Pročitano
Adams, Jessica: Tom, Dick i Debbie Harry

Amis, Martin: „Strijela vremena“

Aridjis, Chloe: Knjiga oblaka

Baretić, Renato: Osmi povjerenik

Berlinski, Mischa: „Terenski rad“

Boell, Heinrich: Biljar u 9.30

Böll, Heinrich: Gdje si bio, Adame?

Böll, Heinrich: Gledišta jednog klauna

Brown, Dan: Velika obmana

Bulgakov, Mihail: Majstor i margarita

Carroll, Lewis: Alica u zemlji čuda

Cheek, Mavis: Seksualni život moje ujne

Cheek, Mavis: Napredak Patricka Parkera

Chevalier, Tracy: Djevičanski plavo

Chevalier, Tracy: Gospa i jednorog

Coelho, Paulo: Aleph

Coelho, Paulo: Alkemičar

Coelho, Paulo: Đavo i gospođica Prim

Coelho, Paulo: Jedanaest minuta

Coelho, Paulo: Preljub

Daswani, Kavita: U ime udaje

Englander, Nathan : Ministarstvo posebnih slučajeva

Etxebarria, Lucia: Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje

Etxebarria, Lucia: O svemu vidljivom i nevidljivom

Eugenides, Jeffrey: Bračni zaplet

Ford, Jamie: Hotel na uglu gorkog i slatkog

Fortes, Susana: Čekajući Roberta Capu

Giffin, Emily: Bez djece, molim

Hamilton-Paterson, James: Kuhanje s Fernet Brancom

Heller, Joseph: Kvaka 22

Hofmann, Corinne: Bijela masajka

Hofman, Corrine: Povratak u Barsaloi

Hornby, Nick: Kako biti dobar

Houellebecq, Michel: Elementarne čestice

Houellebecq, Michel: Karta i teritorij

Houellebecq, Michel: Mogućnost otoka

Houellebecq, Michel: Platforma

Hui, Wei: Vjenčanje s budhom

Hui, Wei: Šangaj baby

Kundera, Milan: Identitet

Kundera, Milan: Knjiga smijeha i zaborava

Kundera, Milan: Nepodnošljiva lakoća postojanja

Kundera, Milan: Oproštajni valcer

Kundera, Milan: Smiješne ljubavi

Kundera, Milan: Šala

Kušan, Ivan: 100 najvećih rupa

Llewycka, Marina: Kratka povijest traktora na ukrajinskom

Lodge, David: Misli ...

Magnus, Ariel: Kinez na biciklu

Mailer, Norman: Američki san

Malamud, Bernard: Pomoćnik

Marai, Sandor: Kad svijeće dogore

Marias, Javier: U boju sutra na me misli

Markovits, Anouk: Zabranjena sam

Mian, Mian: bombon

Miller, Henry: Rakova obratnica

Mirabeau: Laurine ljubavne vježbe

Murakami, Haruki: Kafka na žalu

Murakami, Haruki: Lov na divlju ovcu

Murakami, Haruki: Moj slatki Sputnik

Murakami, Haruki: Norveška šuma

Murakami, Haruki: Južno od granice, zapadno od sunca

Murakami, Haruki: Kad padne mrak

Murakami, Haruki: Pleši pleši pleši

Murakami, Haruki: Tvrdo kuhana zemlja čudesa & kraj svijeta

Nicholls, David: Jedan dan

Nin, Anais: Djeca Albatrosa

Nothomb, Amelie: Biografija gladi

Obermannova, Irena: Priručnik za neposlušne žene

Palmer, Lilly: Sve zbog dugog nosa

Pamuk, Orhan: Zovem se crvena

Pamuk, Orhan: Muzej nevinosti

Paasilinna, Arto: Dražesno kolektivno samoubojstvo

Perišić, Robert: Naš čovjek na terenu

Pilić, Zoran: Krimskrams

Popov, Alek: Misija London

Rudan, Vedrana: Uho, grlo, nož

Shalev, Zeruya: Ljubavni život

Sa, Shan: Igra go

Sa, Shan: Carica

See, Lisa: Snježnica i tajna lepeza

See, Lisa: Zaljubljena Peonija

Segal, Erich: Muškarac, žena i dijete

Shute, Nevis: Grad kao Alice

Tajder, Ana: Od barbie do vibratora

Tajes, Claudia: Seksualni život ružne žene

Updake, John: Udaj se za mene

Vallvey, Angela: Lov na posljednjeg divljeg muškarca

Vargas Llosa, Mario: Jarčevo slavlje

Vargas Llosa, Mario: Pripovjedač priča

Vargas Llosa, Mario: Raj iza drugog ugla

Vargas Llosa, Mario: Teta Julia i piskaralo

Vargas Llosa, Mario: Vragolije zločeste curice

Vuković Runjić, Milana: Ulica nevjernih žena

čitam, mislim, pišem ...

16.07.2018., ponedjeljak

Milan Kundera: Identitet

Priča o Chantal, ženi koja nakon razvoda braka ponovo stupa u vezu. Ali opterećena prošlošću, teško prihvaća realnost. Knjiga i jest ljuljačka između sna (mašte) i jave. Knjiga lijepo opisuje kako jedan bezazlen i dobronamjeran potez Jean-Marca, njezinog novog partnera, lako uzdrma vezu u kojoj izgleda da nema komunikacije i povjerenja.

prva rečenica:
"Hotel u gradiću na normandijskoj obali slučajno su pronašli u nekom vodiču."
posljednja rečenica:
"Ostavit ću svjetiljku upaljenu cijelu noć. Svake noći."



zanimljivi citati:
"Kada joj je bilo šesnaest, sedamnaest godina voljela je metaforu: je li ju sama izmislila ili ju je čula, pročitala? nije važno; željela je biti miris ruže, snažan omamljujući miris, željela je prožeti sve muškarce i kroz njih zagrliti čitavu zemlju. Omamljujući miris ruže - smjela metafora. Ta se metafora rascvala na pragu njezina zrelog života kao romantično obećanje slatkog promiskuiteta, kao poziv na putovanje kroz muškarce. Ali po prirodi nije bila žena rođena da mijenja ljubavnike i taj magloviti lirski san ubrzo se uspavao u njezinu braku koji je nagovještao da će biti miran i sretan."

" Prijateljstvo nije ženski problem.
— Što želiš reći?
-To što sam rekla. Prijateljstvo je problem muškaraca. To je njihov romantizam. Ne nas.
Jean-Marc proguta gutljaj konjaka i vrati se svojim razmišljanjima: "Kako se rodilo prijateljstvo? Vjerojatno kao savezništvo protiv nevolja, savezništvo bez kojega bi čovjek bio bespomoćan pred svojim neprijateljima. Možda više nema vitalne potrebe za takvim savezništvom."
— Neprijatelja će uvijek biti.
- Da, ali oni su nevidljivi i anonimni. Administracija, zakoni. Što može za tebe učiniti neki prijatelj kad odluče sagraditi aerodrom pred tvojim prozorima ili te otpustiti? Ako ti netko i pomogne, to je opet netko anoniman i nevidljiv — socijalna služba, društvo za zaštitu potrošača, odvjetnički ured. Prijateljstvo se više ne može provjeriti ni na kakvoj kušnji. Nemaš više prilike potražiti ranjena prijatelja na bojnom polju, niti isukati sablju da bi ga obranio od razbojnika. Prolazimo našim životima bez velikih opasnosti, ali i bez prijateljstva."

" Ah ne, ni jedna ljubav ne može preživjeti u šutnji."

" Što je rečenica koju je izgovarao bila apsurdnija, to se više njome ponosio, jer je samo velika inteligencija sposobna dati logičan smisao besmislenim idejama."

" "Zbog čega živimo? Da bismo Bogu pribavili ljudsko meso. Jer Biblija od nas ne traži, draga moja gospođo, da tražimo smisao života. Ona od nas traži da se množimo. Volite se i množite. Shvatite dobro: smisao tog 'volite se' određen je onim 'množite se'. Taj 'volite se' ne znači, dakle, nikako milosrdnu, suosjećajnu, duhovnu ili strastvenu ljubav, već želi jednostavno reći: 'vodite ljubav!' 'parite se!'... (ublaži glas i nagne se prema njoj) 'jebite se!' (Poput odana učenika dama ga poslušno gleda u oči). "U tome i samo u tome sadržan je smisao ljudskog života. Sve su ostalo budalaštine."


- 13:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.07.2018., četvrtak

Michel Houellebecq: Mogućnost otoka

Houellebecq u ovoj knjizi prikazuje Svijet kako ga on vidi u dalekoj budućnosti. S naglaskom na čovjeka, odnosno ono što je od čovjeka nastalo genetskim reproduciranjem.
Osnovni pokretač promjena društva je nova religija koja se temelji, isto kao i postojeće religije, na obećanju života poslije smrti, odnosno, vječnog života. S razlikom, da se ta nova religija temelji na znanosti, inžinjeringu, sposobnosti reprodukcije čovjekovog klona iz njegovog genetskog koda. Uz pomoć gomile novaca kojeg sljedbenici daruju "novoj crkvi", upošljavaju se znanstvenici, grade laboratoriji ... i privlači sve više i više sljedbenika.
Knjiga nas u svakom poglavlju transportira u neko drugo vrijeme, što se iščitava iz verzije Daniela koja to poglavlje priča. Verzija je klon od Danijela1, prvog, izvornog Danijela. U doba posljednjeg Daniela, verzija 25, Svijet nastanjuju većinom klonovi (novoljudi) no ponegdje žive i potomci "običnih, normalnih" ljudi, totalno degradiranih na animalnu razinu borbe za preživljavanjem.
U fokusu knjige su novoljudi. Najveće promjene koje novo doba donosi, odnosi se na promjene karaktera i ponašanja. Iako je svaki klon identičan svom originalu, vremenom, kako se društvo i uvjeti mijenjaju, tako evoluiraju i klonovi.
Kroz priču o Danijelu 1., Danijelu 24., Danijelu 25., opažamo transformaciju društvenog, emotivnog, seksualnog i reproduktivnog života, što je ono o čemu se u knjizi najviše piše. Koliko je to realno, besmisleno je pitanje. Ali ideja je svakako zanimljiva.
Knjiga je jako lijepa za čitanje, klasičan Houellebecq, pitak, izazovan i poticajan za razmišljanje.

Prva rečenica:
Tko od vas zaslužuje vječni život?
Završetak:
„Kupao sam se satima, pod suncem i pod zvijezdama, ćuteći samo blagi i neodređeni osjećaj hranjivosti. Sreća nije bila moguća. Svijet je podbacio. Tijelo mi je pripadalo samo u kratkom djeliću vremena; nikad neću postići zadani cilj. Budućnost je bila prazna; bila je planina. Snove su mi napućivale osjećajne pojave. Bio sam, nisam bio. Život jebio stvaran.“

Zanimljivi citati:
„Kad netko nekoga voli zbog ljepote, voli li ga doista? Ne: jer ta bi ljubav iščezla zbog boginja, koje uništavaju ljepotu, ali ne i osobu.“
„Najgore je od svega što me u početku nije privukla Isabellina ljepota: uvijek mi se dizao na inteligentne žene. Istini za volju, inteligencija nema bogzna kakvu ulogu u seksualnim odnosima; svrha joj je jedna jedina: da žena zna u kojem trenutku na javnome mjestu treba staviti ruku na muškarčev kurac. Svi muškarci to vole, riječ je o primitivnom porivu ili nekom takvom ostatku, koji bi bilo glupo zanemarivati. Treba samo izabrati pravo vrijeme i mjesto. … Neki vole vlakove, neki bazene, a neki diskoklubove ii barove, inteligentna žena to zna.“

„Bog postoji, ugazio sam u njega“

„ … svaki put kad se prisjećamo bolnog dogadaja - a psihoanaliza se manje-više svodi na to - povećavamo izglede da će se taj događaj ponoviti.“

„Svaki, put kad nas nešto rastuži, razočara ili sprečava da normalno živimo, trebamo se odmah odseliti, spaliti fotografije, izbjegavati razgovor o tome. Potisnuta se sjećanja brišu; katkad za to treba vremena, ali na kraju od njih ne ostane ama baš ništa.“

„Postoji slavna izreka prema kojoj se umjetnici dijele u dvije katergorije: u revolucionare i dekoratere.“

„Vrlo lijepa djevojka s kojom se svi pripadnici muškog spola uvijek odnose uslužno, s pretjeranom pažnjom i gnusnim nadmetanjem koje kod nekih pedesetogodišnjaka graniči s najobičnijom senilnošću, uključujući i one - a to je velika većina - koji se više nimalo ne nadaju da će od nje dobiti kakvu seksualnu uslugu, njih se, istini za volju, to pogotovo tiče, vrlo lijepa djevojka pred kojom se sva lica ozaruju, sve poteškoće uklanjaju, koju svi dočekuju kao kraljicu svijeta, pretvori se, naravno, u svojevrsno tašto, sebično i samodopadno čudovište. Tjelesna ljepota u tom slučaju ima posve istu ulogu koju je u ancien regimeu imala plemićka krv, a kratkoročnu svijest o slučajnosti njihova položaja, koja se katkad pojavi u adolescenciji, u većine vrlo lijepih djevojaka brzo zamijeni urođen, prirodan i nagonski osjećaj nadmoći što ih odvaja i postavlja daleko iznad ostatka ćovjećanstva. Svima u njihovoj blizini jedini je cilj da ih poštede svake muke i predvide i njihovu najmanju želju te je sasvim jasno da vrlo lijepa djevojka počne misliti da svijet nastanjuju samo sluge, dok je jedini njezin cilj očuvati svoju seksualnu vrijednost - u iščekivanju susreta s dečkom koji će je zavrijediti. U moralnom je pogledu može spasiti samo istinska odgovornost za biće slabije od sebe, izravna i osobna odgovornost za udovoljavanje njegovim tjelesnim potrebama, njegovo zdravlje i preživljavanje - i nije bitno radi li se o mlađem bratu, sestri ili kućnom ljubimcu.“

„Kao i sve vrlo lijepe djevojke, zapravo je bila dobra samo za jebanje i bilo bi glupo upotrebljavati je u neku drugu svrhu i smatrati je ičim doli uvijek maženom i paženom skupocjenom životinjicom, koju treba štititi od svih briga i nemilih ili dosadnih zadataka i tako joj omogućiti da se posveti svojoj isključivo seksualnoj funkciji.“

„Prvi sam put u životu osjećao apsolutnu sreću što sam čovjek, što sam ljudsko biće muškoga spola, jer sam prvi put našao ženu koja mi se posve prepustila, koja mi je pružala ama baš sve što žena može pružiti muškarcu. Prvi sam put također prema ljudima imao dobrohotne i prijateljske namjere, htio sam da svi budu sretni poput mene.“

„Isabelle nije voljela užitak, ali Esther nije voljela ljubav, nije se htjela zaljubiti, kao ni cijela njezina generacija, odbijala je taj osjećaj isključivosti i ovisnosti. Bauljao sam među njima poput pretpovijesnog čudovišta, obuzet svojim sentimentalnim besmislicama, lancima i privrženosti. Za Esther je, kao i za većinu djevojaka tog naraštaja, seksualnost bila ugodna zabava, kojom ravnaju privlačnost i erotičnost; ona u njihovim očima nije podrazumijevala osobit emocionalni angažman; ljubav je, kao i Nietzscheova samilost, vjerojatno puka sentimentalna izmišljotina, koju su slabiji smislili da bi jakima nametnuli osjećaj krivnje i ograničili njihovu urođenu surovost i slobodu. Žene su nekoć bile slabe, osobito kad su rađale, u početku su trebale okrilje snažnoga zaštitnika i stoga su izmislile ljubav, no sad su postale jake, nezavisne i slobodne, te su prestale izazivati i osjećati tu emociju za koju više nije bilo istinskog opravdanja. Tisućljetni muški plan, koji se u naše doba savrseno očituje u pornografskim filmovima i čiji je cilj lišiti seksualnost svake sentimentalnosti i svesti je na čistu zabavu, napokon se u ovom naraštaju i ostvario. Ti mladi ljudi nisu mogli osjetiti, pa čak ni potpuno pojmiti ono što sam osjećao, a i da su mogli, to bi u njima izazvalo samo nelagodu, poput nečeg smiješnoga i pomalo sramnoga, poput stigme iz nekoga drugog doba. Nakon nekoliko desetljeća truda i psihološkog uvjetovanja, napokon su uspjeli iz svog srca iščupati jedan od najstarijih ljudskih osjećaja i sad je bilo gotovo, ono što je uništeno ne može se više obnoviti, kao što se krhotine razbijene šalice ne mogu same od sebe slijepiti, postigli su svoj cilj: ni u jednom trenutku u životu neće iskusiti ljubav. Bili su slobodni.“

„ … svi se komičari suoče s istim problemom, svi naiđu na istu poteškoću - život zapravo nije komičan.“

„Ne samo da je seksualni užitak zbog svoje izoštrenosti i snage nadmoćan svim drugim užicima koje život nudi; ne samo da je jedini užitak koji nimalo ne šteti organizmu nego nam, naprotiv, pomaže da ga održimo snažnijim i vitalnijim; to je jedini užitak i jedini istinski cilj ljudskog postojanja, a svi su drugi užici, bilo da se radi o izdašnoj hrani, duhanu, alkoholu ili drogi - puki, smiješni i očajnički nadomjesci, mala samoubojstva koja se samo kriju pod nekim drugim imenom, pokušaji da se što brže uništi tijelo koje više nema mogućnost iskusiti jedini užitak što postoji.“

„Društvenost je svoje odradila, odigrala je svoju povijesnu ulogu; bila je nužna u doba kad se ljudska inteligencija tek razvila, no danas je bila tek nepotreban i dosadan ostatak. Otkako su učestali postupci umjetne oplodnje, isto se dogodilo i sa seksualnošću. »Masturbirati, to znači voditi ljubav s nekim koga doista volite“: tu su izjavu pripisivali različitim slavnim osobama, od Keitha Richardsa do Jacquesa Lacana; kako bilo, u doba kad je izišla u javnost bila je ispred svog vremena i nije mogla postići pravi učinak. Seksualni će se odnosi sigurno održati još neko vrijeme, kao reklamno sredstvo i načelo narcisoidnog izdvajanja, no sve će više biti povlastica uskog kruga znalaca, seksualne elite. Narcisoidna će bitka trajati dokle god bude dobrovoljnih žrtvi, spremnih da u njoj potraže svoju dozu poniženja; trajat će vjerojatno koliko i sama društvenost, seksualnost će biti njezin posljednji ljubavni trag, no naposljetku će ipak nestati. Što se ljubavi tiče, na nju više ne treba računati; ja sam zacijelo bio jedan od posljednjih ljudi svoga naraštaja koji je sebe volio dovoljno malo da bi bio kadar voljeti nekog drugog, a usto sam takav bio rijetko, točnije, dvaput u zivotu. Nema ljubavi kraj osobne slobode i nezavisnosti, ona je obična. laž, i to jedna od najmasnijih što postoje; ljubav postoji samo u želji za samouništenjem, za stapanjem, za nestankom samosvojnosti, u nekoj vrsti, kako su je nekoć zvali, oceanskog osjećaja, u nečemu što je u svakom slučaju, barem u skoroj budućnosti, bilo osuđeno na propast.“

