Cerovac komentira

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

30.09.2007., nedjelja

Kako sam zamalo postao esdepeovac

Bilo je to davno. Mene više nitko ni pod razno nije pozivao na bilo kakve priredbe, događanja, domjenke ili sl. Samo bi se koji put Boris Maruna smilovao i pozvao da ga pratim nekud kud je i on bio pozvan. Tako sam se, početkom 1999., iznenada našao u Društvu novinara na nekoj konferenciji o ljudskim pravima. Sjećam se da je bilo puno uglednih političara a u pauzi je pokraj mene Zvonko Maković diskutirao s Vesnom Pusić dobro pazeći da ni jednim pokretom ne oda da me poznaje. Maruna je nešto raspravljao s Žunecom (mislim da se tako zvao), sinom poznatog opernog umjetnika i onda je došao do mene. U tom trenutku pristupio nam je Pavle Kalinić. Površno sam ga poznavao jer se jednom uključio u neku kontakt radio-emisiju Omladinskog radija u kojoj sam i ja sudjelovao, pa je čak rekao da mu je drago što sam se aktivirao i da bih ponovo trebao aktivirati barem u kulturi.(Za one koji neznaju, ja sam s meni svojstvenim diplomatskim umijećem uspio već od 1992.god. biti u Hrvatskoj persona non grata i od 1993.bez posla).

Kalinić je Maruni i meni iznio stvarno neočekivanu ponudu. Pozvao nas je da se uključimo u SDP-ov Savjet koji se tek trebao organizirati. I Maruna i ja smo bili iznenađeni. Na koncu konca, obojica smo došli iz političke emigracije, a takvima baš SDP nije bilo prirodno političko odredište.

Na moje iznenađenje Maruna je odmah pristao dok sam je ipak htio od Kalinića doznati potanje o tom projektu Savjeta. No, stanka je prošla, razgovor se prekinuo. Nekoliko dana kasnije ponovo sam susreo Pavla Kalinića. Ovaj put je s njim u društvu bio i Branko Spajić kojeg sam poznavao još iz vremena kad je na ćošku Draškovićeve prodavao novine. Poveli smo razgovor o Savjetu. Znao sam da i Kalinić i Spajić pripadaju užem okruženju Milana Bandića pa sam ih upozorio da je moj politički dobar glas tako temeljito uništen da u stvari nema te stranke koja bi si mogla dopustiti uzeti me u svoje redove. Dakako ova dvojica su iznijela gomilu protuargumenata i na tom je ostalo. Nekoliko tjedana kasnije na moje veliko zaprepaštenje Globus je donio članak o Savjetu SDP-a a u naslovu je bilo naznačeno da su čak i emigranti Maruna i Cerovac pristupili Savjetu.

Odmah sam nazvao i Kalinića i Spajića i protestirao zbog takvog načina iznašanja mog imena u javnost. Da me umire, dogovorili smo sastanak i otišli u gradsku centralu SDP-a gdje nas je primio Milan Bandić.

Tražio sam od njega da od mene ne prave budalu. Ako me nisu htjeli, nisu me trebali ni pitati. A sad, kad je, sasvim očito, iz njihovih redova takva vijest prodrla u javnost, sad hoću biti na toj prokletoj listi i član Savjeta. Bandić mi je garantirao da je sve u redu, da mogu biti miran i da bi mu bilo drago da uđem ne samo u Savjet nego i u SDP.

Nisam bio u Hrvatskoj kad je konačno objavljena lista Savjeta, ali mene nije bilo na njoj, a našlo se dobrih duša koje su mi to javile čak i u Njemačku.

Kad sam se vratio, slučajno sam u Gajevoj naletio baš na Kalinića i Spajića. Odmah sam im rekao što mislim o takvom postupku prema meni a oni su mi se kleli da nisu znali da me je prof. Josipović u zadnji tren skinuo s liste. Na tom je ostalo.

Nakon preuzimanja vlasti SDP-a i nakon ustoličenja novog Predsjednika Republike moj bivši zapovjednik s Banije general Božo Budimir mi je obećao da će se odmah zauzeti da dobijem odgovarajući posao a to isto mi je obećavao i Maruna koji je zahvaljujući članstvu u Savjetu odmah vraćen na mjesto ravnatelja Matice iseljenika.

