniciramo i povezujemo se, da širimo naša znanja i razvijamo se,sazrijevamo na našem duhovnom putu, ali na žalost, takva mjesta postaju poprišta za iskaljivanje bolesnih frustracija, ispoljavanje svojih kompleksa manje vrijednosti koja ne smijemo ispoljavati u živom svijetu. Kao što papir trpi sve, čini se i da virtualni svijet trpi sve, tako ljudi koji su u virtualni svijet zašli zdravi i normalni, bivaju zaraženi virusom kojeg ne možemo niti sa jednim mikroskopom zamijetiti, a i te kako nagriza tkivo duše.

Umjesto da se ljudi povezuju i nadovezuju, pozitivno se izgrađuju, koristi se sve da bi se ljudi međusobno udaljili i uništili osobnost jedni drugima. Tko imalo psihički labilan dođe u područje virtuale, grabi šakom i kapom ponuđene sve vrijednosti koje ljudi nude otvaranjem svoga srca.

Umjesto da to prihvate sa ljubavlju i odgovornošću, oni to koriste za napuhivanje svoga ega i razvijanje nekakve kvazi moći kojom pokušavaju manipulirati, ali pošto se radi o ukradenim energijama, sve kad-tad rezultira RASPRSNUĆEM, prvo vlastitog uma, a onda i prekidanjem pravih, fizičkih kontakata koje takve bolesne osobe zapravo i ne mogu imati ili ih imaju samo nekoliko gdje znaju, da mogu manipulirati i držati konce u rukama, a pri tom ne mogu biti ugroženi.

E-mailovi, prvobitno stvoreni kao najbrži način povezivanja i komuniciranja, postali su skladišta, gdje bolesnici ili perverznjaci, poput najvećih kriminalaca, uredno čuvaju arhivirane sve podatke, čak i one povjerljive, a onda ih koriste za ucjenjivanje kad osjete da su ugrožene ili vide da se gubi zanimanje za njih pa šireći ih okolo, iza leđa, u tajnosti, podižu svoj rejting misleći da je to vrhunac mudrosti.

Ja to nazivam čistom patologijom, jer fizički svijet polako gubi svoje značenje, a virtuala postaje pokretač svih akcija. Neki ljudi se bukvalno prešaltaju iz stvarnosti u virtualu i čak partnere i sve životne aktivnosti podrede tome, dok sve oko njih zamire, oni su uvjereni kroz virtualu da sve odiše oko njih životom. Tko sebe ne može oživjeti bez virtualnog društva (kojeg u većini nije upoznao uživo), taj je odavno već zamro i priznao ili ne, teško je bolestan. Najviše psihički.

Kada se ne radi o istinskoj ovisnosti?

Kada u svakom trenutku možemo otići od ljubljenog ekrana i raditi nešto sasvim drugo koje se virtualom nema veze.

Kada nam taj ekran postaje nadopuna našim aktivnostima i kada u svakom trenutku uz sebe imamo prijatelje od krvi i mesa koji nas mogu zagrliti, pogledati u oči i reći: "Poznajem te, volim te i vjerujem ti".

Kada smo u stanju još uvijek na trenutak ostaviti elektronsku poštu, sjesti za radni stol i rukom napisati baš tim prijateljima jedno pravo iskreno pismo na papiru, staviti ga u kovertu i zalijepiti marku, ubaciti u sandučić ili otići na poštu i to učiniti.

Kada sa najmilijima zabrazdimo na nekom lijepom izletu ili u nekom zajedničkom poslu i do idućeg dana zaboravimo uključiti kompjuter.

Tko bolestan ulazi u virtualu, teško ozdravlja, osim ako sam ne uvidi svoju bolest i kao takav postaje priljepčivi prijenosnik svojih bolesnih vibracija i polako zarazi druge oko sebe. Zato neki ljudi prirodno kada osjete takve energije, bježe od njih i ne prilaze im, dok nisu sigurni da je bolest daleko. Tako se mimo volje stvaraju tzv. klanovi, koji to zapravo nisu, radi se samo o grupiranju zdravog i bolesnog.

"Isto privlači isto." To je izreka koja i te kako važi i za ove slučajeve, patologiju u virtuali. Ljudi jednostavno čuvaju svoj vlastiti integritet i ne dozvoljavaju da bolest kao nevidljiv crv nagriza korijenje njihovih stabala koje donosi plodove iskrenosti i radosti. Jednostavno, radi se o prirodnom odabiru, bez mržnje i netrpeljivosti.

Bolesnici na kraju ostanu izolirani i ne shvaćaju zašto, dok ne postanu svjesni, da su sami i da im treba liječenje, a da li su to u stanju, stvar je opet samo otvorenosti prema samima sebi i priznavanja vlastitih pogrešaka.



17:20 | Komentari (3) | Print | ^ |

subota, 26.01.2019.

DIO MOG ŽIVOTA U IRSKOJ

Moja Lilka luđa za kupatilom od mene čak i spava u njemu, a jesmo se našle.

Ja i da hoću ne mogu spavati u umivaonik, a da joj stavim još neki jastučić ispod guze?








Ovdje su se počele otvarati prvi stidljivi cvjetići na voćkama ili šta to već dođe. Rijetko sam baš vidjela da raste voće vani, ovdje u Irskoj, ali štogod da jest, raspršuje sivilo i depresivnu zimu bez sunca.

Dobrodošlo proljeće!





12:18 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 24.01.2019.

HEJTERSKA



hejtter sam u duši
rođen da sve rušim
gdje su dobre vibre
izazivam fibre.

