MADAME X
Čekala je da svi glasovi utihnu, uronila u bezglasje mraka u kojem će opet dočekati svoga ljubavnika kojeg je čekala. Ona je sanjala taj trenutak kad će konačno zauvijek zaključati vrata svog muzeja u kojem je čuvala voštane figure svih svojih ljubavi koje je imala. Sa kolikom pažnjom je održavala taj svoj tajni muzej, tu svoju odaju u kojoj su bile smještene te čarobne figure, a neke su bile gotovo artefakti...stare, poput vječnosti.
Svaka figura bila je jedna ljubav koju je voljela, koje su je voljele niti jedna nije bila lažna i svaka bi joj pričala svoju priču kad bi je dotakla svojim prstima u muzeju prstima kao ključićem koji je odvrtao njihove glasove.
Bilo je tu svakakvih figura i uvijek je izabirala one ljubavi koje je sama mogla zaustaviti, pretvoriti u vosak kad je željela i ponovo ih oživljavati. Bilo je tu običnih, jednostavnih ljubavnika, profinjenih, sirovih, malodušnih, radosnih, profitera koji su od nje tražili uzvrat, a kojeg ona ponekad nije željela dati, jer uvijek je voljela bez razmišljanja i kalkuliranja u ljubavnim trenucima.
U konačnici, sve te figure će sastaviti u jednu, rastopiti sva ta srca u vosku i stvoriti jedno jedino biće koje će je voljeti kako ona želi, potpuno. Sanjala je o potpunosti, a neprestano je činilo se bježala od nje. Kada bi koja figura tražila više, nego što je trebala, smjestila bi je u svoj muzej i zauvijek zatočila želje u vosak, ali sve te figure kad ih rastoči trebat će dušu, ona treba ljubavnika sa dušom, zato su u zbirci bili toliki umjetnici, pjesnici. Svaki bi joj nešto poklanjao prije, nego bi bio zatočen i tu se zaustavljala, zapravo, u svom tom traženju nikad sebi nije priznala, da bježi od spona za koje je mislila da će joj te ljubavi nametnuti.
"Bolje da su one zatočene, nego ja." razmišljala je, "...ionako ću ih jednom osloboditi kad pronađem savršenog ljubavnika, savršenu ljubav."
Čekala ga je, zamišljala, čula mu glas, bila je već u njegovom naručju, iako se još nisu dotakli, on je bio tako blizu, vidjela je njegove obrise, njegovu sirovu snagu, osjetila je na svom tijelu, bio je snažan poput vikinških ratnika, vezao svoju dugu kosu u rep, ali ona ga je molila da to ne čini. Preplitali su se, gotovo da je poželjela da nestane, da se rastoči kao one figure u vosku koje je oživljavala svojim dodirom. Bilo joj je svejedno u tim trenucima hoće li nestati ili ostati, a onda se trgnula, samo je zamišljala, onaj, kojeg je čekala, došao joj je pred vrata. Sve ono što je zamišljala, u trenu je postalo stvarnost, a onda je shvatila, da ipak ne može izdržati silinu toga savršenstva.
On je bio duša svih tih figura, ali kako mu uzeti dušu, kako je zatočiti u vosak kad duša ne može biti zatočena?
On ju je obožavao, vjerovao i ona je polako počela vjerovati i njemu, vidjela je koliko je divno sanjati, buditi se pored njega, dijeliti sa njim svaki trenutak svoga postojanja i otvorila mu se, prvi puta joj nisu smetale spone koje su samo naizgled to bile.
Tada jedne večeri uhvatio ju je nježno za ruku, tiho joj je šapnuo, da će joj pokazati nešto što nikom nije, a ona je tada pomislila na svoj tajni muzej i nije mu nikad otkrila te odaje, a i čemu? Odustala je od tog muzeja i odlučila je, da će jednom, krišom sve te ljubavi zauvijek rastočiti i smjestiti u zaborav.
Ponovo su vodili ljubav, ovaj puta nekako čudesno i neobično, nikad kao sada nije osjetila toliki oganj, gotovo da je osjetila da istinski nestaje i umire i dok je krajičkom svijesti shvatila, da joj uzima dušu, već je bilo kasno. On joj je uzeo dušu, jer mu je baš njena duša nedostajala u njegovom vlastitom muzeju voštanih figura ljubavi. Konačno je odahnuo, stvorit će savršenu ljubav koja će samo za njega postojati i za njega živjeti.
Njene voštane figure su i dalje čekale svoje oslobađanje, makar u rastapanju i zaboravu niti jedna ruka osim njene nije ih mogla osloboditi, nisu ni sanjale, da ona sa njima dijeli sličnu sudbinu, sa tom razlikom što će ona kroz sve njegove ljubavi biti spojena u jednu i tako moći ipak djelićem sebe živjeti, dok će njene figure u tišini sanjati svoj uzlet.
reci nešto: (2) * ispiši * #
Prestrogo shvaćamo igru životnu...
Prestrogo shvaćamo igru životnu, dok gledamo i slijedimo našu zvijezdu koja će nas odvesti do pravog puta, sve više se udaljavamo od nje slušajući pravila i naučene poteze drugih: da pošto-poto moramo pobijediti, jer život nam je darovan poput šahovske ploče. Umjesto da život shvatimo kao igru, mi igru shvaćamo kao život i glavni cilj nam je doći do ruba ploče, makar sve svoje igrače izgubili i ostali na kraju poraženi.
Nije cilj samo pobijediti, cilj je shvatiti da je sve to samo način da spoznamo, da nismo zarobljenici ploče ni šahovske kutije u kojoj ležimo čekajući da nas netko ponovo postavi i pokrene.
Mi smo bezvremeni igrači koji su uvijek izvan ploče, a sami učimo da uz što manje gubitka dosegnemo sfere u kojima ćemo biti konačno i istinski Kreatori igre koja se život zove.
Ništa nije konačno, osim nas. Kraljica i Kralj uvijek su zajedno bilo da je kraljica na trenutak izbačena iz igre, ona se uvijek pridružuje svom kralju... dva aspekta Jednote, dva polariteta koja su kroz nas stvorila sve stvoreno.,. crno i bijelo, tamu i svjetlo.
To je istinska staza kojom uvijek ponovo krećemo, dok ne spoznamo, da je sve ipak samo povratak sebi.
reci nešto: (2) * ispiši * #
BITI MALEN
Hajdemo biti maleni, pomalo divlji, pomalo bezbrižni pod teretom njegovanog duha i tijela, svijeta koji nije, a čini se da jest.
Dopustimo, da se smanjimo onako puno, onako više, najviše i to toliko, da ne vidimo razliku u svim razlikama oko sebe i da ne znamo jesmo li latica cvijeta ili biće sa neke druge planete, u svemu da osjetimo sve tek za trenutak, da zaboravimo našu veličinu i budemo opet ponovo obično razigrano dijete.
reci nešto: (1) * ispiši * #
PREPUŠTAM SE
Danas sam zatečena usred najdubljeg i najnemirnijeg oceana koji se zove: stvarnost, čas sam svjetionik kojeg zapljuskuje silina vala, čas barčica koja se bori da ostane na površini. Ne mogu težiti ka praznini, sada me samo vuče dubina, ali jednako tako zatečena sam ljepotom jednostavnog cvijeta kojeg ružom nazivaju, a koji me vuče u još veću dubinu i ona se stvarnošću naziva, ali ne doziva iskonski strah kao ocean.
Danas sam se našla zatečena na pozornici smrti koja je u knjizi života rješavala križaljku, tražila od mene riječi da popuni baš te praznine koje me odvlače od dubine. Nijemo sam šutjela, jer nisam bila raspoložena ni za kakve razgovore ni o prolaznosti ni o vječnosti, željela sam uroniti u tišinu sa tobom kao nekada kada si me osjećao u tihim večerima, iako bijasmo daleko jedno od drugog.