„Bilo da se vratlila ili ne, znao sam da to ne mijenja bitno na stvari, da me ne želi opet vidjeti, za nju sam bio prošlo svršeno vrijeme, kao i za sebe sáma, sada mi više zbilja nije padalo na pamet da nastavim karijeru ili da općenito održavam odnose s ljudskim bićima, Esther me ispraznila, s njom sam upregnuo posljednje snage i sad sam bio iznemogao; ona je bila moja sreća, no u istoj je mjeri, kao što sam otpočetka naslutio, bila i moja smrt; uostalom, nisam se zbog tog predosjećaja nimalo premišljao; ako već moramo susresti vlastitu smrt, barem se jedanput s njom licem u lice suočiti, i ako svatko od nas u dubini duše to zna, onda je, sve u svemu, poželjnije da ta smrt nema svoj uobičajeni istrošeni i zabrinuti lik, nego da nekim neobičnim spletom okolnosti ima lice užitka.“
„Danas nije ostalo ništa od književnih i umjetničkih djela kojima su se ljudi tako ponosili; teme koje su ih nadahnule izgubile su važnost, njihov je emotivni naboj jenjao. Nije ostalo ništa ni od filozofskih i teoloških sustava za koje su se borili, katkad umirali, a još češće ubijali; sve to u novoljudi nema ni najmanjeg odjeka, za nas su to puka samovoljna naklapanja ograničenih i smućenih umova koji nisu kadri iznijeti nijednu preciznu ili barem upotrebljivu ideju. No zato se još možemo diviti ljudskoj tehnologiji: u tom je području čovjek dao ono najbolje od sebe, izrazio svoju najdublju prirodu i odmah dostigao funkcionalno savršenstvo kojem novoljudi nisu imaIi bogzna što pridodati.“

„Sad sam bio siguran da sam upoznao ljubav, budući da sam upozno patnju.“



- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.07.2018., utorak

Milan Kundera: Oproštajni valcer

Jedna lagana pričica o ljudima koji traže sreću u svojim životima. Priča o ljubavima i intrigama, o ženama i muškarcima.
Priča o poznatom glazbeniku koji nakon koncerta u malom ljetovalištu i nakon jednonoćne avanture zavede sestru Ruženu. Nekoliko tjedana kasnije, ona otkriva da je u drugom stanju i zaplet počinje.
Sjajno štivo, lagano pitko, psihološki ljubić, na neki način.


prva rečenica:
"Došla je jesen i lišće na drveću je požutjelo, pocrvenjelo, potamnjelo; malo lječilište u toplicama usred prekrasne doline kao da je okruženo šumskim požarom."

posljednja rečenica:
"Polako, veselo razgovarajući, krenuli su preko osvijetljena perona prema izlazu."



zanimljivi citati:
"Presolila je jelo. Voljela je kuhati i kuhala je odlično (život je nije razmazio i nije se odvikla od brige za domaćinstvo) i Klima je znao kako joj jelo nije uspjelo samo zbog toga što je nesretna. Mogao je zamisliti nagli, oštri pokret kojim je dodala sol u jelo, i srce mu se stegnulo. Činilo mu se da u presoljenim zalogajima osjeća ukus njenih suza i da mora gutati svoju vlastitu krivnju. Znao je da Kamillu izjeda ljubomora, znao je da noćas opet neće spavati, i htio ju je pomilovati, poljubiti, utješiti. Bio je, međutim, svjestan da to ne bi nimalo pomoglo jer bi njeni pipci u njegovoj nježnosti otkrili samo nečistu savjest."

"— Zavesti ženu — rekao je Bartlef nezadovoljno — zna svaka budala. Zreo muškarac se poznaje po tome zna li je i napustiti."

"— Volim, naime, svoju vlastitu ženu. To je moja erotska tajna, za većinu ljudi potpuno neshvatljiva.
To je priznanje bilo tako ganutljivo da su obojica neko vrijeme šutjeli. Nakon nekog vremena glazbenik je nastavio: — To nitko ne može shvatiti, a najmanje moja vlastita žena. Ona misli da se velika ljubav izražava na taj način što muškarac nema ništa s drugim ženama. A to je glupost. Svakog me časa privuče neka tuđa žena, ali u trenutku kad je osvojim neka me snažna opruga odbacuje opet natrag Kamilli. Ponekad kažem samome sebi kako te žene tražim samo zbog te opruge, zbog tog odbacivanja i prekrasnog leta — ispunjena nježnošću, čežnjom i kajanjem — k vlastitoj ženi koju poslije svakog novog nevjerstva volim sve više i više."

"Gospoda Klima osjeća kako se pod stolom redateljeva noga priljubila uz njeno bedro. Posve je svjesna toga, ali se ne miče. To je dodir koji između njih uspostavlja neku posebnu, koketnu vezu, ali istodobno i dodir do koga je moglo doći slučajno i koji, kao beznačajan, nije uopće morala zapaziti. To je, prema tome, dodir na samoj granici nedužnog i bestidnog. Kamilla ne želi prijeći tu granicu, ali joj je ugodno što se može zadržavati točno na njoj (na toj uskoj ničijoj zemlji neočekivane slobode) i bit će joj još ugodnije ako se ta čudesna linija pomakne k još smjelijim aluzijama, dodirima i igrama. Zaštićena dvosmislenom nedužnošću te pomične granice, čezne za tim da je ona nosi sve dalje i dalje, u nedogled."

"Svatko ima pravo na svoje loše vino, na svoju glupost i svoju prljavštinu pod noktima."

"Bertlef je podigao čašu. — Prijatelji, probajte ovo vino! Ono ima sladak okus prošlosti. Probajte ga kao da sišete srž iz kosti nekog davno zaboravljena ljeta. Htio bih ovom zdravicom spojiti prošlo sa sadašnjim, a sunce iz dvadeset druge godine sa suncem ovog trenutka. To je sunce Ružena, ta jednostavna djevojka, koja je kraljica a da to i ne zna. Ona u ovim toplicama blista kao dragulj na prosjačkom kaputu. Ona je kao mjesec zaboravljen na izblijedjelu dnevnom nebu. Ona je kao leptir koji leti iznad snijega."

"— To vama samo tako izgleda, jer stalno živite ispod stvarne mjere stvari, vi, gorka biljko, antropomorfni octu! Puni ste kiselina koje klokoću u vama kao u alkemičarskoj retorti! Sve biste dali za to da svijet oko vas bude ružan kao što je ružno ono što nosite u sebi, jer biste tek tada, barem na trenutak, pronašli nešto zajedničko između sebe i svijeta. Svijet, koji je lijep za vas je strašan, stavlja vas na muke i neprestano vas izlučuje iz svoje sredine. Nesnošljivo je s prljavim noktima sjediti pored lijepe žene. Zato ženu treba najprije uprljati i tek onda uživati u njenoj prisutnosti."


- 10:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.05.2018., ponedjeljak

Michel Houellebecq, Karta i teritorij

Prva njegova knjiga, od 4 koje sam pročitao, da u njoj nema seksa, nego se ovdje vodi ljubav. Knjiga opisuje život Jeda Martina, neuobičajenog umjetnika koji se u početku bavi fotografiranjem (auto-karata) a zatim prelazi na slikarstvo. Vuk samotnjak, odvojen od svijeta i života, odriče se luksuza i prelijepe Olge. Zanimljivo je da je jedan od glavnih likova romana i sam Houellebecq....
Sve više i više me MH osvaja kao pisac i lagano ulazim u sav njegov repertoar.

prva rečenica:
"Jeff Koons tek što je ustao sa svog mjesta, zamahnuvši pun elana rukama prema naprijed"

posljednja rečenica:
"Trijumf vegetacije je totalan:"


zanimljivi citati:
"Ja..." istisnuo je kreštavim, neprepoznatljivim glasom. Olga se okrenula i opazila da je ozbiljno, odmah je prepoznala taj izluđeni pogled, paniku muškarca koji ne može više izdržati od žudnje, prišla mu je u par koraka, obavila ga svojim čulnim tijelom i poljubila cijelim ustima."

"Olga je bila blaga, bila je blaga i mila, Olga ga je voljela, ponovio je za sebe s tugom koja je sve više rasla kako je on shvaćao da među njima vjerojatno nema više ničega, da među njima više nikada ne bi moglo biti ničega, život vam katkada ponudi priliku pomisli ali kad ste previše mlitavi ili previše neodlučni da je zgrabite život povuče svoje karte natrag, postoji trenutak da se stvari učine i da se uđe u moguću sreću, taj trenutak traje nekoliko dana, katkada nekoliko tjedana ili čak nekoliko mjeseci ali ne dogodi se nego jednom i samo jednom, i ako se poslije želite vratiti natrag to jednostavno nije moguće, nema više mjesta za zanos, pouzdanje i vjeru, ostaje blaga rezignacija, obostrana i otužna samilost, beskoristan i točan osjećaj da je moglo nečega biti, da ste se jednostavno pokazali nedostojni dara koji vam je bio dan."

"Zapravo se vrtio u krugu, barem se to moglo reći. Toliko je bio besposlen da je, prije par tjedana, počeo razgovarati s bojlerom. A najozbiljnije je bilo to što je sada - preksinoć je postao svjestan toga - očekivao da mu bojler odgovori. Uređaj je istina proizvodio sve raznolikije zvukove; cviljenje, brujanje, suho pucketanje, pištanje, različitih tonaliteta i glasnoće; svaki dan moglo se očekivati da će stići do artikuliranog govora. Sve u svemu, to mu je bio najstariji drug."


- 14:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Michel Houellebecq: Elementarne čestice

Knjiga je o dva polubrata, Michelu i Bruni, koji potječu od iste majke koja ih je rano obojicu maknula od sebe i prepustila se slađim životnim užicima. Jednog u dom, drugog baki, razdvojeno su živjeli dok se nisu sreli slučajno u istoj srednjoj školi. Houellebecq nam, po svom običaju, vrlo isrcpno i detaljno opisuje njihove živote, sa posebnim naglascima na profesiju i na seks. Knjiga je vrlo zanimljiva, pitka.....
Btw, to je knjiga čije je scensko otjelovljenje bilo zabranjeno 2015. na našim Dubrovačkim ljetni igrama. Kud ćeš bolje reklame.


prvo poglavlje:
"Ova je knjiga nadasve priča o jednom čovjeku koji je veći dio života proveo u zapadnoj Europi, tijekom druge polovice XX stoljeća. Premda je uglavnom bio sam, povremeno je dolazio u dodir s drugim ljudima. Živio je u nesretnom i nemirnom vremenu. Zemlja u kojoj se rodio polako je ali neumoljivo propadala u gospodarsku kategoriju srednje siromašnih zemalja; često izloženi prijetnji siromaštva, pripadnici njegova naraštaja život su povrh toga proveli u samoći i ogorčenju. Osjećaji ljubavi, nježnosti i bratstva medu ljudima uvelike su nestali; njegovi su suvremenici u međusobnim odnosima najčešće pokazivali ravnodušnost, čak i okrutnost."

posljednja rečenica:
"Ova je knjiga posvećena čovjeku."


zanimjjivi citati:
"Ta je žena proživjela okrutno djetinjstvo radeći na farmi od sedme godine, okružena poludivljacima, alkoholičarima. Mladenačko joj je doba bilo prekratko da bi ga se mogla uistinu sjećati. Nakon muževe smrti radila je u tvornici istodobno podižući svoje četvero djece; usred zime, morala je u dvorište odlaziti po vodu za higijenske potrebe obitelji. S više od šezdeset godina, odskora umirovljena, pristala je ponovno se brinuti za malo dijete - sina svojeg sina. Ni njemu nije ničega nedostajalo - ni čiste odjeće, ni slasnih nedjeljnih ručkova, ni ljubavi. Sve je to u njegovom životu ona priskrbila. Svako istraživanje čovječanstva koje i najmanje teži iscrpnosti mora uzeti u obzir tu vrstu pojava. Takva su bića postojala kao povijesne činjenice. Ljudska bića koja su radila čitav život, koja su naporno radila, isključivo zbog odanosti i zbog ljubavi; koja su doslovno davala svoj život za druge u ime odanosti i ljubavi; koja unatoč tome nisu ni najmanje imala dojam da se žrtvuju; koja zapravo nisu ni pomišljala da žive drugačije nego tako da svoj život daju drugima u ime odanosti i ljubavi. U praksi, ta su ljudska bića bila uglavnom žene. "


"»Nikad nisam mogla smisliti feministice...«, nastavi Christiane upola brijega. »Te su gadure neprekidno pričale o pranju posuđa i podjeli kućanskih poslova; bile su doslovno opsjednute pranjem posuda. Katkad bi rekle koju riječ o kuhanju ili usisavanju; ali im je glavni predmet razgovora bio pranje posuđa. U nekoliko su godina uspjele frajere oko sebe pretvoriti u impotentne i čangrizave neurotičare. Od tog trena - i to sasvim sustavno - počele bi osjećati nostalgiju za muževnošću. Na kraju bi ostavile svojeg frajera, radi ševe s latin-matcho idiotima. Uvijek me zapanjivala privlačnost koju intelektualke osjećaju prema bitangama, sirovinama i idiotima. Ukratko, takve bi si priuštile dvojicu-trojicu, one osobito pohotne kojeg više, a onda bi se dale napumpati i posvetile se domaćem pekmezu po receptu iz Marie-Claire. Vidjela sam taj scenarij na djelu desetke puta.«


"U biti, pitao se Michel promatrajući kretanje sunca na zavjesama, čemu služe muškarci? Moguće je da je u ranijim epohama, kada su medvjedi bili brojni, muževnost odigrala posebnu i nezamjenjivu ulogu; no posljednjih stoljeća, muškarci očigledno više ne služe gotovo ničemu. Katkad dosadu liječe igrajući tenis, što je manje zlo; no katkad im se pak učini korisnim da stvaraju povijest, što se svodi na izazivanje revolucija i ratova. Osim što donose apsurdnu patnju, revolucije i ratovi uništavaju ono najbolje iz prošlosti, uvijek namećući potpuno brisanje kako bi se gradilo iznova. Kako se ne kreće pravilnim tokom progresivnog uspona, ljudska je evolucija kaotična, bez struktura, nepravilna i nasilna. Za sve su to (zbog svoje sklonosti riziku i igri, svoje groteskne taštine, svoje neodgovornosti, svojeg urođenog nasilništva) izravno i isključivo odgovorni muškarci. Svijet koji bi činile samo žene bio bi u svim pogledima neusporedivo bolji; polakše, ali pravilnije, bez nazadovanja i bez pogubnih preobrata, napredovao bi prema općem blagostanju."


"»Život mi nije bio sretan«, reče Annabelle. »Mislim da sam previše važnosti pridavala ljubavi. Olako sam se davala, muškarci su me odbacivali čim bi došli do svojeg cilja, i onda bih patila. Muškarci ne vode ljubav zato što su zaljubljeni, nego zato što su uzbuđeni; godine su mi trebale da shvatim tu banalnu očevidnost. Svi su oko mene tako živjeli, kretala sam se u oslobođenom svijetu; ali nije mi pružalo nimalo užitka izazivati ni zavoditi. Seks mi se na kraju čak zgadio; postao mi je nepodnošljiv njihov pobjednički osmijeh u trenu kada bih skidala haljinu, njihov kretenski izgled dok bi svršavali, a naročito njihova neotesanost nakon obavljenog čina. Bili su jadni mlitavi i pretenciozni. Na kraju je uvijek mučno kad te promatraju kao zamjenjivu stoku - premda su me smatrali dobrim komadom, jer sam bila estetski besprijekorna, i jer su bili ponosni kad bi me izveli u restoran."

"Djeca su prisiljena trpjeti svijet koji su im odrasli stvorili, nastoje mu se prilagoditi kako najbolje znaj; kasnije ga u pravilu reproduciraju."

primjer kako MH voli ulaziti vrlo detaljno i nadasve stručno u neke sasvim nebitna detalje priče:

" Obilježje je dvokrilaca njihova opremljenost samo jednim parom opnastih krila posađenih na drugi prsten toraksa, parom ticala za ravnotežu (kojima se koriste pri letu), posađenih na treći prsten toraksa, i usnih organa za ubadanje ili sisanje."



- 13:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.04.2018., četvrtak

Paulo Coelho: Aleph

Ne znam više, teško više Coelha naizvam piscem, književnikom, više filozofom, nekim tko priča o duhovnosti, religiji, pa čak i paranormalnom. Ali sve zamota u lijepu priču, nesporno. Dakle, lijepo mi je bilo čitati Aleph al je to sasvim van mojeg svjetonazora i poimanja Svijeta.
Ono što privlači pažnju su mudre i "mudre" izreke, stopljene s tekstom, koje tako mudro zvuče, tjeraju te da potvrdno kimaš glavom i slažeš se sa svojom mudrošću (wow, kak ome ovaj svjetski mačak pogađa ravno u dušu). A tako su na ivici šupljih fraza koje su isto tako sporadično posijane po knjizi.....

prva rečenica:
"O, ne! Zar opet novi ritual?"
poslednju sam rečenicu izgubio.

citati koji su me "pogodili":
"Mladi izlaze sa sveučilišta i ne uspijevaju se zaposliti. Stari odlaze u mirovinu bez novca za dostojan život. Odrasli nemaju vremena za snove - svakoga dana, između osam sati ujutro i pet poslijepodne, provedu u borbi kako bi uspjeli uzdržavati obitelj, platiti školovanje djece, suočavajući se s onime što svi poznajemo kao »okrutnu stvarnost. Svijet nikada nije bio tako podijeljen kao sada: vjerski ratovi, genocid, neobzirnost prema planetu Zemlji, ekonomske krize, depresija, siromaštvo. Svi žele trenutačne rezultate kako bi riješili barem neke od svjetskih ili svojih osobnih problema. Ali budućnost se čini sve crnjom, što joj se više približavamo."

"Već sam to doživio. Kada sam odbijao slijediti svoju sudbinu, u mojem se životu dogodilo nešto vrlo teško. I zbog toga sada ta velika strepnja: strah od tragedije. Tragedija je radikalna promjena u našim životima, uvijek vezana za isti princip: gubitak. Kada se nađemo pred velikim gubitkom, ne pomaže pokušati povratiti izgubljeno, bolje je iskoračiti u golem prostor koji se otvara i ispuniti ga nečim novim. Teoretski, svaki je gubitak za naše dobro; u praksi, to su trenutci u kojima preispitujemo postojanje Boga i pitamo se: zar sam ovo zaslužio? Gospodine, poštedi me tragedije i slijedit ću tvoje zapovijedi."