Talent odmalena
za hejtanje imam
sve što vidim pravo
pretvaram u krivo.

Hejtala me mama
kad je bila sama
hejtao me tata
zbog dobroga brata,
jer nikako nisam
po njegovom bio
pa me hejto često
ne birajuć mjesto.

Kada netko
blagu spiku počne vodit
ja se volim trpat
za hejtom povodit
ne gledajuć imal' smisla
nešto reći
bitno je da hejtam
i svakome smetam..

U hejtu je moć
u hejtu je slava
kada treba pomoć
nekom puca glava..
jer volim da gnjavim
da je moja zadnja
da se važan pravim
i sve redom davim.

Svuda ja se miješam,
gdje pameti nema
samo ja je imam
drugi nitko nema.

Moram bit na vrhu
gledat mrave dolje
i pri tome pričat
kako mi je bolje
tamo negdje gore
i dok gazda reda
među pukom pravi
ja ga malo čačkam
u mozak po glavi.

I netko bi reko
zabadalo makni
al opet gazda drekne:
samo mi ga takni
i zapravo shvaćam
da je mjesto moje
baš tamo gdje je
ovo mjesto tvoje.

Moram hejtat dalje
gdje me jezik vuče
svuda gdje se može
samo ne kod kuće..
jer kod kuće žena
sprema toplu juhu
i hejtam li okus
dobit ću po uhu.

Zato bit ću hejter
tamo gdje me traže
makar među bandom
pravo iz garaže.


13:49 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 22.01.2019.

aureola boje zemlje


slika: internet

Nemam svilenu odoru niti ogrtač protkan zlatom, haljina od grubog lana, majka bez divinacije nebesnika, žena koja voli aureolom boje zemlje, rukama nježnijim od oblaka koji se smiješi ispred sunca u njenom oku.

https://www.magicus.info/ostalo/poezija/aureola-boje-zemlje


19:56 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 20.01.2019.

nešto mi opet kokoškice na pameti


slika: internet

Gledam moj kokošarnik, zima duga, smanjilo se jato, pijetlovi ostali, njih troje, kokice samo 5, neke su otišle od starosti, neke su jednostavno nestale, ne znam je li lisica pronašla neki put ili prolaz, morat ću sve dobro pregledati, ali kažem, najjače su ostale i najhrabrije i par gusaka koje su mi nekako na srcu. Pripremam podmladak još malo pa ću staviti jaja u inkubator i biti zamjenska mama.

Život je takav, netko ode, netko dođe, ostanu najvjerniji bez obzira na sve i oni koji se prilagođavaju svim uvjetima i toleriraju sve različitosti i faze.

Napravila sam mali osobni pokus, ne ovdje. Kad pišem o anđelima, slatkim stvarim , odjednom svi se stvore. Kad okrenem ploču pa pišem o vješticama, svi se poplaše, iako su i vještice i anđeli dio jedne medalje.

Volim biti i jedno i drugo, jer zapravo vještice su cijelo vrijeme blasfemirane i proganjane čisto iz razloga, jer su bile upućene u tajne koje običan puk nije smio znati, lakše je vladati neukim pukom, nego dopustiti da nešto nauči i pomogne sam sebi u nekim situacijama, a kakve to veze ima sa kokoškama i kokošinjcem?

Ma, ima...cijeli svijet je smješten u kavez ne bi li se što više duša zaustavilo u svom razvoju i samorazvoju, prirodan tok stvari nijedan kavez neće zaustaviti.

U početku bijaše dinosaur pa se pretvorio u kokicu, a kokica će konačno shvatiti da je zapravo orao odgojen da bude u kokošinjcu, tako je govorio striček Castaneda, a tako zapravo i je.

https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/nesto-mi-opet-kokoskice-na-pameti


09:53 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 17.01.2019.

TKO JE GABRIJEL?


autorica slike: TANJA REPINAC


Jedna želja od posebno drage poznanice, da joj naslikam anđela Gabrijela.

Tko je Gabrijel?

Tako divan, nježan, njemu pripada područje emocija i srca, a opet tako je snažan, da će zatrubiti u svoju trublju na sudnji dan. Pomogao je Mojsiju da se more razdvoji, kad je Mojsije bježao sa svojim narodom od faraonove vojske. Gabrijel je glasonoša i uvijek nešto divno poručuje kada smo u stanju čuti i osjetiti njegove poruke.

Druga moja prijateljica, iz Hrvatske, koja ima autističnog sina, prije njegovoga rođenja htjela ga je nazvati Gabrijel, ali spletom okolonosti, nije to učinila i kaže mi, da će on uvijek za nju biti Gabrijel i jest, ima divan pogled anđela.

Žena koja je poželjela da joj naslikam Gabrijela, ne pozna ovu moju drugu prijateljicu, i - kojeg li sinkroniciteta, također ima autističnog sina. Šta reći na sve to?

Jednostavno, neka anđeo Gabrijel bude anđeo svakog djeteta u potrebi, jer takva djeca nam uvijek nose poruku kako da se naučimo radovati malim stvarima, jer oni ne znaju za velike stvari, njima je sve jednako lijepo. Oni ne poznaju trčanje za karijerom, transakcije i ugađanja za svijet koji očekuje savršenstva. Oni ne znaju što su to vukovi u janjećoj koži, iako se često kreću među njima, njihov život satkan je od srca i tako će ga odživjeti do kraja.

Pa, predivni moj anđele Gabrijele, pomozi nam, da shvatimo njihov put i njihov način života!