Maruna nije učinio ništa. General Budimir je barem razgovarao i s Predsjednikom Republike i s nekim visoko pozicioniranim esdepeovcima. Bez uspjeha što se tiče mene. Na kraju mi je rezignirano rekao.“Da ste bar bili član Savjeta“. Na što nisam mogao nego odgovoriti:“A što se onda promijenilo nakon odlaska HDZ-a s vlasti ako opet pripadnost stranci ima prednost pred kvalifikacijama?"

Opet nekoliko godina kasnije, Kalinić je imenovan pročelnikom za kulturu grada Zagreba. Na stranu to što Kalinić nema i nije imao pojma o gradskoj kulturi, on se našao na položaju. Jedva jedvice preko Branka Spajića došao sam do broja mobilnog telefona novog pročelnika. Mislio sam: ako ikad, sad imam šansu. O glazbi, organiziranju koncerata i kazališta još uvijek znadem i kvalificiraniji sam bolje od mnogih drugih. No, nikakve koristi od broja mobitela novog pročelnika. Čim sam se javio zatvorio mi je telefon. A kad smo se samo tjedan dana kasnije direktno susreli u Mercatoru pravio se da me ne vidi.Ljude zbilja upoznaš tek kad dobiju položaj i moć.

Eto, tako sam promašio političku karijeru u SDP-u na veliku sreću Milanovića i Jurčića.
Glasaj/Prijavi ovaj tekst na:
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.09.2007., subota

Globalizacija nas hvata...

Jedno od mojih životnih iskustava je slijedeće: kad bih došao u neku zemlju ( a proputovao sam, kako se ono kaže cili svit) prvo sam imao priliku upoznati funkcioniranje institucija kulture. Pri tome sam učinio jedno zanimljivo otkriće. U zemljama gdje institucije kulture dobro funkcioniraju u pravilu funkcioniraju i druge sfere javnog života od pravosuđa do podzemne željeznice. Tamo pak gdje institucije kulture ne funkcioniraju, ne funkcioniraju ni druge sfere javnog života. Dakle, mnogo toga iz kulture dade se prenijeti na druge sfere javnog života.

Hrvatska ima, s obzirom na veličinu zemlje i brojnost stanovništva, zavidno visoki broj vrhunskih glazbenika. Ne bi ih sada nabrajao, molim vas da mi vjerujete na riječ.

A usprkos tom relativno velikom broju visoko kvalitetnih glazbenika mi u samom vrhu svjetske glazbene scene nemamo danas ama ni jedno ime. Kako je to moguće?

Odgovor: na djelu je globalizacija.

Naime o tome, tko će se popeti na Olimp svjetske glazbene scene već odavno ne odlučuje publika, kritičari. Ne odlučuju ni ravnatelji kazališnih kuća, filharmonija i simfonijskih orkestara.

O tome već neko vrijeme odlučuju medijski moguli koji u pravilu i nemaju pojma o glazbi ni o kvaliteti pojedinog umjetnika. Ali oni imaju podatke da se na točno određenom tržištu može prodati toliko CD-ova i da im je za tu produkciju u idućih nekoliko godina potrebno toliko i toliko, recimo tenora, vrhunskih dakako.

Pa onda, puštaju u medije, u reklame, u velike spektakle samo sasvim točno određen broj umjetnika, potrebnih kako bi se postigao najbolji financijski efekt. Oni će snimati CD-ove, oni će snimati spektakle, oni će biti predstavljani, uvijek i uvijek, najširoj publici. To znači, da netko može pjevati kao Pavarotti ali ako ne trebaju još jednog tenora, on će moći pjevati gdje god ga njegov agent može ubaciti ali nikada neće postati tako poznat kao što su u zadnjih desetak godina postali ona tri tenora.

Tako dakle, daleko od publike, daleko od umjetnosti i daleko od samih umjetnika, nekoliko medijskih mogula odlučuju o ljudskim sudbinama.

A kako je Hrvatska mala, kako smo mi malo tržište, onda je za one koji odlučuju normalno da radije uzmu nekog tko dobro pjeva i dobro izgleda a dolazi s velikog tržišta (mislim na Annu Netrepko) nego na nekog tko jednako tako dobro pjeva i dobro izgleda ali dolazi s malog i nezanimljivog tržišta.