"Nijedan život nije potpun bez malog dodira ludosti."

"Tko želi vidjeti dugu, mora naučiti voljeti kišu."

"Troši svoju energiju i ostat ćeš zauvijek mlad." (aluzija na seks)

"To što ste pogrešno shvatili, samo pokazuje što je u vašoj glavi."

"Mržnja umara."

"Nikada ne možemo povrijediti dušu, jer nikada ne možemo povrijediti Boga."

" Sve što trebam u ovome trenutku je zagrljaj. Taj pokret star kao i samo čovječanstvo, koji znači puno više od pukog susreta tijela. Zagrljaj znači: ti me ne ugrožavaš, ne bojim se biti tako blizu tebe, mogu se opustiti, osjetiti se kao kod kuće, zaštićen sam i netko me razumije. Tradicija kaže da svaki put kada nekog iskreno zagrlimo, dobijemo još jedan dan života. Molim te, učini to sada za mene — molim je.
Naslanjam glavu na njezine grudi i ona me prima u naručje. Ponovno čujem kako brzo kuca njezino srce i osjećam da ne nosi grudnjak."

e hebiga Coelho, kud sad grudnjak odmah pored zagrljaj-mantre.....


"Ako nešto zaista tražimo, to također traži nas."

"Sanjare se ne može pokoriti"

- 13:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Michel Houellebecq: Platforma

Rekli bi, tipično muška knjiga: business & pleasure. Glavni muški lik, Michel, 40-ogodišnji samac, opisuje poslovni razvoj svoje nove djevojke Valerie, te detaljno, sirovo, "muški" opisuje i njihov seksualni život. I to je to. Stil bi neki opisali kao "provokativan". Možda je nekada i bio (napisano 2001.).

prva rečenica:
"Otac mi je umro prije godinu dana."
posljednja rečenica:
"Brzo će me zaboraviti."

karakteristični citati:
"Kad me na krevetu objahala, mislio sam da mogu još dugo izdržati; no tlapnje su mi se brzo raspršile. Bila je veoma mlada, no vješto je baratala picom. Počela je veoma nježno, stežući glavić nizom kratkih pokreta, a zatim se spustila nekoliko centimetara niže i čvršće stisnula. »O, ne, Oon, ne!...«, poviknuo sam. Ona prasne u smijeh radujući se svojoj moći i nastavi se spuštati stežući stijenke vagine dugo i polagano stišćući. Pritom me promatrala vidno se zabavljajući. Svršio sam mnogo prije nego što mi je stigla do korijena spolovila."
"Pice su me još oduševljavale i to sam čak kod sebe smatrao jednom od posljednjih pravih i prepoznatljivih ljudskih crta; što se ostalog tiče, više baš i nisam bio siguran."
"Čim mi se digao, popela se na mene i odmah mi se nabila."
" Ne možeš biti svjesna kakva si iznimka. Danas doista rijetko naiđeš na ženu koja uživa i želi pružiti užitak. Zavođenje žene koju ne poznaješ i ševa s njom prije svega su se pretvorili u izvor uzrujavanja i problema. Kad se sjetiš kakve sve ubitačne razgovore moraš podnijeti da koku odvedeš u krevet, a onda te uglavnom razočara, ide ti na kurac sa svojim problemima i melje o bivšim dečkima - usput ti dajući do znanja da si zapravo podbacio – a s njom nužno moraš ostati bar do jutra, shvatit ćeš zašto si muškarci radije olakšavaju život i plate. Čim zađu u godine i steknu više iskustva, nastoje izbjeći ljubav. Lakše im je otići kurvama."
"Govorio je istinu: mnogi se muškarci boje modernih žena jer žele krotku suprugu koja će im voditi kućanstvo i baviti se djecom. Takve želje na Zapadu nisu iuzmrle, na danas ih više ne mogu otvoreno priznati."
"Čovjeku se u životu može dogoditi bilo što, a prije svega ništa."
"Možda rastavu nije potezao upravo zato što je prvo htio postići ravnodušnost."

- 12:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.03.2018., utorak

Mario Vargas Llosa: Raj iza drugog ugla

posuđen osvrt od KGZ:

"Roman utemeljen na povijesnim činjenicama, na koje slavni peruanski pisac vješto nadograđuje fikciju, priča je o dvije osebujne ličnosti, slikaru Paulu Gauguinu i njegovoj beskompromisnoj baki Flori Tristan. U romanu se isprepliću poglavlja o političkim aktivnostima i patnjama Florite, koja je među prvim ženama što su se sredinom 19. stoljeća borile za prava radnika i žena, te onima u kojima opisuje Gauguinov jednako buran i nepredvidljiv život."

- 21:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Mario Vargas Llosa: Pripovjedač priča

nisam nažalost uspio dočitati knjigu do kraja, jednostavno nije išlo.
tema knjige su stanovnici amazonskih prašuma

- 21:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.03.2018., ponedjeljak

Mario Vargas Llosa: Teta Julia i piskaralo

Nakon Jarčevog slavlja, meni najdraže njegove knjige i sigurno jedne od top 5 knjiga koje sam ikada pročitao, nakon Sna jednog Kelta te nakon Junaka iz sjene, još jedan upečatljiv i divan roman MVL-a.
Fenomentastičan narator, pisac kojeg se uživa čitajući; samo treba pronaći miran kutak, udobno se smjestiti….. i piti njegove beskonačne rečenice ….. čitati radi samog doživljaja čitanja.
Nije ovo knjiga s nekom porukom, s velikim mislima niti knjiga koja će pobuditi osjećaje ovakve ili onakve. To je jednostavno ples, ples s knjigom, ples s riječima, rečenicama, poglavljima.
Možda malo neumjesno, al uporedit ću ovu knjigu sa seksom. Ovo je seks radi samoga seksa. Nema tu „što će sutra misliti o meni“, niti „da li me voli“, nema emocija, obećanja, zavjeta, nema ni milovanja ni lagodnih ćavrljanja, samo postoji čista esencija seksa.
I cigareta poslije.

Prva rečenica:
„Tih davnin dana bio sam jako mlad i živio sam s bakom i djedom u jednoj vili bijelih zidova u ulici Ocharan, u Mirafloresu“
Posljednja rečenica:
„Sestrična Patricia je temperamentna mlada dama, i nimalo ne sumnjam u to da bi svojej obećanje i ispunila.“

PS
svaka pohvala prevoditeljici, Maji Tančik

- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.01.2018., nedjelja

Anais Nin: Djeca Albatrosa

Teško mi je reći nešto o ovoj knjizi. To je slijed misli ispričanih u dvije priče, Zapečaćena soba i Kavana. Definitivno ju je ugodno za čitati ali teško za pratiti......


prva rečenica:
"Izišavši iz autobusa na Montmartreu, Djuna je došla u središte putujućeg vašara i upravo u trenutku kad je spustila desno stopalo na makadam, glazba vrtuljka puštena je na slobodu iz mehaničke kutije i osjetila je kako vedrina glazbe preobražava cijeli prizor, njezino raspoloženje, njezino tijelo, točno onako kako se u njezinu djetinjstvu život u sirotištu iznenada preobrazio iz teške noćne more u slobodu zahvaljujući tome što je osvojila stipendiju za plesnu školu."

zanimljivi citati:
"On je upio njezinu dugu, tamnu, valovitu kosu, plave oči koje nikad nisu mirovale, malo nakošene, također sklone brzu skupljanju svojih zastora, sklone smijehu, ali češće žedne, oči koje su upijale poput zrcala. Dopuštala je zjenici da prima te slike drugih, ali moglo se osjetiti da ne nestaju potpuno kao što bi nestale na zrcalu: moglo se osjetiti neko žedno biće koje u sebe upija odraze te pije riječi i lica radi duboke bliskosti s njima.
Nikad nije ovladala umjetnošću riječi, umijećem govorenja. Uvijek je bila onakva kakvom ju je Michael prvi put vidio: žena koja govori svojom kosom Najade, svojim dugim trepavicama, svojom nakošenom glavom, svojim rječitim strukom i retoričkim stopalima."

"No svaki put kad je hodala, umotana, zaštićena, bila je svjesna da hodaju dvije mlade žene: jedna s namjerom da stvara izlaze za bijeg, druga željna da netko nađe ulaz kako ne bi bila tako sama."

"Jayevi senzualni ubodi probudili su usnule zidove tijela i jezičci vatre frcali su prema njegovu tvrdom šibanju probijajući jezgru žara, puštajući da struja vatre navre kroz vene. Goruća tekućina zanosa ludo je kiptjela i prskala, oslobađajući rijeku drhtaja.
Srž zanosa prštala je u skladu s ritmičnim udarima dok njegovi tvrdi prodori nisu istrčali goruću tekućinu po zidovima tijela, rasplamsaj u utrobi nalik na udar groma.
Lillianino se dahtanje umirilo i tijelo joj je podrhtavalo u tišini, ispunjeno odjecima... antene koje su pile poput stabljika biljki.
On se probudio slobodan, a ona nije."

"Koja je bila tajna žena? Samo to tvrdoglavo skrivanje sebe - tek ta ustrajnost u stvaranju tajni, kao da su otkrivanje svojih misli i osjećaja darovi rezervirani za ljubav i prisnost."

- 19:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Angela Vallvey: Lov na posljednjeg divljeg muškarca

nisam impresioniran.
jedno naslovom knjige.
kojeg i nisam baš pronašao u samoj knjizi.


prva rečenica:
"Upravo me u ovom trenutku traže ne bi li mi zavrnuli šiju; tamo je vani sasvim sigurno cijela četa luđaka naoružanih zlim namjerama, iglama i kozjim izmetom natopljenima sidom, koja me traži kao da sam izgubljena škrinja."

završetak:
"Konačno? Pitam se u sebi dok je slijedim sigurnim korakom do dnevne sobe. Konačno?... Kraj? Kao da krajevi postoje, bako!
A ako postoje, kao da imaju neke važnosti."

zanimljivi citati:
"Nepostojanje Boga još uvijek nije dokazano."

"Zašto nam nisi rekla kako ti je zapravo u braku? — Pretpostavljam da opterećujem Gador sa svojim pitanjima, no svejedno. — Zašto si čekala da odeš od kuće sve dok nisi otkrila tajni život toga nevažnoga Casanove? Samo zbog toga što je takav škrtac, imala si dovoljno motiva da odeš. Ekonomski si bila podjarmljena; to je najgori jaram pod koji se može staviti jedna žena danas, sutra ili prekjučer, ako mi dopuštaš da ti kažem; najveća glupost koju žena može napraviti jest ovisiti istodobno o tri individue: o frajeru i njegova dva jaja da ženi napune novčanik. To je nečuveno u današnje vrijeme, Gador; treba biti glup."

"Čini mi se da mogu biti poprilično sigurna da nijedna osoba ili institucija ne potražuje to kamenje kao ukradeno, koje je legalno ili polulegalno prikupljano tijekom mnogo godina i da mi sada nitko ne može pobiti da je zakonita vlasnica moja baka, ova ugodna starica koja sjedi do mene u svojoj morski plavoj haljini i sa svojim naočalama od smeđega kornjačina oklopa, te blago, uz simpatičan osmijeh promatra otmjene detalje ureda zaposlenika Cartiera, onoga istoga koji uzalud uzvraća mojoj baki osmijeh; a kažem uzalud, zato što ni jednoj od nas taj osmijeh ne izgleda kao pravi, želim reći nije iste kvalitete kao naš."


- 19:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.12.2017., četvrtak

Mirabeau: Laurine ljubavne vježbe

Knjiga kojoj je erotika jedina tema i svrha. Mnogi će ju svrstati i u pornografsku književnost. Ne zbog stila (arhaičan, nevješt, "pristojan" ali koji kroz priču gradira prema sve otvorenijem upravo onako kako pripovjedačica upoznaje i ulazi u taj svijet spolnosti), nego zbog događaja koje opisuje, detaljno i sočno, reklo bi se. Štos je u stvari u činjenici da je napisana još u 18. stoljeću i izaziva čuđenje, koliko se granica ćudoređa i definicija erotike, pomakla (ili nije) od tada. Ja sam u knjizi uživao, ne sramim se reći.


prva rečenica:
"Dalje od mene, glupe predrasude!"

posljednja rečenica:
"Očekuj me uskoro."

tipični citati:
"Međutim, jedne noći, kada nisam zaspala onako brzo kao što sam to inače činila, Isabelle, zavarana, vjerujući da čvrsto spavam, prepustila se čarima svoje, izgleda, uobičajene igre. Vidjela sam kako je ruku zavukla među noge polagano je krećući tamo-amo. Teško je disala, dahtala zapravo. Polagano je njihala zadnjicu, a onda se, u jednom trenutku, sva ukočila i s dugim uzdahom odjednom potpuno smirila. Ubrzo je zaspala. Iznenađena time što sam vidjela, ali isuviše naivna da bih to pravilno protumačila, ja sam, naprotiv, povjerovala da se s Isabellom nešto strašno dogodilo; međutim, kada sam je, sutradan ujutro, zatekla svježu i dobro raspoloženu, moj je nemir prestao, ali ne i znatiželja. Tako sam primijetila da Isabelle gotovo svake večeri izvodi istu igru, koju i dalje nisam uspjela shvatiti; ali ubrzo ću i to saznati."

"Bila sam nestrpljiva da ga što prije imam kraj sebe. Lucette ga je razodjenula, baš kao i, nešto ranije, mene. On me polegao u krevetu podmećući mi jastuk pod leđa. Napokon sam smjela uhvatiti u ruku posvećeni bodež koji će ubrzo izbrisati moje djevičanstvo. Dok sam ga čeznutljivo milovala, stajao je potpuno uspravljen i vitak, odavajući odlučnost s kojom će probosti ružu što ju je sam tako dugo uzgajao i pazio. Moja je mašta izgarala pod naletima stvarnosti; moja spiljica, vatrena kakva je već bila, progutala je halapljivo vitkoga kavalira kome sam ja sama otvorila put."

"Dok sam ti jednim prstom ušla u škuljjicu, drugi sam ti zavukla u guzu."

itd itd itd .....






- 12:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.12.2017., srijeda

Mario Vargas Llosa: Jarčevo slavlje

Nevjerojatno fascinantna knjiga o istinitim zbivanjima u Dominikanskoj Republici za vrijeme vladavine diktatora. Rafaela Trujilla. Moja Knjiga broj 2.

nažalost, nisam stigao povaditi citate......

- 21:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Paulo Coelho: Preljub


Linda (32) priča o svom preljubu, objašnjava zašto se dogodilo, secira i analizira sebe i svoj život. Ovo je više psihoanaliza nego roman. Ali mi se dopalo, jako.


prva rečenica:
"Svako jutro kad otvorim oči u takozvani "novi dan", istog ih trena poželim ponovno zatvoriti i uopće ne ustati iz kreveta."

posljednja rečenica:
"Sigurna sam da će nam nova godina biti prekrasna"

Zanimljivi citati:
"U nekim godinama naprosto navučemo masku samouvjerenosti i sigurnosti. S vremenom nam se ta maska zalijepi na lice i više je ne možemo skinuti.
Dok smo djeca, učimo da ako zaplačemo, dobijemo nježnost; ako pokažemo da smo tužni, dobijemo utjehu. Ako ne uspijemo dobiti ono što želimo s pomoću osmijeha, sigurno ćemo to dobiti s pomoću suza.
Ali, kada odrastemo, više ne plačemo — osim u kupaonici, kada nas nitko ne čuje. Niti se smiješimo — osim svojoj djeci. Ne pokazujemo osjećaje jer bi nas drugi mogli smatrati ranjivima i okrenuti to u svoju korist. U nekim godinama naprosto navučemo masku samouvjerenosti i sigurnosti. S vremenom nam se ta maska zalijepi na lice i više je ne možemo skinuti.
Dok smo djeca, učimo da ako zaplačemo, dobijemo nježnost; ako pokažemo da smo tužni, dobijemo utjehu. Ako ne uspijemo dobiti ono što želimo s pomoću osmijeha, sigurno ćemo to dobiti s pomoću suza.
Ali, kada odrastemo, više ne plačemo — osim u kupaonici, kada nas nitko ne čuje. Niti se smiješimo — osim svojoj djeci. Ne pokazujemo osjećaje jer bi nas drugi mogli smatrati ranjivima i okrenuti to u svoju korist."

"San je najbolji lijek."

"Svaki dan obasipaju nas tisućama informacija plakati na kojima se našminkane adolescentice pretvaraju da su žene i nude nam čudesne proizvode za vječnu mladost; vijesti o ostarjelom bračnom paru koji se popeo na Mount Everest kako bi proslavio godišnjicu braka; oglasi za nove aparate za masažu; izlozi ljekarni pretrpani proizvodima za mršavljenje; filmovi koji nam daju potpuno lažnu sliku života; knjige koje nam obećavaju fantastične rezultate; stručnjaci koji nam savjetuju kako da napredujemo u karijeri ili da pronađemo unutarnji mir. Zbog svega toga osjećamo se starima, kao da vodimo dosadne živote neobogaćene pustolovinama, dok nam se koža opušta i kilogrami nekontrolirano gomilaju, a mi smo prisiljeni susprezati svoje želje i emocije jer se one ne uklapaju u opću sliku »zreloga života«."

"Proberi informacije koje stižu do tebe. Postavi filter u oči i uši i dopusti da do tebe dopru samo stvari koje te neće dodatno deprimirati, jer to već čini svakodnevni život."

"Bez puno razmišljanja, ponovno sjedam kraj njega, primam mu glavu kako se ne bi mogao izmaknuti i na usne mu utiskujem dug poljubac. On samo na trenutak oklijeva, a zatim ga prihvaća. Istog trenutka, sve moje osjećaje nemoći, krhkosti, neuspjeha i nesigurnosti zamjenjuje nevjerojatan ushit. Kao da sam odjednom postala mudra, preuzela kontrolu nad situacijom i usudila se učiniti nešto što bi mi prije bilo nezamislivo. Otisnula sam se u pustolovinu u nepoznate zemlje i opasne vode, uništavam piramide i gradim svetišta.
Ponovno gospodarim svojim mislima i postupcima. Ono što se još jutros činilo nemogućim, već se popodne pretvorilo u stvarnost. Ponovno osjećam, mogu voljeti nešto što ne posjedujem, vjetar mi više nije neugodan, postao je pravi blagoslov, Božji dah na mojem licu. Duša mi se vratila."

"Ponovno sam se zapitala: pokušavam li ja izmisliti neki stvarni problem kako bih njime odagnala sve svoje izmišljene probleme?"

" ... nitko nije tako slijep kao oni što ne žele vidjeti."

"Pokušajte se ponekad prepustiti noći, promatrati zvijezde i opijati se osjećajem beskonačnosti. Noć, sa svom svojom čarolijom, također je i put prema prosvjetljenju. Baš kao što se na dnu mračnog bunara nalazi voda koja taži žeđ, tako i noć, čije nas tajne približavaju Bogu, u svojim sjenama skriva vatru koja nam može rasplamsati dušu."

