I onda su se oko mene podigli stupovi dima zaborava i neiskazanih lišenosti nesposobnih otkloniti i ono malo zaljeva tuge što se slijevala niz beskrvne usne punog Mjeseca. Bilo je lijepo imati taj trenutak savršenstva, ali prisjećam se onih dana prije 5 godina dok sam besciljno lutala bijelim noćima i padala u iluzorne zanose koje ni sam majstor iluzije ne bi mogao povezati. I tako, lakih koraka, odšetala sam u snene buduće dane, koji su, evo… postali ovaj trenutak. Završavam slovima i stavljam točku. Dolazi novo jutro. Polako.