Ponekad mi to nedostaje, ta oaza gdje mogu odmoriti srce od siline nadolazećeg života koji mrvi nježno tkivo sna svojom javom. Znam da znaš i ja znam i osjećam i osjećaš nas, koji nismo ono što smo bili i koji sada jesmo upravo takvi kakvi trebamo biti.
reci nešto: (1) * ispiši * #
reci nešto: (3) * ispiši * #
PREVARENA SMRT (LEGENDA IZ PUSTINJE) 1
Bilo je to davno ,davno, kada pustinja bijaše još prepuna prekrasnih zelenih vrtova, a kristalni potoci presijecali oaze, i stapali se sa velikom rijekom, koja je ljubila ocean..Ispod svega je bio pijesak, ali mek i nježan, a ne opor i suh, kao danas..
Usred te ljepote, postojalo je kraljevstvo, gdje je vladao sklad u svemu, jer je njime upravljala Kraljica izuzetne mudrosti i ljepote..Nitko zapravo nije znao odakle je došla..
Jednostavno, pronašli su je na pragu grada, tihu i malenu, kako se zabavlja sa škorpionom na ruci, i malom smaragdnom zmijom oko vrata..
Znalo se odmah da je to posebno biće, i stari svećenik ju je, prepun poštovanja, odveo u svoj hram, podučavajući je svojim tajnama..No, shvatio je, da je ona tajna za sebe, i pustio ju je, da se sama otkriva malo, po malo..
Dao joj je ime SHOSHAN, što je značilo Lotos, jer, ona zaista bijaše prekrasan cvijet, koji je malo po malo otvarao svojih tisuću latica..
Kraljica je posebno pazila na svoj hram, i nitko osim svećenika Meri-Ra i Menenbe, nije smio ući u njega..Ona je u hramu upijala snagu svemira i svih svjetlosnih bića koja su je pratila iz sfera koje ljudsko oko nije moglo vidjeti..Narod je bio zadovoljan..Bilo je dovoljno da se Shoshan pojavi među njima, pa da dobiju snagu i ljubav za sve..
Blizu hrama je živio Ramon, poslužitelj svećenika, dostavljač potrebnih stvari za hram..Silno je želio naučiti sve tajne koje svećenici znaju, jer je i sam to jednom želio postati..ali, ne iz ljubavi, nego iz želje za moći..Tako bi imao narod u rukama, i bio blizu kraljici, za kojom je gorio od žudnje.."Bit će MOJA, kad tad..a onda ću biti još moćniji.."
No, svoju tajnu je dobro skrivao, jer se bojao za vlastiti život..Kraljica je bila milostiva, no, narod nije..Ljubomorno ju je čuvao od svih pokušaja da se ugrozi njezina svetost..
Shoshan bi znala danima ne izlaziti iz hrama..Ona i Meri-RA, su znali otvarati odaje svih nebesa koja postoje, spoznavati tajne stvaranja, i opet, vraćati se u fizičku sferu postojanja, kao dva putnika na početnu stanicu, odakle su počinjali putovanje..
Shoshan je bila prelijepa, ali nesvjesna svoje ljepote..Meri-Ra je znao da baš takva treba biti, jer, čekao je trenutak, kad će nebo dati znak, da Shoshan konačno primi Vječnoga Stvoritelja u sebe..
Pokušavao je zatomiti u sebi sve emocije koje su ga odvlačile od konačne svrhe najsvetijeg obreda kojeg je trebao učiniti..I to mu je uspijevalo..Bio je čvrst i snažan, nositelj Onoga koji mu je povjerio Tajnu nad Tajnama..I zato mu je zaista snaga bila potrebna.
Taj trenutak je konačno došao..Zatvorio je dobro vrata hrama, i zamolio svoga brata Menenbu da bude na vratima, dok se ne završi obred..
Danima prije, sakupljao je najmirisnije cvijeće, koje je raslo na jednom jedinom mjestu, i koje neće nikad više rasti..Stvorio ga je magijom, moleći nebo da mu pošalje to čarobno sjeme..Predivne, purpurne latice,zanosnog mirisa, prekrivale su kameni oltar, na kojeg je položio svoju Božicu, svoj Lotos, koji će otvoriti posljednju laticu i predati svoje besmrtno srce Gospodaru Vremena..
Bila je tako čarobna u svojoj nagosti..Drhtala je kao srna, uhvaćena u ruke koje su bile sve, samo ne neprijatelj..Njegovi dlanovi su topili vrelinom svaki dio njene meke baršunaste kože..U trenutku je zaboravio da postoji On..Vidio je u njenim zjenama čežnju vjekova, prošlih i budućih, čežnju, da Ljubav konačno postane vladar novog Eona koji će doći..Postali su jedno jedino Jest..Božanstvo nad Božanstvima, koje se obavilo oko njih kao sedmerostruka zmija..Poljupci su sagorijevali u plamenu koji je svjetlom ispunjavao čitav hram, iako je već bila noć..
U to vrijeme, Ramon je u ruci držao čudesno lijep purpurni cvijet, kojeg je slučajno našao na putu..Vjerovatno je nekom ispao..Nosio ga je u hram, svojoj SHOSHAN, no vidio je da je Menenba na vratima.. "Vjerovatno nešto radi unutra.."pomislio je, i znatiželjan, kao i uvijek, zavirio kroz prozor, odgrnuvši lagano zavjesu..
Prvo ga je zabljesnulo svjetlo, no onda je u neraskidivom zagrljaju vidio svoju Kraljicu i Meri-Raa..Smračilo mu se pred očima..Bacio je cvijet, zgazio ga, i otišao obavijestiti ljude.."Ako neće biti moja, neće biti ničija.."
Menenba ga je vidio da odlazi, i znao što će biti..Tiho je pokucao, i kad mu je brat otvorio vrata, rekao što mu se sprema..Meri-Ra je samo šapnuo bratu da čuva Shoshan, kao zjenicu oka, jer, sada je ona Kraljica nadolazeće najljepše ljubavi, koja ne smije umrijeti..Tada je sam otišao među narod..
Ubrzo je bio odveden u odaju smrti, gdje su ga, povezanog, kao mumiju, osim otvora za oči i usta, stavili u otvoren sarkofag..Trebao je gledati kako pijesak polako curi i smrt se približava..Usta su osuđenicima ostavljali otvorena, da mogu izgovarati kletve, ako žele..Riječi su i tada bile moćne..
Dok je gledao u pijesak, kao polako curi, u odaju je ušao Ramon, cerekajući se slavodobitno..Meri-Rau je zastao dah..Koliko god čvrst bio, bojao se da nisu naudili njegovoj Kraljici..
Ramon mu se unio u lice govoreći mu oholo: "Gdje ti je sad tvoja ljubav? Pobjegla je, netragom nestala, ostavila te, umjesto da se bori za tebe..Da li je tvoj život vrijedan toga?"
Meri-Ra je odgovorio, smješeći se: "Ja ću je opet jednom zagrliti, i ona mene, a ti ćeš vječno sanjati o tom zagrljaju i njenom dodiru..Pisat ćeš joj pjesme, znat ćeš da postoji, ali će ti njena prisutnost biti nedostupna, i klizit će ti, kao ovaj pijesak kroz prste..nikad nećeš shvatit bit Božanske ljubavi, jer si zatvorio srce i nisi dao da se rodi u tebi..
A otkrit ću ti tajnu..Tu ljubav samo ona čuva i ona može pokloniti..Neka ti se nebo smiluje i pomogne ti da postaneš živ, kao ja sada..Samo moje tijelo odlazi i nestaje..Ja vječno ostajem.."
Ramun je bijesno napustio odaju smrti, i konačno zatvorio kamena vrata za sobom..Bez trunke samilosti..
Tako je završila ova priča..Kažu da nikad više kraljevstvo nije bilo isto..Dah života, napustio ga je, kad su Shoshan i Meri-Ra nestali u pijesku vremena..Ljudi su napustili grad, i pijesak je pobijedio zelenilo i vrtove..