"Muškarci varaju zato što im je to u genima. Žena to radi zato što joj nedostaje dostojanstva; osim što daje svoje tijelo, uvijek daje i komadić srca."

"Je li moguće naučiti voljeti pravog muškarca? Naravno da jest. No problem je zaboraviti na onog krivog, onog koji je ušao bez dopuštenja, samo zato što je u prolasku vidio odškrinuta vrata.

" ... dragi moj, barem jednu stvar razumijem bolje od vas; prodavati ideje nije dovoljno. Trebate naći nekoga tko će ih kupiti. "





- 21:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Paulo Coelho: Alkemičar

Kad kreneš čitati nešto što je dobilo Nobela, onda je visoko podignutu letvicu očekivanja jako lako ne doseći. Što se u ovoj knjizi meni i dogodilo.


prva rečenica:
" Alkemičar uze knjigu koju je netko sa sobom nosio u karavani."

posljednja rečenica:
"Dolazim, Fatimo – reče"

neki citati:
" - Koja je najveća laž na svijetu? - upita iznenađen mladić.
- Ova: u određenom trenutku postojanja izgubim vlast nad svojim životima, i onda njima počinje upravIjati sudbina. To je najveća laž na svijetu."

" Kada mi se ljudi obrate za savjet, ja ne čitam budućnost; ja proričem budućnost. Jer budućnost pripada Bogu, a on je otkriva samo u izvanrednim prilikama. A kako uspijevam proreći budućnost? Prema znamenju sadašnjosti. U sadašnjosti je tajna, ako obratiš pozornost na sadašnjost, moći ćeš je poboljšati. A ako poboljšaš sadašnjost, ono što zatim slijedi, također će biti bolje."

"Sve što se dogodi jednom, može se nikad više ne ponoviti. Ali sve što se dogodi dva puta, dogit će se sigurno i treći put."


- 21:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Paulo Coelho: Jedanaest minuta


Zanimljiva tema ali ........ nije baš zanimljiva knjiga.


prva rečenica:
"Bila jednom jedna prostitutka imenom Marija."

posljednja rečenica:
"Samo bi, ako netko jednoga dana odluči pisati o njezinoj životnoj priči, zamolila da ta priča počne kao bajka:
Bila jednom..."

citati:
"Zapravo se radi o četrdeset pet minuta, a kad izbacimo skidanje odjeće, poneko lažno milovanje, razgovor o nekim očitim stvarima, skratit će se to vrijeme na jedanaest minuta samoga seksa. Jedanaest minuta. Svijet se vrtio oko nečega što traje tek jedanaest minuta."

"Ljudsko biće može podnijeti tjedan dana bez vode, dva tjedna bez hrane, mnoge godine bez krova nad glavom, ali ne može podnijeti osamljenost"

"Ja sam podvojena žena: jedna žudi za svom radošću, strašću, pustolovinama što ih život može pružiti. Druga želi biti ropkinja kolotečine, obiteljskog života, svih stvari koje se mogu planirati i ispunjavati. Ja sam kućanica i prostitutka, obje žive u istome tijelu i bore se jedna protiv druge."

"Odmjereno polako spustila je drugu naramenicu, i haljina je skliznula niz tijelo. Zatim je otkopčala grudnjak. I ostala je tako, s ogoljenim gornjim dijelom tijela, zamišljajući hoće li on skočiti na nju, dodirnuti je, izgovoriti ljubavna obećanja - ili će biti dovoljno osjećajan da osjeti, u samoj želji, seksualno zadovoljstvo."

"Osjetila je želju da mu kaže koliko ga voli. No to bi sve pokvarilo, mogao bi se uplašiti ili, što bi bilo još gore, mogla bi ga nagnati da joj kaže kako i on nju voli. A Marija to nije htjela: sloboda njezine ljubavi bila je u tome da ništa ne traži, ništa ne očekuje."
"Tko promatra i otkrije osobu o kojoj je uvijek sanjao, zna da se seksualna energija probudi prije samoga seksa. Najveće zadovoljstvo nije seks nego strast kojom se on provodi. Kada je ta strast snažna, seks dolazi na kraju plesa, no on nikada nije polazna točka."

"Tko je zaljubljen, vodi ljubav cijelo vrijeme, i onda kad je doista ne vodi"

"Nakon tolikog druženja s ljudima koji ovamo zalaze, došla sam do zaključka da ljudi koriste seks kao bilo koju drugu drogu: da bi pobjegli od stvarnosti, da bi zaboravili na probleme, da bi se opustili."

"Osoba koja intenzivno živi svoj život, uživa cijelo vrijeme i ne osjeća nedostatak seksa. Kada ona vodi ljubav, to je zbog obilja, jer je čaša vina tako puna da se prirodno prelila, jer je to posve neizbježno, jer ona prihvaća zov života, jer u tome trenutku, samo u tome trenutku, ona gubi kontrolu."

"Seks je umijeće obuzdavanja neobuzdanoga."

"Izvorni grijeh nije bila jabuka koju je Eva pojela, nego pomisao da bi Adam trebao s njom podijeliti upravo ono što je ona iskusila. Eva se bojala nastaviti sama putem, bez ičije pomoći, zato je htjela podijeliti ono što je osjećala."

"... i muškarac je kao žena, želi sresti nekoga, naći smisao u svome životu."


- 21:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.07.2017., srijeda

Paulo Coelho: Đavo i gospođica Prim

citati:

"Jednom godišnje, mještani bi se zatvorili u kuće, sačinili dva popisa, a potom se okrenuli licem prema najvišoj planini i podigli prvi popis prema nebu.
»Evo, Gospodine, mojih grijeha prema tebi«, izgovorili bi, čitajući zatim po redu pogreške koje su počinili. Trgovačke prijevare, preljubi, uvrede, i tome slično. »Mnogo sam griješio, i molim oprost za sve čime sam Te povrijedio.«
Nakon toga - a upravo je u tome ležala Ahabova domišljatost - ljudi bi iz džepa izvukli drugi popis, podigli i taj prema nebu, okrenuti prema istoj planini. I izrekli bi otprilike ovo: »A sada, Gospodine, evo popisa Tvojih grijeha prema meni: primorao si me na pretežak rad, kći mi je oboljela unatoč mojim molitvama, okraden sam kad sam živio najpoštenije, patio sam više no što zaslužujem«.
Pročitavši i drugi popis, zaključili bi obred: »Bio sam nepravedan prema Tebi, i Ti si bio nepravedan prema meni. Kako je danas Dan oprosta, ti ćeš zaboraviti moje grijehe, ja ću zaboraviti Tvoje, i moći ćemo živjeti u zajedništvu još jednu godinu«.


"Život može biti dug ili kratak, ovisno o tome kako ga živimo."


- 12:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.07.2015., petak

Jeffrey Eugenides: Bračni zaplet


Knjiga prati, i priča iz perspektive triju studenata, djevojke Madelleine i momaka Mitchella i Leonarda. Mitchell voli nju ali ona baš i ne voli njega ali joj godi njegovo društvo. Madelleine se zaljubljuje (bar tako misli) u Leonarda, dečka s psihološkim hendikepom. Tako da se pitam jel' to prava ljubav ili samo ljubav u brigu, skrb i pažnju prema njemu.
Jako mi se sviđa stil pisanja, više nego sam sadržaj i radnja (koje baš i nema pa ju ni neću opisivati), ali u čitanju se definitivno uživa.
Čitam već sljedeću knjigu istog autora.



zanimljivi citati:
"Biti maneken za donje rublje, značilo je imati razvijene trbušne mišiće, a imati razvijene trbušne mišiće značilo je raditi trbušnjake i biti na dijeti. Zadovoljstvo koje bi osjetila gledajući Dabneyja moglo se usporediti sa zadovoljstvom koje bi osjetila kad je kao djevojčica gledala otmjene lovačke pse. Pod tim zadovoljstvom, poput ugljena što je hrani, tinjala je vatrena potreba da se omota oko Dabneyja i usisa njegovu ljepotu i snagu. Sve je to bilo vrlo primitivno i određeno evolucijom, a osjećaj je bio čudesan. Problem je bio u tome što nije mogla dopustiti sebi da uživa u Dabneyju ili da ga čak malo koristi, već je imala potrebu ponašati se kao pravo žensko i uvjeriti sebe da je zaljubljena u njega. Madeleine su očito trebali osjećaji. Nije odobravala besmislen seks, zadovoljstva radi.
I zato je počela govoriti samoj sebi daje Dabneyjeva gluma »suzdržana« ili »ekonomična«. Cijenila je to što je Dabney »siguran u samoga sebe« i »nema potrebu išta dokazivati«, što se ne »producira«. Umjesto da je zabrine što je mlitav, Madeleine je zaključila da je blag. Umjesto da misli kako nije dovoljno načitan, nazivala ga je intuitivnim. Preuveličavala je Dabnevjeve mentalne sposobnosti kako se ne bi osjećala plitkom zato što želi njegovo tijelo. Upravo zato pomagala mu je pisati - dobro, upravo je zato ona pisala - njegove eseje za engleski i antropologiju, a kad bi dobio odličan, bila joj je to potvrda da je inteligentan. Ispraćala ga je u New York, na audicije za manekene, na rastanku mu utisnuvši poljubac za sreću i zatim slušala kako se žesti na te »pedere« koji ga nisu primili. Ispalo je da Dabnev i nije tako lijep. Medu onima koji su bili istinski lijepi, on je bio tek tako-tako. Nije se umio čak ni pravo osmjehnuti."


"Urednik Terry Wirth svojedobno je bio pametan i idealističan student engleskoga jezika i književnosti, baš kao i Madeleine, a čovjek koji ju je dočekao tog popodneva u malom uredu zatrpanom rukopisima, s pogledom na sumorni kanjon Šeste avenije, bio je sredovječni otac dvoje djece, s plaćom znatno nižom od prosječnog džeparca bivših kolega na faksu koji je putovao s posla, prilično gadno, sat i petnaest minuta do dvoetažnog stana u Montclairu, u New Jerseyju. O izgledima knjige koja je izlazila tog mjeseca, memoarima najamnog radnika, Wirth je rekao: »Ovo je zatišje pred zatišje.«"


".. gotovo nikakvo seksualno zadovoljstvo, usprkos sasvim pristojnoj seansi koju su izveli; i nakon što je Leonard (kao svaki momak) smjesta zaspao, ostavljajući je da leži budna i miluje ga po glavi i negdje se u pri mozgu nada da nije zaradila infekciju urinarnog trakta, Madeleine se pitala nije li činjenica da je upravo provela noć brinući se, zapravo siguran znak da se zaljubljuje. I sigurno, nakon što je iduća tri dana provela kod Leonarda seksajući se i jedući pizzu, nakon što se dovoljno opustila da je uspjela barem povremeno svršiti i napokon se prestati toliko brinuti o orgazmu jer njezinu je glad za Leonardom na neki način zadovoljavalo njegovo zado¬voljstvo, nakon što si je dopustila da sjedi gola na njegovu groznom kauču i da ode do kupaonice znajući da joj bulji u (nesavršeno) dupe, da u potrazi za hranom prekapa po onom gadljivom frižideru, da pročita izvrsnih pola stranice filozofskog referata što je virio iz njegova pisaćeg stroja, da čuje kako taurinskom snagom piša u zahodsku školjku, bez sumnje, nakon ta tri dana, Madeleine je znala da je zaljubljena"


"Bio je divno i preplašeno svjestan vlastite golotinje pod tankim pokrivačem. Osjećao je da je i Madeleine svjesna toga. Pade mu na pamet da bi je mogao poljubiti. Na tren je pomislio da će ona možda poljubiti njega. A onda, s obzirom na to da ga nije poljubila, s obzirom na to da je bio gost u njihovoj kući i da su njezini roditelji spavali dolje, s obzirom na to da je, u tom veličanstvenom trenutku, imao osjećaj da se sreća okrenula u njegovu korist i da ima gomilu vremena za učiniti prvi potez, nije učinio ništa. Naposljetku je Madeleine ustala, s blago razočaranim izrazom. Sišla je stubama i ugasila svjetlo."


„Prozor je gledao na golublje sive krovove i balkone, od kojih je svaki imao isti okrhnuti lonac za cvijeće i usnulu mačku. Kao da se cijeli Pariz dogovorio držati istog prešutnog ukusa. Svaki je susjed davao sve od sebe da se drži standarda, što nije bilo ni tako lako jer francuski ideal nije bio jasno zacrtan poput uredno podšišanog, zelenog američkog travnjaka, već bi se prije mogao nazvati slikovitom zapuštenošću. Trebalo je imati hrabrosti dopustiti da se stvari tako prelijepo raspadaju.»


«Dok se Clyde prao u minijaturnom umivaoniku, Mitchell je uzeo jedan jedini ručnik za goste i pošao hodnikom do WC-a. Popišavši se, povukao je lanac na kotliću, osjećajući se poput vlakovođe. «


«Ono što je najgore kod religije to su religiozni ljudi. »


»Jeste li spašeni?«
Samo reci »da«, pomisli Mitchell. Reci »da« i kreni.
»Teško je to reći«, uzvrati. Krista da vam dođe u srce i doći će. To sam ja učinila. I promijenilo mi je život. Nisam oduvijek kršćanka. Veći dio života provela sam odvojena od Boga. Nisam Ga poznavala. Nisam marila za Nj. Nije da sam uzimala drogu ili nešto slično. Nisam se provodila noću. Ali u meni je bila ta neka praznina. Jer sam živjela samo za sebe.«
Na vlastito čuđenje, Mitchell otkri da je sluša. Ne njezin fundamentalistički tekst o tome da je spašena ili kako je prihvatila Gospodina. Već ono što je govorila o svom životu.
»Smiješno je to. Rodiš se u Americi. Odrastaš, i što ti govore? Kažu ti da imaš pravo biti sretan. I da je način da postaneš sretan pribaviti si mnogo lijepih stvari, ne? Sve sam to činila. Imala sam dom, posao, momka. Ali nisam bila sretna. Nisam bila sretna jer sam po cijele dane mislila samo na sebe. Mislila sam da se svijet okreće oko mene. A, znate što? Ne okreće se.«


«Zahladilo je. Noću se temperatura spuštala na plus četiri. Ma kamo pošli, sa stjenovitih brda dizale su se nedovršene građevine. Kako bi potaknuo gradnju, grčki parlament donio je zakon po kojem se na nedovršene zgrade ne plaća porez. Grci su na to lukavo reagirali ostavljajući gornji kat kuća trajno nedovršenim, lijepo se smjestivši na donjem katu. Dvije hladne noći, Mitchell i Larrv proveli su za dolar po osobi na nedovršenom trećem katu kuće u selu ltylo, koja je pripadala obitelji Lamborghos. Na to ih je nago¬vorio najstariji sin Iannis, kad su na gradskom trgu sišli s autobusa. Nisu se dugo penjali kad im je pokazao deku, zatrpanu cementnim bloketama Usprkos jezičnoj barijeri, Larry je počeo provoditi vrijeme s Iannisom. Dok je Mitchell ispijao kave u seoskoj kavani, i dalje u potaji ližući rane koje mu je zadalo Madeleinino pismo, Iannis i Larry odlazili su u duge šetnje u okolna brda puna koza. Iannis je imao dugu, gustu, kao ugljen crnu kosu i razdrljenu košulju poput kakva grčkog pjevačkog idola. Zubi su mu bili u lošem stanju i bilo ga se teško riješiti, ali bio je prijateljski raspoložen, ako je čovjeku bilo do prijateljevanja, a Mitchellu nije. Međutim, kad je Iannis ponudio da će ih odvesti natrag u Atenu jer ondje ima nekog posla, nije vidio kako bi to mogao odbiti i sutradan su krenuli njegovim malim autom jugoslavenske proizvodnje, Larry naprijed, a Mitchell na štropotavom stražnjem sjedalu.»


«Večera je bila sve ono što je željela na medenom mjesecu. Leonard je bio tako zgodan, u odijelu s vjenčanja. I ona sama osjećala se lijepom, golih ruku i ramena, guste kose spuštene po vratu. Sad su oboje bili upravo onoliko fizički savršeni koliko će ikada biti. Cijeli se život pružao pred njima, kao svjetla duž rijeke. Madeleine je već mogla zamisliti kako tu priču priča njihovoj djeci, priču o tome kad je »tata prvi put jeo hladnu juhu«. Vino joj je udarilo u glavu. Gotovo je to glasno izrekla. Nije bila spremna za djecu! A eto, već je razmišljala o njima.»


«Tek kad su napustili Pariz, stvari su se počele mijenjati. S Gare de Lyona krenuli su noćnim vlakom u Marseille, u romantičnim spavaćim kolima u kojima je romantika bila nemoguća. Kaotičan, s osjećajem opasnosti u zraku i miješanim stanovništvom, Marseille se doimao poput američkog grada., ili barem manje francuski. Prevladavala je mediteransko-arapska atmosfera, mirisao je na ribu, motorno ulje i verbenu. Žene s maramama na glavi dozivale su jata tamnopute djece. U baru s pocinčanim šankom, prve večeri kad su stigli, negdje oko pola tri u noći, Leonard se na brzinu sprijateljio s nekoliko Marokanaca u nogometnim majicama i trapericama s buvljaka. Madeleine je bila iscrpljena, željela se vratiti u hotel, ali on je navaljivao da popiju cafe cognac. Putem je skupljao riječi i svako toliko upotrebljavao ih, kao da to pokazuje kako govori francuski. Kad bi naučio neki izraz u slengu (na primjer riječ branche, koja kad se upotrebljava za osobu znači da je »dobro informirana«) objašnjavao ga je Madeleine kao da je on taj koji govori francuski. Ispravljao je njezin izgovor. Isprva je mislila da se šali, ali pokazalo se da nije tako.
Iz Marseillea su krenuli prema istoku, obalom. Kad je konobar u vagon-restoranu došao preuzeti narudžbu, Leonard je silom htio naručiti na fran¬cuskom. Uspio je uobličiti riječi, ali izgovor mu je bio grozan. Madeleine je ponovila njegovu narudžbu. Kad je završila, on ju je bijesno pogledao.»