21:25 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 16.01.2019.

civilizacijski iskoraci bez čvrstog tla


sličica: internet

Ponekad dođem do trenutka kad me apsurd zatečenog trenutka preplavi kao plima, toliko me preplavi, da se od bujice nesuglasja spašavam samo onim čvrstim osloncem u sebi koji mi govori, da trebam držati glavu iznad vode, dok sve što je nadošlo ne prođe, ali držanje glave izvan vode nekad nije dovoljno. Treba znati i plivati.

Govorim o svemu naučenom ne samo kroz ovaj život, nego kroz masu odživljenih života, a zapravo od silnih nataloženih sakupljenih informacija u akaši, memoriji, koja nam pomaže da se ne izgubimo u moru svega i svačega, jedino što me još uvijek čvrsto drži i vodi je ono što mi je od rođenja moje duše poklonjeno kao popudbina: šaka ljubavi koju uvijek nekako provlačim kroz svako odživljeno vrijeme. Međutim, uvijek se zaustavim kada shvatim, da je svo znanje zaručeno sa gospođom koja se naziva Znanost, uzaludno, dok se razdragani znanstvenici sretno smješkaju, bleje u monitore i pozdravljaju sondu koja se spustila na tlo komete, ss druge strane, sirijski dječak spašava svoju sestricu od snajperske vatre praveći se mrtav.

Kako to samo savršeno čini! Njega ne zanimaju tehnoligije i tekovine civilizacije, njegova duša se bori za život druge duše i ljubav u njemu koja mu je darovana kao i meni, vjerojatno se pita, ima li sve to smisla, ako preživi, vjerovatno će se pitati.

Civilizacije su nastajale i prestajale, ali se znanost nikad nije mogla pomiriti sa duhovnošću, jer prečesto uzima za vođu vlastiti eg, i probitak i pohlepu kao rezultat te vladavine, dok ljudi pljeskaju sondi Čuri, jer će možda otkriti tragove našeg nastanka, starost svemira i bla bla bla sve drugo u paketu, porijeklo duše i ljubavi ih ne zanima previše.

Duša se ne može fizički pokazati ni dokazati i to je dovoljan razlog, da se držimo materije koja će prestati i nestati i ljude opet gurnuti u neki novi ciklus samospoznavanja.

Dok Čuri lagano žuri natrag, u Ukrajini rat je svakodnevica, ljudi su izgubili nadu da bi moglo možda biti drugačije, mandarine stižu djeci koja su željna komadića voća, dok se vrte filozofije o duhovnosti, daju se savjeti kako osjetiti transformciju u sebi, jer ulazimo u neko novo, zlatno vrijeme.

Fejs pun citata. Fakat, samo par od toga svega možemo usvojiti za neki naš oslonac, ako smo ga izgubili, a sve drugo je traćenje dragocjenog vremena i skretanje sa teme koja se zove ŽIVOT.

Duhovnost traži prizemljenje, ona nije sretna kad visi u zraku, s brdo mudrih savjeta i citata je baš to, duhovnost koja sa životom ipak možda veze ponekad nema. Duhovnost je svakodnevno preživljavanje ljubavi u nama i održavanje bistre glave i još bistrijeg srca. Duhovnost je svakodnevno susosjećanje sa drugima koji su izgubili ljubav i koji je ne znajući traže na sasvim krivim mjestima i na sasvim drugi način, nego što trebaju.

I što drugo reći?

Znanost, koja se odriče duhovnosti, jalova je zemlja koja nikakvoga roda u konačnici neće donijeti, samo novu koliziju i propast svega stvorenog, jer nema čvrsti temelj ispod sebe, samo nagađanja i dokazivanja.

Sve što je kao napredak, zapravo je nemicanje sa mjesta. Koliko god nam se činilo da smo napredni, dok samo sebe uzdižemo na tron, a sva druga bića i svijet oko sebe uništavamo, sve je zapravo retencija, zaustavljanje.

Tek malo usporedbe_Čuri na zvijezdi padalici_Ukrajina i 21.stoljeće uz sve tekovine znanosti_I video (koji sam nekad gledala, a sad ga nema) hrabrost dječaka koja me je ostavila u tišini.


18:43 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 15.01.2019.

JUTRO KAO BAJKA KOJU UVIJEK PONOVO STVARAM



Noć bijaše duga, ali zvijezde su me toliko očaravale svojim sjajem i žuta kriška Mjeseca na nebu, da i nisam primjetila prikradanje zore. Puno koračam, dosta sam vani, odjeli su razdvojeni, neki čak i nisu u istom dvorištu, nego preko ceste, ali ne htjedoh o tome govoriti, htjedoh govoriti o tome kako od svakog trenutka kojeg proživimo možemo stvoriti bajku, napisati priču, makar neki trenuci silom žele biti gurnuti u zaborav, ništa ne smijemo tom zaboravu prepustiti, od svega sačiniti bajku sa sretnim završetkom, jer svaka proživljena priča svoju svrhu ima i nema niti jedne, da nam nije pomogla, da na kraju postanemo bajkotvorci.

Krenuh ujutro kući, kuća mi nije daleko od posla, možda 15 minuta hoda, mogla bih biciklom, ali ja volim hodati, šetati. Već deveta je godina, kako istom stazom koračam ovako, ispraćam i dočekujem godišnja doba ovdje na selu gdje je sve pitomo i mirno. Nebo je prekrasno, prohladan zrak, sve uspavano, još uvijek, a blažena i tiha nedjelja i oni koji se nekad znaju nedjeljom zaputiti na njive, sada miruju.