No, duše ne umiru..Kao ni ljubav..Možda su se zaista negdje njih troje,SHOSHAN, Meri-RA i Ramun ponovo sreli..Menenba je vjerovatno opet zagrlio svoga brata..A Ramun? Da li je i sad potrčko i dostavljač, sakupljač moći,bez topline srca, ili je ipak shvatio ljepotu ljubavi? Ne znam..
Ako su riječi toliko moćne, onda je i danas Meri -Ra jednako živ i snažan..Neka se nebo smiluje onima koje eoni nisu mogli naučiti da ljube otvorenog srca i prepune duše...
https://www.magicus.info/ostalo/price/prevarena-smrt-legenda-iz-pustinje
reci nešto: (1) * ispiši * #
RAZLIKA IZMEĐU LEPTIRA I MUHE
Koliko god uvećali leptira pod lupom ili mikroskopom, leptir ostaje leptir i svaki njegov dio voli i čezne za cvijetom koji je njegova ljubav. Da ga raščlanimo na dijelove, opet će biti to što jest.
Njegov nijemi vokabular će biti samo o cvijeću ni o čemu drugom. Ponekad će sletjeti i na koju glavicu kupusa, ali to neće umanjiti njegovu profinjenost.
Muha uvijek ostaje muha. Ponekad poželi obući se u leptira, ali njenu čežnju odaje vokabular i leti tamo gdje je čežnje nose i dosade joj leptirove tlapnje o ljubavi i cvijeću i bude čak ponosna što je to što jest, međutim, Kreator je iz nekog razloga stvorio i jedno i drugo.
Jedno za jedne stvari, a drugo za druge i tako to treba gledati.
reci nešto: (2) * ispiši * #
NEUTRALAN=OBJEKTIVAN
Koliko god se pokušavalo pojednostavljivati i marginalizirati riječ NEUTRALNOST, ipak je to pojam koji već postaje gotovo bajka, a da ne govorim koliko se teorija o tome KAKO BITI NEUTRALAN umjesto da prijeđe u praksu pretvorila za neke u fikciju koja je samo neostvarivi san.
Kako ja volim sanjati, volim izazove i načine kako snove i fikcije pretvoriti u stvarnost, pokušala sam prakticirati NEUTRALNOST, ali bogme, naišla sam na tvrd orah.
Kao prvo postavila sam si zadatak, da prvenstveno budem OBJEKTIVNA, da se ne postavljam na ničiju stranu, osim na stranu pravednosti i naravno, ljubavi.
Ta dva pojma sam urezala u tkivo moga bića i pokušavam po njima djelovati i tako ljude gledati, ali kad dođe do nekoga sukoba, koliko god pokušavala biti neutralna, uvijek me netko svrsta na svoju stranu, koliko god ja bila nesvrstana, uvijek me negdje svrstaju.
Ako pokušavam umiriti neprijatelje mojih prijatelja, prijatelju postajem neprijatelj.
Ako pokušavam prijatelja podržati, njegovi neprijatelji me svrstaju u njihove neprijatelje.
Ako pokušavam upaliti lulu mira, lijepo mi biva izvađena iz usta i bačena na smetlište.
Zapravo, koliko god pokušavala sve gledati kroz prizmu objektivnosti, gubim bitku pa se pitam: što znači biti neutralan?
Zašutjeti u vijeke vjekova i gledati kako ti prijatelji tonu u živom blatu ishitrene pravednosti i pustiti, da sve ide svojim tokom, makar se oni zauvijek ugušili u tom mulju?
Netko kaže, da se sve pusti, svatko bira svoju sudbinu, a što ako je sudbina baš upotrijebila moju ruku da prihvati onu drugu koja treba podršku? Često ta ruka znači više, nego sve prazne riječi izrečene tokom života.
Kako biti neutralan, a da ne ispadneš jebena stranka, da prostite na izrazu?
Kako god, dobit ćeš svoju porciju ili u glavu ili u srce ili da budem kao Švicarska - zemlja oko koje su prošli toliki ratovi, a nikad zapravo nije pomislila, da iskoristi svoje oružje ili se miješa u bitke. Dovoljno je bilo, da negdje u svijetu nemira i represija postoji neka oaza koja ima otvorene granice bez stražara i barikada gdje su svi dobrodošli i gdje sloboda vlastitog izražaja ima prioritet.
Na stranu sad pozadina, Švicarska je imala uvijek koristi od svoje nesvrstanosti, a ja govorim o čistoj ideji i simbolično je upotrebljavam kao način i mogućnost, da se bude neutralan. Švicarska ima svoju zastavu koja je postala sinonim slobode. Imam i ja svoju doduše iskidanu od vremena, ali je još dižem visoko. Koliko god neki previdjeli i NE-VIDJELI, na njoj još uvijek piše LJUBAV i tim očima pokušavam gledati SVAKO BIĆE pa i ono koje me smatra neprijateljem.
Zapravo, ne postoje neprijatelji oko nas, mi i samo mi smo sebi najveći neprijatelji i kada vodimo bitke mi sami, a tisuću neprijatelja oko nas, zapravo, svi ti neprijatelji su naše neprevaziđene boli i želje da se tih boli riješimo pa ih pripisujemo drugima koji nas ranjavaju dodatno, a zapravo nema na bojištu nikoga, osim nas samih i jednog stjegonoše koji kao dijete otvorenih očiju grli usamljenog ratnika pokazujući mu besmisao ratovanja s iluzijama.
Bilo kako bilo, ja ću i dalje vježbati neutralnost, jer je nije lako postići, neutralnost uključuje objektivnost, a objektivnost rezultira savršenom ravnotežom iznutra, vaga koja konstantno održava ravninu, a Božica pravde koja je drži, ima povez preko očiju, upravo zato, da ne prosuđuje pogledom, nego da osjeti i vezanih očiju, da li je jedna strana prevagnula ili nije.
reci nešto: (2) * ispiši * #
reci nešto: (2) * ispiši * #
I DOK SE LJUBAV BORI ZA ŽIVOT (NJEŽNOST U MENI DAJE JOJ SNAGU)
slika: digital art
Ovo vrijeme surovosti i sirovosti traži srce iza trnja i meku pulpu nježnosti iza tvrdog mesnatog tkiva ranjenika i onih koji razapinju Ljubav (pišem je velikim slovom) svojim ponavljanim, ustaljenim vrlinama koje to nisu ljudi koji su fotografi pogrešaka ljubitelji tuđe tuge tražitelji tko će koga prije na koljena...
Ovo je vrijeme kada se prošlost želi ponoviti i zaustaviti krik slobode Ljubavi podno križa kojoj nježnost iz ranjenog boka kaplje, dok nečija ruka drhteći koplje sakriva, jednom će procvasti iz suza njegovih ruže duhovne.
Ovo je vrijeme u kojem nježnost ne želim više sakrivati, iako sam to činila često ne hajući za oči koje su je pogledom tražile, ruke koje su golubu vezivale zgužvani papirić nade, da odnese nebesniku u krilo.
Branila sam svoj bok od spomenutog koplja, dok je Onaj koji je šutio progovorio istinom: Duša žudi za otvaranjem do kraja.
I evo: bez straha gledat ću prolaznost ne kao krajnju stanicu, nego kao radosno putovanje bez prestanka, rasut ću ljubomorno čuvane šarene špekule prošlih trenutaka (neko dijete će se poigrati- jer trenuci su sreće), pustit ću krila neka dotaknu i plamen tijelo leptira kao tijelo čovjeka krhko, a duša će znati kako dalje i kada najveće bitke završe porazom, tama kada se svjetlu naruga, ja ću oružje pretvoriti u cvijet i tugu u osmijeh.
Nije li to nagovještaj sna kojeg tek trebamo odsanjati pa proživjeti??
https://www.magicus.info/ostalo/poezija/i-dok-se-ljubav-bori-za-zivot-njeznost-u-meni-daje-joj-snagu
reci nešto: (1) * ispiši * #
KAKO SE SPAŠAVA SVIJET?
Prvo moramo vjerovati sami sebi, da smo mi i samo mi spasitelji, a to nije tako teško, svijet čezne za spasenjem, a mi čeznemo za priznanjem.