«Trudila se postupati oprezno, ali nije bilo lako. Dovela ga je u New York kako ga ne bi ostavila kod kuće, bez nadzora. Ali sada, kad je bio u gradu, postojala je opasnost da će dobiti napad panike. Mogla je birati između toga da ga ostavi u Prettybrooku i brine se ili ga povede u New York i brine se. Općenito govoreći, manje se brinula kad ga je imala na oku. koja bi mogla biti pokazatelj da će se pojaviti neki znak upozorenja. Budno je pazila na upozorenja o znakovima upozorenja. A to ju je zbunjivalo. Na primjer, nije znala predstavlja li to što je Leonard rano ustao novu promjenu u njegovim navikama spavanja ili je to dio prijašnje promjene u njegovim navikama spavanja ili pak ukazuje na to da stvari idu nabolje. Nije znala pobija li njegov perfekcionizam nedostatak ambicije ili su to različite strane iste medalje. Kad stojiš između nekoga koga voliš i smrti, teško je biti budan i teško je zaspati. Kad bi Leonard ostajao budan, gledajući noćni program na televiziji, Madeleine je bdjela nad njim iz svog kreveta. Nikako nije mogla pravo zaspati, sve dok on ne bi došao gore i legao do nje. Osluškivala je zvukove koji dopiru odozdo. Kao da joj je vlastito srce kirurški odstranjeno iz tijela i smješteno negdje izvan nje, i dalje povezano s njom i pumpa joj krv u vene, ali izloženo opasnostima koje nije mogla sagledati: njezino srce u kutiji, negdje na otvorenom, nezaštićeno.»


«Iduća tri dana Madeleine nije htjela jesti sa svojima. Jedva je uopće sila¬zila. To je dovelo Mitchella u neugodan položaj. Kao jedinoj nepristranoj osobi u kući dopalo ga je održavanje komunikacije između dviju strana. Osjećao se kao Philip Habib, specijalni izaslanik za Srednji istok, kojeg je svake večeri gledao na vijestima. Praveći Altonu društvo u ispijanju koktela nakon večere, Mitchell je gledao kako se Habib sastaje s Yassirom Arafatom ili Hafez al-Assadom ili Arielom Sharonom, kako putuje amo-tamo, pre¬nosi poruke, nastoji pridobiti, nagovara, prijeti, laska i trudi se spriječiti izbijanje rata. Nakon drugog džina i tonika, Mitchell se osjetio nadahnuti m da povuče neke paralele. Zabarikadirana u svojoj sobi, Madeleine je bila poput frakcije PLO-a koja se skriva u Bejrutu i svako toliko izlazi da bi niz stube bacila bombu. Alton i Phylllda, koji su zaposjedali ostatak kuće, bili su poput Izraelaca, nepopustljivi i bolje naoružani, odlučni proširiti protektorat nad Libanonom i donositi odluke umjesto Madeleine. Prilikom svojih misija u Madeleinin tabor, slušao je njezine pritužbe. Rekla je da se Altonu i Phyllidi nikad nije sviđao Leonard. Da nisu željeli da se uda za njega. Istina, lijepo su se odnosili prema njemu nakon sloma i nijednom nisu spomenuli riječ razvod, sve dok to Leonard nije spomenuo. Ali sada je imala osjećaj daje njezinim roditeljima potajno drago što Leonardaviše nema i zato ih je htjela kazniti. Nakon što je prikupio sve te informacije o Madeleininim osjećajima, Mitchell se vraćao dolje na pregovore s Altonom i Phyllidom. Otkrio je da imaju mnogo više razumijevanja za Madeleinin položaj nego što im je ona pripisivala. Phyllida se divila njezinoj odanosti Leonardu, ali je držala kako je to izgubljena stvar. »Madeleine misli da može spasiti Leonarda«, rekla je. »Ali prava je istina da ga je ili nemoguće spasiti ili on ne želi biti spašen.« Alton je zauzeo oštar stav i rekao da Madeleine mora povući crtu pod svoje gubitke, ali iz čestih šutnji u koje ja zapadao i žestokih pića koja je pijuckao dok je na televiziji Habib u kariranim hlačama šepesao po tko zna kojem po redu pustinjskom slijetalištu, bilo je vidljivo koliko pati zbog Madeleine.
Slijedeći diplomatski primjer, Mitchell je širio mrežu i sve ih puštao da kažu što ih tišti prije nego što su napokon zatražili savjet.»



prva rečenica:
"Kao prvo, pogledajmo sve te knjige."
Posljednja rečenica:
«A Madeline je i dalje škiljila kao da se Mitchell već gubi u daljini, dok napokon, osmjehnuvši se sa zahvalnošću, nije odgovorila: »Da.«»



- 17:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.06.2015., četvrtak

Anouk Markovits: Zabranjena sam



Ovo je vrlo dirljiva priča o židovskoj obitelji u periodu od Drugog svjetskog rada do danas, priča o tri generacije prepričana uglavnom kroz Milu i Ataru, dvije polusestre koje su sasvim različito prihvatile tvrdu, tradicionalnu disciplinu koju nameće njihova vjera. Atara vrlo rano, još kao djevojka, napušta obitelj ne želeći se pokoriti, prije svega, budućem nametnutom braku, dok Mila ostaje vezana uz obitelj uvjerena u pravovaljanost i nužnost svega što joj vjera nalaže.
Posebno pričom dominira nešto što bi se moglo opisati "opravdavanjem grijeha u ime višeg cilja". U dva drastična slučaja. Prvi, u ratu, pri kojem se spašava vlastita glava u ime spašavanja zajednice, a drugi koristi Mila pri spašavanju svog brak na prilično neuobičajen i očajnički način.
Knjiga me se izuzetno dojmila, a prvo što sam napravio pročitavši posljednju rečenicu je bilo, da se vratim na njen početak.



početna rečenica:
"Lako, brzo Zalmanove su pete odjekivale po tlu dok je gol trčao kroz središnji prolaz u Domu molitve."

posljednja rečenica:
"Posljednji put Mila sanja Josefa kako stavlja ruku na srce, kako stavlja ruku njoj na srce i usnama izgovara riječ."


zanimljivi citati:

„Gojimi ne mogu kontrolirati svoje tjelesne sklonosti, ali Židov misli samo na Božju volju!"


„Dobro je. Ti ćeš biti sveti narod, sam ćeš se odvojiti. Dok lutamo po pariškoj divljini, pamtite: kad se mi Židovi ponašamo kao drugi narodi, Bog nas kažnjava."


"Bilo je važno da se djeca boje oca jer će tako stasati u Židove koji se boje Boga."


"Mila je našla krv između bedara. Hannah ju je smirila - nema razloga za strah, krv je Evina kazna što je Adam zbog nje postao smrtan. Mila je naučila novu molitvu:
S ljubavlju primam prijekor. Nisam smjela uzeti zabranjeno voće...
Atara je htjela da joj Hannahine priče budu draže od zabranjenih knjiga. Počeci Hannahinih priča bijahu puni obećanja, s raznobojnim riječima na jidišu - koje Hannah nije govorila u svakodnevnom životu, ili ih je izgovarala samo kad zimi ptičica zadrhti na grani ili kad siromašni učenjak Tore sretne duh, riječi molitve, a onda i samog Hašema - koje se same uvlače i Atari se činilo da su Hannahine šarene riječi bile smicalica za uvođenje Božjih riječi o kažnjavanju grešnih i nagradi za one koji se boje. Atara je jedne večeri shvatila da će žive riječi zauvijek nestajati iz Hannahinih priča i izjurila je iz sobe.
Katkad su obojene riječi iz zabranjenih knjiga ostajale uz nju čak i nakon što bi dovršila čitanje priča, a tada se Atara pitala može li kroz tajni prolaz izići u vanjski svijet."


"Kad bi joj bježale riječi ili pojmovi, nije odlagala knjigu u stranu: što je formulacija bila zagonetnija, to je obećanje slobode bilo bogatije. Izišla je iz knjižnice - biserne su niske vezivale krov s krovom, tavan s tavanom, kao blistava paučina pod kojom je sve izgledalo jednako izabrano.
Zastala je pokraj Sorbonne, zavirila u pošljunčano dvorište. Zazvonilo je zvono u kapeli. Brzo se probila kroz gomilu ljudi na bulevaru Saint-Michel, prešla Seinu, žurno, da stigne kući prije nego što Zalman primijeti da je nema."

"Riječi što ih je tražila da uobliči pitanje uplašile su Ataru. Pitanje bi moglo početi: Kada Biblija nalaže ubijanje male djece i životinja u ratovima, ili: Kada Bog zahtijeva žrtvu djeteta zbog očeva grijeha...? Atari su to bila dobra pitanja s implikacijama u stvarnom životu, pitanja koja su mogla biti važna i za Milu, ali se Atari ubrzao puls kad se pogled rabinovih tamnih očiju zaustavio na njezinoj podignutoj ruci i grlo joj se stegnulo: glas će joj zadrhtati i zagušiti se kao svaki put kad je nastojala postaviti pitanje takve vrste. „Ništa... Oprostite."


"Vrtlari, koji su gurali tačke pune biljaka u lončanicama, okrenuli su se prema njoj i stali fućkati. Mili je rub haljine pokrivao koljena, košulju dugih rukava zakopčala je do grla, ali je dražesne izgledala kad se vrtjela oko sebe onako tanka u struku i kose spletene u punđu. Mila i Atara uhvatile su se ispod ruke. Potrčale su ispod stabala kestena, izašle iz Luxembourga, zaputile se preko bulevara Saint-Germain, duž Rue de Seine. Na vrhu Pont des Arts nagnule su se preko ograde mosta i okrenule dlanove prvim kišnim kapima. Nebo se istreslo, a one su se vrtjele oko sebe kao kad su bile male, raširile su ruke i jezikom lizale usne da osjete okus oblaka. Ulične su im svjetiljke bile zvijezde... Atara je poletjela iznad rijeke i krovova, iznad svih granica što ih je svijet iscrtao oko nje."


"Sada je Josef stajao pokraj njezina kreveta, ljuljao se u molitvi.
Iznenadila se što se našla u Zakonu, a opet sama s njim. Nadvio se nad nju, poljubio je u obraz. Između njihovih tijela njegova dugačka noćna košulja, nekoliko preostalih centimetara mraka, njezina spavaćica koju je on sada zadignuo. Držao ju je kao oleandar, bojao se daje ne slomi, bojao se da bi je njegov dah mogao otpuhati. Neka naše sjedinjenje bude u svetosti, neka naša djeca... Osjetila je kako njegova muškost traži mjesto u njoj koje je i sama jedva poznavala sve dok ga nije naučila istraživati tijekom priprema za ovu noć.
Čuo se njezin dahtaj kad se zabio u nju. Zaustavio se - radi li to on nešto loše? On je naumio misliti na Toru, kao što mudraci savjetuju, ali se njegovo cijelo biće izvilo prema njoj. Osjetio je da ga privlači, pritisnuo je jače. Ponovno je zadahtala.
Njegovo sjeme u njoj, njegovo sjeme u njoj kao u snovima o njoj, ali drukčije od svega što je doživio u budnu životu.
Pomilovao joj je usne, trepavice - pa stao. Nevjesta i mladoženja moraju se razdvojiti odmah nakon samoga čina. Isteturao je iz kreveta i ustao, nesiguran, u mraku. Kad opet smiju razgovarati?
„Dobro sam", šapnula je.
Bol za njezinom nježnošću zamalo ga je natjerala da je uzme, da je drži na prsima pa da tamo čuje otkucaje Mila Mila Heller..."


"Atara je pritisnula gumb koji oslobađa kvaku porte cochere na ulicu. Teška su se vrata od orahovine napola otvorila. U treperavo pariško praskozorje zanjihao se krug makova, svaki cvijet grimizna sloboda koja podrhtava na krhkoj stapki."


"Uronio je u svoj san o njoj umjesto u nju."


"Atara je stavila djevojci ruku na rame. „Judith, postoje drugi svjetovi u kojima brak nije toliko pitanje održavanja podrijetla, gdje roditelji mogu bezuvjetno voljeti svoju djecu..."






- 10:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.05.2015., petak

Jamie Ford: Hotel na uglu gorkog i slatkog


Henry je mladi kinez rođen u americi koji dočekuje napad na pearl harbourg kao učenik, jedini kinez u školi za amerikance. rasna pripadnost je sasvim dovoljna da mu na dnevnoj razini njegovi frendovi priređuju muku i gade odlazak u školu. Tradiocionalno nastrojen otac želi od sina stvoriti amerikanca, a od sina-amerikanca želi stvoriti tradiocionalnog kineza.
dnevna maltretiranja odlaze u drugi plan kad u školu stigne drugi pripadnik iste rase, japanka Keiko. Nevolja ih bliži i njih dvoje počinju izgrađivati jedno toplo, drago, vrlo privrženo prijateljstvo.
problemi (pravi problemi) nastaju kad američka vlada odluči sve japance u sad-u deložirati i preseliti u logore. da bi dokazali amerikanizam i domoljublje (prema stars&stripes) fascinira mirnoća i dobrovoljnost tih ljudi da žive u neljudskim uvjetima. s druge strane, promatramo tako poznatu neljudskost domaćina koji ih bestidno pljuju i pljačkaju ono što iza njih ostaje. o tempora o mores! bljak.
i sad kreće onaj dirljjivi dio priče. henry navršava 13 godina (da, da 13) i kreće kontra svojem ocu, koji mrzi sve što je japansko i kreće ka svojoj dragoj prijateljici a možemo slobodno reći i svojoj prvoj ljubavi. Ovdje priča postaje pomalo (pa i poveliko) srcedrapateljna, vrlo bliska nekom petparačkom ljubiću s kioska... ali ne smeta, knedla u grlu stoji a priču gutate dalje.
inače, priču autorica paralelno vodi u dva vremena, ondašnjem i današnjem, henry klinac i henry skoro-pa-djedica.
a završetak dira u srce .......

p.s.
moram poslušati tog oskara holdena



Prva rečenica:
"Stari Henry Lee stajao je kao ukopan u vrevi ispred Hotela Panama."

Posljednja rečenica:
"- Ureshii desu – tiho je rekao Henry."

Zanimljivi citati:
«Henry je gutnuo slinu i uhvatio dah te više nije bio svjestan podrumske prašine koja mu je škakljala nos i nadraživala oči. Više nije osjećao suhoću.Dodirnuo je crte na listu papira i osjetio trag olovke, teksturu razmazanoga grafita koji je dočaravao svjetlo i sjenu. Uzeo je malu crtanku iz ruku svojega sina i okrenuo stranicu. Na njoj su bili isprešani cvjetovi trešnje, stari i osušeni, smeđi i krhki. Komadići nečega što je nekoć bilo tako živo.
Godine su bile nemilosrdne.»


«Henry je odahnuo i sjeo na stari sanduk. Kao i toliko toga što je želio u životu, i ovo je bilo oštećeno. Nesavršeno, poput njegova oca, braka, života. Ali nije ga bilo briga, samo je to htio. Nešto što će mu pružiti nadu, i to je i pronašao. Nije bilo važno u kakvom je stanju.»


«Odavno je već naučio: u obitelji nije najvažnije savršenstvo.»


2Henry je gledao i čekao dok nije ugledao prekrasnu vitku djevojku kako hoda po blatnjavoj stazi u izblijedjeloj žutoj haljini, crvenim kaljačama prekrivenim blatom i u smeđoj kabanici. Stala je s druge strane ograde, a nasmiješeno lice, blijedo od trovanja hranom, bilo je uokvireno hladnim metalom i oštrom žicom. Zatočena leptirica. Henrv se nasmiješio i polagano uzdahnuo.
— Sanjala sam te prošli tjedan — rekla je Keiko, izgledajući zadovoljno i sretno, ali i pomalo zbunjeno. I dalje mislim, daje ovo samo san.»


«Njihov rastanak bio je služben. Nakon što ju je odlučio pustiti (za njezino dobro, podsjetio se), držao se na pristojnoj udaljenosti, da im ne bi još dodatno otežao. Ona je bila njegova najbolja prijateljica. U stvari, i više od prijateljice. Puno više. Ubijala ga je pomisao da odlazi, ali pomisao na to da joj kaže što stvarno osjeća i onda da gleda kako odlazi bila je više nego što je njegovo malo srce moglo podnijeti.
Umjesto toga, rastali su se tako što joj je mahnuo i nasmiješio joj se. Čak se nisu ni zagrlili. Ona je sklonila pogled i nadlanicom obrisala oči. Postupio je najbolje što je mogao, zar ne? Njegov je otacjednom rekao da najteži izbor u životu nije između dobrog i lošeg, nego između onoga što je ispravno i onoga što je najbolje. A najbolje je bilo pustiti je. Henry je to i učinio.»


«Suznih očiju, brišući rukavom pokislo lice, Henry ju je kroz ogradu uhvatio za ruke te su se privili jedno uz drugo, posve blizu. Ruke su mu skliznule do njezinih dlanova koji su bili tako nevjerojatno topli, unatoč kiši. Kroz mali otvor na bodljikavoj žici priljubili su glave, a Henry joj je bio tako blizu, da je gotovo mogao osjetiti njezine trepavice kad bi trepnula. Njihova blizina štitila im je lica od kiše koja im se uz obraze slijevala u ovratnike.»