U svemu što dolazi, globalizacija će Hrvatsku staviti pred velike kušnje.
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.09.2007., petak

Zemlja slobode i blagostanja

6. KAKVA ĆE BITI BUDUĆA HRVATSKA DRŽAVA



6. 1. Zemlja slobode i blagostanja


U hrvatskoj državi će svanuti hrvatskom narodu sloboda. Sloboda svima i sloboda svakom pojedincu. Svi državni i gospodarski napori i djelatnosti bit će usmjereni na što veće ostvarenje slobode i blagostanja cijelog društva. Ostvarit ćemo slobodu okupljanja, udruživanja i političkog djelovanja. Ostvarit ćemo slobodu misli i slobodu tiska. Ostvarit ćemo socijalnu pravdu - što znači, da ćemo iskorijeniti siromaštvo, omogućiti svakom građaninu Hrvatske život u takvom obilju, kakvo će imati svi stanovnici Hrvatske. U hrvatskoj državi ne će biti zapostavljenih slojeva,
skupina i pojedinaca. Ostvarit ćemo pravo na rad, na školovanje, na zdravstvenu zaštitu, na stan prema broju članova obite1ji.

U hrvatskoj državi više nitko ne će biti progonjen zbog ispovijedanja vjere, zbog političkog uvjerenja ili svog podrijetla. Svi će građani Hrvatske biti potpuno jednaki pred zakonom, a pravosudni sustav će biti neovisan o vlasti i vezan isključivo na zakone. Policija će izgubiti svoje sadašnje povlastice. ISKORIJENIT ĆEMO KORUPCIJU. Hrvatska država će omogućiti nesmetan razvoj društvu i društvenim strukturama. Svatko će naći posla u svojoj domovini, i više nitko ne će morat napuštat svoju domovinu i odlazit u inozemstvo da bi preživio.


6. 2. Gospodarstvo

U hrvatskoj državi će biti ukinuto uništavanje seljačkog gospodarstva. Štoviše, sve ćemo učiniti, da seljačka gospodarstva napreduju. Hrvatski će radnici biti stvarni vlasnici svojih tvornica i stvarno će moći sami (bez miješanja države ili bilo koje partije) odlučivat o svojoj sudbini. Hrvatski će radnici sami odlučivat o svojim radnim mjestima, o plaćama, o upravljanju tvornica. Više nema povratka na sustav privatnog kapitalizma (Amerika) niti na sustav državnog kapitalizma (Jugoslavija). Isto tako će biti omogućena i privatna inicijativa u gospodarstvu.

6.3. Politika


"Nama je na srcu socijalizam, pravi, nadahnut život čovjeka u socijalizmu, pun ljepote i pravde, onaj kojeg su htjeli naši djedovi za nas, život slobodan od laži i podvala njegovih neprijatelja? Mi smo za istinu i pobjedu istinskog samoupravljanja, gdje ćemo zaista svojim glasom na našem području i upravljat. Mi nismo samo na riječima za društvenu reformu, mi smo za reformu ljudskih odnosa ... Mi uistinu želimo da reforma iz naše zemlje izbaci sve što je nezdravo, reakcionarno i što nas sputava", proklamirao je 1968. godine Hrvatski književni list.(34) Mi se s njime možemo samo složiti. Hrvatska država će biti pravedna država. Oni koji budu tom državom upravljali, bit će kontrolirani. U vanjskoj politici će biti Hrvatska neutralna. Hrvatska ne će biti više odskočna daska za napad na druge. Imat ćemo dobre odnose sa svakom državom, koja se bude prijateljski odnosila prema narodu hrvatske države. Stvaranjem takve države Hrvati će dati svoj veliki doprinos političkom razvoju čovječanstva, dajući primjer i rješenja za buduće oblike života slobodnih naroda.






6.4. Borba



Preostaje nam izboriti hrvatsku državu. Svim raspoloživim sredstvima. Jer to je i naše pravo i naša dužnost. Sigurno je, da ta naša borba ne će biti lagana. Bit će, teška, duga i krvava. No, dobitak, koji nas na kraju čeka, nadoknadit će sve naše žrtve i odricanja. Pred hrvatskim narodom će se otvoriti u hrvatskoj državi danas još neslućene mogućnosti napretka, kojeg će nositelji biti naši sinovi i unuci. Na nama je, da im taj napredak omogućimo!

