ŠTO ZNAČI- BITI SVOJ ČOVJEK?

06.12.2019.



Tekst ispod slike govori: ''ne ispisuj svoje ime na pijesku, valovi će sve izbrisati, ne piši ga u oblacima, vjetar će ih raznijeti. Upiši ga u srca onih koji dotaknu tvoj život, tamo će zauvijek ostati...''


Da, ali što zapravo znači, biti svoj čovjek?

Da li to znači neprestano kretanje ka vrhu vlastitog savršenstva, gledajući samo svoj put, ili zastajati svako malo, na tom putu, pružajući sebe onima, koji su možda trenutno zalutali u džungli ponuđenih mogućnosti?

Živjeli smo u svijetu, koji nam je predočen kao najbolja mogućnost, još uvijek ima nostalgičara, koji se okreću unatrag, i kukaju za pitomim, mirnim vremenima..

Ali, koliko je to zaista bilo istinski ispunjeno vrijeme?

Sve se ipak kretalo u jednom krugu, a krug je bio omeđen kvadratom.

Nama su govorili kako treba postupati, kako se odnositi u društvu, kada biti glasan, a kada šutjeti..

Naše roditelje su odmalena tjerali u kut, ako bi išta svoje htjeli reći, ili ako bi se osjetio i dašak pobune i ljutnje..

tako su učili njih, tako su oni odgajali nas..

Stvoreni su dobri, samilosni ljudi, koji bez usmjeravanja nikad ne bi mogli postati ljudi.

U sve to, lijepo se ubacio kalup religije, koja je sve konce držala u svojim rukama.

Odmalena sam Boga gledala kao nešto izvan svega predočenog..

Pa se u momentu okrenula onoj ljudskoj, lakšoj varijanti Boga, koji je eto, postao čovjek, da bi nas bolje shvatio, i da BI GA MI BOLJE UPOZNALI...

Dok nisam shvatila, da je cijeli sistem oko nas, jedna dobro sagrađena konstrukcija, koja pruža sve lagodnosti, ali ne pruža mogućnost slobodne volje i slobodne mogućnosti vlastitog razvoja.

Krug u kojem se beskonačno vrtimo, omeđen kvadratom, dimenzijom ograničenosti..

I sve bi to lijepo funkcioniralo, da se svemir nije pokrenuo, i zidovi kaveza počeli pucati.

Ja pronađoh pukotinu..

Provukla sam se, poput malene bube, koja je prvi puta osim zidova, vidjela široko plavo nebo, i rascvjetani cvjetnjak ispod njega.

Živjeh u iluziji, i spoznah, da svi, koji su ostali iza mena, a dio su mene, također žive u iluziji..

I shvatila sam, da je sve što sam u njih usađivala, zapravo naučena skripta, koju sam naučila napamet, i koju trebam prenositi dalje.

Biti čovjek, ne znači odgojiti djecu, da poslušno sjede u kutu, i ne javljaju se dok im se netko ne obrati..

Odgojiti djecu, znači, usaditi im svjesnost i odgovornost, da u svakom trenutku sami mogu upravljati svojim životom, pa makar tisuću puta pogriješili.

I ne tražiti krivca u sebi, ako im omogućimo uvid u vlastitu svjesnost.

Biti čovjek, znači popustiti svoje stege, i posmatrati, kako popuštaju i stege uznika oko nas..

Netko, tko je silom išao danonoćno u crkvu, jer se plašio Boga, da će ga zaboraviti, ako prestane ići, sada sve to gleda sa strane..

Kao i Bog..

I shvaća da su to sve putevi koji vode ka jednom cilju: konačnom sjedinjenju svih u Jednoga.

Netko, tko je uz tebe disao, i zagovarao homofobiju, sada odjednom, široko otvorenog srca, razumije što znači tolerancija i prihvaćanje..

Netko, tko je zagovarao komfor i udobnost, sada uživa u jednostavnosti življenja..

Kome je materija bila primarna, sada uviđa koliko su bogatije sfere duha.

Tko je ljubav svodio samo na jednu razinu, sada se, probuđen, nalazi na više razina odjednom.

I svega toga ne bi bilo, da ljudi, svaki u svom svemiru, ne podižu glas.

I ne šute..

Svijet se počinje buditi prvim probuđenim čovjekom..

I ne prestaje. Poput domina, tako uredno slaganog, tisućljećima..

Jedan dodir, i sve se dalje odvija samo..

Biti čovjek, ne zahtijeva zapravo puno..

Zahtijeva samo hrabrost i želju, da na zastajemo na buđenju.

I ne vraćamo se u prošlost..

Sve ima svoje vrijeme.

A naše vrijeme traži da budemo, i ostanemo-ljudi..Slobodni od bilo kakvih ponuđenih matrica..


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/sto-znaci-biti-svoj-covjek

h v a l a___n a___p o s j e t i

NE UMIŠLJAJMO!!!

03.12.2019.

Umišljamo stalno nešto u tim našim ljudskim glavama, da smo najnaprednija civilizacija, tehnologiju uzdižemo na tron, čak smo po Mjesecu skakutali, dok su ovdje na Zemlji milijuni ljudi gladovali, ali nije to poanta onoga što sam htjela reći.

Poanta je u tome, da su prije nas postojale daleko naprednije civilizacije koje su bez problema putovale svemirom na nama još nezamislive načine.

Nikola Tesla je pokušao ljudima pomoći, ali pohlepa i gramzivost su pobijedile njegovu dobru i plemenitu namjeru, da svi imamo besplatnu energiju pa time i mogućnost, da ljudi ne budu siromašni i gladni, međutim, ni to nije poanta onoga što sam htjela reći.

Današnja civilizacija je samo blijedi odsaj prave civiliziranosti, jer tehnologiju koristimo da još više produbimo jaz između bogatih i siromašnih i što je najžalosnije, uništavamo cijeli eko-sistem kao da nam uopće nije potreban.

S interneta sam skinula par fascinantnih fotografija pokazatelja, da su prije nas živjele daleko naprednije civilizacije, jer tehnologija kojom su građevine napravljene još uvijek nam je nepoznata.

Lalibela, crkva-hram u Etiopiji, sagrađena na neobjašnjiv način izdubljene stijene oko nje, precizno i čisto

Čudesne građevine u Peruu, zidovi bez cementa ili nekog veziva, između blokova nema uopće prostora, a sve se drži još uvijek čvrsto tisuće godina.

Sacsayhuaman, ostaci grada u Peruu slikani iz zraka.

Civilizacija Atlantisa koja je nestala u velikom potopu o kojem govore sve religije kroz njihove zapise pa i Biblija.

Zašto su nestale tako napredne civilizacije?

Pretpostavljam zbog našeg ljudskog karaktera koji nikako, da se uzdigne na jedan duhovni nivo koji će konačno shvatiti kako ljudski opstanak ne ovisi samo o materiji i stupnju tehnologije.














h v a l a___n a___p o s j e t i

DOBROTA I SJAJ U OČIMA

02.12.2019.

Razvijanjem suosjećanja i ljubavi prema životinjama kod svoje djece posijali smo sjeme ljubavi koje će se razviti u predivan cvijet - svijet u kojem će ljudi konačno biti dostojni života na našoj dragoj Zemlj.

Ljubav je ono što ostaje u njima poslije nas, ljubav koja će svijetliti kao ove iskrice u očima moje Ivane i Mislava.

Davno bilo, sad su odrasli ljudi, ali sjaj u očima je i dalje isti...


h v a l a___n a___p o s j e t i

MAPA

01.12.2019.


slika: internet


Slika svih Rijeka u SAD koje postoje i sad vi recite, da slika nije nalik na krvne žile i krvotok?

vjerujem da je kod svih kontinenata na Zemlji tako. Naša Majčica Zemlja ima svoje krvožilje, ima svoje srce koje kuca (sumanova rezonanca), a mi se tako bešćutno odnosimo prema njoj kao da nismo njena djeca.

h v a l a___n a___p o s j e t i

OSTAVKA

29.11.2019.



letter of resignation made on cake.

Ostavka napravljena u obliku torte.

Možda sam trebala i ja tako, uz bocu šampanjca kojeg naravno ne bih podijelila sa primateljem kolača.

h v a l a___n a___p o s j e t i

SATIRIČAR=LIRIČAR

28.11.2019.

Satiričar i liričar, naizgled nespojive komponente kao dijelovi pisane riječi,i skoro uvijek, za neke u opoziciji. Apstrakcije kojima se ne želi nitko baviti u sučeljavanju sa poveznicama među njima, koje ipak postoje.Zagledamo li se dublje, uronimo li do samog dna izričaja, dolazimo do zaključka, da je samo dobar liričar i dobar satiričar. Jedno je neodvojivo od drugog.

Lirsko doživljavanje svijeta oko sebe permanentno izvlači osjećaje na površinu i nastoji takvo viđenje predočiti drugim, ali lirika nije sladunjava i opojna, ona je samo stvarni doživljaj istine koja kroz riječi dolazi na svijet. Da bi je mogao pokazati, trebaš nadasve OSJEĆATI, jer bez osjećaja, sve je pustopoljina..

Satira traži još više osjećaja, nego lirika. Lirika je početak, satira kojoj je temelj lirika, nikad neće biti siromašna i jalova. Satira koristi neprestano osjećaje, ona je osjetljiva na drugu stranu istine i na sve ono što sa istinom ratuje. Vjekovima su satiričari istraživali ljudske negativnosti, snobovske nastranosti i mizantropiju pojedinaca, ali i vladara koji su sa takvim miljeom upravljali masama.

Satiričari vječno hodaju po tankoj žici iznad ponora, jer se bore protiv onih kojima istina ne ulazi u srce, zapravo, ne bore se protiv pojedinaca, nego protiv negativnosti i laži koji pojedincima žele ovladati. Oni se ponekad bore i sa sobom, jer ego je uvijek spreman zauzeti svoje prijestolje, ako nismo dovoljno mudri da prepoznamo njegove zakulisne igre.

Satiričari su akrobati, stalno vježbaju ravnotežu nastojeći, da budu objektivni i ne ugode svijetu niti sebi. Njihova osobna savjest kao čuvar vječito ih opominje kada trebaju govoriti, a kada šutjeti. Pravi satiričari su iznad svega i ispod svega, u svemu su, a opet trebaju postići nivo, da ne budu ni u čemu.