Pogledam još jednom nebo i gle, išarano chemtrailsima, pogledam prepune žice lastavica, pršte preko mene, iznad mene, jato leti, zaklonilo nebo pa pomislim: biti kao one, što njih briga za neke tamo istinite ili neistinite zavjere? One znaju svoj cilj života: odletjeti gdje im je mjesto, gdje znaju da će stići, sve drugo je nevažno i ne opterećuju se sa svjesnošću koja bi ih možda skrenula sa cilja pa osjetim miris grožđa, jer uvijek prolazim pored jednog napuštenog placa gdje crna sočna mirisavka baš u ovo vrijeme rađa najslađe plodove.

Razgrnem lišće, uberem grozd mokar od rose, čist i nešprican, uživam u svakoj bobi koja mi sladi nepce i nasmijem se išaranom nebu i svim pokušajima, da moju životnu radost i jednostavnost ometu.

Opet sam stvorila od jutra jednu bajku, koja će naravno kao i uvijek imati sretan završetak.


15.09.2013.
https://www.magicus.info/ostalo/price/jutro-kao-bajka-koju-uvijek-ponovo-stvaram


10:09 | Komentari (0) | Print | ^ |

nedjelja, 13.01.2019.

PREVIŠE MOZGAMO, PREMALO SE SMIJEMO



Pogledajmo naše oko, jabučicu, zjenu, kroz koje primamo slike, utiske, koji opet preko mozga odlaze u neki skroviti arhiv duše. Naše oko skriva maleni svemir u njemu malena planeta koja prima doživljaje u svoju orbitu.

Sad ćete reći da opet mozgam, a ne...ima razlike i u mozganju. Ako pokušamo u sve što vidimo i osjetimo unijeti dozu opuštenosti i dozu smijeha, život će poprimiti bar na trenutak drugačije boje. Ovako, kad sve uredno primamo i arhiviramo, stalno razmišljajući o tome, da li nešto nedostaje, da li je dobro posloženo, da li će drugi nešto reći ili neće, postajemo dosadni čuvari skladišta vlastite arhive duha.

Slike su uglavnom iste, jer drugačije ne primamo, a ne primamo, jer ne želimo VIDJETI drugačije. Kad smo zadnji puta svoj raskošni stol, prepun obilja, blagoslovili, makar jednim osmjehom, umjesto da smo mozgali o tome, ima li dosta umaka, da li je preslano, preslatko, nedostaje li desert na kraju ili ne?

Neka nam osmijeh izmami samo jedno sretno, skromno dijete koje negdje daleko od naših očiju svoju zdjelicu riže blagoslivlja radošću više nego mi naš prepun stol.

Kad smo zadnji puta metle gledali kao stvari za igru, umjesto da ih danonoćno koristimo samo za neizostavno čišćenje, onako, zaplesali sa jednom, pustili valcer, ili zajahali pa postali u trenutku coprnice bez imalo grižnje savjesti što će nebo i ukućani reći?

Koliko puta smo razmišljali o tome kako nam je izba tijesna i kako bismo je trebali preurediti, urediti, svatko mora svoju sobu imati, jedno ili dvoje djece i roditelji, premalo je za njih 200 kvadrata pa se kuka kako se nema, kako drugi imaju bolje, više, a mozak samo mozga i sive slike prerađuje, dok one prave neki drugi vide i smiju se?

Koliko puta smo uzdahnuli kad smo se pogledali u ogledalo?

Godine čine svoje, treba se prilagoditi i ne daj Bože biti drugačiji, nego primjeren svojim godinama, a baš tako postajemo duplo brže stariji i sumorniji.

Tko ne dozvoli godinama da ga zarobe, taj će se zadnjim izdahom nasmijati u brk onima koji se ne znaju igrati.

Sad ćete reći opet: baka punkerica, tko normalan može u tim godinama to učiniti?

Stvar opuštenosti i dopuštenosti.

Kad smo zadnji puta sjeli na ljuljačku koja nas je privlačila u parku?

Dobar je to osjećaj kao da oblake dodiruješ nogama puštajući sve svoje zarobljene ptice iz duše da polete, ali ne ...mozak kaže da u parku nekog ima, možda netko gleda, ako gleda možda te proglase nenormalnim, jer odrasli moraju držati na sebi masku zrelosti i tako opet suspregnutost, dok radost čeka svoje otisnuće.

Kad smo se zadnji puta nekom izbeljili onako više šaljivo, nego ozbiljno, ali jezik pružamo obično uvijek u ozbiljnoj konotaciji pa prema tome od ovoga ništa i tko je vidio da ozbiljan i kulturan čovjek nekome pokaže jezik?

Kad smo zadnji puta (ako se radi o partnerima) izmjenjivali nježnost pred djecom, makar zagrljajem?

Sve to treba dubok uvod i razmišljanje: što, kako i kada, a vrijeme prolazi, mozganje isključuje spontanost, a spontanost rađa osmijeh i produbljuje ljubav i zacjeljuje napuknuta srca, uglavnom, mislim da smo došli do toga, da se portal opuštenosti opet treba pronaći, a onda u njega zaći, meditacijom ili blic-rasvjetljenim trenucima spoznaje, svejedno.


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/previse-mozgamo-premalo-se-smijemo


13:57 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 12.01.2019.