----------------------------------------------------------
34) Uvodnik Sloboda istine, Hrvatski književni list, Zagreb, 1/68
---------------------------------------------------------------------
** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.






- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.09.2007., četvrtak

Sloboda je briga svakog pojedinca

5. ŠTO TREBA UCINITI, DA SE USPOSTAVI HRVATSKA DRŽAVA?

5.1. Početi od „sitnica“

Sve velike odluke i politički događaji imaju negdje malo počelo. Tako i mi moramo početi već sasvim neznatnim sitnicama, jer su upravo one važne. Mnogi od nas još uvijek kažu, da su "jugoslaveni". Zašto se odricati svoje narodnosti? Zašto ne reći: ja sam Hrvat! I ne bojati se bezrazložno to svuda i u svakoj prilici posvjedočiti. Ne samo da bi to trebao činiti svaki od nas, nego bi tako trebalo učiti i našu djecu, svaki svoju obitelj. Pogotovo ju ružno, kad Hrvati kažu, da govore "jugoslavenski" ili "srpsko-hrvatski". Svatko od nas znade, da takvih jezika nema. Mi time, dakle, samo tajimo svoje narodno ime i ime svog jezika, da bismo ugodili unitaristima i time im pomogli, da nas dalje uništavaju i pljačkaju. Mi Hrvati govorimo hrvatski, i čemu tajiti svoj materinji jezik? I ne samo da ga ne bismo smjeli tajiti, nego bismo morali paziti da govorimo ispravnim hrvatskim jezikom, da ne popuštamo, da nam ga kvare kojekakvi konzulati, jugoklubovi, novine, radio ili televizija. Jedan hrvatski student je svojedobno pisao: "Hrvatski narod bi, naravno, morao biti narod slijepaca, koji čak ne bi ni uboga kakvog čoravca imao da ga vodi, kad sve to ne bi vidio, uvidio makar i s toliko zakašnjenja, morao bi biti narod - luda, bez i jednog pametnog koji bi ga upozorio, kad se toj bestidnoj raboti ne bi odupro" .(33)

Ima među nama i takovih koji bježeći od toga da kažu, da su Hrvati, kažu "ja sam Bosanac, Slavonac, Istranin, Dalmatinac, Hercegovac ili Zagorac". I to je štetno zatajivanje svog hrvatstva. No, sigurno ima najviše onih koji to čine iz neznanja. Zbog toga je dužnost na nama, koji uviđamo nužnost izjašnjavanja narodnim imenom i jezikom, da djelujemo na sve one koji, možda, nisu svjesni ili se boje reći istinu.




5.2. Učiti o Hrvatskoj


Već smo rekli, da škole malo ili ništa ne uče našu djecu o Hrvatskoj. Zbog toga moramo i mi stariji, a pogotovo naša djeca, koristiti svaku prigodu da bismo što više naučili o Hrvatskoj. Svaku prigodu, za naučiti nešto o hrvatskom jeziku, povijesti, zemljopisu, narodu, narodnim običajima, pjesmama i plesovima, te u hrvatskoj politici, treba iskoristiti. Ne samo čekati prigodu, da nam netko nešto ponudi na tanjuru, nego svaki od nas mora sam za sebe i za svoje bližnje naći načina, da nauče o Hrvatskoj. Što više! Hrvatsku treba voljeti, a ne može se voljeti nešto, što ne poznajemo! Nadalje, treba izolirati u našoj sredini sve one koji još danas služe jugo-imperijalizmu. Treba bojkotirati jugo-klubove i sve njihove priredbe, jer svi djeluju protuhrvatski.

5.3. Brat s bratom…

Vrlo je važno međusobno upoznavanje i okupljanje s istomišljenicima. Mi dobra znademo, kome možemo vjerovati, a kome ne. Ne smije se nasjedati udbaškim agentima. Ne treba stvarati u domovini nikakve velike ustrojbe, nego treba svaki od nas u svom selu, na svome radnom mjestu naći dva-tri istomišljenika i s njima oprezno utjecati na neodlučne. Svaki Hrvat, koji nije okrvavio ruke, dobro je došao u naše redove. Nama ne smije ni jedan Hrvat (musliman, kršćanin ili ateist) biti neprijatelj, samo ako je spreman prestati služiti jugo-imperijalizmu. Dapače, mi moramo nastojati ubaciti naše ljude na važne političke i gospodarske položaje. Pa makar takovi još određeno vrijeme morali riječju izražavati odanost jugo-imperijalizmu, važno je da njihova djela koriste Hrvatskoj; važno je, da svaki sa svog položaja otkloni štetu i donese korist Hrvatskoj.