Simbioza koja vodi u dubiozu. Zašto?
Prvo tražimo način kako da taj posrnuli svijet spašavamo pa najprije zaboravimo sebe i postajemo žrtve.
Svijet voli paćenike pa nas sve više boli vlastito obučena koža pa bi htjeli spašavati uz neke male komocije, kožu skidamo, oblačimo ruho duhovnosti koje sja i blješti, naprosto privlačimo svijet da nas sluša kako mi jedini znamo brinuti o njemu, pa se nađu neki duhovniji od nas i mi shvatimo, da nas svijet više ne treba, jer spasitelji dolaze i odlaze ne stignemo ni izreći našu viziju spasenja, a već druge niču i bivamo razočarani, povrijeđeni, počnemo osuđivati taj svijet koji smo htjeli jednom spašavati pa dok se ne probudimo iz sna i shvatimo, da svijet koji treba spasiti nije oko nas, nego u nama.
reci nešto: (1) * ispiši * #
ŽIVOT SA MOJOM MAČKOM
Ovako otprilike izgleda suživot sa mojom mačkom, koja nije samo mačka.
Osjeća sve kad počne bauljati i trčati bez veze, kažem da se skulira pa legne na trosjed i zaspi.
Kad papam svoj obrok obavezno mora i ona sudjelovati, naravno svaka u svom tanjuru.
Moj mali dom puni svojom razigranom prisutnošću i ispunjava moju samoću.
Ponekad nisi dovoljan sam sebi, nekad ti treba netko da te malo oraspoloži.
slike: internet
reci nešto: (2) * ispiši * #
reci nešto: (2) * ispiši * #
KONAČIŠTA NA KRAJU GRADA
slika: internet
Postoje konačišta u svakom gradu, ona konačišta koja su prepuna neke topline kada nakon umornih trenutaka od realnosti ulice i života pobjegnemo pa se nađemo unutra uglavnom među poznatim licima i uživamo u opuštajućim razgovorima popivši što nam odgovara u datom momentu.
Bude atmosfera poput one kod kuće, ako je kod kuće dobro, a neki bježe u takva konačišta često od vlastite osamljenosti ili od prevelike žurbe i buke koje u svojim domovima zatiču. Zato su konačišta pomalo sveta mjesta, obećavaju tišinu i mir, obećavaju tete-a tete razgovore koji obično ne idu dalje. Čovjek se osjeća lakše, ako se nekom izjada ili pohvali pa dobije koji kompliment natrag. Zato su konačišta obično prepuna u večernjim satima kada noć prekrije pločnike, fasade i možebitne zalutale suze u oku.
U takva konačišta ljudi dolaze da malo zaborave stvarnost, skidaju je sa sebe kao kapute koje ostavljaju na vješalici negdje u kutu, ali postoje konačišta koja su izgubila ono svoje istinsko, sveto i tiho dostojanstvo. Ona konačišta koja su u početku bila prepuna osmijeha i priča koje razgaljuju duše, odjednom su vremenom postala opet mjesta gdje se počeo unositi život sa ulice.
Ljudi koji su dolazili, da ga na tren zaborave, bivali su zatečeni silnim pričama o onome čega im je prepuna kapa i što već znaju. Malo po malo nestajala je toplina i tajnovitost, nestajala je ona spontanost i tiho sporazumijevanje bez puno riječi. Uslužnik iza šanka, bivao je sve nemirniji, tražio načine da vrati svoje "mušterije" koji su malo po malo prestajali dolaziti. Uvodio je cabaretske predstave, organizirao večeri na kojima se raspravljalo opet..o životu, čak i on sam se ponudio da raspravlja o tome.
Na kraju, je ostalo samo nekoliko upornih posjetilaca, koji su sami sebi nazdravljali svaki puta kad bi se nečeg iz života sjetili. Tako se konačište stopilo sa ulicom i životom ulice i rijetki su u njega zalazili. Neki ga posjete danju i samo da popiju s nogu neku espresso kavu ili ljutu, onako muški, travaricu, da zaborave grč u želucu od života oko njih, ali onaj pravi tihi trenutak opuštanja kojeg trebaju dobiti, u konačištu na kraju grada, više nema. Iza šanka uslužnik razvodnjuje piće i priče, jer onima najupornijima to ne smeta.
Možda se otvori opet neko novo konačište, kao ovo, kakvo je bilo prije?
Ne znam.
Ja volim draga i topla konačišta, ali samo sa prijateljima u društvu. da zaigramo šah i opletemo jedan remi uz topli čaj.
reci nešto: (1) * ispiši * #
U IRSKOJ - NA PUTU SA POSLA
slika: Tanja Repinac
Sinoć kad sam se vraćala sa posla još je bio dan pa sam zastala i uslikala par divnih relax momenata.
Uvijek kad se približavam domu gdje radim gledam vrtove usput, a jedna divna vilinska ruža (tako je i nazivaju-fairy rose) sad se rasvjetala u punoj ljepoti. Vlasnica je čak stavila dvije male vile ispod ružinog drveta, a što me je posebno dotaklo je tlo ispod drveta...nije samo od latica, cijelo tlo je ružičasto kao da je obojano, a zapravo su ispod obični sivi kamenčići.
Zastala sam, uslikala i sjela na zidić dišući vilinski zrak, predivan osjećaj.
slika: Tanja Repinac
Druga slika, drvo čileanske jele-araukarije koja može živjeti tisuću godina. Drvo je živi totem i sigurno ima preko 200 godina. Ako pogledate vrh, vidjet ćete čak obrise lica, oči i širom otvorena usta kao da je zapanjen nečim. Vlasnik se brine, oko drveta je posadio cvijeće, osjeća se poštovanje i ljubav.
Sreća je kada možemo osjetiti i doživjeti ljepotu malih stvari.
reci nešto: (2) * ispiši * #
AQUAMARINE LADY
slika: internet
Moji lagani koraci zaustavljaju se pred obzorom sunca na zalazu u strnjikama pobranog suncokreta čije suhe glavice tu i tamo još ponegdje izviruju iz sutona. Paučina maslačkovih sjemenki otežala od večernje rose sve miriši na zimu, a jesen još nije ni stigla pokucati na prozor mojih zjenica.
Smijem li se još jednom vratiti na obalu sna u neke tople ljetne noći gdje sam uranjao sa tobom, ostavljajući te rastopljenu, pretvorenu u tirkiz i pjenu, dok bih se vraćao na pijesak i pisao bezimeno tvoje ime?
Kosa ti bijaše od pjene, tijelo od soli, oči od mora plavlje. Moja lady, gledao sam te zapanjen, opijen mirisom narančinog cvijeta i mirte u zraku. Ja bijah tako smrtan, tako prokleto smrtan, da se ne usudih prići tvojoj besmrtnosti, a ti mi priđe i reče: "Dođi...ja sam i smrtna i besmrtna, zagrli me. Čim nas modrina zarobi, vidjet ćeš, koliko istine ima u tome što ti govorim.."
Ja još uvijek oklijevah...ne.. ne može ona biti smrtna, ona nije od čovjeka rođena, ona je čista duša, bezgranično lijepa u svojoj postojanosti.
"Dođi", ponovo mi je rekla"...bojiš li se izgubiti sebe, ako se zaljubiš u mene?"
"Da..." priznao sam "ako izgubim sebe, izgubit ću i sjećanje na tvoj lik, tvoju sliku."
"Ne, moja slika je samo tvoja boja i kist kojom si me oslikao, voljeni moj, kada uronimo u akvamarin moga srca, sve će nestati, ali će nešto i ostati."
"Što mi može biti važnije od tvoga lika, moja lady?" upitah
"Dođi, zagrli me pa ćeš znati" reče mi..