LJUBAV


slika: internet

Tisuću puta opjevana, a opet ni jedna pjesma je ne može ispjevati do kraja. Dobrostiva kao topli oganj umornom izgubljenom putniku, zalutalom u beskraj zime. Ona je bezdan u kojeg ćemo skočiti ne strahujući od dubine i pada, jer u bezdanu čeka mekan dodir njenih sveobuhvatnih ruku. Ona je glad i žeđ mnogih duša koje prolaze pred njenim prostrtim stolom, a ne vide ga, jer glad utažuju svime što izaziva još veću glad.

Kad se ljubavlju hranimo, gozba nikad ne prestaje i dostatna nam je za svaki gladni trenutak života. Ljubav je prostor neomeđen granicama, vrijeme koje ne poznaje zakone prolaznosti, jer samo vječnost u njoj prebiva. Ona je poput osunčanog proplanka, gdje se dijete može grliti sa vukom i svim zvijerima koje dotakne, jer u njoj samo pitomost stoluje.
Kada čujemo da se ratovi vode, poslušajmo istinu: vode se, jer ljubavi nedostaje, vode se, jer duše izgubljene u traženju izvora napajaju sebe u prolaznim plitkim baricama, dok je tek malo dublje ispod blata kristalni izvor koji ne presušuje nikada.

Ljubav ne poznaje strah, a strah tjera ljude u beznađe pustinje koja ne pruža ništa, osim tvrdog kamena i pijeska koji prekriva čežnje za ispunjenjem.

Ljubav je skrivena i otkrivena u isto vrijeme. Kroz dodir usana na usnama mi otkrivamo njen slatki okus, kroz nježnost prstiju zarobljenih u toploj koži ljubljenoga bića osjećamo otkrivenu njenu dubinu, a čim zaronimo dublje u nju, zaboravimo na sebe i dvoje postane jedno u njoj. Zaboravimo na imena, sve što postoji, u trenutku sjedinjenja se briše i svemir kao punina dočekuje nas u toj jednoti.

Ljubav je beskrajno strpljiva. Kada kažemo, da ljubimo, nikad ne smijemo odustajati, jer kada odustanemo - od ljubavi se odvajamo. Ona je jedini vladar pred kojim sagibamo glavu i padamo na koljena, jer jedino pred njom možemo biti sve, a da nas uvijek gleda blagonaklono i bez osuđivanja.

Ljubav je jedina, koja se nas nikad nije odrekla, iako smo se mi odrekli nje bezbroj puta. Ona je Majka koja u zagrljaju Oca rađa djecu, ne samo jednog sina, nego bezbroj sinova i kćeri. Križ koji je zabijen u Zemlju ne traži naše raspeće, on je mač koji je zabijen u tkivo naše Majke i kojeg čistim srcima možemo izvaditi i ljubavlju zaliječiti rane.

Ljubav, nakon svega što nestane, ostaje kao popudbina, da svijet ponovo obnovi u svoj svojoj ljepoti koja je u početku postojala pa se zagubila, jer je strah pobijedio želju za borbom.

Da... ljubav je jedina za koju se smijemo i možemo boriti, a nikakvo oružje nam ne treba, jedino opraštanje i samilost prvo prema sebi, a onda prema drugima.


https://www.magicus.info/pomoc-i-samopomoc/duhovne-teme/ljubav-8


16:57 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 11.01.2019.

ŠKAKLJIVA TEMA UZ KAVU(mačje meditacije No 3)



Taman sam se vratila iz šetnje, kad zvrči telefon: "Draga, dolazim na kavu, tvoja prijateljica Leyla, imam ti ispričati najnovije "tajne"

"Ali ti znaš da me tračevi ne zanimaju, sve je to mlaćenje prazne slame" -odgovorih joj.

"Ti samo slušaj i ne komentiraj, puknut ću, ako ti to ne ispričam"- dodala je.

I tako, prvo smo odigrali jednu partiju remija tek da se malo pripremim za gnjavažu, ali što ću, prijateljici izlazim u susret, makar i ovako pa ti počne ona:

" Znaš onu mačku, onu koju susrećeš svaki dan, uzorna žena, vrijedna domaćica, muž je drži na dlanu kao kap vode. Prva je u crkvenim akcijama.."

"Da, znam tu mačku." -rekoh.

"Pa eto, ona ima ljubavnika i to ne jednog, nego ih vrti malo više".

Nastojala sam biti ozbiljna, a iznutra sam pucala po šavovima od smijeha, jer takve stvari me više nasmijavaju, nego ih shvaćam ozbiljno i nastavi ti Layla.

"Ima novaca koliko hoće, a mudrija je od tisuću mačaka, snašla se u životu, a nije kao mi vjerna do groba, odana svojim idealima"

"I kako to njen muž ne zna?" -dodah, ipak sa mrvom znatiželje.

"Ma, zna on to, ali više je ne može zadovoljiti pa je sretan ako je ona sretna, makar i na ovaj uvrnuti način."

"Totalno bolesno."-dodah... To nije ljubav, to je neki hibrid ljubavi..."

Pa mi Layla nastavi pričati:
"Znaš, svi mi dolazimo do stupnja zasićenosti i prijelomne faze, kada se pitamo sa kim uopće živimo, ali onda dolazi blagoslov spoznaje da su proživljeni zajednički trenuci u dobru i zlu vrijedniji od trenutnih zadovoljstava od kojih ostaje gorak okus u ustima. Sve prolazi, osim onih iskrenih i nepatvorenih osjećaja prisnosti koji nekako ostaju utisnuti u zid vremena."