5. 4. Sloboda je briga svakog pojedinca


Nitko od nas ne može sebe izuzeti i reći da ga se pitanje slobode hrvatskog naroda ne tiče. Sloboda je briga svakoga pojedinog člana hrvatskog naroda (bez obzira na njegovu vjeru, porijeklo ili političko mišljenje). No, nitko slobodu ne dobiva na poklon. Za slobodu se moramo boriti na sve moguće načine, pa i s puškom u ruci ako bude potrebno. Danas još nije došlo vrijeme za oružanu borbu, ali na takvu borbu se treba odlučiti i biti na nju spreman. Tek kad dozriju uvjeti i okolnosti za oružanu borbu svatko će od nas, bez posebnog poziva (svatko tko ne želi biti izdajica) osjetiti bilo svog naroda i slijediti put oružane borbe. Svaki od nas mora dobro odvagnuti svoje razloge i odlučiti se, da li je za slobodu i blagostanje svoje i svoje djece, svoje braće i svojih prijatelja, ili se želi i dalje miriti s ropstvom, sa služenjem stranom gospodaru. Svaki od nas mora sam za sebe odlučiti hoće Ii biti izdajica ili ne.

-------------------------------------------------------------------

33} Vidi bilješku 27.
--------------------------------------------------------------------

- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.09.2007., srijeda

Osiromašenje Hrvatske

4. Gospodarski razlozi

4.1. Osiromašenje Hrvatske

Pogledamo li samo danas našu domovinu Hrvatsku i njezin gospodarski položaj, vidjet ćemo, da je hrvatsko gospodarstvo (kako industrija, tako poljodjelstvo i turizam) uništeno. što se to dogodilo s tako bogatom zemljom poput Hrvatske?

Zar mi nemamo Slavoniju, žitnicu Europe? A uvozimo žito i druge poljodje1ske proizvode! Zar mi nemamo bogate rudnike i moderne tvornice, sposobne stručnjake i marljive radnike? A proizvodnja opada, industrijska postrojenja se zatvaraju, radnici gube posao ili životare pod minimalnim plaćama! Zar mi nemamo domovinu, koja sve ima, što jednom narodu treba za život u blagostanju? A stvarnost je takva, da o blagostanju ne može biti ni govora! Kako to, da u tako bogatoj zemlji nema mesa, povrća, struje, kave, šećera, čavala, cementa ... ? Nema uglavnom

svega, čega ima u mnogim i siromašnijim zemljama od naše. Tolike godine nakon rata ceste su nam u takvu stanju, kao da su jučer po njima bombe padale, telefonska mreža najlošija je u Europi, a že1jezničke pruge i vlakovi su u takvom stanju, da se neprekidno događaju nezgode.
Kako je to moguće, u tako bogatoj zemlji poput Hrvatske? Svake godine, rijeke nam poplave polja, uništavaju usjeve i živote, a mi nemamo sredstava za gradnju nasipa! Zdravstvena zaštita nam je svakim danom sve gora. Nema lijekova, nema medicinskog osoblja. U Zagrebu od rata do
danas nije sagrađena niti jedna jedina nova bolnica! Kako je to moguće u jednoj tako bogatoj zemlji, kao što je Hrvatska?

Stotine tisuća Hrvata nije našlo kruha u domovini, nego je bilo prisiljeno krenuti u tuđinu da bi preživjeli. Oni šalju svake godine ogromne svote deviza u Hrvatsku, a Hrvatska nema deviza za kupnju nafte i drugih proizvoda, koji su joj potrebni iz inozemstva. Kako je to moguće? Mi imamo najljepše more na svijetu, a turizam propada. Dok Italija i Španjolska žive od turizma, u nas se sve čini, da bi taj turizam propao.