Ismijati nepravdu i licemjerje, a ne povoditi se za smijehom. Oplakivati sitničavost, krutost i prizemnost, a opet ne osuđivati osuđenike u vlastitim kavezima uma. Pri tome,moraju računati na to, da često svojim perom ne donose mir, jer istina pogledana oči u oči izaziva bol u nekim slučajevima. Svjesni su, da kao takvi nikad neće biti na početnim stranicama, nego na marginama životne škole.

Satiričari obnaženom istinom znaju vrijeđati, ali pri tom ne smiju povrijediti netaknutu čistu mrvu duše koja se u svakom čovjeku krije. Oni imaju moralnu obavezu čuvati integritet dobrote u svakome o kome odluče progovoriti. Zato su liričari, istinski satiričari. Satiričar bez lirike je pusta tvrda stijena bez života koja samo može razbiti i raniti one koji zaslužuju polagano razotkrivanje istine i zato treba uvijek osjećati, sav se pretvoriti u osjećaj i znati trenutak kada, što i kako kome progovoriti.

Pošten satiričar je filantrop. On voli ljude i zapravo želi da oni postignu i ostvare sav kapacitet pozitive koji mogu ostvariti.

Sve devijacije su satiričaru zanimacije, ali ne da ih poistovjeti sa nosiocima, nego da ih odvoji od njih i bezbolno uništi samim otkrivanjem i razotkrivanjem.



http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=106757


h v a l a___n a___p o s j e t i

U SUSRET KRALJU

25.11.2019.

Možemo se vrtiti u krug, plesati naš ples sadašnjosti praćen možda nekom nametnutom glazbom, možemo citirati, parafrazirati, blasfemirati, vikati o nekim teorijama laži i paralaži, zavjerama, sveto pismo nije sveto, sve nas želi pokoriti, razoriti našu teško osvještenu slobodu, ali nije li baš Krist bio on izmišljen ili ne, nije li on naš prvi učitelj, onaj koji je samo o ljubavi učio, prezirući sve farizeje i zakone koji sa ljubavlju veze nemaju, prezren zbog toga, ubijen u čistoj namjeri, da nas podsjeti kako smo ovdje samo zbog Ljubavi koja jest najveća sila u svemiru?

Ne prolazimo li svi mi koji tragamo za takvom ljubavlju sve ono što je On prošao?

I padamo, i dižemo se, i želimo koračati sami, osloboditi našeg Boga odgovornosti za naše greške pa ostanemo potpuno sami u nekoj pustinji gdje čak ni anđeli ne zalaze i mislimo, da je to kraj, alii nije. On opet svojim blagim pogledom krijepi žedno srce i podsjeća nas ne znam koliko puta, da nismo sami, da istinska ljubav uvijek pobjeđuje i da se uvijek ponovo rađa, upravo zbog naše izgubljene nade, da se više neće roditi..

A zima je tu, ona prava, teška zima u kojoj hladnoća ljudi više boli, nego najljuća studen i najveći snjegovi. Ne, nismo sami, opet počinje naš hod prema Istini nad svim istinama, skrivenoj negdje, u malim jaslama koja će nas dotaknuti do srži naše duše, ako se otvorimo do kraja i ne, nismo mi umorni, samo nam ponekad koraci otežaju od naše vlastite sumnje, idemo li pravim putem ili ne.


h v a l a___n a___p o s j e t i

NEŠTO

24.11.2019.

Ne znam, ponekad pomislim da su ljudi koji stalno sanjaju ružičasto, love leptiriće, gnušaju se trnja na ružama i krvi koja kaplje iz trnja zapeli negdje, a nije život samo to, on traži potpunost, uranjanje u blato, poneku riječ podijeliti sa beskućnikom na ulici ili pijanom liku u kafiću koji treba društvo za otvaranje duše.

Razdvajanje na crno i bijelo sve je to krivi put, tko se želi zadržati i ostati na jednoj strani, promašio je putanju... nismo nekulturni, ako ponekad kulturne pošaljemo u rodni kraj, naprotiv, onda tek postajemo kulturni, jer vlastitu dušu kultiviramo slobodom izričaja.


h v a l a___n a___p o s j e t i

KOLONA

23.11.2019.


Božju iskru dobrote teško je ugasiti.

Ovi ljudi stoje na kiši čekajući, da vide jesu li podobni pomoći dječaku koji boluje od rijetke vrste karcinoma.




slika: Facebook "Victory Today"

h v a l a___n a___p o s j e t i

NA OBALI KRAJNJE GRANICE POSTOJANJA

22.11.2019.



„Upoznati druge, pametno je. Upoznati sebe, mudrost je“..(Lao Tse)¨“

Kada dođeš do zadnje granice preko koje moraš prijeći, moraš skinuti sve ostatke odjeće sa sebe: pažljivo sačuvane pisane riječi skupljene u nepromočivi zamotuljak, jer sloboda je sa druge strane divlje rijeke. Moraš plivati, skočiti u nadolazeću bujicu, upotrijebiti sve svoje sposobnosti manevriranja valovima i virovima koji te opet mogu povući u dubinu vezanosti svim mogućim okovima laži kojih si se tek oslobodio i ne samo laži, one su srž te fikcije koja nam se nameće kao jedini i ispravan put.

Moraš skinuti i odijelo, toplo, sigurno koje te je štitilo od vjetrova i hladnoće nabačenih emocija, od možebitnih ljudi koji ti naizgled pomažu, ali su zapravo željni tvoje unutarnje vatre koja ti je dovoljna da preživiš, a ti se još utopljavaš poklonjenim kaputima i slojevima koji te samo odvlače od tebe samog.

Nisi okružen samo ljudima. O, neeeeeeeeeeee.... okružen si najmanje njima, a najviše onima koji su posudili njihov izgled, da bi te zavarali i ope, skrenuli sa puta.

Dolazak do posljednje granice budi u tebi sve ono što si prošao, da bi se i toga mogao osloboditi: prošlosti, svih sjećanja koja će te vući opet u dubinu budeš li se ohrabrio i usudio se zaplivati.

Sjećam se_bijah sanjač - ne sanjar, čisti netaknuti sanjač koji je u kolektivnoj spavaonici mirno snivao usidren u naučene svrhe života, ušuškan u meku perinu iluzija koje su uvjeravale, da je buđenje san, a san realnost. Jedi, pij, zabavljaj se, vjeruj ono što ti se prenijelo od drugih spavača, budi žrtva, oltari vole žrtve, budi potrebit član zajednice koja zna što je za tebe dobro, jer ti sam ne znaš, a i ne trebaš znati, dovoljno je da puniš svojim snom trbuhe gladnih bogova koji se hrane tvojom pažnjom i zamisli, čak i molitvama, a sve u svrhu da te održe u latentnoj euforiji, da si nešto i netko.

Onima, koji se usude malo otvoriti oči, vrlo brzo se ponudi mjesto duhovnjaka, iscjelitelja, gurua, mudraca, onog koji će dobiti sljedbenike i tako sebe još više uspavati, jer ova dimenzija stvarnosti samo je dio, komadić slagalice koja se proteže kroz druge dimenzije. Kažu da sami svoju sudbinu stvarate, a nabacuju vam konstantne osjećaje grijeha i krivnje pa se uvjerite kako je to normalno, nekako će se to kroz živote reciklirati pa ćemo čisti jednom doći pred stvoritelja, a nazvali su to karmom.

Ne postoji karma. Karma je način, da se što duže držimo prikovani uz ovu dimenziju sna ne bismo li bili hrana bogovima koji to nisu, a kojima se molimo. Postojimo samo MI i ona prelijepa Univerzalna Svijest čiji smo mi vječni i neoskvrnuti dio. Sada i u ovom trenutku možemo uroniti u tu Svijest i pogledati Istini u oči: savršeni smo baš kakvi jesmo i odraz Onoga koji nas gleda takve kakvi jesmo.

Na ovoj riječnoj obali skidam sa sebe sve moguće želje, sposobnosti i znanja, što god više imam, više želim to dijeliti, a dijelim ne zato da bih pomogla drugima, nego da bi se moj lažni Ja, ušuškan još uvijek negdje u nekom mekom krevetu, još više napunio snom. Sva znanja imam, sve iscjeliteljske sposobnosti, bila sam sve što ljudi traže i mogu biti novi čudotvorac koji zapanjuje druge, ali shvatila sam da je to nepotrebno i jedan od tereta koji ometa dolazak do krajnje granice postojanja. Jedino što ostavljam, to je osjećaj ljubavi koji će mi pomoći, da tek probuđene duše ponesem na leđima, ako počnu tonuti u dubine.

Ne, nije to lažna humanost, to je potreba radi koje sam i odlučila krenuti na ovaj dugi put. Ja čak i ne mogu i ne smijem buditi uspavane, posebno one somnabuliste koji spavajući hodaju, a misle da žive stvarnost. Ja samo smijem osjećati istinsku probuđenu dušu i dati joj podršku da krene do rijeke, vjerovatno ne mojom stazom, pričati joj o mogućim zamkama na putu, stisnuti joj ruku i pustiti je od sebe..

Nemam više što skinuti, čekam da dođe trenutak uranjanja u valove koji udaraju u obalu. Ovo može biti i smrt, a može biti i život. Ne dočekuje me lađar s ispruženim dlanom koji naplaćuje svoje usluge, ovo je mjesto gdje se rastajem od svake udobnosti i konformizma.

Ovo je trenutak koji zahtijeva odricanje bez zadrške i susret obnažene duše sa još obnaženijom Svjesnošću koja se zove: Svi, koja se zove Sve, koja se zove Mi!!


https://www.magicus.info/ostalo/price/na-obali-krajnje-granice-postojanja

h v a l a___n a___p o s j e t i

OBNAVLJANJE

21.11.2019.

Pomiriti čovjeka-životinju sa svim ostalim životinjama sa kojima dijelimo istu prirodu, koja je sveta više, nego bilo koja crkva ili hram.

Mi koračamo po tijelu Majke Zemlje, blagujemo njene plodove, pijemo njenu krv, koja sačinjava sve rijeke i oceane, dišemo kroz njena pluća-šume, a kako se ponašamo? Nezrelo, sramotno nezrelo,bukvalno iskorištavamo riječi iz svetih spisa, koje nam govore da je sve stvoreno za nas, jer smo najviša vrsta, Bogu draga.

