I onda su se oko mene podigli stupovi dima zaborava i neiskazanih lišenosti nesposobnih otkloniti i ono malo zaljeva tuge što se slijevala niz beskrvne usne punog Mjeseca. Bilo je lijepo imati taj trenutak savršenstva, ali prisjećam se onih dana prije 5 godina dok sam besciljno lutala bijelim noćima i padala u iluzorne zanose koje ni sam majstor iluzije ne bi mogao povezati. I tako, lakih koraka, odšetala sam u snene buduće dane, koji su, evo… postali ovaj trenutak. Završavam slovima i stavljam točku. Dolazi novo jutro. Polako.

Od čega živimo? Trajni smo poput leptira, koji provode noć ispod uličnih lanterni, pažljivo gledam kad se noć prelijeva u dan i slušam raznolike kombinacije glasova bez zvuka, vidim pojave i odnose koje se komešaju u molitvi da se riješe saznanja kako je svatko od njih pogriješio u odabiru onog drugog: Riječ je moćnija od izlaska sunca, od svih zidova našeg postojanja. Zar još možeš zamisliti nježno lepršanje dolazećih pahuljica u zraku i njiov let? Ja ne mogu.

Kao što iznad dubokog oceana Mjesec visi i raspaljuje svoje blijedo svjetlo, razgaljuje me zaljev vječne ljepote što se objavljuje svaki puta kad udahnem tvoje ime. U daljinama se proteže jedan pravac besprijekornih linija i vodi do tebe, dok mi se noć zavlači u grudi, dodiruje usne i zakriljuje oči. Živim sama u tom rascvalom plavom cvijetu snova, krv se ledi i sneno padam u moje bezdane, dodirujući negdje tvoje ruke. Ne znam za kraj. Kao što iznad dubokog oceana Mjesec i dalje raspaljuje svoje blijedo svjetlo, uvlačim se u bijelo, zamotavam svoje srce i u tankoj svili finih emotivnih niti poklanjam ga samo tebi.

Sve moje slabosti uberi sa dna duše i otrgni ih sa korijenom pa ih pretvori u buket, baci ga u more, neka otplovi i ne vrati se više. Od prozračne sjene tvog dodira zaboravljam odlaske iz svijeta stvarnosti i upuštam se u neke igre gdje me sve više obavijaju fine niti tvojih plavih očiju pletući čvrstu nevidljivu mrežu što me čine nemirnom. Neka bistra voda osvježi vruće lice ove lijepe noći, a ti opet ušetaj u moj vidokrug i zagospodari zelenim dubinama gdje ćeš vidjeti čudan odsjaj, teško razjašnjen, a tako jasan. Zbunjuju te moji pogledi, sve mi više zagledavaš u oči, ali još ne znaš čitati. Tek neki znakovi... male naznake, koje ne znaš protumačiti pa lutaš tim zelenim poljanama mojih očiju tražeći prepoznatljivost koje nema. Ovo je nešto novo za tebe pa sa mojih usana upijaš svaku riječ, a još više tvoj pogled što te stalno dovodi k meni. U sebi me pitaš «tko si ti?», ja ti ne odgovaram. Puštam te da me sam pronadeš i da tvoj nemir donese odgovore. Ova slatko-bolna situacija pokazuje tragove na rukama, kojima me želiš zagrliti, ali ja odlazim u neisplivano more i tamo te čekam da po mojim stopama nadeš put i zaroniš sa mnom u beskrajne dubine. Možeš li?

Zamrsit ćeš moje misli riječima, kojima me već neko vrijeme zavodiš, dovest ćeš me do vode gdje ško diše, čistim muškim govorom ćeš mi reći koliko su plave spilje, koje si do sada posjećivao i shvatit ću da iz tebe govori čista čulnost tijela. Pogled će mi rasplinuti tvoje nedoumice i ti ćeš sklopiti ruke oko mene. Prepustit ću ti se da bih sebe objasnila i onako prelomljena, zaboravit ću svoj izvor, sve riječi koje sam naučila, svako svjetlo koje sam upila, svu muziku koju sam do sada slušala, sva lica koja sam ikada vidjela. Bit će samo tvoje lice, tvoje muške riječi, kojima me suptilno zavodiš već neko vrijeme i koje će me odvesti duboko pod zemlju, pričat ćeš mi kakva je njezina vatrena utroba i smijat ćeš mi se kad napravim lice kao da te prvi put vidim. Spoznat ću da mi danje svjetlo smeta, da su sjene te koje me uvijek dovode k tebi i tada ćeš mi pristupiti i odvojiti me od stvarnosti jednim dugim sočnim poljupcem odlučnog muškarca, koji želi baš tada voditi ljubav. I....onda ćemo voditi ljubav.