4.2. Plansko uništavanje sela


Govoreći o propasti hrvatskog sela Grgo Gamulin reče, da se u njoj ogledaju svi sudbonosni promašaji, kojima je bio pogođen veliki dio našeg naroda. "selo nam je otišlo u inozemstvo", kaže isti pisac, "a radnička klasa za njim".(25) Nakon 1945. godine selo je bilo planski uništavano. Jugo-imperijalisti su u seljacima vidjeli svoj prirodne neprijatelje, jer su seljaci, svoji na svome, bili neovisni o vlasti, i nije ih se moglo ucjenjivati s mjesečnim plaćama kao radnike. Prvi val progona krenuo je selima odmah poslije rata. Komisije za prisilni otkup poljodjelskih proizvoda određivale su, koliko koje gospodarstvo mora prodati (ispod cijene naravno) svojih proizvoda državi. Budući da su te otkupne količine određivane previsoko, mase seljaka nisu mogle ispuniti nametnutu obavezu. Posljedice su za te seljake bile strašne: oduzimanje posjeda, dugogodišnja robija i potpuno osiromašenje. Oni seljaci, koji su uspjeli preživjeti prve progone, bili su zatim tjerani u tzv. poljodjelske zadruge, u kojima su vodili glavnu riječ protuhrvatski (i nestručni) nastrojeni službenici. I taj pokušaj je propao, selo je još više osiromašilo. U to doba (1950.) raširilo se po selima unitarističko činovništvo, razni direktori zadruga, poreznici, tajnici i predsjednici općina, policija i drugi - svi od reda unitaristi. Oni su otkrili, da se na selu može odlično živjeti - pijući krv seljaku. Slijedeći korak u upropaštavanju sela bio je zakon o oduzimanju zemlje, koji je omogućavao unitarističkoj birokraciji da po miloj volji oduzima seljacima najbolju zemlju. Plaćajući za takovu zemlju smiješno nisku odštetu, stvarale su općine tzv. "Poljoprivredna dobra", u kojima se opet raširilo protuhrvatsko činovništvo. Tako su ti PIK-ovi proizvodili ponovo samo gubitke.


Slijedeći teški udarac seljacima bio je način oporezivanja. Seljački posjedi su bili oporezivani visoko "od oka", a ne po stvarnim prihodima. Isto takav udarac predstavljale su otkupne cijene. Seljaci su bili prisiljeni prodavati državi svoje proizvode po cijenama, koje su ih upropaštavale, jer njima nisu mogli pokriti proizvodne izdatke. I ako se sad upitamo, tko je kriv za takvu situaciju sela, naći ćemo samo jedan odgovor - Jugoslavija!





4.3. Uništavanje industrije i obrta


Današnji položaj hrvatskog gospodarstva obilježavaju slijedeći momenti:
- osjetan pad industrijske proizvodnje zbog pomanjkanja deviza za uvoz sirovina, energije, raznih materijala i opreme;
- oštar pad građevinskih djelatnosti zbog nelikvidnosti i nestašice dinara i deviza, neosiguranja investicija, što dovodi do potpune obustave već započete gradnje tisuća objekata;
- naglo povećanje nezaposlenosti sa sadašnjih 800.000 na preko milijun nezaposlenih ili oko 16% od ukupne radne snage, jer Narodna banka više ne može pokrivati pedesetak milijardi dinara gubitaka u tisućama poduzeća;
- visoka inflacija, dva tri puta veća od predviđenih 15%.(26)

"Naš hrvatski narod je u položaju da mu netko žlicom iz tanjura vadi cereći mu se pri tome još bezobraznije u lice. Za naše otete novce podiže se ,hrvatska industrija' da bi se nedugo iza toga pokrivali njezini gubici".(27) Prvi korak k uništavanju hrvatskog gospodarstva bila je pljačka hrvatskih banaka. Ostavši bez potrebnih kreditnih sredstava, hrvatski privrednici su bili prisiljeni uzimati kredite u beogradskim bankama. Naravno, uz takve lihvarske kamate, da cjelokupno hrvatsko gospodarstvo nije u stanju godišnje toliko zaraditi, koliko bi za otplatu kredita i kamata moralo platiti beogradskim bankama. "I jasno je da nam onda gospodarstvo ovisi o volji i milosti banaka i reeksportera. A oni za hrvatsko gospodarstvo nemaju milosti i zato mu nameću svake godine sve teže uvjete, svake godine mu otimaju sve više i sve više ga dovode u potpunu zavisnost", tvrdi hrvatski gospodarski stručnjak.(28) Osim toga na gotovo sva vodeća mjesta u hrvatskom gospodarstvu došli su protuhrvatski orijentirani činovnici, kojima je najveća briga što više oteti Hrvatskoj. "Samoupravljači u Hrvatskoj već treću godinu ne odlučuju ni o jednom dinaru za proširenu reprodukciju nego o tome odlučuje financijski kapital" .(29)