I priđoh joj, krenusmo zagrljeni u tamne modre dubine nošeni valovima oivičenih čipkom nježnom kao i njena kosa. Kako smo sve više uranjali, tako mi se ona topila u rukama, nisam ni stigao kriknuti, a već sam osjetio da i ja nestajem i tada kada sam i ja bio rastočen u tom oceanu, vidio sam mirijade duša kako nas u isto vrijeme grle i ljube. Svako zrnce soli bilo je jedna duša koja je shvatila da smrtnost ne postoji. Koliko duša, koliko ljubavi odjednom u meni!
Nisam znao više gdje sam ja, gdje je moja lady aquamarine, znao sam samo da me ona grli kroz sve te duše odjednom, a ja joj uzvraćam ljubav ljubeći je kroz njih, nije nam bilo povratka..
Pa i kako bi? Zanos vječnosti bio je jači od svega..
........................................................................
Suhe glavice, nekad sunčanih cvjetova, slušale su moju priču o ljetu i mojoj lady aquamarine. Kako sam dospio u ova polja suha iz one beskrajne modrine?
Vodila me želja, čista želja, da i ovim zamrlim cvjetovima pričam o ljepoti istinske ljubavi i besmrtnosti koja ih čeka, kada tijela predaju zemlji i budu uronili u beskraj zlatnog svjetla kojem su se okretali cijeli svoj život...
https://www.magicus.info/ostalo/price/aquamarine-lady
reci nešto: (1) * ispiši * #
reci nešto: (2) * ispiši * #
DVA MONOLOGA (PENELOPA)
Prvi puta nakon toliko godina, moj voljeni Odiseju, nisam izašla na obalu, sama sebe sam iznevjerila u svojoj upornoj vjernosti, u svojoj plavetnoj nadi, da ću na pučini vidjeti jedra tvoje lađe. Nisam ni ja toliko jaka koliko sam mislila da jesam, pogledala sam se danas ujutro u zrcalo i vidjela moje tijelo koje nije više onako mlado i lijepo i uhvatio me grč malodušnosti.
Kako da vjerujem, da ćeš me jednakim žarom voljeti i ovakvu, promijenjenu, bar izvana? Koliko jaka tvoja ljubav mora biti, da zaboraviš na moje tijelo i voliš me dušom, divlje i neobuzdano kao onda one predivne noći na obali mora, dok je mjesec obasjavao našu ljubavnu igru satkanu od besmrtnih uzdaha? Da, zaista su besmrtni i još su mi u mislima, još sanjam tvoje predivne i snažne ruke oko mene i pomislim, kako bih voljela da nemam ovo tijelo oko sebe, oko moje duše, kako bih te željela voljeti samo čistom dušom, kako bih voljela da tvoja duša uroni u moju, iskričavo, svjetlosno, bez trunke dodira tijela.
Čini mi se da sam umorna od tijela, tako ponekad može zaustaviti onu čistu strast koja krene iz mene kad sam sa tobom u zanosnoj ekstazi rađanja i umiranja.
Zašto ne možemo uroniti jedno u drugo i odletjeti u dimenzije nebeske, ostati tamo zauvijek i voljeti se beskrajno? Čini mi se da ludim od ovog silnog nadanja i čekanja, voljeni moj Odiseju i silno se trude, da me od toga izliječe, žele da se ponovo udam, jer kažu sve ovo nema smisla, vrijeme prolazi, a ne shvaćaju, da vrijeme stoji, mi prolazimo, zapravo, naše tijelo koje vremenu ne može odoljeti.
Duša, prepuna tebe, voljeni, nikad neće umrijeti i znam, ako nikad ne vidim tvoju lađu, da ćeš mi ipak doći. Ljubav među nama rodio je Svemir i u krilu Svemira naša ljubav će se opet sastati i biti nezamislivo velika, u inat Bogovima koje su ljudi iz zavisti stvorili ne bi li nas razdvojili. Pravi Bog će biti živ kad se naše dvije izgubljene duše ponovo sastanu.
reci nešto: (1) * ispiši * #
Trenutak kad sve postade svakidašnje...
Postojalo je vrijeme kada smo se znali čuditi širom otvorenih očiju i srcem. Tako jednostavne i obične stvari u nama su budile osjećaje, hranile našu dušu i širile njene horizonte. Nebo smo upijali, njegove boje i prostranost. Sada ga više ne gledamo kao čudo Kreatorove ruke, nego neku naizmjence prošaranu plavo sivu pozadinu koja nam nije naklonjena, nego nas opsjeda olujama i nemirom.
More više nije sigurno, neka ljudska bahata ruka pretvorila ga je u sve, samo ne u dom čarobnih sirena i prinčeva koji se skriše u dubine dubina nadajući se, da će se ipak sve opet vratiti u nevino vrijeme bajki.
Šumama, devastiranim, iznakaženim ljudskom pohlepom za bogatstvom šeću tužne vile i patuljci pokušavajući spasiti životinje i biljke od konačnog kraja.
Anđeli se motaju po novonastalim zgarištima gdje bezumni ratovi oduzimaju djecu koja bi mogla, da čudom prežive baš te anđele dozivati.
Majke se ne mogu istinski nasmijati svome čedu, jer ne znaju hoće li izdržati teret svakodnevlja kada postanu ljudi, čak i molitve su postale svakidašnje, nižu se jedna za drugom, u istom ritmu, ponavljaju se iste riječi, svakodnevne molitve svakodnevnom bogu.
Međutim, još uvijek postoji nešto, što se može smatrati čudom, jer preživi uvijek sve strahote koje žele zavladati, a to nešto je Ljubav, netko će reći - svakodnevna - ali nije...ona je uvijek nova, jer uvijek donese komadić sunca u tmurno nebo, malo vjere u bajke koje su nam nekako izmakle iz ruku i malo nade, kada anđeli zašute od tuge.
Da li je to nešto novo? I nije i jest... oni kojima nedostaje ljubav, neće to priznati i okrenut će se životu bez nje, a oni koji vjeruju u nju, krenut će baš za onima koji su od nje odustali.
reci nešto: (1) * ispiši * #
KULTURA KUKANJA
(na žalost, nekima današnji dan počinje i ovako)
"Sila nm je potrebna samo onda, kada želimo učiniti nešto loše. Za sve drugo, dovoljna je ljubav."- Charlie Chaplin.
Nedjelja je, Divan sunčani dan, topao i bezbrižan, Ali mnogim ljudima nije takav.
Beskućnicima koji su pohlepom drugih izgubili svoje domove život je pretvoren u beskrajnu prazninu.
Ovaj video ne objavljujem, da se izazovu osjećaji gorčine, već samo da se podsjetimo koliko smo neki od nas bogati, iako znamo kukati nad svim i svačim. Neka se u nama pokrenu vibracije suosjećanja sa onima koji u ovom trenutku ne vide smisao života i postanimo svjesni svega što nam je darovano ne da bi stisnuli u šaku za sebe, nego da podijelimo sa drugima.
Ako ničega nemamo, ljubav imamo, a to je najveća dragocjenost koju posjedujemo.
reci nešto: (1) * ispiši * #
IZ DNEVNIKA SNOVA-Pronađen zanimljiv oglas...
Sanjam kako kupujem novine i čitam oglase tražeći posao koji bi me interesirao. Kako imam više diploma, ponadah se, da ću naći nešto zanimljivo i zaista, oglas koji me odmah privukao: "Traži se čistačica u tvornici zdrave pameti."(Obratiti se šefu osobno)
Hm, pomislih, kako sam posao nema veze sa mojim znanjem, ali zdrave pameti nikad dosta i kako to uopće izgleda, prošetah se do tvornice i otvori mi neko čudnovato biće pa mi reče, da je osobna tajnica šefa. Nije bila uopće nalik ljudskom biću, ali u snu je sve moguće. Upitah je gdje joj je šef i zašto joj nije dao lik koji odražava zdravu pamet, međutim, ona zaljubljeno reče, da joj je svejedno ima li pameti ili nema, bitno je da je šefu na srcu i shvatih tada, da su tu neke čudnovate,skrivene stvari i da trebam otkriti pozadinu svega. Tako prođoh kroz halu gdje su se mozgovi pomno ispitivali prije, nego li se isperu od nepoželjnih misli i usađenih shvaćanja, ali šefa nigdje.