Pa se ja zamislih i otkrih Layli tajnu: iz čiste zabave sam otišla na jedan profil poznanstava tek da vidim, da li sam još poželjna, zanimljiva, jer svaka žena se voli na momente tako osjećati. Naravno, tipovi su se javljali kao muhe na med, a ja sam shvatila da sam sve to prevazišla i da je svijet oko mene zapravo pun onih nezadovoljenih, usamljenih ljudi koji još sa sobom nisu raskrstili i konačno odlučili što žele od života i kako ga kreirati.

Ti nezadovoljnici su zapravo nažalost, tkivo ovoga društva u kojem se krećemo. Ja mogu samo svoj dio svemira održavati jasnim i čistim. Shvaćanjem da imam sve što sam željela imati i da je sve stvar vlastitog izbora. Nije to magija, to je činjenica ovoga života: sve, BAŠ SVE ŠTO POŽELIMO, sve ćemo dobiti i nema krivaca oko nas za loše izabrane poteze, jer nema zapravo loše odabranih poteza.

Postojimo samo mi i ispravljanje pogrešaka, ako se one tako mogu zvati.


https://www.magicus.info/najcesce-prakse/meditacija/skakljiva-tema-uz-kavumacje-meditacije-no-3


16:20 | Komentari (4) | Print | ^ |

utorak, 08.01.2019.

GRINCH ANTE PORTAL



Znaš šta, mrgude zelenoruki?

Osjetim te na kilometre, miris tvoga ustajalog odijela, kojega si davno ukrao jednom Djedu Božićnjaku i nikad se nisi pitao, da li su ta djeca uspjela dobiti svoje poklone, ali ti se transformiraš, regeneriraš, sofisticiraš. Više nisi zadovoljan da ukradeš jelku ili paketić ispod nje, sada želiš ukrasti i najmanje zrnce ljubavi i opraštanja, koje je počelo klijati u srcima koja su se počela otvarati, samo te odijelo odaje, a i tu si se dosjetio finesama.. skinuo si u jednom trenutku odijelo, namirisao se, uljepšao, i skoro i mene uspio prevariti, ali nisi uspio.

Shvatila sam da su ovdje predivni ljudi i svako ponaosob treba ljubavi, bilo u kojem obliku, shvatila sam da smo svi u biti iznutra djeca, nevina i željna istinske topline i prihvaćanja, a ti se šuljaš i šuljaš.

Pogledaj ovu sliku:




pa još jednu:



i još:



i još



Zar ne vidiš da istinsku radost i dječju nevinost, njihovu vjeru u snagu svega toga, nikad nećeš moći uzeti, od tvoga zanimanja niš' koristi, posebno ovdje.

Sad bih ti rekla: ''Bulji u te slike, zelenoruki, dok ti oči ne ispadnu.."- ali onda bih bila kao ti, rasprave sa tobom ne vode ničemu, osim dobivanja tvog ustajalog mirisa na sebi.

Umjesto toga, kažem ti: pridruži se, jer pobijediti nećeš ili ostani sam u spoznaji, da zapravo želiš ukrasti ljubav, jer je sam nemaš.


Tvoj izbor...



https://www.magicus.info/ostalo/price/grinch-ante-portal


21:41 | Komentari (4) | Print | ^ |

ponedjeljak, 07.01.2019.

VOLJELA BIH



Voljela bih da prestanu postojati vlakovi i kolodvori na kojima uporno silazimo i ostavljamo zagrljaje, poljupce, snove proživljene nadajući se, da će slijedeća postaja vratiti sjećanja, a onda ponovljena trajanja kroz koprenu dotičemo one duše radi koje putovanje izabrasmo.

Ostajemo sami nakon svakog rastanka grleći svoje neizrečene jecaje i opet ponovo ulazimo u taj čudni vlak koji bi trebao voziti bez stajanja do sazviježđa gdje ljubav nikad ne zaboravlja svoj odraz, a čudne tuge i još čudnije radosti prate naš put.

Voljela bih da postoji samo jedna postaja bez izlaženja, stajanja i ponavljanih susreta, tvoje srce do kojeg bih bosa koračala milijune milja samo da me ponovo zagrliš u sutonu vječnosti.


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/voljela-bih-3


14:38 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 06.01.2019.