Kojem Bogu? Koji Bog odobrava samodestrukciju čovjeka koji je njegova slika i prilika?.Tako pišu, zapravo, takav Bog je vrlo limitiran i nesavršen, jer nikad ne bi sam sebe uništavao počevši od kolijevke u kojoj je rastao.

Jesmo li svjesni koliko smo skrenuli sa puta? Koliko ljudi na kugli zemaljskoj nikad nije osjetilo tu predivnu povezanost sa svime, a time i sa Savršenim kreatorom?

Naši linkovi su prekinuti, svijest zamućena žurbom oko egzistencije, konzumerizam je protokol koji je obavezan, jer živimo samo jedan život. Pogrešno i da je samo jedan, (a nije), ono što ostaje iza nas, ostaje našoj djeci i djeci naše djec, jer kako ih odgojimo, tako će prenositi dalje. Preziremo paganizam, usvojili smo kulturne navike nametnutih religija, a zapravo, poganski drevni ljudi su poštovali i voljeli prirodu više nego mi, jer su znali da je živa i da ovise o njoj.

Vile i vilenjaci, wicce i wiccani, sve je to gurnuto pod tepih kao nešto sramotno, zločesto, dio bajke, a zapravo nema većeg zla, nego uništavati sve oko sebe radi vlastite koristi i bogatstva koje nitko sa sobom nakon smrti ponijeti neće.

Poanta poante - progledajmo dok nije kasno, vremena ponestaje za nas, ljude, priroda će se obnoviti i bez nas.



h v a l a___n a___p o s j e t i

MOJ SIN JURAJ REPINAC, 27-GODIŠNJI UMJETNIK I MAGISTAR KNJIŽNIČARSTVA S OBJAVLJENIM ROMANOM STUDENI 20, 2019

20.11.2019.



''Juraj Repinac 27-godišnji je umjetnik rođen u Osijeku s trenutnim prebivalištem u Satnici. Završio je Umjetničku školu, smjer Grafički dizajner te magistrirao knjižničarstvo na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment u Osijeku. Osim što je autor jednog romana, bavi se glazbom, volontiranjem, digitalnom ilustracijom, gejmingom i fotografiranjem. Trenutno uči za stručni ispit pri Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu koji mora položiti kao uvjet za zaposlenje.

Smisao za umjetnost naslijedio je od majke Tanje koja se u mladosti bavila slikarstvom te iza sebe ima nekoliko objavljenih zbirki poezije. Sukladno tomu, Juraj ističe da mu je njegov najdraži talent – pisanje.

2017. godine u vlastitoj si nakladi objavio roman s naslovom Osječka sirena. Što te potaknulo na pisanje romana kao najsloženije prozne vrste?

– Na pisanje općenito potaknula me zaljubljenost u književnost i jedan od Proustovih romana koji smo čitali u srednjoj školi. Kasnije se ljubav prema pisanju samo nastavljala i rasla. Poticaj za pisanje Osječke sirene bila je pak jedna sretna i ispunjena ljubavna veza u kojoj sam se nalazio u to vrijeme. Tu su i moje studiranje, moji studentski dani i posao koji sam tada radio. Trebao sam bijeg od stresa koji sam osjećao zbog nekih problema u to vrijeme. Sve mi je bilo došlo odjednom i to je na kraju rezultiralo željom da napišem taj roman i inspiracijom za njega.

Spomenuto si djelo, kako je navedeno na njegovu početku, napisao u hiru kreativne inspiracije. Ukratko nam opiši radnju i žanr Osječke sirene.

– Osječka sirena roman je o Karlu, studentu iz Osijeka koji je igrom slučaja susreo duh djevojčice poginule tijekom Drugog svjetskog rata. Odlučuje joj pomoći, no Anabela ima tajnu i ta će mu tajna potpuno promijeniti život.

Roman je napisan u formi proze u trapericama. On na šaljiv, zabavan i opušten način predstavlja štivo koje nije teško za čitanje i to sam zapravo želio postići. Htio sam napisati roman koji je pitak, teče i lagano se čita, a opet koji ima dublju tematiku.

U najavi promocije tvojega romana navedeno je da mu je glavna tema pronalaženje osobnog mira te želja običnog čovjeka za normalnim životom. Koji te motivi i teme generalno inspiriraju u stvaranju?

– Najviše me inspiriraju filozofske teme i motivi kao što su život, smrt, prvenstveno ljubav, avantura, želja za avanturom i želja za istraživanjem. Volim kroz svoje pisanje istraživati neke mogućnosti koje do tada nisu bile istražene.




Knjiga ''Osječka sirena'' sa naslovnicom koju je osmislio Juraj

Radiš li na novim romanima i o kakvim je djelima konkretno riječ?

– Trenutno radim na dva romana. Prvi se roman bazira na povijesnoj romantici smještenoj u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata i prati odnos dvoje likova, Franz i Reinette, ispričan iz njihovih perspektiva koje se izmjenjuju kroz poglavlja. Drugi se roman bavi fantastikom i jednim dečkom iz Osijeka koji je zapravo sin božice smrti Hel. Budući da njezini sljedbenici pronalaze tajnu besmrtnosti, ona umire jer više nema nikoga tko će ju slijediti i poštivati. Međutim, na ovom svijetu ostavlja svog sina koji odrasta i ne zna tko je ni koja mu je zadaća. Igrom slučaja odlazi na taj drugi svijet gdje ponovno otkriva svoju sudbinu i mora pronaći način kako da vrati smrt ljudima koji su, znajući da su besmrtni, učinili puno loših stvari koje nisu očekivali.

Naveo si da te na pisanje romana Osječka sirena, između ostaloga, potaknulo i studiranje. Kako to da si odabrao baš studij knjižničarstva i što bi istaknuo kao lijepe stavke svoje knjižničarske struke?

– Knjižničarstvo nije uvijek bilo moj prvi izbor. Budući da se bavim crtanjem, želio sam upisati Umjetničku akademiju, ali za upad na taj studij bilo je potrebno napraviti preko 100 crteža različite tematike. Tada sam smatrao da nisam dovoljno dobar u crtanju da bih se upustio u takav pothvat, a nisam htio riskirati i čekati još godinu dana za studiranje u slučaju da ne upadnem na taj studij. Od sveukupno 10 fakulteta koje sam bio stavio na popis, upao sam jedino na knjižničarstvo i to sam shvatio kao Božji znak da bih se trebao baviti time.

Tako je i bilo. Pronašao sam se na tom faksu, posebice zato što smo učili o povijesti Osijeka i samoj kulturi u kojoj sam se postepeno počeo pronalaziti, kao i u samoj knjižničarskoj struci. Knjižničarstvo mi je s vremenom postalo drago jer sam uspio pronaći nešto lijepo u njemu.

Ljudi misle da knjižničarstvo podrazumijeva puno čitanja, ali najmanje u cijelom tom poslu ima čitanja jer ti, kad si knjižničar, radiš s knjigama, obrađuješ ih, daješ im brojeve, uvodiš ih u knjigu inventara, uvodiš ih u računalne programe i zapravo nemaš ni vremena da bi ih još i čitao. Samo knjižničarstvo kao posao dosta je tehničke prirode, ali onaj bitan aspekt knjižničarstva koji ja jako volim je činjenica koliko knjižničarstvo mijenja ljude, koliko jedna knjižnica ljude oplemenjuje i koliko ti sam, kad postaneš knjižničar, uđeš u taj jedan krug ljudi koji te cijene zbog toga što znaš raditi. Kada imaš priliku davati ljudima da čitaju knjige iz knjižnice, u isto vrijeme oplemenjuješ sebe i druge koji dolaze u tu knjižnicu. To je zapravo najljepši osjećaj u tom poslu i, može se reći, pozivu.

Osim pisanjem i strukom, baviš se sviranjem gitare i pjevanjem. Kada i kako si počeo razvijati svoj glazbeni talent?

– Ljubav prema glazbi osjećao sam od malena jer su i moji roditelji voljeli slušati glazbu pa sam na njoj odrastao. Glazbeni sam talent počeo razvijati u sedmom razredu osnovne škole kada sam krenuo u osnovnu glazbenu školu. Tamo sam išao dvije godine i za to vrijeme naučio svirati trubu u orkestru i klavir. Gitaru sam pak krenuo svirati u srednjoj školi jer sam u to vrijeme intenzivno slušao rock. Sam sam krenuo u to, puno vježbao i s vremenom naučio svirati puno pjesama.




Juraj i njegova akustična gitara

Gdje si sve prije nastupao, a gdje danas nastupaš?

– Kratko sam vrijeme nastupao s osječkim metal bendom Lux Purus. Svirali smo u Slatini i osječkom klubu Oxygene. Što se tiče samostalnih svirki, svirao sam akustičnu gitaru na večeri poezije 2016. godine u Belom Manastiru. Danas većinom sviram na volonterskim događanjima i projektima.

Opiši svoje dosadašnje iskustvo volontiranja. Postoji li neki konkretan projekt na kojemu si spojio ljubav prema glazbi i volontiranje?

– Zapravo, ja sam dosta dugo vremena proveo ne volontirajući nigdje ili volontirajući na nekoliko mjesta koja me nisu do kraja ispunila. To se nastavilo sve do prošle godine, dok nisam krenuo na Mise mladih u SKAC-u u Osijeku gdje sam saznao za projekt 72 sata bez kompromisa i odmah mu se priključio. Najljepša stvar u tom projektu je činjenica da se on fokusira na pomaganje ljudima. Recimo, prošle smo godine pomogli jednoj nepokretnoj djevojci, vozili ju po gradu, pričali i družili se s njom. To je bilo jako posebno jer i ta je djevojka osoba koja treba ljubav, druženje i pažnju koje često ne može dobiti jer je stalno u sobi i krevetu.

Ove sam godine pak volontirao na sličnim akcijama u kojima smo se družili sa starijim i mentalno zaostalim osobama. Razgovarali smo s njima, zabavljali ih, igrali društvene igre, ja sam im svirao gitaru… Ono što mi je ostalo u najljepšem sjećanju je činjenica koliko smo se svi skupa kao volonteri zbližili na taj dan.

Od djetinjstva se baviš i crtanjem, a 2016. godine bacio si se u digitalnu ilustraciju. Kakve crteže najčešće stvaraš? Kakvi te likovi i tematika najviše zanimaju u tom području umjetnosti?