- 18:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.07.2014., srijeda

Milan Kundera: Smiješne ljubavi


Sedam različitih priča, svaka opisuje odnos muškaraca i žena na jedan drugačiji način:
1. Nitko se neće smijati – mlađi asistent potajno udomljuje svoju curu, Klaru, koja ga voli jer joj je obećao pronaći posao u gradu. jednog danas dobiva pismo u kojem ga nepoznati kolega moli da mu napiše pozitivnu recenziju za članak. asistent to odbija učiniti, a da makne dosadno nasrtljivog kolegu, smišlja laž da se ovaj nedolično ponašao prema Klari. priča se tu zapetljava jer kolega sve ispriča svojoj ženi ......
2. Zlatna jabuka vječne čežnje
3. Lažni autostop – mladić i djevojka idu na odmor i spontano krenu glumiti osobe karaktera obratnog od onih što jesu. on, nekadašnji ženskar i ona, sramežljiva i plaha cura, mijenjaju uloge i igra prerasta u ne-lijepu stvarnost ....... ljubav se pretvara u seks
4. Simpozij
5. Neka stari mrtvi ustupe mjesto mladim mrtvima – ponovni susret nakon dugo godina, žene i mladića koji je nekada davno bio u nju zaljubljen. i ovdje se uloge mijenjaju, sada ona želi njega, no ......
6. Doktor Havel poslije deset godina – postarijeg doktora na odmoru u toplicama niti jedna žena ne zamjećuje niti reagira na njegove upade i upadice. razočaran, poziva svoju puno mlađu, prelijepu ženicu (slavnu glumicu) da ga posjeti na jedan dan te ju ponosno pokazuje po toplicama. sutradan, kad žena ode, situacija se stubokom mijenja i doktor postaje zapaženi gost (u očima drugih žena) ......
7. Eduard i Bog – Eduard hoda sa pobožnom curom koja mu se ustrajno ne želi podati već se čuva za prvu bračnu noć. u nastojanju da joj se zavuče u gaćice, počinje glumiti vjernika što se njoj dopada ali mu počinje stvarati probleme na poslu čime postane još veći u njezinim očima. međutim, nenadano, ta ga situacija učini privlačnim njegovoj šefici koja ga odvede u krevet. Eduard zahlađuje odnos prema svojoj djevojci koja pak postane sprema podati mu se. a tada ona u njegovim očima sasvim pada ...........
Majstor kontra i kontra-kontra-argumentiranja, majstor u seciranju muško-ženskih odnosa, majstor u kaskadnom stvaranju zapleta i raspleta .....Kundera u ovim pričama karikira naše psihe i dobro se (i nas) zabavlja.


citati:

Prva rečenica:
Ulij mi još šljivovice – rekla je Klara, a ja nisam imao ništa protiv.
Posljednja rečenica:
Zadržite ga, molim vas, u sjećanju tako, s tim osmjehom.“

zanimljivi citati:
prva priča:
(slijepa, odana ljubav)
Ne znam koliko se gospođa Zaturecka mogla koncentrirati na moje izlaganje, koliko ga je pratila i koliko ga je razumjela, ali pokorno je sjedila u naslonjaču, pokorno i poslušno kao vojnik koji zna da ne smije napustiti položaj. Trebalo mi je oko pola sata da kažem sve što sam htio. Gospođa Zaturecka je ustala, pogledala me svojim prozirnim očima i zamolila me bezbojnim glasom da joj oprostim, ali ja sam znao da nije izgubila vjeru u svoga muža i da je, ako je nekome nešto predbacivala, predbacivala samo sebi što nije bila u stanju suprotstaviti se mojim argumentima koji su joj se činili mračnima i nerazumljivima. Obukla je svoj vojnički šinjel i ja sam shvatio da je ta žena vojnik, tužni vojnik umoran od dugih marševa, vojnik koji ne razumije smisao naredbi, ali će ih uvijek bespogovorno izvršavati, vojnik koji odlazi poražen, ili čista obraza.“


treća priča:
Djevojka zaista nije voljela trenutke kad je u toku vožnje morala (mladić je često znao voziti bez zaustavljanja) moliti da na trenutak zaustavi auto negdje pokraj šumice. Uvijek je bila bijesna na njega kad je, glumeći čuđenje, pitao zašto da zaustavi. Znala je daje njen stid smiješan i staromodan. Već je mnogo puta na svome poslu doživjela da joj se kolege zbog osjetljivosti rugaju i namjerno je provociraju. Uvijek se već unaprijed stidjela zbog toga što će se stidjeti. „

„Htjela je da cijeli bude njen, a da ona cijela bude njegova, ali često joj se činilo kako što mu više nastoji dati sve, to mu više nešto uskraćuje - upravo ono što čovjeku pruža površna i plitka ljubav, što čovjeku pruža flert. Zato je patila što zna biti samo ozbiljna, a ne i lakomislena.“

„Uzalud je bilo prizivati razum i upozoravati ludu dušu kako mora zadržati odmak od igre i kako je ne smije shvatiti ozbiljno. Upravo zato što je sve to bila samo igra, duša se ničega nije bojala, nije se branila i omamljeno joj se predavala
.“


peta priča:
Uvjeravao ju je kako je još lijepa, kako se, zapravo, ništa nije promijenilo, kako čovjek uvijek ostaje isti, ali je bio svjestan da je zavarava i da je ona u pravu; poznavao je odveć dobro svoju tjelesnu preosjetljivost, svoje iz godine u godinu sve otvorenije gađenje nad vanjskim deformacijama ženskog tijela, koje ga je u posljednje vrijeme okretalo prema sve mlađima i - kako je s gorčinom uviđao - sve praznijim i glupljim ženama. Da, tu nema sumnje - ako je prisili na tjelesnu ljubav, sve će završiti odvratnošću, a ta će odvratnost onečistiti ne samo sadašnji trenutak nego i sliku davno voljene žene, sliku koju je čuvao u sjećanju kao dragulj.“


šesta priča:
- Da, djevojčica je zaista mila - rekao je Havel - ali mio može biti i pas, kanarinac ili patak koji se gega po dvorištu. U životu, prijatelju, nije važno osvojiti što više žena, jer je to samo vanjski uspjeh. Važno je gajiti vlastite kriterije, jer se u njima odražava vlastita vrijednost čovjeka. Sjetite se, prijatelju, da pravi ribar baca sitne ribe natrag u vodu.“


sedma priča:
Taj je Bog bio stvoren iz jedine ideje (drugih želja i misli nije imao) - zabranjivao je izvanbračnu ljubav. Bio je to, prema tome, prilično smiješan Bog, ali to nije razlog da se smijemo djevojci. Od deset zapovijedi što ih je čovječanstvu objasnio Mojsije čak devet uopće joj nije ugrožavalo dušu - Alice nije bilo ni na kraj pameti da ubija, da uskrati poštovanje svom ocu ili da poželi ženu bližnjega svoga; samo jedna zapovijed nije za nju bila sama po sebi razumljiva, nego ju je osjećala kao istinski teret i dužnost- bila je to čuvena sedma zapovijed: ne sagriješi bludno. Zato se, ako je htjela nekako ostvariti svoju vjeru, dokazati je i potvrditi, morala usredotočiti upravo na tu sedmu zapovijed. Tako je od neodređena, rasplinuta, apsolutna Boga stvorila za sebe Boga koji je bio posve određen, shvatljiv i konkretan: bio je to Bog nevinosti.
Molim vas, gdje zapravo počinje blud ? Svaka žena sama određuje tu granicu, prema nekim tajanstvenim kriterijima. Alice je rado dopuštala da je Eduard ljubi, a poslije bezbroj njegovih pokušaja, konačno se pomirila i s tim da joj miluje grudi, ali je negdje na sredini tijela recimo približno u ravnini pupka, povukla - strogo i beskompromisno - crtu ispod koje se prostiralo područje svetih zabrana, područje Mojsijeve zapovijedi i gnjeva Gospodnjega
.“

- 12:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.07.2014., ponedjeljak

Alek Popov „Misija London“

Kroz karikaturizirane likove autor se htio nasmijati politički imenovanim diplomatima i osoblju koje po nekim težim vezama dospijeva u London i slične željene gradove po Europi. U kojima se nastavljaju ponašati provincijski, odnosno jedino onako kako i mogu. A onda se događaju zabune, apsurdi, komične, tragikomične i tragične situacije.
Samokritika vlastitom podrijetlu, neumrlom socijalizmu, svojoj domovini Bugarskoj, danas ravnopravnoj članici EU. No, priču će sigurno prepoznati i pripadnici mnogih drugih naroda, pa tako i ja.
Zgodan knjižuljak, nije me natjerao na glasan smijeh, ali lagani podsmjeh, da.


citati:

prva rečenica:
Košta Gibaničarov sjedio je u dvorištu iza kuće na Hide Park Gateu i brojao avione koji su prelijetali South Ken-sington.“

posljedne 2 rečenice:
Sve ono što nas ne ubije, učini nas jačima. Dabogda crk'o onaj tko je to rekao!

Zgodni citati;

Bilo je meko proljetno jutro s promjenjivom naoblakom. U kutu dvorišta forzicija je jarko cvjetala. Košta Gibaničarov sjedio je na stepenicama, bos, u tra¬pericama i potkošulji. Do nogu mu je bila poluprazna boca Becsa, a među prstima mu je dogorijevala zabo¬ravljena cigareta. Avioni su prelijetali približno svake dvije minute. Buka motora vukla se još dugo za njima, sve dok se ne bi neosjetno slila s bukom novih strojeva koji su pristizali. Izbrojao ih je više od dvadeset Njihov zvuk podsjećao ga je na udaranje mora. Prozori kuće zijevali su širom otvoreni. Propuh je raznosio miris sta¬rih opušaka. Tanke zavjese bacakale su se poput volana pijane glumice. U blagovaonici na prvom katu još uvi¬jek su se vidjeli tragovi sinoćnje pijanke. Bližilo se jeda¬naest sati, ali Košta nije žurio s raspremanjem. Imao je cijelo poslijepodne na raspolaganju. U međuvremenu preletjela su još tri aviona. Uporna zvonjava izbacila ga je iz blažene ravnoteže. Košta si je prvo rekao da nema te sile koja bi ga natje¬rala da otvori. Poslije se smekšao shvativši da su slična raspoloženja pogrešna i štetna za njegovu biografiju.“

Očajno su pokušavali izaći iz zajedničkog lonca, ne gledajući gdje gaze. Veliko natjecanje za Europu je počelo. Zemlje favoriti su slavili jer su bili za prsa ispred svojih bivših saveznika, ali radost im je pomračila spoznaja da između njih i razvijenih europskih država leži još puno milja. Zemlje u zaostatku, medu kojima je bila i Varadinova domovina, bile su sretne da im je natjecanje uopće dopušteno. Nisu se ni pokušavali mjeriti sa Zapadom jer im je u svijesti odzvanjala izreka nepoznatog balkanskog mudraca: "Nećemo ih stići i da trče nama u susret" Hranili su svoj ponos time da ima još i težih slučajeva, poput Moldavije i Jugoslavije, koje ionako nisu našle mjesto za "stolom za pregovore" Zapadni diplomati nerado su gledali taj ne baš bistri koktel votke, palinke i loze koji su morali ispiti.“

Razgovori s njima nisu iziskivali više od tristo riječi i prvi put u svojoj karijeri posumnjao je da bi ga i jedan dobro istrenirani imbecil s lakoćom mogao zamijeniti na toj funkciji. Da nije možda upravo on taj imbecil?

o političarima:
Posljednjih nekoliko godina Varadin je izbliza promatrao ljude na čelu države i uhvatio je procese koji su se u njima neumoljivo odvijali, gotovo bez iznimke. Vlast ih je isisavala iznutra poput ostriga: lica su im se lijepila za lubanje, oči su im postajale okrugle i nepokretne, spremne iskočiti van poput sačmi. I osjetila su im se mijenjala: stara su atrofirala, a na njihovim su se mjestima pojavljivala nova koja su više nalikovala osjetilima guštera i insekata. Prvo su gubili sposobnost slušanja, kao da više nisu prodirali u smisao riječi, a potom su prestajali i gledati - gledali su kroz ljude, kao da su od stakla. Vjerovali su jedino vibracijama koje su odašiljali u svim smjerovima, da bi im se vratile noseći informaciju o okolnome svijetu.“

kako je postao veleposlanik
On sam kopao je rukama i nogama kako bi se izvukao iz svog jadnog ureda u ministarstvu i znao je da se za to vrijedi boriti i ponižavati do posljednjeg daha. Poznavao je i slatki umor od pobjede kad mandatić već spava u tvome džepu, ušuškan pokraj karte i putovnice. Tada odjednom prestaješ mariti, opuštaš se i počinješ ga premještati iz jedne u drugu nogavicu - i tako čitave tri godine. Pa zaslužio si to, mamicu mu! Sve dok ne sletiš ponovno u prašnjavi sofijski ured, prikovan mizernom plaćom. Odmor je gotov! I sve počinje ispočetka: aktiviraš se, mobiliziraš svu energiju nakupljenu tijekom mandata i trčiš gore-dolje po katovima kao lud; uspostavljaš stare veze, tražiš nove moguće pokrovitelje, visiš pred njihovim kabinetima satima, cviliš, puzaš, osluškuješ s jednim jedinim ciljem - da im dopizdi od tebe i da te opet protjeraju izvan granice. Što dalje, to bolje.“

jedan sporedni lik:
Plesač s vatrom jednako je sjedio u predsoblju veleposlanstva poput indijanskog vojnika, očekujući znak duhova sudbine. Imao je ravnu gustu kosu, koja se spuštala Čak do ramena. Lice mu je bilo crnpurasto i četvrtasto s gustim debelim obrvama. Nosio je crnu rokersku jaknu s resama na rukavima i crvene kaubojske čizme. Na stolu je ležao njegov portfolio, uvezan u masivni kožni fascikl.
Navikao je čekati, Nisu ga mogli uplašiti čekanjem. Tijekom dugog niza godina provedenih u Londonu izlizao je fotelje u stotinama ureda - malih i velikih. Dupe mu je postalo tvrdo kao peta dobrudžanskog seljaka. Obično bi ga ljubazno saslušali, uzeli mu posjetnicu i nikad se više ne bi javili
.“


- 14:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.07.2013., petak

Ariel Magnus: Kinez na biciklu

vrlo simpatičan knjižuljak koji na vedar i šaljiv način opisuje kinesku grupaciju koja živi u Argentini. ali vrlo dobro opisuje Kineze kako naciju, općenito. ne vidim kod autora neke velike političke ambicije da se bavi problemom manjine ili nečim sličnim. priča nam jednostavnu ali apsurdnu priču o Ramiru, domaćem čovjeku kojeg na početku priče otima Kinez Li, zvani Šibica. Li je (kako on tvrdi, nepravedno) optužen za podmetanja požara, te odvodi Ramireza u kinasku četvrt, s namjerom da mu on pomogne dokazati nevinost. Ramirezu, koji se i inače bio zasitio svog života, se počinje dopadati zatočeništvo, počinje upoznavati svoje čuvare, zatim udomitelje a na kraju i svoje prijatelje, Lita i Chena. Ovdje pronalazi i svoju ljubav, Yintai.
svidjela mi se knjiga, vedra je, pozitivna, vrckasto napisana......
imao sam priliku poznavati jednog dobrog Kineza i imao sam priliku biti u Kini tjedan dana. dopao mi se, Yzag, dopala mi se Kina i svi oni Kinezi i Kineskinje koje sam sreo i upoznao. topli su, kao djeca su, sasvim sam se ugodno osjećao kod njih. i zato mi se ova knjiga dopala..........



citati:

prva rečenica:
Osjećam hladnoću pištolja na potiljku već i prije nego što čujem kako se vrata zahoda otvaraju uz tresak.“

posljednja rečenica:
Sretna Nova godina, ljubavi. “

zanimljivi citati (podebljavam ja):
U krevetu i usred akcije prestao sam joj biti smiješan i postao joj zanimljijv, svake minute mijenjala je moj položaj i stalno proučavala moje reakcije dok je iskušavala razne formule masaže i sisanja, ne bih joj htio poreći zasluge za znatan arsenal erotskih tehnika, ali osjećao sam kao da me preslušava liječnik. Priznajem da sam i ja nju malo osluškivao, nikad dotad nisam to činio s Kineskinjom, znatiželja je trajala nekoliko sekunda, jedva dovoljno da se uvjerim da nemaju usjek u horizontalnom smjeru. U jednom trenutku njezino zanimanje za anatomiju zamijenila je ljubavna žudnja i počela me jahati uznemirujuće bijesno, davao sam joj znak da uspori, ali ona ga je protumačila suprotno i ubrzavala, nakon nekoliko minuta, koliko me gnječila svojim zdjeličnim kostima, dogodilo se nešto nevjerojatno, svršila je, to mi nisu toliko potvrdili vandalski krikovi kojima je to objavljivala, nego činjenica da je smjesta zaspala. Mislio sam kako bih trebao zahtijevati ne samo da vrati novac Šibici nego i da meni plati za pruženu uslugu, ali samo sam se obukao i brzo izašao kao da me već očekuje sljedeća mušterija, ovoj ću naplatiti unaprijed. "I, kako je bilo?" "Fantastično." Čemu povrijediti istinom kad se može zahvaliti lažju, Li me potapšao po ramenu kao zadovoljan stric, na neki je način imao pravo, na neki je način to bio moj debi.“


Dok su zapadnjaci otkrivali atomsku energiju i upotrebljavali je za izradu bomba, ispio je Li svoju drugu šalicu čaja i zapalio cigaretu, dok su zapadnjaci svemu na kraju davali vojnu primjenu, od aviona i ultraljubičastih zraka do papra i senfa, Kinezi su odredili barut za vatromet i nisu se koristili borilačkim vještinama kako bi naudili bližnjemu, nego kako bi se održali u formi i meditirali. Time mi je Li htio reći da Kinezi nisu bili u osnovi ratoborni i da, iako odsijecanje glave ili vađenje vitalnih organa može s ove strane svijeta biti gledano kao barbarski čin, gledano s druge strane, najveće je nasilje i sadizam pokazivati siromašnima preko televizije stvari koje si nikad neće moći kupiti.“

„Protivno svim mojim očekivanjima Yintai me čekala obučena i našminkana., bio je to prvi put da je vidim u suknji i puštene kose padala je savršeno ravno i gotovo do struka, bijelo lice i crvene usne davali su joj neodoljiv izgled gejše. Tek kad sam je vidio tako dotjeranu, shvatio sam da nisam isplanirao kamo da je odvedem, jedino mjesto koje mi je padalo na pamet za ženu poput nje bio je najbliži motel i odande u prvu crkvu, srećom ona je preuzela inicijativu i, izjavivši da ne želi ići predaleko iz kvarta, predložila je da idemo do Barrancasa. Prelazak ceste uz nju i prolazak ono malo metara što nas je dijelilo do parka bili su jedinstveno iskustvo. Dok smo čekali da prođe vlak i poslije da se na semaforu upali crveno, ljudi su zlobno izmjenjivali poglede, prvo su nju gledali žudno, a mene iznenađeno, a onda bi se s nevjericom i žaljenjem okretali prema njoj, a prema meni sa zavišću i mržnjom.“

„Ja bi rekao da popiju kapučino i prestanu pljuvati na sve strane, nauče sjediti kako treba, prestanu se razmnožavati kao zečevi i osnivati krvoločnu mafiju u svim zemljama svijeta, odrežu nokte na malom prstu i počnu čistiti uši vatenim štapićima, napokon shvate da su karaoke najdosadnija stvar na svijetu i da ne znaju pjevati.“

„Kineska poslovica: Ako imaš ploblem kojij nema lješenja, zašto se blineš zbog njega; a ako ga ima, zašto se blineš?“

„Svijetom ne vladaju oni koji imaju praktičnu sposobnost da to čine, nego oni koji znaju inteligentno iskoristiti tuđu moć u svoju korist, da svi siromašni stupe u štrajk, planet bi kolabirao i stoga nisu oni ti koji drže uzde, to je veliki paradosk koj je komunizam želio rješiti ali paradoski nemaju rješenje, to je najveći paradoks.“

„Prema mom mišljenju, Kinezi ne vladaju svijetom jer ne žele, lijeno im je, unatoč fami o njihovoj radišnosti i o tome da neprestano rade, najviše na svijetu vole ljenčariti i ako im je dobro, neće prstom mrdnuti da im bude bolje, ne znam je li to nepomičnost koju je propovijedao Lao-ce ili nedostatak glagolskih vermena u jeziku, ali činjenica je da su u tom smislu savršeni komunistički birokrati. Vjerojatno je i zbog toga Maou bilo tako lako osvojiti zemlju. Kinezi su shvatili da nikad neće naći birokratskiji sustav od komunizma i da je birokracija najsavršeniji oblik hedonizma, u biti oni su jedini koji znaju kako voditi dobar život bez previše napora, a prijetnje koje svako toliko upute da će zavladati svijetom služe samo tomu da ih ostavimo na miru...“





- 21:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.11.2012., subota

Mario Vargas Llosa: Vragolije zločeste curice


Mislim da će donji citati sasvim jasno reći o čemu se ovdje radi. Priča o jednosmjernoj ljubavi. O muškoj opsjednutosti, slijepoj zaljubljenosti. O ženskoj težnji za sigurnošću, podčinjavanjem.
Priča je sladunjava, možda i iritiantna za nekoga tko ne shvaća romantiku, tko se u njoj iole ne prepozna, čiji je moto „pohebi i ostavi“, tko nije nikada osjetio makar djelom ovo isto što i Ricardo. Uzaludnu ljubav. Nesretnu ljubav.
Prelijepo napisana knjiga, dojmljiva vjerujem ipak svima.