KRONOS EX MACHINA



Nisam kod kuće..I jesam.. Gomila papira na stolu, moje analize i razmišljanja, asteroidi, astroutjecaji, crne rupe, kvazari, sve djeluje na nas.. Ma, nisam kod kuće..Preko mora i planina sam, daleko, dok moji bez mene žive svoje živote, moja djeca proživljavaju ljubav i zaljubljenost, a ja im samo virtualno on line dajem savjet.. Godine su tu.. Koji me vrag tjerao u 50 i nekojim da se zaputim na rad u Englesku? Nije vrag, definitivno nije,iako ga ima tek na vrhu jezika, da se ne zaboravi okus papra kad mislimo da je sve mild, blago,lijepo i prekokrasno.. Muka mi je kad gledam komentare nadobudnih domoljuba koji kažu, koji te k.. tjerao da odeš, vrati se doma.. Očito nisu osjetili kakav je osjećaj,kad radiš danonoćno, za neku crkavicu,koja nije dovoljna ni za četvrt mjeseca, a djeca prebiru po hladnjaku, traže ima li što konkretno.. A druga moja polovica,moj suprug, muku muči kako da sve poplaća, jer stižu ovrhe..
Koji me vrag tjerao? Ma puštam vraga sad na miru, nema on ništa s tim, zapravo..Moja želja da koliko toliko osiguram za svoju obitelj minimum normalnog života, pa iako to ne mogu ostvariti u svojoj državi, opet se mislim vratiti.. Pokradeni ljudi, obezvrijeđeni, ponižavani na radnim mjestima, pravda je spora i nedostižna, a opet…. Svatko tko je okušao razdvojenost i bio izvan svih tokova izraza „domaće“, zna na što mislim..
Trenutno u Engleskoj, uskoro u Irsku..U bajnoj Kraljevini ostaješ građanin drugoga reda..Plaćen si za svoj posao, minimalcem,radiš od jutra do sutra, a taj minimalac kod nas dobivaju saborski zastupnici. Uz sve beneficije.. Zašto nisam u saboru?
Nisam za dugo sjedenje i laprdanje u prazno..Osim Pernara kojemu svi trebaju skidati kapu..Čovjek se prihvatio svoga posla svojski i zavrnuo rukave..Hoda po javnim kuhinjama, dobiva pljuske od ljudi koji ne vole da ih se uhvati u trenucima očaja..
To je prava slika, lijepa naša,koja se podala velikima, uz nadu da će proći bolje i stati na svoje noge..
Podala i predala.. A ja se opet želim vratiti.. Kada koliko toliko budem sigurna da je moja obitelj krenula sigurnim korakom iz živog blata u kojem je zapela..
Majka sam..Nikad se naša obitelj nije razdvajala. Četvero predivne odrasle djece studira, dvoje je uspjelo uz studij naći i neki poslić.. Borci su,poput mene.. I to mi daje snagu da sve izdržim.Jer znam da je ipak sve privremeno.
Čeka me moja terasa na kojoj volim popiti svoju kavu čak i u maglena jesenja jutra..Čeka me moje dvorište, i moja kruška,čiji cvat u proljeće uvijek dotakne moju dušu..
Čekaju me božićne pjesme i polnoćka, onaj tako topli osjećaj,da nekom i negdje pripadaš,čega ovdje, na žalost nema..
Samoća boli više nego što sam mislila da će boljeti. Ali ne kukam.. Na stolu tabele, rasuti papiri, moje analize, asteroidi.. Sobu i kuhinju imam u okviru garaže, ali se ne žalim,jer mi je toplo,i živim u okviru staračkog doma gdje radim. Ne moram putovati.
A bilo je i toga ovdje,u ovih godinu dana, u prvom staračkom domu gdje sam radila,kad sam tek došla..Ponudili mi sobu u okviru kuće, a posao daleko..Kupila polovni bicikl i po kiši i vjetru, vozi svako jutro ili večer..
Prva plaća koju sam dobila,kad sam došla,samo za tjedan dana.. A gazda čeka depozit..Odrađujem aktivnosti u još jednom domu, no novac ne dobivam odmah.. Božić je bio došao, ja moram van..Traži, trči..Ah….
Ovdje u domu je toplo..Ali i hladno u isto vrijeme..Jer nitko te ne poziva na kavu, niti silazi dolje kod tebe,da te pita bar kako si?
A ja bih odgovorila da me pitaju kako sam,JEBENO dobro..Fuckin good.. Nisam tip od psovke, ali ne postoji izraz u našem jeziku koji bi dočarao svu tu gorčinu i sjetu u jednoj jedinoj riječi..
Stavljam cd sa božićnim pjesmama, i pijuckam kavu..
Pozdravljam se na fejsu sa mojom djecom i suprugu šaljem puse..
Kako se osjećam pred Božićem koji dolazi? Fuckin good!!


12:19 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 05.01.2019.

virtualna ispovijed - bezbolno laganje ili prenemaganje



Kada spominjemo ispovijedanje, u momentu nam se stvara slika drvene stolice i svećenika ili ona blažena ograda između ispitanika i ispovjednika kao ne vide jedno drugo.

Kome i zašto se ispovijedamo?

Naravno, što se Boga tiče, njemu je svejedno, dapače, draže mu je kada mu se ispod zvjezdanog neba požalimo na naše možebitne pogreške, ali On momentalno ispravlja: "ne izreci riječ POGREŠKA uzalud, Ja sam tu da te saslušam i zagrlim, samim tim što mi se obraćaš ispod zvjezdanog neba, znači da tvoj osjećaj za dobro i loše savršeno funkcionira."

Tako Kaže On koji Jest, ali što kažu ljudi?

Kažu ono na što su naučeni: bez valjane ispovijedi i valjane propovijedi, niti Bog te neće vidjeti ni voljeti i tako, stvoreni su posrednici, ljudi se oslanjaju na nešto što je već oslonjeno na nešto i ispovijedaju se često čisto radi reda, da bi bili priznati u Božjem ovčinjaku i ljudskom zvjerinjaku. Često ispovijed služi, da se čovjek naoko olakša od grijeha, da bi ih kasnije opet ponavljao.

Pa što onda? Griješiti je ljudski pa mi jadni ljudi grešni smo otkad smo izašli iz majčine utrobe pa kakvi su to ideali da smijemo biti bezgrešni?

Bezgrešni ili bezpogrešni, na isto dođe pa se to humano oslobađanje svoga tereta (i samo svoga, ne tuđeg) prenijelo i u virtualni svijet.

Na portalima se često događa, da se netko na neki način ne može uklopiti pa muku muči kako da uđe u Božji ovčinjak, ali kako ovce ipak nisu samo ovce, nanjuše ako netko nema miris njihove kože i spontano se povlače, a netko bi htio skinuti tu gadnu, tijesnu kožu sa sebe i uvući se među druge pa onda strategije niti jedna ne funkcionira, dok se ne sjeti...bingo!!!