– Jako se fokusiram na ljudsko tijelo i čovjeka općenito. Zanima me kako čovjek nastupa u dodiru s okolinom i kako uklopiti okolinu i čovjeka, odnosno prirodu i lik kako bi stvorio neko novo umjetničko djelo. Oduvijek sam volio crtati ljude i svi moji crteži imaju u fokusu neku osobu. Najčešće se radi o izmišljenim likovima – pokušavam se odmaknuti od crtanja stvarnih ljudi jer za to trebaš dobiti njihovo dopuštenje.




Jurjev najnoviji rad koji predstavlja prisjećanje na Domovinski rat u Osijeku

Reci nam nešto više i o svoja preostala dva hobija – gejmingu i fotografiranju. Planiraš li se u budućnosti ozbiljnije pozabaviti njima?

– Fotografijom sam se bavio dosta dugo, od malena, odnosno od trenutka kada sam prvi put nabavio digitalni fotoaparat. Međutim, fotografiranje mi je uvijek bilo samo hobi i nisam nikada planirao napraviti od toga nešto ozbiljnije i posvetiti više vremena tomu.

Što se tiče gejminga, to je nešto s čime sam oduvijek bio povezan i što mi je predstavljalo lijep način da provedem svoje slobodno vrijeme. Najviše volim roleplay igre, odnosno igre u kojima si ti drugi lik i u kojima možeš sam stvoriti svojeg lika i njegovu priču. Volim igre s kvalitetnom i zanimljivom pričom te igre u kojima možeš nešto naučiti i inspirirati se. Ipak, još uvijek nemam dovoljno dobro računalo da bih mogao streamati vlastite igre.

Koji su ti generalni planovi koje želiš ostvariti u skorijem vremenu? Hoćeš li možda napisati novi roman, objaviti koju ilustraciju na internetu ili je riječ o nečemu što još nitko ne zna…?

– Moji planovi za skoriju budućnost baziraju se na dovršavanju spomenuta dva romana. Budući da ih pišem na engleskom jeziku, fokusirao bih se na njihovo objavljivanje na Amazonu ili kod stranih nakladnika kako bih ih uspio lansirati i u inozemstvo. Također, planiram poslati prijepis romana Osječka sirena nekim izdavačkim kućama i, ako ga budu prihvatile, djelo će postati dostupnije i širim krugovima.

Što se tiče ilustracije, nemam puno planova. Uvijek sam išao na to da to radim iz ljubavi prema crtanju jer ako se budem forsirao da nešto postignem, gurnut ću se u kut iz kojeg teško da ću moći izaći. Ako si čovjek postavi prevelika očekivanja, bit će paraliziran i neće moći učiniti većinu toga što je naumio. Na kraju, najvažnije je uživati u onome što radiš.

U Jurjevim kreativnim radovima možete uživati na sljedećim poveznicama:
''

https://www.pixiv.net/member.php?id=41017416

http://www.instagram.com/chryysalice

https://www.deviantart.com/alice-d-bunny

izvor teksta:
https://mirelabelaj.com/2019/11/20/juraj-repinac-27-godisnji-umjetnik-i-magistar-knjiznicarstva-s-objavljenim-romanom/?fbclid=IwAR0PScBB_dHlTNyQR1yB0hrZ8D4xxFzgZ87TRJpMDyOv5oDn9iBfV5em-Eo

h v a l a___n a___p o s j e t i

VAŠ NADIMAK ILI NICK


h v a l a___n a___p o s j e t i

ZAROBIH ZVIJEZDU PADALICU

19.11.2019.

Sasvim slučajno, uletjela je u vidno polje moje zjene i rekoh joj: držat ću te u mom oku, dok mi ne ispuniš želju koju si mi nedavno obećala ispuniti, a ona se snuždi i reče, da ne gospodari vremenom, samo trenutkom ispunjenja.

Eto, ona se rađa i umire čineći nekoga ispunjenim. Kako od nje zahtijevati drugačije?

I ja je pustih sa povjerenjem i nadom, da se baš radi mene pojavila i moje želje koja je ovisna o mom strpljenju pa pomislim: lijepo je i tako odživjeti: makar trenutak, prije dodira sa tlom, ali bar u spoznaji, da je makar jedna duša sretna.

Kažu, kad si spasio jednog čovjeka, kao da si spasio čitav svijet, a ja kažem: kad si usrećio jednu dušu, kao da si usrećio dušu cijelog svijeta.



h v a l a___n a___p o s j e t i

"NE DIRAJTE MI RAVNICU"

17.11.2019.



ZA GRAD HEROJ - V U K O V A R

h v a l a___n a___p o s j e t i

IZ DALEKE IRSKE

16.11.2019.



Ponovo lijepo hladno jutro u mom vrtu.

Skoro je 0 stupnjeva, ali jedna žuta ruža je procvala, sad odlazi polako.





Mala maćuhica, dobra vila i patuljci, sve pozdravlja novi dan, zajedno sa mnom.









h v a l a___n a___p o s j e t i

ILINKA

14.11.2019.

Bijaše to vrijeme zimsko.. Badnjak je kucao na vrata.. Prije više godina, kada sam još bila u kontaktu sa karmelićanima i vratila se sa ugodnog druženja iz Zagreba, gdje su se svake godine održavale duhovne vježbe i meditacije..

Volim taj red, i uvijek, iako sada ne idem u crkvu, uvijek mi je ostao posebno na srcu. Valjda zato, jer duboko i iskreno pokušavaju prodrijeti u suštinu bezuvjetne ljubavi, naglašavajući jednostavnost i skromnost.

U Zagrebu bolje rečeno, u Remetama, uvijek sam dobrodošao gost i uvijek sam se osjećala kao kod kuće, kad bih tamo dolazila. No, ovo nije glavna tema ove priče, ali neizostavan je dio nje.

U Remetama sam upoznala prekrasne produhovljene, ali sasvim obične ljude, kod kojih sam znala odsjesti, kada bih se u Zagrebu našla.

Jelena, predivna duša, iz Bogovićeve ulice, njen starinski stan, sa dahom predaka, jer, njeni potomci su bili plemićke loze, ali opet njena veličina duše nije se obazirala na sve to.. i tako.. Badnjak se približio, bila sam kod kuće, često u telefonskom kontaktu sa Jelenom.

Pekla sam kolače, djeca su bila puno mlađa i manja, unijela se jelka popodne u kuću, svi smo bili u nekoj slatkoj euforiji..

Zima je te godine bila izuzetno hladna.. Vani je bilo dobro ispod nule, i snijeg, koji je tjedan dana prije pao, nije se imao namjeru otapati..

Kasno popodne..
Gotovo sumrak..
Netko mi kuca na vrata..
Otvorim, i susretnu me dva krupna uplakana oka. Ilinka..Djevojka, tek završila medicinsku školu, dvije kuće dalje od mene.

Obitelj iz Bosne, ljudi od srca, dragi i posebni. Ovdje u selu ih dosta ima..Plače..Majka joj je dok je bila malena, otišla raditi van, u inozemstvo, ostavivši nju, njenu mlađu sestru i brata ocu..Nije to činila iz zadovoljstva. Vjerovatno je trebalo zaraditi za život, i tako je odlučila. Otac se očito nije dobro snašao u tome svemu, počeo je piti, i djeca su bila prepuštena sama sebi, više izbivajući od kuće, nego što su bili u njoj. Majka bi dolazila dva puta godišnje kući, ali to nije to. Tada, kada su bili maleni, tražili su njenu pažnju i nježnost i sve se to kasnije odrazilo na njima. Sestra joj se mlada udala, otišla, a Ilinka i brat su ostali.

Nekakvim čudom, Ilinka se borila i opirala, i svojom željom i snažnom voljom uspjela završiti srednju školu. Uz puno emotivnih rana, uspona i padova. Brat nije bio te sreće. Bio je nekoliko puta u domu pa se vratio, problemi su se nizali, dok nije i on počeo kradomice piti..

Vidim, Ilinka drhti.. Tanka vestica na njoj.

"Pa što se dogodilo?-" pitam je..
"Brat me je noćas istjerao van, spavala sam na slami u štali, i nisam znala kome da se obratim, a vas poznam, i .."

Počela je opet plakati..Uvela sam je unutra. Prvo čvrsto zagrlila, i pomislila, da je i ona, baš kao malo dijete Isus, mali Božić, morala sa njim dijeliti tu hladnoću zime i samoće, napunila sam joj kadu toplom vodom, stavila mirisnu sol i poslala je, da se dobro ugrije i okupa. Zaspala je na kauču, ne dočekavši badnja zvona u ponoć..

Ja sam samo rekla tiho Onome koji Jest, jedno veliko hvala, jer sam mogla svoj skromni dom podijeliti sa nekim tko ga u tim divnim božićnim trenucima nije mogao imati. Ilinka se nije usudila vraćati kući, iako je bila dvije kuće dalje. Bojala se brata i gotovo da se skrivala od njega. U sebi sam razmišljala da ću otići kod njih kući i pokušati sa njim razgovarati, ali ne odmah.. Poslije, kad Božićni blagdani prođu, i možebitno piće nestane iz glave i tijela..

Ilinka je dijelila ležaj sa našom Ivanom, koja je bila sićušna, i svi smo bili sretni, a po selu su počele kružiti priče (ja sam tada još išla na mise), kako smo mi udomili vrlo lažljivu u promiskuitetnu djevojku, kako će prvom prilikom zavesti moga muža i takve gluposti i bedastoće, da mi se lagano smučilo.

Pitala sam se, gdje ja to živim? Ilinku sam gledala kao svoje dijete i osjećala je tako. Niti jednim nagovještajem nije pokazivala da je istina ono što govore iznala sam da je tako. Bila je nesretna, ali čista duša, koja je tražila svoj mir, kojeg je toliko željela. Glasine su bile toliko velike, da sam otišla kod svećenika, na što se on i zgrozio i nasmijao, rekavši da se ne opterećujemo i slušamo srce i dalje..

Prošlo je mjesec dana. Dva..Tri.. sa Ilinkom sam nazivala oglase, tražila je posao, nije nam željela biti na teret, ali mi smo joj davali do znanja da to nije. Imala je jednoga dečka, ponadala se da će veza završiti čak i brakom, ali nije i opet njena tuga, suze, depresija..