Glavni organizator svega negdje je bio skriven, prošetah se dalje i vidjeh u jednoj prostorijici svjetlo, prišuljah se i vidjeh ga (bijaše to šef kojeg tražih) kako, iako zgodan izvana nije imao u glavi ništa, upravo je iz nekog mozga pretakao pamet u svoju glavu.
"Gdje se ja to nađoh?" - upitah se i odlučih otići potražiti pomoć onih koji se brinu o tome, da mozgovi budu to što jesu, bez ispiranja i uhvatiše tvorničara koji bijesno reče, da će meni prvoj uzeti dušu kad ga oslobode, jer on je bio i manipulator duša.
Nisam se plašila, znala sam da će u tamnici koju je svemir sam pripremio za njega ostati, dok ne shvati da bića oko njega trebaju ostati kakva jesu.
Čak sam ga i posjetila, ali nije me gledao. U svom svijetu prebirao je maske koje su mu dali, da razbije dosadu. Potpuno bezopasan, pokušavao je pronaći pravu za njegovo lice, ali on nije imao lica.
reci nešto: (2) * ispiši * #
SMRTNI NEPRIJATELJI
''Ovo je priča o Placidu Domingu i Jose Carrerasu, koji su uskomešali svijet svojim zajedničkim pjevanjem.
Čak i oni koji nikada nisu posjetili Španjolsku znaju za sukob između Katalonaca i Madrižana. Katalonci žele ostvariti nacionalnu samostalnost i odvojiti se od Španjolske.
Bog je htio da Placido Domingo bude Madrižanin, a Jose Carreras Katalonac.
I baš zbog političkih razloga, kaže priča, Carreras i Domingo su postali zakleti neprijatelji.
Budući da su bili vrlo popularni i rado viđeni po cijelom svijetu, obojica su imala dodatak u svojim ugovorima da će nastupiti samo ukoliko onaj drugi nije pozvan.
Godine 1987., Carreras je otkrio da boluje od leukemije. Uslijedilo je dugo liječenje. Podvrgao se raznim tretmanima – kemoterapijama, transplantaciji koštane srži, transfuziji krvi... Zbog liječenja je morao jednom mjesečno putovati u Ameriku. Njegova borba protiv bolesti bila je duga i bolna. Nije mogao nastupati pa, iako je imao značajno bogatstvo, visoki troškovi putovanja i medicinskih tretmana su ga materijalno iscrpili. Pri kraju svojih financijskih mogućnosti, slučajno je otkrio da u Madridu postoji fondacija čija je svrha bila podržavanje tretmana bolesniká oboljelih od leukemije. Zahvaljujući ogromnoj podršci fondacije “Hermosa”, Carreras je uspio prebroditi bolest i vratio se onome u čemu je bio među najboljima – pjevanju. Nije mu dugo trebalo da bi povratio staru slavu i da bi još jednom pokazao svoj nevjerovatni talent.
Nedugo zatim Carreras se htio priključiti fondaciji koja mu je spasila život. Čitajući njihove propise, kaže priča, otkrio je da je osnivač, najveći ulagač i predsjednik fondacije bio njegov „neprijatelj“, Placido Domingo! Kakav šok za Carrerasa. Kasnije je još otkrio da je Domingo osnovao ovu fondaciju prvenstveno da bi njemu pomogao u borbi protiv leukemije. Domingo je želio, međutim, ostati anoniman, da ne bi ponizio Carrerasa zbog prihvaćanja pomoći od “neprijatelja”. Možemo samo naslućivati kakve je to potrese i promjene izazvalo u Carrerasovoj nutrini...
Susret ove dvojice velikana, na jednom Domingovom nastupu u Madridu, bio je izuzetno dirljiv. Carreras je prekinuo koncert i, ponizno kleknuvši na koljena, pred svima zamolio Dominga za oproštenje. Domingo mu je uzvratio srdačnim zagrljajem i zapečatio početak velikog prijateljstva.''
Ovu priču vidjeh jutros na fejsu, a ujedno zahvaljujem divnoj prijateljici Ljiljani, koja mi je omogućila da je pročitam. Dijelim ovi priču sa vama..
reci nešto: (3) * ispiši * #
SVI JUNACI NI(C)KOM PONIKOŠE
Pitam se gdje je to zapelo ovdje u mikro svemiru plavom punom početnog prštećeg entuzijazma kojim su bili napunjeni svi oni koji su ga stvarali svojom kreativnošću i dubinom duše?
Ljudi dolaze i odlaze, neki se posvađaju pa pomire, oni koji se dure dure se za sebe, ali pokušavaju ne uplitati svoje bjesove i stresove među druge. Ionako je previše frustriranih glava izvan ovog kutka, zvecka se s oružjem, stvaraju nam kupole iznad nas govoreći da živimo kao eksperiment nečijeg demijurga, ono - zločestog boga koji može raditi što hoće.
Sve me to zabavlja, jer imam toliko bogatstva oko sebe, obitelj, prijatelje koji gledaju moju dušu i opraštaju moje nedostatke kao što ja i njima opraštam. Ništa mi ne nedostaje, moglo bi se reći imam i viška pa dijelim s onima koji žele te pozitivne vibre koje svaki dan netko želi zbrčkati.
Sjećam se, bila je tema mjeseca na portalu Magicus: zašto volim svoj nick.
Bilo je lijepih članaka, iskrenih, fok se nešto nije preokrenulo, transformacija uzela danak ili smo se okrenuli za 360 stupnjeva naprijed ili smo se isto toliko vratili unatrag. Stvar vlastite otvorenosti i odabira, netko tko je ovdje bio glavni krivac za sve u sebi je shvatio, da se mora mijenjati, jer će sve zastati i duša će zaglaviti u živom blatu bez izlaza i kao takav osviješten i budan diše punim plućima zahvaljujući nebu, anđelima i svecima što to doživljava, a neki bogme, traže koju baricu više. Siromašni iznutra, u nedostatku ljubavi koju nisu imali kad su trebali, nalaze zadovoljstvo u sitnim zlobama i traženju trnja u očima drugih.
Ništa novo pod kapom nebeskom, tako je i u makrosvemiru, samo što se to ovdje događa skriveno, ali skriveno koje se ne može sakriti ni pod kojim novim nickom. Kao i svi osjećam vibracije i čitam između redova. Nađe se netko tko će biti kao siguran i bitan i uzeti za temu par persona pa onda lijepo ordinirati i vašariti svojim nadobudnostima.
Da nije smiješno bilo bi žalosno!
Skrivaju se mnogi iza lažnih imena, "ubijaju" se pa uskrsnu osvježeni, naizgled novi, ali sa jednakim starim energijama koje odaju identitet više, nego bilo koje napisano ime i začas se od bistrog jezera oko kojeg se okupljaju duše radi okrijepe stvori neka čudna baruština puna muha. Muhe vole baruštine i druge stvari, zato se drugi miču i pomiču dalje, a neki da se ne uprljaju koriste rukavice kao što i ja moram koristiti kada pomažem i presvlačim stare i nemoćne u domu gdje radim.
Neki od njih učine u svojoj bolesti nešto što nikom nije milo za vidjeti, a o tome ne bih ovdje. Oni su bolesni i ne mogu im zamjeriti, ali kad zdravi ljudi počnu o tome raspravljati, tu ni rukavice ne pomažu.
Odmaknuti se i krenuti u svoj rajski vrt gdje čekaju oni koji vole sunce i proljeće, a drugima, kako bude...njihov izbor.
reci nešto: (2) * ispiši * #
KOLIKO MOŽEMO BITI SVE?
Ovih dana posjetio me je onako s neba pa pravo do srca za mnoge možda skroman i ne toliko poznat filozof Emil Cioran/Sioran, kako god. Ova moja razmišljanja počinjem sa nekoliko njegovih misli vezanih uz pjesništvo i filozofiranje.
"Primijeniti isti postupak na pjesnika i mislioca, čini mi se greškom ukusa.