Ispovijed.. Javno...Lupanje u prsa: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, a iznutra zapravo ništa se ne mijenja
i otvara se ljudski mehanizam naučene sućuti kad je grijeh u pitanju. Nema provjeravanja, da li je iskreno ili ne, bodovi su dobiveni, neki ljudi su prevareni, a neki i dalje svoje ispovijedi iz srca izgovaraju pod zvijezdama i sve je dobro, dok se ne počnu javno ispovijedati tuđi grijesi.

To je najslađi dio pašnjaka na livadi sa ovcama, prvo će sebe olakšati, drugi će biti dirnuti pa će i sama ta ovca postati visoko rangirani ispovjednik, ali onaj koji ne pozna zakon ispovjedne tajne, nego koristi sebe za vlastito uzdignuće. Na žalost.

Portali su najviše radi toga postali stratišta, a ne domovi gdje se mgu vršiti razgovori ugodni i razvijati duše. Kako god bilo, tko nasjedne na javne ispovijesti, njegov mehanizam iznutra treba debelo preispitati i otići se požaliti zvijezdama, ljudima nikako i nikad više.


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/virtualna-ispovijed-bezbolno-laganje-ili-prenemaganje


19:10 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 04.01.2019.

ILI JESMO ILI NISMO (kratki osvrt o duhovnosti)

Ili jesmo duhovni ili nism, to je stav mnogih koji putuju zvjezdanim prostranstvima istraživanja vlastite duše, ali stav ne stoji, nema ili-ili, uvijek smo duhovni koliko god netko pokušao gledati sa strane i pokušavao razdvojiti, kako naša Irida kaže. Mi smo stvoreni svjetionici koji imaju svoju vječnu svrhu: držati svoje svjetlo ma koliko veliki valovi bili i pokušaji da ga ugase.

Stvoreni smo da druge upozoravamo na opasnosti od bliske hridi ili blizine obale koja će nasukati i oštetiti barku.
Sve je vid duhovnosti, jer sve vodi opet ka Jednom jedinom Bitku, ka savršenom ispunjenju Ljubavi do kraja. Kad kažem da je sve duhovnost ne miješam kruške i jabuke. Sarkazam, cinizam, sve blatne stvari života ne mogu biti jednake sa plemenitim porivima koji druge potiču da koračaju kad se umore, ali sve je to voće koje kušamo ne bismo li u nama nahranili onaj osjećaj neprestane gladi za onim što u biti svi jesmo: savršena bića, stvorena za let pa netko kuša kiselo voće, čak neko bude i gorko i ustanovi poslije svega, da to nije hrana koja je potrebna i kad-tad se vraća na svoj pravi put svom unutarnjem svjetlu u svjetioniku, na usamljenom otoku okruženom valovima.

Zato ne treba previše gledati koliko je tko napredovao na svom putu. Sve, pa čak i ono što nam se čini da se ne ubraja u kategoriju pozitive, sve opet ima svoju svrhu. Ćudoređe i analiziranje ćudoređa vodi u slijepu ulicu, u svemu je bitno ipak - biti svjestan sebe, od sebe polaziti i svoj žižak održavati.

Može li jedan svjetionik biti drugom svjetlo?

Svaki otok je otok za sebe i svaki čuva svoj dio mora i obale. Ne osuđivati i opraštati temelji duhovnog putovanja.
Netko može osjetiti golemu potrebu za odvajanjem od svega, prijatelja, ljudi oko sebe za koje je pomislio, da se ne može odvojiti, a sve u korist osobnog izgrađivanja bez imalo ljutnje u sebi. Ti rezovi nekad nekoga mogu boljeti, ali opet dođe vrijeme kada se osjeti zahvalnost upravo radi tih rezova.

Sve je to posloženo na našoj stazi kao znakovlje, tko može znakove pravilno protumačiti, skraćuje si stazu i ponavljam: nema toga - jesmo li duhovni ili nismo. Uvijek JESMO!!


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/ili-jesmo-ili-nismo-kratki-osvrt-o-duhovnosti


13:48 | Komentari (0) | Print | ^ |

četvrtak, 03.01.2019.

MOJIH 10 ZAPOVIJEDI (urezanih u vlastito srce)

1. U svakom čovjeku tražiti zlatno zrnce ljubavi, a ne povoditi se za golemom planinom uma.

2.Vjerovati svojoj duši, jer duša najbolje zna što meni treba.

3. Oprostiti, ali i ZABORAVITI nanešene uvrede .Bez zaborava, praštanje je opet prazni proizvod uma...

4.Boriti se protiv svih vrsta mobinga, posebno nametanja tuđeg stava i tuđe pameti. Svatko u sebi treba slušat
sebe. Mudrost koja se nudi, treba nas oplemeniti, a ne vezivati.

5. Svi trebaju ljubav, Ali je svi ne znaju primati, jer je nisu primili onoliko koliko su trebali.

6. Ljubav pod voljom i samo pod okriljem vlastite volje, a ne nametnute, prava je ljubav.

7. Vjerujem svojoj duši.

8. Vjerujem svojoj duši.

9. Vjerujem svojoj duši.

10. Vjerujem svojoj duši i prijateljima koji vjeruju u svoju vlastitu dušu. Za njih dajem zadnju kap sebe.


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/mojih-10-zapovijedi-urezanih-u-vlastito-srce


17:39 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.