Tada se sjetih Jelene iz Zagreba, žene, koja mi je rekla da ima veze u bolnici u Zagrebu, jer sam joj pričala za Ilinku, reče mi, samo neka je pošaljem, ima jednu prijateljicu, koja će ilinki iznajmiti i stančić, dok ne dobije svoju prvu plaću.

Ilinka je opet plakala, ovaj puta od radosti.

"Samo da ti imaš svoj mir, i budeš sretna." rekoh joj, dok sam je ispraćala na vlak.

I tako, opet je prošlo neko vrijeme, Ilinka se ne javlja, shvatila sam to kao njenu zauzetost i snalaženje u velikom gradu i nazove me opet Jelena, reče mi, da će mi dati broj od njene prijateljice, u čijem stanu je Ilinka, da je nazovem i nazovem tu ženu, koja je bila sve, samo ne ljubazna i prijazna.

Počela je doslovce vikati na mene, šta sam joj to dovela, ne plaća režije, stalno kupuje cipele, pun hodnik cipela, a prijete isključenjem struje i ne znam što mi je sve rekla. Pokušala sam braniti Ilinku. U dubini duše sam znala da je ona ipak još dijete i da joj treba vremena da sazrije ili da nađe čovjeka uz sebe, koji će joj pomoći da stane na svoje noge.

Za sve treba vremena, za Ilinku i njene rane se nije imalo vremena, nije mi se javljala više, nisam razumjela zašto, posljednji puta sam se čula sa Jelenom, kada mi je rekla da se Ilinka iselila i da je našla neki posao u kućnoj njezi. Opet sam pomislila i to je nešto, bar svoj kruh ima.

Kad, nakon godine dana, čujem, Ilinka se vratila kući.. kod nas u selo. Pomirila se sa bratom i tatom isad je sve u redu.

Nedjelja. Idem sa mise kući, vidim Ilinku na prozoru njene kuće. Zaustim da je oslovim, mislim, sad ćemo popiti kavu, kad ...Ilinka zatvori predamnom prozor i povuče se unutra..

Gledam.. čekam.. Ništa..

Odem kući, kažem djeci i Darku da se vratila Ilinka (djeca su je voljela jako) i njima nije jasno zašto ne dolazi kod nas. Nisam išla kod njih, za par dana je otišla natrag u Zagreb.

Sretnem njenu majku koja je došla kratko kući, pa je pitam, u čemu je stvar, a ona nešto zbunjena pa kaže da Ilinka nije bila sretna tamo pa su je izbacili na ulicu, tek sad mi nije bilo jasno, tažim odgovor, ali ne dobivam.

Jelena promijenila broj i ni od koga ništa pa se zamislim nad onom misli o popločavanju puta dobrim namjerama i opet, možda je ovo bila jedna u nizu od lekcija iz bezuvjetnosti, koje sam dobivala?

Mi smo svemu tome pristupili sa srcem i kod srca smo i ostali. Čula sam da se Ilinka prije par godina sretno udala, odselila u Bosnu i ima preslatkog sina. Došlo je ono njeno vrijeme mira i sreće, kojeg sam joj od početka željela.

I to je sasvim dovoljno.


https://www.magicus.info/ostalo/price/ilinka


h v a l a___n a___p o s j e t i

MOJA OBITELJ

13.11.2019.



Moja prekrasna obitelj i razlog za život i rad u peacfully okruženj, u dalekoj Irskoj.

Bog je veliki, daj blagoslov kad ne misliš na njih.

Volim te, moje srce je puno kad samo mislim da ste svi dobro.

h v a l a___n a___p o s j e t i

"Sedam samostana, od Irske do Izraela, spaja tajanstvena zamišljena linija - slučajnost?"

12.11.2019.



"Ovih sedam svetišta međusobno je jako udaljeno, no poredani su u istoj liniji. Sveta linija sv. Mihaela Arkanđela prema legendi predstavlja udarac mačem kojim je sv. Mihael poslao đavla u pakao.

10.11.2019. / 13:00 / ts

U svakom slučaju iznenađuje razmještaj ovih svetišta na istoj liniji: tri najvažnija su Mont Saint Michel u Francuskoj, Sacra di San Michele u Val de Susi i svetište Monte Sant´Angelo u Garganu, svi na istoj udaljenosti, donosi Aleteia. Prema vjerovanju, radi se o svečevu upozorenju da se poštuju Božji zakoni te da vjernici hode u pravednosti. Osim toga, ova sveta linija savršeno je usklađena sa zalaskom sunca na dan ljetnog solsticija.

1) SKELLIG MICHAEL

Linija započinje na osamljenom otoku u Irskoj gdje se arkanđeo Mihael ukazao sv. Patriku kako bi mu pomogao da svoju zemlju oslobodi od đavla. Tu je izgrađen prvi samostan „Skellig Michael“, odnosno Mihaelove stijene.

2) SAINT MICHAEL`S MOUNT

Linija se zatim kreće ravno prema jugu i zaustavlja se u Engleskoj na brdu sv. Mihaela, otočiću grofovije Cornwall koji se spaja s kopnom u vrijeme oseke. Upravo ovdje je sv. Mihael razgovarao s grupom ribara.

3) MONT SAINT-MICHEL

Sveta linija nastavlja se, zatim, u Francuskoj na još jednom poznatom otoku Mont Saint-Michel, također jednom od mjesta ukazanja sv. Mihaela Arkanđela. Ljepota njegova svetišta i zaljeva u kojem je podignuto na obali Normandije čine ga jednim od najposjećenijih turističkih mjesta u čitavoj Francuskoj te je uvršteno na UNESCO-vu listu svjetske baštine od 1979. godine. Još od doba Gala ovo je mjesto protkano mistikom. 709. godine Arkanđeo se ukazao biskupu Avranchesa Sant`Aubertu naloživši mu da tu podigne crkvu na stijeni. Radovi su otpočeli, ali opatiju su podigli benediktinski monasi tek oko 900. godine.

4) SACRA DI SAN MICHELE

Na udaljenosti od 1000 kilometara u Val di Susi u Pijemontu uzdiže se četvrto svetište „Sacra di San Michele”. Ravna linija povezuje i ovo sveto mjesto s ostalim samostanima posvećenima sv. Mihaelu. Izgradnja opatije započela je oko 1000. godine, a tijekom stoljeća dodane su nove građevine. Bendiktinski monasi proširili su je, dodavši i gostinjac, jer je ovo mjesto dio hodočasničkog puta „Via Francigena”.

5) SVETIŠTE SV. MIHAELA ARKANĐELA

Nastavljajući dalje ravnom linijom, nakon 1000 kilometara stiže se do Apulije, do Monte Gargana gdje je nepristupačna spilja postala sveto mjesto Svetište sv. Mihaela Arkanđela. Izgradnja svetišta započeta je oko 490. godine za prvog ukazanja sv. Mihaela svetom Lorenzu Maioranu.

6) SAMOSTAN NA OTOKU SYMI

Trag sv. Mihaela Arkanđela iz Italije stiže do šestog svetišta, onog u Grčkoj na otoku Symi. U ovom samostanu čuva se prikaz sv. Mihaela visok 3 metra, jedan od najvećih u svijetu.

7) KARMELSKI SAMOSTAN

Sveta linija završava u Izraelu u samostanu brda Karmel u Haifi. Ovo je mjesto cijenjeno od davnina, a njegova izgradnja kao kršćanskog katoličkog svetišta datira iz 12. stoljeća."


https://hkm.hr/vjera/sedam-samostana-od-irske-do-izraela-spaja-tajanstvena-zamisljena-linija-slucajnost/?fbclid=IwAR22n-bVsDOG1ygOeWmRKVpsXEozk8hWMewJU9miPLizptEu5yIjfHLjwpY

inače ne prenosim druge tekstove na blog, osim mojih i tu i tamo nešto jako interesantno - kao što je ovo

h v a l a___n a___p o s j e t i

PISMO NEPOZNATOM ANĐELU

11.11.2019.


slika: digital art

Bijaše godina 1968. ili 1969. i zaista bih voljela točno znati koja je bila, ali priča neka teče kao rijeka uz koju sam se rodila i koja me tada zaista skoro uzela u svoje okrilje. Davno je to bilo, a čini se kao da sada proživljavam taj događaj.

Bila sam dijete, osmogodišnja djevojčica, koja je voljela šetati, jer nije voljela sama ostajati kod kuće. Majka je morala raditi, da nas petero djece prehrani, a braća, svi puno stariji od mene, odlazili bi sa svojim društvom, a mala Tanja bi tada kretala u avanture.

Sjećam se te godine Drava je bila izuzetno niska i od onda do danas ne sjećam se, da je bila toliko plitka. Osijek se kupao u večernjem rumenilu, a sumrak se polako spuštao na grad. Odlučih da se prošećem po pješčanoj obali rijeke ispod željezničkog mosta. Obala je bila pusta i nikoga nije više bilo, kupači su otišli, a ja sam uživala gacajući po još toplom pijesku. Tada odlučih gacati po vodi.

Ah, kako je bilo zabavno trčati po vodi kad je bila toliko plitka. Sjećam se, trčeći sam došla skoro do polovine Drave, a rijeka jedva mi do gležnja. Korak još dalje i više nije bilo dna. Počela sam se koprcati, jer nisam znala plivati, željela sam doći do zraka, ali površina je bila sve dalje, a sve više vode u mojim ustima. Osjetih da mi se noge grče, a odmah za njima i ruke, cijelo tijelo je postalo jedan veliki grč.

A onda sam se prepustila, vidjela sam samo tamu sa tu i tamo kojim odsjajem, osjećaj je čak bio i ugodan kao da sam tonula u san. Prestala sam se boriti, a onda dvije ruke, kao dva anđeoska krila, čvrsto su me uhvatile i izvukle na obalu.

Mladić me je samo pitao, jesam dobro i dok sam se povratila od šoka, on je već otrčao svojim putem, nije mi čak ni svoje ime rekao i dalje nikoga osim mene na obali nije bilo.

Moj anđele, u moje dječje srce nisi tada ulio samo zajhvalnost, nego i želju da i ja činim dobro drugima. Moje srce je tada shvatilo, da pravi anđeli nemaju imena i ne traže zahvalnost.

Pa ipak, nepoznati anđele, bilo gdje da si sad, na nebu ili još na Zemlji, HVALA TI!

