Moja priča polako dolazi svom smiraju, svom sutonu. Dala sam i srce i dušu svojoj neispričanoj i nedoživljenoj priči. Oči mi gasnu u neočekivanju poruke s pozitivnim predznakom. Glazba polako utihnjuje, iz flomastera polako cure posljenje kapi tinte za jedna od posljednih slova moje nedoživljene priče. Tko vjeruje sebi, vjeruje svim dobrim dušama. Nema suza. Misli lebde iza mirnog čela, tihe i na zalasku odlaska. Odlaze poznate riječi u staru škrinju u kojoj će kao bajke iz davnine biti možda nekada pročitane. Ovo malo plavog neba iznad mene neka se zaplavi i neka potraje za neke nove duše, za neke nove priče koje će biti i ispričane i doživljene i proživljene. Pogled mi luta ovim plavim slovima kao nepreglednim plavim livadama. Zastat ću malo ovdje, leći, zatvoriti oči ... i pustiti dušu neka se malo odmori. Zaslužila je..

U jutarnjoj šetnji, dok je dan ubijao noć, u tom kaleidoskopu goruće ljepote, zemaljska riječ, ta bijela riječ, zaoštrila je um, odvratila pogled i misli od jutarnjeg začaranog pogleda i poput očiju mačke zastala ispred mene.

U bjelini tih očiju, iznad ušća života u druge slapove, pronašla sam odgovor, praznina se gleda slijepim pogledom u danima bez boli, a jedina nit što spaja je titraj srca.

Potopljen polusvijet, čudni ljudi, još čudnije situacije, boje, koje nisu moje, ovom životu sam dala svoj znak, kao znak pokraj puta koji vodi ili odvodi, spaja ili razdvaja.

Na oltaru ove noći vidi se plamen gorući, neka san pokrije sve nemire i muke svih ljudi, sve zablude i zastranjenja u čudna raspoloženja.

Postajem svoja aura u sebi, zaustavljam se u sebi i bez zaborava ću se opet zagledati u bijelu prazninu tih očiju.

u spomen gradu heroju, Vukovaru

U ovom predvečerju, ove subote tužne kao sam život što je tužan, ne dopiru mirisi lipa…

Dobila sam čašu vremena pa je ispijam polako, žedno, ali polako…

Između nas oduzimaju nam nas, srca bi htjela sklopiti oči na trenutak da se odmore…

Opet su mi pitanja teška kao ovaj globus što se tako neumorno vrti sam oko sebe, da je već i mene umorio.

Volim kad tvoj dlan zaluta kroz moju kosu i kad uzimaš moju ruku kao mladu pticu, odnosiš je prema svojim usnama… ostavljaš trag, prelaziš preko praga površnog dodira i zaranjaš dublje od bilo kakvih slatkih riječi…

Tek kasnije dolaze mi slike događaja, te prve dvije riječi izrečene u zanosu zanosa.

Sudbina zna jako dobro koga je spojila, koga je razdvojila.

Nakon ove noći, miris lipa više nije tako intenzivan.

Najjače su mirisale jučer i protekla dva dana, jer su znale da im je to zadnji miris, što mi ga daruju.

Znale su i pjevale su mirisima opojnosti, zaludile su mi život tim mirisom poput predivne glazbe i dovele su me do nas dvoje.

U dnu čaše ostali su naši izdisaji, zapisani, ne sjećam ih se više.

Doplivat ću do nečije obale.

Hoću li umrijeti na mekanom pijesku, nanesena poput zalutale naplavine drveta, što se slučajno našla baš na tom mjestu?

Danas je dan kad želim otvoriti srce još malo i to onaj dio što je stalno zatvoren... Želim ga pokazati nebu, želim ga pustiti nek' priča svoju promjenu, nek' gleda mojim očima... Taj dio srca, skriven od svih – pa i od mene, daje mi nemoć i oduzima život. Ima u svakom od nas ta mala stvarnost, od koje skrivamo svoje umorne oči, ne želimo zaviriti u tu stvarnost, otkriti veo po veo svog najdubljeg bezdana i pomisliti: Bože, jesam li to – ja? Sve smo to mi, u raznim trenucima, zaleđeni u raznim oblicima svjesne nesvjesnosti...Evo, misli mijenjaju pravac, vode me opet dalje od tog malog dijela zatvorenog srca, tog dijela kojeg se svi bojimo... Svileno jutro me rashladilo, Sunce se objavilo. Vidjela sam tvoje oči jutros, daleko poznate i nepoznato bliske... Trebaš me, znam. Primijetih na svjetlu jutra tu potrebu za mnom... Imaš misli što formiraju potrebu za mnom, imaš u sebi emocije što nesvjesno slijede moj trag u tami... Pa, Davore, kreni onda tim stazama i vidjet ćemo što će nas dočekati na tom lutanju...

Tražili smo se po tuđim zalutalim osmjesima razvučenim i praznim... po ranjivim slikama blijedih uspomena... Ne, nisi ti iluzija...Tako nešto ne postoji. U iluziju vjeruju samo izgubljene duše. U svakoj dozi nemira, koja oboji tijelo oživljavaju dubine što su te vidjele i čule kako izranjaš iz svemira kroz paučinu svijesti... Ne, nije sve iluzija... Tako nešto ne postoji. U iluziju vjeruju samo umorni i stari. U svakoj sjenci trajanja nazirem nešto o tebi što mi zjenice oboji i tada šutnja osmijeh žari, dok te u moru traženja nalazim negdje u sebi...

Već neko vrijeme ponavljam neke stvari od prije... Pomislih, otkad sam s njim... nemam inspiracije za neke druge misli... Misli su mi zaokupljene našim životom u dvoje, ovim danima koji lijeno teku, a opet su tako brzo prošli ... Cijela godina i pol stane u prstohvat živosti protoka i cjelovitosti tog osjećaja - biti s nekim, ponovno živjeti s nekim, ponovno voljeti... I taj prstohvat protoka mogu otpuhnuti u daljine i vraćam im se i opet oduzimam od sebe sve daljine, približavam se njegovom životu, njegovoj duši...Na jezeru našeg života kod pramca stoji taj čovjek i kroti moju razasutu dušu, umiruje te nemire što kao bijele zmije pomamno izlaze iz zelenih očiju i žele ponovno zagospodariti mojom samoćom… Ne osjećam više prazninu bijelog… I cijeli svijet je stao na pola puta, a rijeka života struji tiše, nego ikada… Između mene i neba sklopljen je mir… Znam, dolaze ledena jutra okovana hladnim čeličnim sivim okvirima, ali mene griju tople plave oči i čuvaju mi dušu na dnu, potopljenu kao drevnu amforu punu mirisnih ulja… Ah, život je lijep!