Da li ću pogriješiti ako kažem da se samo muškarac može ovako slijepo, beznadno, uzaludno zaljubiti?

I još nešto: odličan prijevod, Tamara Horvat Kanjera!


prva rečenica:
“Bilo je to prekrasno ljeto.”

posljednje rečenice:
“Priznaj barem da sam ti dala temu za roman. Zar ne, dobri dečko?”

zanimljivi citati:
“No trenutak poslije, kad smo se opraštali, zaboravivši na bračni oprez, umjesto obraza ponudila mi je usne. Bile su pune i senzualne i onih nekoliko sekunda koliko su bile prislonjene uz moje osjećao sam kako se polagano miču u dodatnom milovanju pune nadraž¬avanja. Kad sam već bio prešao preko Saint Germaina na putu do hotela, okrenuo sam se da je vidim, a ona je i dalje bila ondje na uglu Les Deux Magots, jasan i zlaćan mali lik u bijelim cipelama koji me je promatrao dok sam se udaljavao. Mahnuo sam joj i ona je zamahala rukom u kojoj je držala cvjetni suncobran. Bilo mi je dovoljno da je vidim kako bih otkrio da je svih ovih godina ni na tren nisam zaboravio, da sam jednako zaljubljen u nju kao prvoga dana.”
“"To je iskustvo ono na koje mislim?" pitala me približavajući lišće na kojemu su se radoznalost i koketerija vječno miješali sa zlobom.”
“Pomisao da ću provesti cijelu noć s njom, da ćemo voditi ljubav, da ću na svojim usnama okusiti treptanje njezina "spolovila noćnih trepavica" (stih iz Nerudine poeme Material nupcial koju sam joj bio recitirao na uho prve noći što smo je proveli zajedno, u mojoj mansardi u Hotelu du Senat), da ću je osjetiti kako spava u mom naručju i u nedjelju ujutro probuditi se s njezinim mlačnim tjelešcem zakukuljenim uz moje držala me tri ili četiri dana, koliko je nedostajalo do subote, u takvu stanju da su mi nada, radost i strah da bi nešto moglo pokvariti plan jedva dopuštali da se usredotočim na posao. Lektor mojih prijevoda morao mi je prepravljati stranice nekoliko puta.
Ta je subota bila divna. U svojoj novoj novcatoj Dauphine kupljenoj prije mjesec dana odveo sam madame Arnoux kasno ujutro u Asnieres, na groblje pasa, koje nije poznavala. Proveli smo više od sata lunjajući medu grobovima - uz pse bilo je tu pokopanih mačaka, zečića i papiga - i čitajući epitafe, osjećajne, poetske, šaljive i apsurdne kojima su se gazde opraštali od svojih voljenih životinja. Činilo se da se zaista zabavlja. Smješkala se, njezina ruka počivala je u mojoj, oči boje tamnoga meda bijahu zažarene od proljetnoga sunca, a kosa uzlepršana od lahora koji je pirio uz rijeku. Nosila je laganu, prozirnu bluzu koja je dopuštala da se vidi obris njezinih grudi, otkopčanu jaknu koja je lepršala od njezinih pokreta i čizmice s visokom petom boje cigle.“


“Prestala je govoriti podsmješljivo i pogledala me vrlo ozbiljno i s ponešto prezira:
"Kako si naivan, kakav si sanjar!" naglašavala je svaki slog izazivajući me očima. "Ne poznaješ me. Ja bih zauvijek ostala jedino s čovjekom koji bi bio vrlo, vrlo bogat i moćan. Ti to nikad nećeš biti, na nesreću."
"A ako sreća nije u novcu, zločesta curice?"
"Sreća - ne znam što je to i nije me briga što je to. Ricardito. To za mene uvjerena sam, nije nešto romantično i sladunjavo kao za tebe. Novac pruža sigurnost, štiti te, dopušta ti da bez ostatka uživaš u životu ne brinući se za sutra. Jedina sreća koja se može dotaknuti."
Ostala me gledati s tim hladnim izrazom koji bi se katkad tako čudno izoštrio da se činilo da ledi život oko nje.
"Ti si dobar čovjek, ali imaš strašnu manu: nedostatak ambicije. Zadovoljan u ovim što si postigao, zar ne? Ali to je ništa, dobri dečko. Zato ne bih mogla biti tvoja žena. Ja nikad neću biti zadovoljna onim što imam. Uvijek ću željeti više."
Nisam znao što da joj odgovorim, jer iako me boljelo, to što je rekla bilo je točno.”



“"Dođi, idemo na autobus", rekla mi je primivši me ispod ruke. "Znam jedno zgodno mjesto za razgovor. To je park u koji cijeli Tokio odlazi na piknik i opijanje kad trešnje cvatu. Ondje ćeš mi moći reći neke neukusnosti."
Držeći me ispod ruke, povela me do postaje udaljene dva ili tri bloka od hotela gdje smo se popeli u autobus koji je blistao od čistoće. l vozač i kondukter nosili su one maske preko usana koje sam, iznenađen, vidio na mnogo ljudi što su hodali ulicama. Po mnogo čemu Tokio se doimao poput klinike. Predao sam joj Vuittonov neseser koji sam joj bio donio i prihvatila ga je bez pretjerana oduševljenja. Proučavala me je napola zabavljena, a napola znatiželjna.”



“Bio sam tjeskoban i osjećao sam se loše sve dok nisam vidio kako na pariškom nebu, kroz stropno okno bez zavjesa u mojoj spavaćoj sobi, rudi zora mišje boje. Zašto je bila toliko uporna i svako toliko me zvala? Jer ja sam u njezinu intenzivnom životu zacijelo bio jedna od ono malo stabilnih stvari, odan i zaljubljen idiot, koji uvijek čeka poziv kako bi gospodarica osjetila da je još ono što je već nedvojbeno prestajala biti, ono što ubrzo neće biti: mlada, lijepa, voljena, poželjna. Ili je možda nešto trebala od mene? Nije moguće. Odjednom se u njezinu životu pojavila neka rupica koju je luzer mogao ispuniti. l s tim svojim ledenim karakterom nije oklijevala da me potraži, uvjerena da nema bola i poniženja koje ona sa svojom beskrajnom moći što je ima nad mojim osjećajima nije kadra izbrisati u dvije minute razgovora. Poznavajući je, bio sam uvjeren da će biti uporna; i dalje će ustrajno pokušavati svakih nekoliko mjeseci ili godina. Ne, ovaj put imaš krivo. Neću ti se više javiti na telefon, Peruančice.”


“Dan sastanka osvanuo je kao jedan od onih sivih i vlažnih dana tipičnih za kraj pariške jeseni, kad više gotovo nije preostalo lišća na drveću ni svjetlosti na nebu, kad loše raspoloženje ljudi raste zajedno s lošim vremenom i na ulicama se mogu vidjeti užurbani muškarci i žene koji mrze cijeli svijet, zakriveni svojim kaputima, šalovima, rukavicama i kišobranima.”

“Mogao sam nazreti njezino malo srce, zamišljao sam ga kako umorno kuca.”

“Mi smo savršen par: sadistica i mazohist.”

“Pričekao sam petnaest minuta i onda sam, umjesto da sjednem na metro, krenuo u vrlo dugu šetnju pod oblačnim nebom s nagovještajem sitne kiše. Otišao sam do Trafalgar Squarea, prešao St. James Park, Green Park, udišući miris vlažne trave i gledajući kako kaplje s grana debelih hrastova, spustio se gotovo cijelim Brompton Roadom i sat i pol poslije stigao u polumjesec Philbeach Gardensa, umoran i sretan. Dugo hodanje bilo me je smirilo i omogućilo mi da razmišljam oslobođen meteža ideja i kaotičnih dojmova u kojima sam bio živio od svoga posjeta Newmarketu. Kako je moguće da te to što si je opet vidio nakon toliko vremena toliko potreslo, Ricardito? Jer točno je bilo sve što sam joj rekao: i dalje sam bio lud za njom. Bilo mi je dovoljno da vidim zločestu curicu pa da priznam kako je, čak i znajući da je bilo kakva veza s njom osuđena na neuspjeh, jedino što zaista želim u životu, jednako strastveno kao što drugi jure za bogatstvom, slavom, uspjehom, moći, imati je sa svim njezinim lažima, spletkama, njezinim egoizmom i njezinim nestancima. Sladunjavost nedvojbeno, ali je istina da do petka neću raditi ništa drugo nego proklinjati sporost kojom prolaze sati do novog susreta.”

“Svukao sam je uz sve mjere opreza ovoga svijeta, proučavajući poput jedinstvenih dragocjenosti odjevne predmete što ih je imala na sebi, ljubeći usrdno svaki centimetar kože koji bi se pomolio pred mojim pogledom, udišući blagu auru, lagano namirisanu, koja je izbijala iz njezina tijela. Sada je imala mali, gotovo nevidljivi ožiljak u visini prepone, jer su joj operirali slijepo crijevo, a pubis joj je bio prorjeđeniji nego nekoć. Osjetio sam žudnju, ganutost, nježnost, dok sam joj ljubio donji dio trbuha, mirisne pazuhe, naslućene koščice kralježnice i uspravljenu stražnjicu, na dodir nježnu kao baršun. Ljubio sam joj sitne grudi, dugo, lud od sreće.”



“l ne čekajući moj odgovor, smjestila se poleđice raširivši noge da napravi mjesta za moju glavu dok je istodobno pokrivala oči desnom nadlakticom. Osjetio sam kako se sve više i sve uspješnije počinje odvajati od mene, od Russell Hotela, od Londona i s intenzitetom koji nisam nikad vidio ni u koje žene stala se potpuno usredotočavati na vlastiti užitak, samotnjački, osobni, sebični, koji su se moje usne naučile pružati joj. Dok sam lizao, sisao, ljubio i grickao njezino majušno spolovilo, osjetio sam kako se navlažuje i treperi. Dugo joj je trebalo da svrši. Ali kako je slasno i egzaltirajuće bilo osjetiti je kako prede, zibajući se, uronjena u vrtoglavicu žudnje dok na koncu dugi jecaj nije potresao njezino tjelešce od glave do pete. 'Dođi, dođi', prošaptala je gušeći se. Ušao sam u nju s lakoćom i stegnuo je toliko snažno da ju je to izvuklo iz inertnosti u kojoj je ostala nakon orgazma. Jauknula je skvrčivši se, pokušavajući se otresti moga tijela, kukajući: 'Gnječiš me.'”



- 20:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.09.2012., srijeda

Torsten Pettersson: „Alfabetist“


ajoj, pokušaj da se napiše napeti krimić. nije uspjelo. pokušaj da se napiše psihološki roman, nije uspio. sve mi je tu nekako klišeizirano, izmješano.... ukratko, nisam uživao čitajući. naprijed me samo guralo pitanje "tko je ubojica", ali je odgovor bio neočekivan i blijed, a sam identitet ubojice sam morao listajući natrag kroz knjigu nanovo upoznati. srećom, slučajno brzo sam ga pronašao.... on?
ajoj.


prva rečenica:
KURVO!“

posljednja rečenica:
Na poleđini, istim četvrtastim rukopisom kao i na kuverti, pisalo je ZNAM TKO SI. Kraj.“

„zanimljivi citat“:
Bilo mu je oko pedeset, nižeg rasta ali snažne građe.“

- 21:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.08.2012., srijeda

Martin Amis: „Strijela vremena“



Vrlo originalni koncept: ispričati priču unatrag, od kraja do početka, od smrti pa do rođenja. Zanimljivo, ali teško za čitanje - što zbog tog uvrnutog tijeka, a dijelom i radi pomalo nezgrapnog stila pisanja.
Obratni tijek u nekim je situacijama, barem u prvom dijelu knjige, bio ponekad i komičan. No, kasnije, kad se otkrije pravi identitet Toda Phrijateljskog, postaje i mučan. Tod je, naime aktivni učesnik nacističkih logora smrti.......
Samo zbog originalnost, knjigu sam otčitao zbog kraja.

Prva rečenica:
„Izdigao sam se iz najcrnjeg sna i našao se okružen doktorima... američkim doktorima; oćutio sam njihovu živost koju su jedva držali na uzdi, istu kao gustoću njihovih dlaka na tijelima; prijeteći dodir njihovih prijetećih ruku – doktorskih ruku, toliko snažnih, toliko čistih, toliko aromatičnih.“

Posljednja rečenica:
„I ja, u nutrini, ja koji sam stigao u pogrešnom trenutku – ili prerano, ili nakon što je za sve bilo suviše kasno.“

Zanimljivi citati:
„Ne razumijem. Irene i dalje navraća u stan, no susrećemo se sam slučajno. Gotovo je. Izgleda dobro raspoložena; izgleda kao da joj je laknulo. Dvaput tjedno osvetnički navrati da zapraši stan, uprlja sve suđe i uneredi krevet. Na kuhinjskom pultu ostavi neka četiri dolara – iako je odnedavno cijena pala na tri i pol.“

„Budućnost se uvijek ostvari.“


- 18:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.08.2012., nedjelja

Mischa Berlinski „Terenski rad“


vrlo zanimljiva knjiga. opisuje život antropologinje Martiye koja je nakon studija otišla u Tajland kako bi kroz proučavanje jednog lokalnog plemena izradila svoju doktorsku disertaciju. taj ju život potpuno zavede i s njima ostaje do svoje smrti. nažalost, kraj njene priče događa se u zatvoru u koji je strpana zbog ubojstva Davida Walkera, misionara koji lokalno stanovništvo preobraća u kršćane.
Knjiga je napisana iz perspektive samoukog istražitelja koji jednog dana zaprima vijest o smrti Martiye u lokalnom zatvoru. To ga zaintrigira i započinje istraživati njezini život.....
Toliko je vjerno opisan Martiyin životni put da knjiga izgleda poput biografije (izmiješane s Sherlock Holmes pedantnim korak-po-korak istraživanjem).
Nažalost, u prologu, autor knjige priznaje da je knjiga čist fikcija što me priznajem pomalo razočaralo.
No, bezobzira, užitak za čitanje.

Prva rečenica:
„Godinu dana nakon što je diplomirao na Brownu, moj prijatelj Josh O'Connnor osvojio je na tomboli u baru odmor na tajlandskim plažama.“

Posljednje rečenice:
„Što mislim, pitao me, što bi trebao učiniti s čekovima izdanim na ime Martiye van der Leun? Da ih pokuša unovčiti?“

Zanimljivi citati:
„Džai-jen. Tim tajskim izrazom Walkeri opisuju Davida, doslovno to znači „hladna srca“, no zapravo: opušten, blag, ne uzbuđuje se lako; čovjek koji čuva snagu za stvari koje su zaista važne. Onaj tko je novac za rođendan i za Božić štedio gotovo punih pet godina, i prije tjedan je dana za rođendan dobio novi Hondin moped (djelomice od vlastite ušteđevine, djelomice kao roditeljski poklon), koji je parkirao ispred ulaza u tržnicu; a onda ga neka budala u kamiončiću, pokušavajući parkirati vozeći unatrag obori, razbije mu retrovizor i gadno oguli lijepu, novu žutu boju, a prvo što učini ugledavši toga tipa jest da se nasmješi – e,taj je zbilja džai-jen.“

„Nekoliko dana nakon njegovog povratka, Walkeri su za Davida priredili zabavu. Zabava kod Walkera jednostavno je normalan život plus torta.“
„Sunčevo svjetlo polako je postalo ljubičasto kao patlidžan.“

„Od nečega se u Wisconsinu osjećala debelo, i to u svakom smislu: osjećala se teško, tromo, tusto i trontavo.“

„Kad bi njezin vodič i tumač Vinai opetovao njezina pitanja na pravilnom dijalu, ona nije razumjela odgovore. Nije bila sigurna, no činilo joj se da su je seljani počeli izbjegavati; ili, kad bi tražili njezino društvo, bilo je to kako bi tražili novac od nje. I nije očekivala da će biti toliko blata. Kamo god bi Martiya krenula, bilo je blata: uska staza koja vodi u donji dio sela sva je gnjecava; glavni put, koji vodi do kolne ceste, klizak kao skijaška staza. Blata ima u njezinoj kolibi, a osušena blata na njezinoj odjeći. Blato na stazi između Martiyine kolibe i zajedničke kuhinje tako je debelo da joj obuća ostaje u njemu. Martiya je u Dan Loi stigla na početku kišnog razdoblja. Gotovo od prvog trena Sunce je nestalo iza mračnog, prijetećeg pokrova olujnih oblaka što okružuju selo. Ima izmaglica, magli, niskih oblaka i gustih para; kad kiša ne pljušti odozgo, dižu se pare s rižinih polja odozdo. Monsun je te godine bio najjači što ga ljudi pamte: kišilo je, kišilo, kišilo, kišilo i kišilo i kišilo.“
„No, znate li kako ja gledam na diajlske duhove? Kao na birokraciju. Kao na golemu, moćnu birokraciju koja Dijalima nameće milijun pravila. Globi ih jednom kokoši, čak i svinjom, ili ih nekako gore kažnjava ako pogriješe. Kažnjavaju ih, nabacuju se njima, postupaju s njima, postupaju s njima kao sa smećem.“


„L.“ai-Ma i Puno Prdi imaju naviku koje se sjećam po svojem djedu i baki: jedno bi počelo rečenicu, a drugo završilo. Izgledaju kao par oživjelih vrtnih patuljaka."