Kad se jednom sretnemo, prepoznat ćemo se i tad ću ti reći koliko si tada ljubavi ulio u moje srce, one prave istinske ljubavi kad se šutke u tišini drugima čini dobro.

Uvijek zahvalna,

Tanja Repinac


https://www.magicus.info/multimedija/svjedocanstva/pismo-nepoznatom-andjelu

iz moje 2. zbirke poezije U TEBI SVA TVOJA



http://www.digitalne-knjige.com/repinac2.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-354-186-0 Format: Exe (izvršna datoteka) ISBN 978-953-354-187-7 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

h v a l a___n a___p o s j e t i

LJUDI, KAO ŠLEPERI

10.11.2019.

Ljudi kao ljudi, svakakvih ima, vole se svrstavati, razvrstavati, bore se za neko svoje mjesto ispod sunca i neba, a neki bogme već sad se grupiraju za neko mjesto u nebu. Vole oni činiti dobro, ali sa jednom dozom računice i krajičkom oka gledajući, je li onaj tamo gore zadovoljan dobrim djelima pa se šlepaju ne mogavši više sami nositi teret vlastitog bremena žrtvovanja pa se prikače za druge i tako plove lakše..

Neki su sami od sebe šleperi, nose svakoga tko se ukrca i dobronamjernike i zlonamjernike i na kraju se ne može pokrenuti i treba ih netko pogurnuti. Na žalost, ima onih koji se vole samo voziti na tuđim leđima, a da pri tom ne pridonose vlastitom energijom razvitku drugih, jer vlastite energije često nemaju pa vole zagrabiti u rezervoare vrijednih šlepera.

Ljudi šleperi su uglavnom pomireni sa svojom sudbinom kažu, da je teret sladak, a breme lako, dok ne spoznaju kako nikakav teret na leđima ne može zadovoljiti čovjekolikog boga za kojeg se misli, da nas ljubi više ko smo opterećeniji. To valjda po nekoj logici, opet ljudskoj: što si jadniji i opterećeniji, nebesnik će više imati posla oko tebe i više te voljeti, a logika je sasvim drugačija: što god si rasterećeniji, bliže si Kreatoru koji bi po mom osjećaju kad bi se spustio na zemlju opet, bio reper od svega napravio pjesmu, kroz pjesmu dotakao najveća dna ljudske hipokrizije i najveće dubine ljudske ljubavi, kažem- ljudske, dok ne dotakne svojom božanskom, oskvrnjenu i obezvređenu ljudskost u ovom vremenu.

Postoji i treća vrsta ljudi: oni koji se ne vole svrstavati nigdje, učlanjeni u klubove usamljenih srdaca-sardžent peperi- kojima zapravo u toj usamljenosti ništa ne nedostaje, osim malo repanja. malo gipkosti, plesa, razigranosti umjesto, da se samoća koristi kao blagoslov, često se koristi kao instrument za plakanje i kukanje.

Sardžent peperi su zapravo ljudi koji nikad nisu sami, jer im je cijeli svijet i svemir na raspolaganju, da se sa njima udruže, ali često umjesto da se konstruktivno repuje i pjeva, udruže se sa šleperima i plove ne osvijestivši svoje bogom dane darove i tako se krugovi zatvaraju umjesto, da se otvaraju.





http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=109795

h v a l a___n a___p o s j e t i

DUŠA I KAKTUS

09.11.2019.



Kad u svim silnim turbulencijama kroz koje prolaziš još uvijek možeš zahvaliti Stvoritelju što ti je poklonio dušu koja može vidjeti i osjetiti ljepotu rascvjetanog kaktusića koji cvate samo jednom godišnje, negdje blizu Božića, ali moj se malo požurio, znao je da mi treba kap njegove ljepote, da ne zaboravim, da iznad svega uvijek stoji i pobjeđuje radost u malim stvarima, zahvalnost na onom što imamo, a ne tuga radi nečega što nemamo.

Taj mali pelcer sam otkinula prije dvije godine sa jednog pomalo uvelog kaktusa od jedne štićenice iz doma gdje sam radila. Na žalost, umrla je relativno mlada, neka čudna bolest oduzela joj je svaku mogućnost normalnog života. Mislim da je bila u pitanju MS, ali bila je svjesna svega, trudila sam se da joj olakšam te teške dane koliko mogu,a imala je svoj Montessori vrtić.

Možda kroz taj moj divni kaktusić i njena duša govori, tko zna?


h v a l a___n a___p o s j e t i

KOKICA ANASTAZIJA I 4 KOKOŠI APOKALIPSE

08.11.2019.

Kao i svi imam ograđeni kokošinjac, da mi bašta ne bi bila operušana, jer je uvijek mlađe slađe pa odnosilo se to i na biljke. Trava nije toliko zanimljiva kada je nadohvat mlada salata i ostale delicije.

Iza ograde ima trave, dok je ima, a kad nema bacamo svježu i još štošta iz kuhinje, tako da se kokice otimaju čak ni kukuruz ne vole toliko, koliko poneki ostatak ručka, tu i tamo malo natopljenog starog kruha (što je rijetkost, jer otkad pečem svoj, ništa ne ostane).

Pitate me, kakve veze ima apokalipsa sa kokicama i tko je Anastazija?

E, pa otkrit ću vam sve.

Jedna jedina kokoš već dugo vremena pronalazi način, da prevari žicu i prekoči ogradu ili nađe nevidljivi prolaz kao što je znao patuljak Kosobrin u romanu "Kekec".

Podrezivali joj krila kao i svim kokama, ali ona i sa podrezanim krilima svaki puta osvane u dvorištu i dođe na terasu gledajući me svojim svevidećim okom kroz vrata balkona.

Djeca je nazvaše Anastazija, Anastazija revolucionarka, slobodnjak koji ne gleda pravila i ne boji se za sebe. Sloboda joj je glavni moto. Kažem, uslikajmo je, zaslužila je da uđe u memoare naše obitelji.

Iza ograde je ponosni kokot, kokica nema puno pa svaka dobije svoju porciju više puta. Život kakav vode i ljudi. Imaju svega ili zamisle, da je to što imaju vrhunac svega i ne pomišljaju, da se pokrenu i preskoče ogradu, makar im podrezali krila i sad pa opet kakve veze Anastazija ima sa mogućom apokalipsom?

Iz njene perspektive, nikakve, iz moje perspektive, vučem poveznicu.

Već danima se vrti po fejsu vijest, da nam u kolovozu prilazi neki veeeliki planet pa će da bidnu ogromni valovi od cca tisuću metara, gravitacija će poludit, sve će poludit, vulkani, potresi. Joj!

Pomislim: zar opet?

Netko reče, apokalipse već počinjemo održavati kao što održavamo svaki blagdan, jer se ponavljaju, a ništa novo ne bude. Anastazija mudro šetka i kao da me pita: "Hoćeš li konačno povjerovati?" pa se crv sumnje zavuče u mene i raspitam se ja, što bi bilo kad bi bilo?

Ma daj, rekoše, da gravitacija povuče tolike valove ne bi ni nas bilo ... pa dobro, znam i bez toga, ali odem na fejs i pitam uvažene face, kako oni misle preživjeti to sve, s oni.. OMG..razvezli kobasicu od komentara na temu ops i ups denziteta, ulasku u nove dimenzije, kada bude, kako bi bilo.

A ja opet pitam: "Kako mislite ostati i preživjeti?", a oni opet isto, puno filozofije, ništa konkretno. Naravno, da nisam ni očekivala da će biti drugačije, kakva apokalipsa koja dolazi, nije li već ovo što se događa početak zone sumraka: u Kijevu se lila krv, dok su se ne toliko daleko od njih uredno i mirno i dalje održavale olimpijske igre.

Kaže netko: "Što bi ti, da se prekinu?", a to i je zapravo srž apokalipse, neosjetljivost, bešćutnost sa jedne strane i borba protiv toga sa druge, ograde se žele rušiti po cijenu života. Više nema zadovoljavanja osrednjošću, ide se na sve ili ništa.

Denzitet OPD (okrenut prema drugima) je oduvijek otvoren portal kao i denzitet OPS (okrenut prema sebi). Poanta je samo u perfidnom maskiranju i hipnotičkom snu u kojem se uvjeravalo, da nam je dobro kako nam jest i da se ne trebamo okretati drugima. Život za sebe je stanica za sebe, gledati svoje interese, svoj svemir i to je dovoljno, dok se ne shvati da sve to vodi neki zajednički um koji od ljudi čini mrave i koji iz mravinjaka ne mogu izaći.

Čovjek je savršena kreacija koja je u stanju od svijeta učiniti raj ili pakao. Stvar izbora, ali i slobodne volje na koju se nadovezuje spoznaja, da se na tu slobodnu volju može utjecati, opet, ako dozvolimo. Ako pustimo, da nas uvjere kako nam je iza ograde dobro i da bolje ne može biti..

Anastazija ne zna za apokalipsu, živi svoju kokošju želju, da više ne zađe iza žice, ma koliko je slasni zalogaji mamili i tako će i biti i ostati, a tko zna, ako stvarno apokalipsa dođe, odletjet ćemo svi u nebo i Anastazija bez krila kao i ja bit ćemo jednake bar u tom momentu, a zar nisamo i sad jednake u svojoj želji za životom bez žice?

Btw, ovo na slici je naša Anastazija. Bila je umjetnost je i uslikati, jer bježi od aparata i pokušaja da je bilo na koji način uhvatimo.

Cura je za 5.



h v a l a___n a___p o s j e t i

Nobilis Homo-između pretilosti uma i anoreksije duše

06.11.2019.

Zaustavljam se na trenutak, u mojim razmišljanjima, i osvrćem se na pojam Nobilis Homo..otmjeni čovjek..prefinjeni čovjek..čovjek, koji u ludilu ponuđenog svijeta, odabire pravu hranu za svoj rast do istinskog sebe..

Sve i svašta mu je ponuđeno. Počevši od jutarnjih prvih stranica novina, internetskih portala, pa do uzimanja daljinskog upravljača u ruke, i upijanja prvih jutarnjih vijesti, još neprobuđenim očima i uspavanim umom..