Pjesnik spada u područje koje filozof ne bi smio ni dotaći.
Raščlaniti pjesmu onako kako se raščlanjuje neki sistem, predstavlja prijestup ili svetogrđe.
Čudnovata stvar: pjesnici kliču od sreće kad ne razumiju što drugi o njima govore. Žargon im laska i daje iluziju napretka.
Ova slabost spušta ih na nivo njihovih tumača."
Koliko zapravo imamo do kraja uvid u sebe, koliko smo iskreni sa sobom i koliko si možemo priznati što smo mi zapravo? Samo pjesnici, makar nas drugi smatrali sanjarima bez tla pod nogama?
Koliko smo mislioci, a da ne zadiremo u sfere pjesništva bar ne toliko da o nečijim stihovima ne filozofiramo, nego se prepuštamo izrečenim osjećajima pjesnika da nam kaže što je želio reći bez našeg sudjelovanja u tome?
Neki mogu biti i pjesnici i filozofi i ljubitelji života, makar imao blatan okus u ustima, mogu biti sve to odjednom. Neki ne mogu ništa, nalaze se na nekim tabula rasa marginama i pokušavaju dohvatiti komadiće pjesnika ekstravagantnih zalogaja sa stola filozofa pa misle da su nešto napravili, miješajući pronađene sastojke. Zapravo, trebali bi biti načisto sa sobom i posvetiti se onome kroz šta će najbolje izraziti sebe i doći do sebe pa bio to i najbanalniji dio života poput manualnog rada ili samo uživanja u svakodnevnim običnim aktivnostima bez filozofiranja i pisanja.
Oni koji su puna škrinja svega i svačega trebali bi si odrediti vrijeme kad će biti pjesnici, filozofi ili tek zahvalni djelitelji radosti koja se zove život u potpunosti. Najgore je pomiješati otkrivene trenutke u jedan lonac i stvoriti nekog čudnovatog Homunkulusa koji će svijet više zgražati nego oduševljavati. Kad bi u svakom trenutku sa sobom bili iskreni bilo bi puno manje komentara, a puno više pozitivnih misli i još ljepših stihova.
Danas mi se filozofira, meditira i ne razmišljam ni o čemu drugom, tražim dobre citate, pričam sa dobrim misliocima,
dozvoljavam da mi govore što žele. Sutra ću možda biti pjesnik, ali dok sam pjesnik ne mogu ništa drugo biti i to je srž i poanta svega o čemu pričam.
Sioran reče:
"Ja sam filozof urlator.
Moje misli, ako to jesam laju.
Ne objašnjavaju ništa, galame:"
Ja ne galamim.
On reče: "Što radite ? Čekam se"
A ja se također čekam i puštam da se sve posloži i povede svoje korake svaki svojom stazom, do cilja ima još dosta.
reci nešto: (3) * ispiši * #
reci nešto: (3) * ispiši * #
FAUSTOV OGLAS (INSPIRIRANO ISTINITIM OGLASOM)
Opet mi ovaj dan ne obećava ništa, obišla sam sve staretinarnice i antikvarijate nudeći ostatke svoga zlata, međutim, svi tako malo nude, gotovo ništa, s meni treba karta do posljednje stanice koja se zove JA, na put do sebe nikako da krenem.
Prošla sam kroz život tražeći prividna ispunjenja, lomila se moja barčica na olujnim valovima emocija, ljubavnici su me voljeli pa ne znam iz kojeg razloga me ostavljali. Sad sam dala oglas, da prodajem svoju rabljenu dušu onom koji će znati kako mi pomoći i što učiniti sa njom.
Da li će netko kupiti tu moju rabljenu dušu?
Čekam poziv i ne zadugo, netko mi kuca na vrata. Zar zna moju adresu? Pa dala sam samo telefonski broj, otvaram...elegantni gospodin plave kose, visok, tanak. Nije li Mefisto čista suprotnost?
Obraća mi se jasnim i dubokim glasom: "Došao sam povodom vašeg oglasa."
Oči su mi zasjale, konačno nada za mene.
"Ali vas moram razočarati",- rekao je, gotovo ledenim glasom.
"Zašto"- upitah.
"Kako možete prodavati nešto što zapravo i nemate? Ja odavno sakupljam izgubljene duše, oživljavam ih, ali ih ne prisvajam, nego izliječene puštam u divljinu, u prostranstva slobode, sve ono što vi mislite da je vaše, zapravo nije.
Vi ste samo vješto sačinjen komadić tkanine koja obavija hologram života drugih. Sjene prošlosti vaše su niti koje vas drže na okupu.Kako da od vas kupim falsifikat, kad ja tražim samo originale?"
"Ima li nade za mene?"- upitala sam.
"Ja nisam krojač, da sastavljam novu odoru, a žalim vas ipak iz dubine duše, jer, vaša želja da živite stvorila je malo živo tkivo u vama koje će jednom postati besmrtna i veličanstvena duša."
"I kako dalje?"- upitala sam.
"Onaj koji je Milost izvan svake spoznate milosti, On jedini vam može pomoći. Vi ste tek na početku, a mislite da ste na kraju, Ali ne odustajte. Svaki prah kojeg obrišete sa kamene ploče groba koji vas podsjeća da ste prah, neće se vratiti u zemlju, nego onom koji će u taj prah udahnuti život."
"Znači ja sam mrtva?"
"U jednu ruku da, dok se sve sjene u tami ne vrate u beskraj svjetla, tek tada će život u vama zasjati u punini."
reci nešto: (1) * ispiši * #
RAZVEŽI MOJU ZLATNU VRPCU
Razveži moju zlatnu vrpcu postojanja, ti koji uzaludno pokušavaš učiniti neraskidivim, haljinu moje duše koja je protkana brojnim šarenim svilenim nitima odsanjanih i ispunjenih snova.
Svojim prstima nježnim, tananim, pronađi početak kraja koji od moje duše počinje, a u tvojoj se završava.
Ti si biće moga bića, neutaživa površina zdenca dubokog gdje se naši odrazi stapaju u jedan lik, vječni lik jedne i jedine koju ćeš otkrit ,razodjeneš li me potpuno.
Razveži tu zlatnu vrpcu moga postojanja i shvatit ćeš, da iza haljina mojih samo spiralni vir vječne spoznaje postoji niti srce niti um, samo zlatna sfera gdje sve diše zaustavljenim dahom ljubavi, slatke i nezaustavljive, čiste kao kristal, zarobljen u gorskim vrhuncima osjećam tvoj zaustavljeni pokret, jer ti pronađe zlatni početak vrpce moga postojanja.
Ne oklijevaj, ja se ne plašim nagosti duše svoje, jer znam da ćeš me ti obući u grimiz prelijepe duše tvoje.
Sutra ne postoji, postojimo samo mi i naš čudesan susret u predvorju istinske dimenzije života.
reci nešto: (1) * ispiši * #
DIV, MRAV
Život u tuđini nije lak, ni onima koji imaju sreću da njihove obitelji žive sa njima. Sve je to stvar izbora, bili na to prisiljeni ili ne. Na žalost, ja sam u ovom slučaju silom prilika razdvojena od obitelji, radim u Irskoj, i nisam ih mogla povesti sa sobom, jer svatko od njih ima svoje obaveze, fakultete, poslove.. Ovako im mogu pomoći, bar financijski, a sve drugo što im mogu dati i što im uvijek dajem, je moje srce, koje živi za njih. Često se pitam kako se čovjek može naučiti godinama biti sam, lijegati i ustajati, odlaziti na posao, poput vojnika, koji zna da će se sve ipak jednom završiti i da će se vratiti kući.
Nikad se od obitelji nisam razdvajala, ostavila sam čak stalni lijepi posao zborista u HNK, da bih bila majka mojih četvero prekrasne djece, jer nije ih imao tko čuvati, suprug je radio a nisam ih željela prepustiti ulici i onda sam dio života potpuno i samo njima posvetila. Pružila im temelj-vjeru, nešto za što se uvijek mogu uhvatiti kad ih bura života iznenadi. Ništa na silu. Sve kroz igru i nježne priče pa sam smišljala igre.