Autorov PROLOG:
Ovaj roman nije počet kao roman, nego kao povijest obraćenja naroda Lisu na sjeveru tajlanda na kršćanstvo. Jednoga sam se dana probudio nakon duga poslijepodnevna drijemeža sa sižeom romana u glavi; tako je moja povijest postala roman. Toga sam trenutka odustao od bilo kakve namjere da ispripovijedam istinitu priču. Narod Dijalo ne postoji, osim na ovim stranicama. Nijedan od opisanih događaja nije se dogodio.“



- 13:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.07.2012., četvrtak

Chloe Aridjis: Knjiga oblaka



Tatiana je mlada cura koja se odlijepila od Meksika i došla živjeti na nekoliko godina u Berlin. Život u Berlinu je, barem njezin, je prilično monoton. Život u Berlinu je opterećen prošlošću, srušeni Zid je još u sjećanju, a ostaci nekadašnjih podzemnih skrivenih prostorija nekadašnjih tajnih službi nekadašnjih nehumanih režima, i dalje u ljudima stvaraju jezu. Tatiana nema stalni posao, ne studira, nema stalnog dečka, ni stalne prijatelje. Priča je fokusirana na period u kojem se honorarno zapošljava kod profesora Weissa sa zadaćom da pretipkava njegov diktat, što malo demonotonizira njezine dane. U to vrijeme upoznaje i meteorologa Jonasa, nešto poput dečka za dvokratnu upotrebu.
Ovako monoton život teško je opisati a da sama priča ne postane monotona. Autorica je to dobro uspjela izbjeći. Interesantan stil pisanja, pitke rečenice poput radlera, puno slika i sitnih epizoda, tjeraju nas naprijed, sve do posljednje rečenice.
Ipak, ne mogu a da to ne otkomentiram, kritike na omotu knjige („Roman koji hipnotizira“, „magija i poezija posvuda su u ovome romanu...“, „Uzbudljiv i lirski roman...“, te na koncu, tj. na naslovnici samoljubivo stoji „“Iznimno“ kaže The Independent i „Ništa slično u suvremenoj prozi“ kako kaže LA Times, su ipak debela pretjerivanja. Koja me ponekad i unaprijed odvrate od uzimanja knjige s police. Nepotrebno.
Knjiga je autoričina prva i sigurno će slijedeće biti još bolje. Fingers crossed.

Prva rečenica:
„Onih dana dok je Reichstag bio tek spaljeni skeletni obris negdašnjega, a Brandenburška vrata više priječila nego omogućavala prolaz, vidjela sam Hitlera.“

Posljednja rečenica:
„Prije nego što smo dosegnuli visinu letenja, avion se probijao kroz gust sloj oblaka i nekoliko sekundi kroz prozor moglo se vidjeti samo bijelo i nisam mogla a da ne osjetim, dok smo sjekli kroz taj efemerni krajolik što se polako stanjivao i granao u tisuće neomeđivih smjerova, kako je taj trenutak pripremljen upravo za mene, neka vrsta zračnog rekvijema u čast gradu koji ostavljam za sobom, i naposljetku, nekoliko minuta kasnije, dok je Lufthansina stjuardesa zveckala u prolazu vozeći kolica s pićem, sjećam se da sam razmišljala o tome kako je mala razlika između oblaka i sjena i drugih pojava kojima oblik daje ljudska mašta.“


zanimljivi citati:
„Htjela sam opet biti sama, u svojem krevetu sa svojim plahtama i jastukom, da nikakvo drugo tijelo ne grije prostor, da nikakvo drugo disanje ne ispunjava sobu. Proveli smo ugodnu večer, no sada je gotovo i jedino sam željela da ustane, odjene se i ode, no umjesto toga samo je ležao ondje sanjarskih očiju i zurio mi u lice uz samozadovoljan cerek, točno onakav samozadovoljni cerek zbog kojeg sam se u prošlosti katkad znala šćućuriti od straha. Zatvorila sam oči i pravila se da sam na rubu sna, kao da me iscrpila tolika aktivnost, a kad to nije upalilo, podigla sam glavu na nekoliko sekundi, dovoljno dugo da zahvaljujući tračcima svjetla što je prodiralo s ulice vidim da sat na mom noćnom stoliću objavljuje deset do pet. On nije shvaćao poruku.
- Mislim da ne mogu zaspati s nekim u svom krevetu – rekla sam.“



Razgovor sa sestrom u Meksiku:
„Tereza, uvijek zadužena za izvlačenje informacija. Barem nije zvao moj otac, manijak kontrole: uvijek je tesao razgovor u oblike koje on želi, a ako nije bio zadovoljan, samo bi vas otpilio, ostavljajući vas da se rastrčite i skupljate grančice.
- Bila sam zauzeta. Imam novi posao.
- Čula sam. Nekakav profesor, jel'?
- Povjesničar.
- Kako si? Svi pitaju.
- Dobro sam.
- Samo dobro?
- Da... Što ima nova kod kuće?
- Ukiseljene haringe poskupjele su deset pesosa po kili.
- Ima li što drugo?
- Slana govedina poskupjela je šest pesosa.
- Pričaj mi o nečem drugom.
- Više ne dobivamo ječam od don Pedra.
- I što još?“



Poslodavac, profesor Weiss:
„Nekoć je vjerojatno bio visok i vitak, no sada je teška pognutost davala tugaljiv ton inače unekoliko impozantnu držanju. Usne su mu bile blijede i ispucane i lagano naškubljene, gotovo naprćene, oči jarko plave. Po nosu su se širile tanke crvene žilice poput pritoka što se granaju u nevidljivo ušće. Gusta srebrnkasta kosa, uredno počešljana ustranu, nije se ni za centimetar pomakla kad je maknuo glavu pa sam otkrila i lagani miris gela ili spreja za kosu, ali nisam bila sigurna, možda je puder. Jedina nepokorna značajka bile su obrve, dva gusta, neuredna siva luka. Sve drugo bilo je umjereno i pod kontrolom.
Slijedila sam taj lik, odjeven u tamnoplavu halju što se vukla po podu, niz hodnik s nekoliko zatvorenih vrata pa u primaću sobu sa starinskim stolcima i kaučevima koji su izgledali kao da se na njima stoljećima nije sjedilo. Nikakve zarezotine ni poderotine u meblštofu, svaki ukrasni jastučić savršeno nakošen. Na zidovima su visjeli razni pejzaži, najčešće niska obzorja s prijetećim nebosklonom i sićušnim ljudskim likovima koje je taj okoliš sveo na patuljke.“



„Na putu k Jonasu na naš takozvani spoj shvatila sam daje glavni razlog zbog kojeg sam pristala taj što sam htjela izbjeći još jedan osjećaj sto ako koji bi se pridodao dugom lancu ostalih sto ako u mome životu, lancu što je postajao sve teži kako su godine odmicale; dok je U-Bahn tutnjao iz jedne postaje u drugu i nosio me sve bliže osobi s kojom sam dogovorila sastanak, mislila sam o svim svojim skorašnjim i davnašnjim pokušajima sklapanja prijateljstva, da ne spominjem nekoliko prilično jadnih romantičnih uleta, i neprestance sam se divila samoj sebi kako sam svaki put zapanjujuće uspijevala sabotirati vezu u koju bih ušla.“




- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.07.2012., ponedjeljak

Susana Fortes: Čekajući Roberta Capu



Dugo me jedna knjiga nije ovako emotivno dotakla kao ova. Počeo sam ju čitati rastresen, nekoncentriran, negdje oko trećine knjige sam primjetio da pojma nemam što čitam pa sam krenuo ispočetka. I otkrio predivnu životnu priču Gerte Pohorylle, židovke koja je pobjegla od nadolazećeg nacizma u Pariz. I otkrio predivnu ljubavnu priču između nje i Andrea Friedmanna, mladog fotografa.
Gerda Andreu daje umjetničko ime Robert Capa, ime pod kojim stječe svjetsku slavu fotografirajući ratna zbivanja, od španjolskog do vijetnamskog rata. Andre Gerdu uči fotografiranje, što ona zavoli te i sama postaje poznata fotografkinja.
Isto tako, prilično kasno sam skužio da knjiga priča o stvarnim osobama, pa sam ih još malo upoznao na wikipediji (http://en.wikipedia.org/wiki/Robert_Capa, http://en.wikipedia.org/wiki/Gerda_Taro) .
Veći dio knjige opisuje njihov zajednički život, naročito onaj u Španjolskoj u doba građanskog rata.
Knjiga je izuzetno emotivno nabijena, završetak mi je uspio grlo dobro dobro stegnuti....
Fascinantno je to bilo doba, kad su klinci od dvadesetak godina stvarali vlastite karijere, putovali po Europi bježeći od nadolazećeg Zla ali i stvarajući svoje vlastite ideale, bavili se ozbiljno pitanjem života, preživljavanja. Fascinantan je pogled na španjolski građanski rat, jedno idealistično raspoloženje među svjetskim intelektualcima, građanima, umjetnicima, svima sa slobodnim i građanskim stavom, a koji su romantičarski krenuli u pomoć protiv trećeg fašističkog bolesnika, Franka. Možda je to bio i posljednji internacionalni, spontani bunt protiv Zla. Kasnije smo se sve više i sve češće sakrivali iza zavjesa, pravili da nas se „to ne tiče“ i pronalazili izgovore za vlastitu šutnju i pasivnost. Netko drugi je počeo misliti u naše ime, od nekog drugog smo počeli očekivati da djeluje u naše ime. (ponekad prezirem demokraciju)
Knjiga je predivna, za na policu.


Prva rečenica:
Uvijek je prekasno povući se.“

Posljednje rečenice:
"Jesu li pronašli već moju kameru?" zapita stanjenim glasom.
Bolničarka odmahnu glavom.
"Šteta", reče, "bila je nova.
"


Zanimljivi citati:
Zovem se Gerta Pohorylle. Rođena sam u Stuttgartu, ali sam židovska građanka s poljskom putovnicom. Upravo sam sitgla u Pariz, imam dvadeset i četiri godine i živa sam.“

Njegovo je ime Andre Friedmann. Crne, silno crne oči španijela, mali ožiljak u obliku polumjeseca na lijevoj obrvi, vest azarolanog ovratnika, držanje filmskog glumca s minimalnim gestom prezira na spoju gornje usne. „Ona je moja zaručnica“, našali se, milujući kameru. „Ne mogu živjeti bez nje.“

Preživjeti znači pobjeći u budućnost.“

Možda je to bio trenutak kad je odlučila da će ga posvojiti, s tim očima napuštenog psa španijela na obali Seine. Sad su sjedili na drvenoj klupi. Slušali su drveće, rijeku. Gerta je imala podvinute noge i obgrlila je koljena. Za neke je žene najopasnije da im netko stavi u ruku štapić dobre vile. Spasit ću te, pomisli. Mogu to učiniti. Možda me bude skupo stajalo i moguće je da to ne zaslužuješ, ali ću te spasiti. Nema moćnijeg oćuta od toga. Ni ljubav, ni milosrđe ni želja. Premda to Gerta još nije bila naučila, bila je premlada. Zato mu je pomilovala glavu pokretnom negdje na pola puta između mršenja kose i mjerenja temperature.

Dana 24. lipnja 1935. Ljetni solsticij. Podne. Ni tračka zraka. Odjednom je ugledala kvadrat svjetlosti na kraju ulice i osjetila mravce u želucu. Preciznije je izoštrila pogled: bijela košulja podvrnuta iznad nadlaktica, mokra kosa, prtljaga na ramenu, koža prepržena španjolskim suncem. Bio je to oćut nalik onom kad se brod iznenadna naheri i tlo mijenja nagib. Uhvatio ju je nepripravnu taj metež udaraca, ali nije to bio trenutak da zastane i raščlani svoje emocije. Nije čak htjela ni pričekati da se popne. Spustila se stubištem, preskačući dvije po dvije stube i on ju je podigao u naručje u veži, kao što je činio njezin otac uvijek kad se vračao kući poslije putovanja, vrteći je ukrug zrakom, napola nasmiješen, siguran u sebe,očinski kao uvijek. Andre i njegov način da dolazi u najneočckivanijem trenutku, s tim očima koje te tjeraju da oprostiš. Zgodan do bola, pomislila je. Jebeni Mađar.“

Gerta osjeti strahovitu zasićenost, beskrajan umor i pomisli kako nijedno od njih dvoje ne zaslužuje ono što će se upravo dogoditi. Jer je odjednom znala da će je gledati točno onako kako je gleda, s nepovjerenjem, kad je podigao glavu, ozbiljna izraza, udaljen, golih nadlaktica ponad plahte. Nije to znala mišlju, nego tijelom i kožom koja joj se naježila, a pogodila je i što će joj reći, riječ po riječ, grubim tonom, gotovo neprepoznatljivim glasom i tada osjeti uskolalu krv kako ključa uspinjući joj se u lice, dok ga je slušala kako izgovara cijeli niz gluposti kakve muškarci stotinu puta ponavljaju ženama u bilo kojoj sobi bilo kojeg mjesta na svijetu. Ili on ili ja. Ili ovdje ili ondje. Ili bijelo ili crno. Povjerovala je da je on drugačiji, ali nije bio. Krajnje nerazuman kao i svi. Predvidljiv do smijurije. Kadar sve baciti preko palube ni za što, zbog glupog muškog ponosa, koji se ne zadovoljava onim što ima, nego želi više. Biti jedini. Samo on. Nitko drugi, ni sad, ni prije ni ikad. Dogovoreno, pa iziđi kroz ova vrata i vrati se u vrijeme otprije deset godina, kad sam još bila nježna djevojčica i još nije bilo vrča s tulipanima ni kućice na jezeru, ni zlokobnog pištolja na stolu, ni kramara koji bi ikoga guranjem izbacivali iz dućana, ni odlazaka na motoru u zoru da se bacaju pamfleti po ulicama Leipziga, ni Georga, ni Wachtcrstrasse, ni ičega, ni ičega, ni ičega. Pa što si je mislio taj Ciganin, da je svijet počeo s njim? Za ljubav Božju!

Da bi bio dobar igrač, moraš se ponašati kao da uvijek imaš asa u rukavu, govorio mu je njegov otac. Ako znaš dobro odigrati ulogu pobjednika, na kraju ćeš dobiti partiju.

„...privid uspjeha privlači uspjeh.

“Ako mi prilijepe metak, to je moja stvar", odgovori Capa vrlo ozbiljno, ne skidajući pogled. "Samo moja. Ona riskira kao i ja. Tako da kamo ja idem, ide ona. A ako te smeta njezino prisustvo, već znaš gdje su vrata." Capa pokaza prema jutenoj tkanini montiranoj na stalak koja je razdvajala stražnju prostoriju. Gerda mu se nasmiješi. Zbog takvih je stvari voljela tog ponosnog Mađara đavolskog karaktera i slabašnih manira. Katkad je možda častohlepan i egoističan ili se tvrdoglavi oko apsurdnih stvari kao i svi, ali je bio pouzdan i imao je opor duh koji ga je tjerao da se ponaša odvažnije nego većina muškaraca u sličnim situacijama. Plemenit, pomalo pjetlić i zgodan do besvijesti, pomisli za sebe, dok ga je pokušavala fiksirati u sjećanju takvog kakav je bio u tom trenutku, rastvorene košulje, osornog držanja, zatvorenih šaka u džepovima, serući na Nijemca i majku koja gaje rodila.“


Što su mogla značiti za mladi par fotografa ta suha polja, koja su prenosila oćut zagušujuće samoće, osobito kad su ih promatrali pod nepomičnim nebom preko blende kamere? Vjerojatno nisu još znali kakvim teritorijem stupaju, ali su počeli prema njemu osjećati nježnost nadahnutu divljenjem prema strogom redu ljudi, njihovom grubom smislu za humor, tvrdokornom načinu naroda da ostane prikovan za zemlju. I Capa i Gerda željeli su se uklopiti u taj krajolik. Postupno su se odljepljivali od svojeg podrijetla kao one rijeke koje duž svoga toka prolaze kroz mnoge zemlje. Željeli su svući sa sebe odjeću pripadajućih nacija. To je bila prva pouka koju im je prenijela Španjolska. Sunce i masline. Nacije ne postoje. Postoje jedino sela.

Slavna Capina fotografija
Jedan se vojnik trčeći spušta niz obronak uzvisine pokrivene strnikom. Bijela košulja podvrnutih rukava iznad laktova, vojnička kapa okrenuta unatrag, puška u ruci i tri nabojnjače od alkojanske kože na opasaču preko ramena. Sunce u pet popodne projicira straga svoju produženu sjenu. Stopalo lagano odignuto od tla. Prsa u zraku. Ruke raširene u križ. Raspeti Krist. Klik.

"Trebamo sići", opet je rekla, zamuckujući, neuvjerljivo, dok su sirene vani zavijale, a on ulazio unutra, čvrst, ozbiljan, ne prestajući je gledati kao da bi je htio zauvijek fiksirati u tamnoj komori svoga sjećanja takvu kakva je bila u tom trenutku, lagano namrštenog čela, pohlepnih, poluotvorenih usana, pomičući blago glavu na stranu, kao uvijek tren prije no što bi svršila i onda ju je snažno zgrabio za stražnjicu i ušao do dna, polagano, dobro je prikovavši unutra kako bi se ispraznio, polako i dugo, dok i njemu nije navro jecaj pa je pustio da mu glava naglo padne na njezino rame. Plava svjetla reflektora koja se vrte na stropu. Ona ga je bila poučila da se tako manifestira, bučno. Voljela je čuti kako izražava svoj užitak tim gotovo životinjskim zvukom, ali on je tomu bio nesklon, zbog intimnosti ili stida, zbog muške sramežljivosti. Nikad nije vikao za vrijeme orgazma tako kao toga dana uz zaglušujući let zrakoplova koji su prolazili blizu i seriju praskanja protuzračne obrane koje je odzvanjalo na drugoj strani ulice. Ostali su čas ispruženi u tišini usred te plavkaste polusjene koja se u krugovima vrtjela na stropu, dok mu je Gerda milovala leđa, a Madrid uzimao predah od svojih rana, i on ju je gledao u tišini, kao s druge obale, tim očima zgodnog Ciganina.

A onda ga ona pogleda šutke i zamišljena, kao da premeće ideju koju je teško jasno izraziti. "Da se barem dogodi nešto što će nas odjednom spasiti", pomisli. "Da barem nikad ne budemo imali vremena izdati se. Da nas barem ne dosegnu dosada, ni laž, ni razočaranje. Da barem naučim voljeti te ne naudivši ti. Da nas barem navika ne sroza malo-pomalo, udobno, kao sretne parove. Da nam barem nikad ne uzmanjka hrabrosti da počnemo nanovo..." Ali budući da nije znala kako, dovraga, izraziti sve te istinite i zbrkane i odane i proturječne osjećaje, koji su joj kao rafali prolazili glavom, ograničila se da ga zagrli vrlo snažno i poljubila ga je polako, napola mu rastvorivši usne, tražeći njegov jezik duboko unutra, sklopljenih očiju i drhtavih nosnica, milujući nered njegove kose, dok je on pustio da mu to čini, nježan i nepristupačan, a sunce se probijalo kroz veliki prozor stare kućerine markiza de Heredije i na radiju je netko pjevušio koplu: ni s tobom ni bez tebe, nemaju moje boljke lijeka,s tobom jer me ubijaš, bez tebe jer umirem.


- 21:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ...
NA POČETAK
poštanski sandučić:
ggirry@gmail.com
_________________________________

koliko nas ima

tko chita?
__________________
a i drugi chitaju:
FORUM
knjiški moljac
suzette
xiola
mačka u martama
projekt prodaj maglu
Urbana riječ
lupiga

--------------------------------

bookmark
booksa
lupiga
metro

--------------------------------

BLOG.HR
ponekad osjećam i ja
__________________________
_____________

kvaka-22
moj fotoblog
______________