Pravila sam osobnu analizu svojih dnevnih aktivnosti i izbora onoga, čime bih mogla nahraniti svoju dušu.. Jer često upravo u tome griješimo.. Taman odaberemo ono što je korisno i lijepo, a onda nas umne transakcije povedu u sasvim drugom pravcu.. Jer um se oslanja na ego, ja pa ja, i neprestano traži nove zalihe hrane..I postaje predebeo, tražeći još i još, uglavnom junk food, dok duša ostaje gladna.

Obično me nadahnuju lijepi tekstovi, o ljubavi, prirodi, zvijezdama, svemiru, smislu svega postojećeg.

Jutro mi počinje obično sa pokretanjem tri stranice na internetu, i samo je problem obično u redoslijedu gledanja. Volim pogledati prve vijesti u novinama, volim otići na fejs i pozdraviti prijatelje, šaljući im koju lijepu misao, i volim otići na „Magicus“, jer to je mjesto gdje se uvijek mogu vratiti, i biti u tišini, ako želim, ili pričati o onome što me dotiče..

Kada pričam, obično imam o čemu..i to nije tako često..

No, ako u glavi stvorim koncept, ili mi se počne rađati inspiracija, u želji da pišem nešto lijepo i korisno, ako sa tom idejom prvo okrenem jutarnje novine, velik dio koncepta se rasprši..

Zato sam sama sebe natjerala da vježbam..I ne dozvolim da dušu hranim smećem prije nego ne rodi kroz mene ono što želim..

Sve su to zamke i smicalice..Čovjek lako podlegne ludilu ponuđenih vijesti, izabire one manje bolne i manje štetne, a nije svjestan koliko se zapravo uvlači u mrežu manipulacije onih, koji dušu žele izgladniti i usmrtiti do kraja.

Um caruje, u svim aspektima života želi biti glavni. Počevši od poturanja panike, crnih kronika, apokalipsama, pa do onih najgorih varijanti- pobuđivanja tamne strane u nama, uvjeravajući nas, da svjetlo ionako nema više šanse preživjeti..

Pogledajmo malo, koliko besmisla se gura između redova, servirajući nam se kao smisao. Počeli smo se razdvajati po religijama, sad nas razdvajaju po nacijama.. Ratovi, koje je šačica bijesnih raspirila (i još to čini) među ljudima, dobivaju sve širu dimenziju. Od ljudi se silom traži opredjeljenje, ako nisu za to, puštaju se lažne vijesti, ne bi li ih konačno bacili na koljena i u njima ubili dušu zajedništva..

Čitam apsurdnu vijest: muslimanima će zabraniti buduće letove na Mars, kada bude koloniziranja..

Da nije žalosno, bilo bi smiješno..

Koliki dijapazon razdora treba biti, da se svijet rastopi u međusobnoj mržnji i želji za istrebljenjem čovjeka kao HOMO NOBILISA?

Odjednom su i oni koji nisu, postali neprijatelji, i vrtoglavi vir netrpeljivosti guta sve više nespremne plivače..

Pogledajmo samo stranice sufi mudrosti, bez predrasuda, pa se zapitajmo, gdje su se neki zagubili na svom putu, stavljajući sve pod istu kapu, i fanatike i one koji to nisu.

Vede su stare tisuće godina, starije od Biblije i Kurana, a od Veda ima još starijih zapisa, počevši od Egipatskih, Babilonskih, i još dalje..

Biblija je najmlađe čedo, i prerađeni miks svih ranijih mudrosti, koncipirana tako da se prilagodi širokim slojevima ljudi..

Izuzmemo li želju za manipulacijom, i iz nje se mogu izvaditi mudrosti i lijepe misli.

Najmanje priča a najviše govori je sama priroda. Knjiga koja se stalno piše i nadopunjuje..

Kada samo prošećemo šumom ili poljskim putem, koračamo uz rijeku, ili upijamo ljepotu mora, naša duša dobiva svoju pravu hranu..

Zato trebamo biti osjetljivi, intuitivni, rigorozni prema umnim švedskim stolovima, i bolje se okrenuti konzumaciji jednog zdravog zalogaja za dušu, nego se puniti do besvijesti svime ponuđenim, ne razmišljajući, treba li nam to ili ne.

Treba biti u toku zbivanja, ali ne podleći tome, nego se uzdignuti iznad toga, i krenuti dalje, misleći na osnovne sastojke, koji će biti parametar za uspon u bolji svijet.. Suosjećanje, empatija, zanos, želja za pomaganjem drugima, sve to je ono što je prirodan dio nas, i koji u nama ne bi smio prestati i nestati.

Koliko ćemo hraniti um ili dušu, trebamo sami naučiti..

Ono što nam se nudi, nije uvijek korisno.


Postignemo li ravnotežu, svijet će za nijansu više zasvijetliti..

h v a l a___n a___p o s j e t i

ŽENA ZNA KAD JE PREVARENA...

04.11.2019.


slika: internet

Tema, koja dotiče svaki puta najtananije strune srca i ostavlja nas, iako mislimo, da sve o tome znamo sa tisuću neodgovorenih pitanja. Žena zna, kad je prevarena.

Priča je počela u bolnici, dok sam bila na manjoj rutinskoj operaciji. Bolnica je čudesna ispovjedaonica, ako se otvorimo prema ljudima i na trenutak zaboravimo na sebe i svoje misli ugasimo na ekranu.

Doveli su me sa intenzivne, bila sam dosta neraspoložena, jer me još cijeli dan čekala infuzija, a osmijeh na lice mi je vratila žena, pored mene na krevetu. Sićušna, mala, a sve pršti energija iz nje. Optimizam je zarazan i vrlo brzo smo našle puno zajedničkih tema, a i bile smo same u sobi, kao carice. Na mobitelu uključim radio, zapjevale smo čak malo, dok nije počela pjesma tako svima poznata: “Žena zna, kad je prevarena, žena zna“...

Uozbiljila se malo. Primjetila sam promjenu, a kako osjećam vibracije ljudi, nije mi puno trebalo da shvatim kako će mi ispričati svoju priču koju možda nikom nije. Tek poslije sam saznala da i nije.

Bila sam prva koja sam poput otvorene knjige pustila, da se njena ispovijed utisne u tkivo moje duše.

Mlada se udala, do ušiju zaljubljena u svog supruga. Kako to biva na selu, (a često i u gradu), naišla je na maminog sina koji je bio većinom pod utjecajem majke. Žilava i prpošna, kakva jest, uspjela se sa njim preseliti u drugu kuću i svekrvu voljeti iz daljine, poštovanja nije nedostajalo.

Stvorili su svoje malo gospodarstvo, on je radio u dobrostojećoj fiirmi, rodilo se dvoje djece i nakon dosta godina gotovo na rubu klimaksa, začelo se i treće dijete. Iako je postojao rizik zbog neslaganja krvnih grupa, sve je teklo normalno. Ona je držala kormilo u rukama, ali bez puno kontrole nad svojom drugom polovicom. Baziralo se sve na povjerenju i iskrenosti. Kontrolu je orijentirala na neki red u kućnim poslovima i odgoju djece. Kad bi rekao da izlazi sa prijateljima na pivo, nikad se na tome nije zaustavljala.

U ormaru je sve bilo složeno na špagu. U kupatilu se znalo, veš za pranje, okretao se na krivu stranu i čekao svoj red. Možda je baš taj, za trenutak narušen red, pomogao da otkrije najbolniju točku u njenom životu: avanturu u koju se njen suprug zaletio, misleći da ona, obuzeta trudnoćom i kućnim poslovima, neće primjetiti.

Prvo je osjetila drugi miris na njegovoj košulji. Napomenula mu je to, a on je zbunjen izašao van. Drugi dan joj je pokazao muški deodorans kojeg je kupio. Bilo joj je čudno, zašto tek drugi dan to spominje?

Izašao je opet sa društvom, vratio se kasno. Umorna od poslova, zaspala je ne uspjevajući ga dočekati budna. Ujutro ga je pokrivala, dok je spavao i vidjela da ima obučenu potkošulju, ali naopako. Končići su se povezivali.
Kad se probudio reče joj, da ga je policija malo ulovila, dobio je kaznu, malo je više popio, baš kraj bircuza gdje je bio sa kolegama.

Uplatnicu joj nije pokazivao. Sasvim slučajno ju je našla u pretincu auta, zguranu negdje ispod drugih papira. Po njoj je vidjela, da je kazna dobivena na sasvim drugom mjestu, pored kuće gdje živi njegova poznanica iz firme.

„Zar ona?“, pomislila je, “Ona koja mi ni po izgledu ni po nivou nije do koljena, praznoglava radodajka?“

Osjećala se duboko, duboko poniženom, dok je pričajući došla do tog trenutka, počela je jecati od plača. Slike su se nizale, sasula mu je činjenice u lice, ali on nikad nije htio priznati kako je to učinio. Kažu,da je ženska intuicija nepogrešiva... i jest..

Kad žena voli, osjeća svaki titraj voljenoga bića uz sebe, kada se događaju promjene, postaje kao životinjica, uključi sva svoja osjetila, prepoznaje mirise, disanje, reakcije lica, najviše pogled očiju, oči sve govore. Tisuću puta mi je ponovila da je prešla preko toga, ali zaboravila nije. Nisu uspjeli nikako više svoj odnos učvrstiti do kraja. Kad razbijenu vazu pokušaš sastaviti, ona služi samo za ukras, vodu više ne može držati i samo umjetno cvijeće može u njoj prebivati.

Pronašla je na nekom forumu prijatelja, zaista, samo prijatelja. Noć prije operacije bila je preplašena, do neba i nije ju nazvao suprug, nego taj prijatelj. Cijelu noć ju je hrabrio. U džepu ima dva mobitela, jdan za supruga, jedan za njega. Kaže, meni treba prijatelj, a ovaj, kojeg sam dobila slučajno, moja je srodna duša. Kad god mi je teško, pošalje poruku, naši razgovori me opuštaju, ali ne daj bože da se sazna za to. muž je ljubomoran, zla bi bilo.

„Morat ćeš biti majstorica kad se vratiš, da žongliraš na dvije žice odjednom“, rekoh joj, “....samo ispod jedne je mreža, ispod druge bezdan, možeš li ti to?“ pitala sam je.

Reče mi, da ne bi svog supruga prevarila i da je sad taj prijatelj zamoli za fizički kontakt, prekinula bi sa njim. Znam i istinu, da iz takvih dubokih veza, fizički kontakt neminovno dolazi, jer tijelo svoje traži, srodne duše se spajaju u potpunostikada se tijela osjete do kraja.