Jedna igra je bila „Div-mrav“.. Ja se u kući negdje sakrijem, i to dobro, a oni me traže i traže, dok odnekud ne iskočim i poplašim ih malo..Ja sam bila div,oni moji maleni mravi.. Godine su prošle, djeca su odrasla, ja pronašla drugi posao, i poslije odlaska u Irsku, bila sam prepuštena svojim razmišljanjima. Da li sam dovoljno učinila? Da li mogu još više, jer uvijek sam uz obitelj pronalazila nekoga kome je trebala pomoć pa su me mučile sumnje, da li će razdvojenost ohladiti ljubav u srcima koje volim? A onda me iznenadila najstarija kćerka koja je pronašla staru fotku, gdje se igramo diva-mrava. Vjerovatno je tata uslikao. Ja sam i zaboravila na to i objavi tu fotkicu na fb-u, da me iznenadi, uz riječi koje su dotakle moju dušu i zagrijale srce..Njene riječi i fotografiju dijelim sa vama..“
„Nije ti rođendan, nije ti imendan, naizgled je običan dan. No listajući fotke naišla sam na ovu staru fotografiju. 2004 godine, Na slici se igramo "Diva Mrava" - tada strašna, strašna igra... Koja nije mogla biti igrana bez mame. Uvijek je, unatoč svim umorima i bolestima, imala vremena za pola sata "Diva Mrava". Unatoč svemu, učinila si naša djetinjstva prekrasnima i blagoslovljenima, i približila nas Isusu, bez kojega naši životi ne bi imali smisla. Unatoč svim našim bježanjima, Njegova Ljubav je uvijek tu, kao što je i Tvoja. Bez obzira na daljine."
reci nešto: (1) * ispiši * #
DOČEKUJEM JUTRO NOVIH MOGUĆNOSTI
U tihom sumračju, kada se sunce tek stidljivo tu i tamo kojim svjetlosnim trenutkom nazire iza tame ostavljena opet samoj sebi da razmišljam, ja uživam u tišini oko mene razotkrivena pred sobom, pred onima koji su bili moje zvijezde i moje sunce.
Što znači konstanta i održavanje svega što se događa, u jednom pravcu, na jednoj liniji?
Smjer naše duše ide tom konstantom, htjeli mi ili ne, Duša ima svoj ritam i drži se njega, ali ponekad poželimo sve to u trenutku promijeniti gurajući od sebe vlastiti put, jer mislimo da nije naš, jer uvijek mora biti ugodno opuštajuće, lagano, uvijek moramo zagrabiti boje koja kaplje ispod rastopljene duge i dodati malo tona u sivilo našeg trajanja.
Oni koji su bili moje zvijezde, sada su na zemlji, jer to nisu bile obične zvijezde, to su bile zvijezde padalice koje su mi trebale tada kada sam zaželjela da volim savršeno, one su ispunile ono što su trebale.
Sveti Lovro odavno je prešao u neke nove sfere suza koje će kliznuti pred drugim nekim okom i poželjeti to što poželjeh ja.
Poželjeh samo da traje, da nikad ne prestane, da održim tu ljepotu koju kroz modrinu ljeta i miris oceana dobih, previše sam željela, previše svega je odjednom previše, jer jednostavno što god više žudimo, više gubimo, što god više težimo savršenstvu, više skupljamo dlan u kojem sjaji to darovano blago. Blago može biti samo ptica, plava, slobodna, ljubav odjevena u pticu.
Bacila sam krletke. ptici otvorila prozore, kad je raširila krila na mom dlanu, vrisnuh misleći da će odletjeti zauvijek i da se nikad vratiti neće, a ona je samo opuštena raširila krila, da ih ponovo skupi, jer je bila zaspala na mom dlanu umorna od leta,i bešćutnog svijeta. Vrisak ju je preplašio, ne stisak, prhnula je, odletjela, ostavljajući me zapitanu kako da strah sakrijem, a da glasa ne pustim?
I opet, u pozadini svega, strah koji se provlači kroz sve pukotine želja za savršenošću. Ptica je odnijela svu modrinu iz moga postojanja. Trebala bih nebo bojati drugačije, ali kako kad je ono najljepše obojano baš onom bojom koja nedostaje?
Nema zamjene niti nadopune modrini, jutro dočekujem u ozračju nekih bezbrižnih prošlih trenutaka koji su bili neopterećeni svim nadanjima, svim težnjama i čežnjama. Sve je bilo tako jednostavno, ali ljubav kao i život ne može biti jedna konstanta, bar ne onako kako mi zamišljamo. Usponi i padovi, penjanja i spuštanja, tako nekako ide tok toga trajanja.
Trenutno sam u podnožju, spustila sam se sa planine gdje sam se poput pustinjaka popela tražeći dodir sa vatrenim grmom, neke nove riječi urezane u kamene ploče, riječi ljubavi neizrečene od sveca, nego stvorene od čiste želje za slobodom i spontanošću. Dobila sam ih od susreta s onim koji mi je govorio gotovo, da nisam više ista. Kad sam se spustila među puk, svi su imali svoje vizije ljubavi svoje već naučene zakone kojih su se držali i shvatila sam, da zapravo nisam trebala tražiti riječi niti zakone niti urezivati ih u kamene ploče, da bih drugima donosila. Sve je to već odavno proživljeno. Ljudi vole biti u svojim malim okvirima koji ih čine sigurnim, makar ti okviri ne imali vrata i prozore i tu sam zastala i prestala.
Puštam laganu glazbu, da odagna poput nježnog vjetrića sve nataložene nade i sve sakupljene aspekte ljubavi koji su zapravo tek dio one cjeline koja nije savršena, jer ljubav se izgrađuje, ona nikad nije gotovo djelo do kraja, a mi smo graditelji, umjetnici prepušteni boemštini pred svijetom, ponekad i neshvaćenošću radi pogrešnih poteza kistom.
Valjda je to tako kako mora biti, ja volim modrinu beskraja i kroz opuštajuće akorde proživljenog ljeta, sanjam budna.
reci nešto: (2) * ispiši * #
ISTINITA I POTRESNA PRIČA O MAJČINSKOJ LJUBAVI
Ovo nije novi članak..Vjerujem da su ga mnogi već pročitali na internetu, ali mene je ponovo rasplakao. Tolika ljubav je zaslužila, da se opet podigne na pijedestal virtuale.
Ovo je istinita i potresna priča o ljubavi i žrtvi jedne mlade majke prilikom potresa u Japanu.
Nakon potresa koji je gradove doslovno sravnio sa zemljom, spasilački tim je obilazio ruševine i zaustavio se kod srušene kuće jene mlade majke.
Tijelo je virilo ispod ruševina i vidjelo se, da majka nije živa, ali ipak je vođa tima spasilaca prišao tijelu tek da se uvjeri da žena zaista nije živa. Vidio je da je ispod nje neku zamotuljak, ali otišao je dalje sa svojim timom kod obližnje ruševine. Mađutim, nešto mu nije dalo mira, vratio se do tijela nesretne žene i polako ga počeo otkopavati i micati sa njega cigle, grede i zemlju. Iznenađeno je viknuo kad je ispod žene vidio u dekicu zamotanu bebu koja je mirno spavala.
"Dijete, pa to je dijete u dekici." uzbuđeno je vikao.
Bio je to tromjesečni dječačić. Kad je liječnik uzeo bebu da je pregleda, u dekici je pronašao mobitel na kojem je majka uspjela napisati zadnju poruku: "Sine, ako preživiš, sjeti se da te je majka jako, jako voljela."
Mobitel je prelazio iz ruke u ruku, svi su zaplakali kad su pročitali ovu posljednju poruku: "..ako preživiš, sjeti se da sam te jako voljela..."
O majčinskoj ljubavi se uvijek pričalo, ali ovo je samo dokaz koliko je ta ljubav istinita i jaka.
reci nešto: (1) * ispiši * #