Tko kaže da se to može razdvojiti, mislim da griješi. Ili ne? Tek u dimenziji bez tijela možemo govoriti o tome.

Došlo je vrijeme posjeta. Iznenadila se kad joj je prijatelj javio, da će doći rano, prije svih i došao je. Popili su kavu iz automata, dugo u holu pričali. Vratila se u sobu kao da je oreolom okružena.

Kasnije su došli njeni, djeca poodrasla, osim najmanjeg kojeg otac grli i ljubi kao i drugu djecu. Vidim da ih voli, ali prema njoj, gotovo da osjetim hladnoću. Poljubi je u obraz, zagrli, ali sve to tek je dio nekog reda kojeg drži-radi reda.

Žena zna..

Da li će pustiti vremenu da zaliječi, ne znam, jer mi se čini da je rana preduboka.

Opraštanje? Da, ali uz iskrenost s obje strane. Ovako, jedna neiskrenost, povukla je drugu, sada ona ima tajnu koju on ne smije znati i vrzino kolo se zapetljalo bez nade, da će se otpetljati.

U svakom slučaju vjerujem, da je ovo tek jedna kap u moru životnih priča, a ocean je velik, nezamislivo velik i čeka da ispriča svoje neispričane priče.



h v a l a___n a___p o s j e t i

BEZ NASLOVA

03.11.2019.

h v a l a___n a___p o s j e t i

JADI JEDNE VJEŠTICE

31.10.2019.

Ovaj svijet je totalno uvrnut. Umjesto da normalno letim i uživam u čarolijama noćnog neba i punog mjeseca, ja moram svoju dragu prijateljicu metlu koristiti da čistim smeće ispred vrata, a sve ga je više, jer svoje sam odavno očistila.

Sve što nađem, netko ostavlja, jer je teško prošetati do kontejnera i baciti svoj otpad. Moja metla je razočarana, a i ja definitivno otkazujem svoje čistačke aktivnosti.

Selim u dimenziju, gdje se sve uredno reciklira i gdje postoji samo cvijeće, koje ne pozna smeće, pozdrav od crvenokose djeve sa metlom!




https://www.magicus.info/ostalo/humor/jadi-jedne-vjestice

h v a l a___n a___p o s j e t i

ŠAPTAČ BEŠTIJAMA

29.10.2019.


slika: internet

Ni sama ne znam koliko dugo postojim niti početak moga početka. Jednostavno, u trenutku trenutka kad su ljudi postali ljudi, a životinje postale pitome, namnožile su se beštije, bića.koja nisu niti ljudi niti životinje, pridošlice iz nekih nevidljivih sfera sačinjene od svih mogućih odbačenih ljudskih ostataka: astralnih, mentalnih...bića koja su preživjela na smetlištima ljudskih neispunjenih želja, jalovih čežnji i plitkih potreba, suvisli mutanti preživjeli u kanalizaciji ljudske destruktivnosti.

Stvorili su se ne pitavši, da li je potrebno njihovo prisustvo. Netko uvijek mora težiti, da uništi sklad koji se tek počeo rađati iz posteljice zemaljskog vremena. Tada je Kreator sklada sazvao sve stare duše, duše pred kojima više ne postoji ništa što bi mogle učiniti, duše koje su pred smirajem svojih putovanja i koje željno čekaju zagrljaj koji ne prestaje i pitao ih je, da li itko od njih želi biti Šaptač beštijama na Zemlji?

Treba ih pronaći, razotkriti, vratiti u svjetlo koje će im omogućiti rast i život, jer su zakržljali kroz svoj bitak. Ta bića-beštije nemaju u sebi ništa, osim čežnje da unište sklad koji postoji na Zemlji. Treba ih vratiti prvo u crno-bijeli hologramski sjenovit svijet, da ih silina Svjetla ne bi trenutno spržila pa tek onda, milostivo i polako, odnositi Stvoritelju.

Beštije se razlikuju od ranjenih duša, jer ranjene duše liječe svoje rane u tišini, a beštije stalno traže samilost i pažnju. Prave beštije su metamorfi svoje vrste, žive od sakupljenih komadića pažnje i tu i tamo kojeg poklonjenog osmijeha, da bi od tih mrvica toliko narasli, da mogu slobodno bar malo živjeti kao odvojena bića od Stvoritelja i tako bez pomisli na Njega ispijati drugima na silu životnu snagu, optimizam i radost.

Ne, nije to trič-trač priča za nekim stolom u zadimljenom kafiću, to je sasvim realna stvarnost kojom smo okruženi, a da nismo ni svjesni toga ponekad.

Ja se javih da budem šaptač tim beštijama, ja sam ona koja ih prepoznaje, vidi, ona koja ih razotkriva pa na kraju ostaju bez svojih izvora hrane. Shvaćam da ću ući u svijet gdje beštije najviše vrebaju nepripremljene čiste i nevine dječje duše, zato beštije rijetko u zemaljskom životu imaju svoju djecu.

Mimo svih zakona ne žele doticaj s Izvorom ljubavi, jer ih ljubav zapravo nagriza kao sol meko tkivo srca. Beštije su kradljivci, udošlice, često ulaze nepozvani u tijela onih lijepih duša koje su u trenutku na rubu bezdana, koriste njihovu slabost i mekoću.

Nezahvalna je moja uloga. Tko bi shvatio težinu moga pristanka i moga odabira?

Beštije vole maske i okružje ledeno plave tame gdje u ledu čekaju, da ih neka topla duša probudi, a onda se sa mnoštvom pipaka obaviju oko nje, preuzimaju sjećanja, emocije, identitet žrtve, dok se ne zasite. Vrlo su priljepčivi, zapravo, ja kao šaptačica, uvijek sam u opasnosti da i sama ne postanem žrtva pa ih se klonim.

Kada mi Kreator da dozvolu, prvo ih razotkrijem, obasjam svjetlom, a one, obamrle ne znaju za sebe, tek u tom stanju mogu im prići, ali nisam ni ja tako tvrda u svojoj ulozi.

Nedavno sam se smilovala jednoj beštiji, bila je poput psa na uzici, cvilila za mrvu pažnje i komadić osmjeha, ljudi su nagonski bježali od te beštije, jer je njen ledeni dah otkrivao njen identitet.

Prišla sam joj, dobacla mrvu pažnje, ali ona se otkide sa lanca i skoči mi za vrat, jedva se oslobodih njenih očnjaka i pipaca. Na žalost, dok ne dožive transformaciju i uskrsnuće u Svjetlu nad svjetlima, nije im za vjerovati.

Na trenutak su i mene ljudi pogledali sa gađenjem, kako mogu uopće išta dobaciti takvom stvoru?

To me rastužilo i učinilo me najusamljenijim bićem koje postoji, ja u sebi ipak nosim svjetlo koje bi trebalo svjetliti jednako svima u svakom trenutku, osim beštijama koje trebamo iz daljine posmatrati.

Ima li nekoga tko razumije ovo o čemu pričam ili sam zaista osuđena, da budem nejneshvaćenije biće koje postoji?

https://www.magicus.info/ostalo/price/saptac-bestijama

h v a l a___n a___p o s j e t i

RAZVEŽI MOJU ZLATNU VRPCU

28.10.2019.


slika: digital art

Razveži moju zlatnu vrpcu postojanja ti, koja uzaludno pokušavaš učiniti neraskidivim, haljinu moje duše koja je protkana brojnim šarenim svilenim nitima odsanjanih i ispunjenih snova.

Svojim prstima nježnim i tananim pronađi početak kraja koji od moje duše počinje, a u tvojoj se završava.

Ti si biće moga bića, neutaživa površina zdenca dubokog gdje se naši odrazi stapaju u jedan lik, vječni lik, Jedne i Jedine koju ćeš otkriti, razodjeneš li me potpuno.

Razveži tu zlatnu vrpcu moga postojanja i shvatit ćeš, da iza haljina mojih samo spiralni vir vječne spoznaje postoji ... niti srce, niti um, samo zlatna sfera gdje sve diše zaustavljenim dahom ljubavi, slatke i nezaustavljive, čiste kao kristal zarobljen u gorskim vrhuncima...

Osjećam tvoj zaustavljeni pokret, jer ti pronađe zlatni početak vrpce moga postojanja.

Ne oklijevaj, ja se ne plašim nagosti duše svoje, jer znam da ćeš me ti obući u grimiz prelijepe duše tvoje.

Sutra ne postoji, postojimo samo mi i naš čudesan susret u predvorju istinske dimenzije života.

h v a l a___n a___p o s j e t i

DOBBY, MOJ PSIĆ ČUVAR

27.10.2019.



Ovih dana razmišljam kako možda psihološki profil vlasnika ovisi o tome kakvog će psa kupiti ili usvojiti. Obično enormno velike pasmine uzimaju ljudi koji traže zaštitu, možda nisu sigurni u sebe, a tako i one opasnije vrste. One manje vrste pasa ljudi koji možda imaju malo jači majčinski instinkt ili potrebu, da zaštite, a ne da budu zaštićeni.

Čisto razmišljam, onako...ja nisam nikada imala baš svog psa i uvijek sam željela čivavu i mislila sam, tako maleno stvorenjce dovoljno mi je da ga imam, iako me možda u nekim situacijama (posebno fizičkim) ne bi mogao zaštititi, ali naš svijet nije samo fizički, to znamo.

I što se dogodilo? Noćas sam nešto sanjala, nije bilo dobro, jaukala sam u snu, željela se probuditi. Možda još posljedice gripe i stresnog posla i odjednom, stvori se moj Dobby na krevetu (inače se sam ne može popeti, jer je krevet visok) legne na leđa i počne se maziti.

Kad sam vidjela njega u snu, prestala sam jaukati i nasmijala se, jer sam vidjela da je pored mene, ali sam se i probudila i vidjela da on i dalje spava u krevetiću pored mog kreveta.

I sad vi kažite, da nije osjetio i došao u san da me smiri i zaštiti?

Očito, meni je potrebnija drugačija zašita ne samo fizička. Je li se to i vama ikada dogodilo?

Ostavilo me je sve to bez teksta i zahvaljujem mom malom četveronožnom anđelu što je došao u pravo vrijeme.

















h v a l a___n a___p o s j e t i

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.