Uz tu pljačku uveli su unitaristi u Hrvatskoj nečuveni sustav korupcije. Taj sustav, koji mora nagrizati gospodarstvo svake zemlje, uspio je temeljito nagristi i gospodarski sustav Hrvatske. Budući da su na vodećem položajima u hrvatskom gospodarstvu bili nesposobni kadrovi (koje je na te položaje dovelo protuhrvatsko unitarističko činovništvo), hrvatsko je gospodarstvo od samih početaka nove Jugoslavije doživljavalo teške udarce:
- investirano je krivo, milijarde su utrošene u postrojenja, koja ili nisu nikad počela raditi - ili su proizvodila samo gubitke;
- nestručnjaci su otjerali stručnjake u inozemstvo;
- unitaristi su namjerno držali hrvatske radnike i seljake u zavisnom položaju, omogućavajući im samo životni minimum, kako bi bili što ovisniji o državnim i poludržavnim strukturama vlasti;
- cijelim nizom štetnih zakona doveden je također i obrt u položaj, u kojem je morao propasti.

Kako se odnosilo prema turizmu u Hrvatskoj, najbolje pokazuje slijedeća tabela o kreditiranju turističke djelatnosti u SR Hrvatskoj prema sjedištu kreditora: (30)

1970. 1971.

s područja SRH 21,9% 23,9%
s područja SR Srbije 78,1% 76,1%





Time je turizam doveden u totalnu zavisnost o interesima protuhrvatske politike. Posljedice takove politike u Hrvatskoj bile su više nego očite. Pa čak su i hrvatski književnici protestirali protiv te nepravde rekavši, da još uvijek nisu riješena osnovna pitanja deviznog sustava, banaka i reeksportera, te da to dovodi u pitanje "vitalne interese radnih ljudi i republika".(31) "Sadašnji materijalni položaj radnih organizacija poskupljuje troškove modernizacije i rekonstrukcije, jer ih prisiljava da veći dio sredstava u tu svrhu nabavljaju putem bankarskih kredita pod vrlo nepovoljnim uvjetima. S društvenog stajališta takva raspodjela, koja odvaja više od dvije trećine viška rada od neposrednog proizvođača i otuđuje ga od njihovih utjecaja, reproducira etatističku i birokratsku strukturu u našem društvu ... ", izjavio je Mika Tripalo 1968. godine.(32) Međutim, zbog sve te zločinačke politike ne stradavaju oni koji su je stvarali i vodili, nego oni na čijim leđima se takva politika vodila: radnici i seljaci! Takva politika je kriva, da su stotine tisuća naših radnika morale otići na rad u inozemstvo. Pa iako su neki (kratkovidni) bili sretni, što su mogli ići na rad u inozemstvo, upravo to odlaženje iz domovine jest za naš narod najveće prokletstvo! Svi protunarodni režimi nastojali su iz Hrvatske iseliti što više Hrvata. Austrija, Ugarska, Italija i Jugoslavija. Daljnji negativni razvitak hrvatskog gospodarstva može spriječiti samo rušenje Jugoslavije i stvaranje slobodne države Hrvatske.

-----------------------------------------------------------

25} GrgoGamulin, Ustavni amandmani, Hrvatsko sveučilište, 3.11.1971. .
26) Ove četiri podjele donašamo prema, Poruka slobodne Hrvatske 1/82.
27) Predrag Raos, O minhenskim pivnicama i beogradskim kafanama. SL 23.11.1971.
28) Hrvoje Šošić, Istina o hrvatskom gospodarstvu, HT 2/71.
29} Ibidem
30) Ivan Perić, Suvremeni hrvatski nacionalizam, Zagreb 1976.
31) Izjava Upravnog odbora Društva književnika Hrvatske. HT 28/71.
32) Miko Tripalo, Referat na savjetovanju CK SKH. lipanj 1968.
----------------------------------------------------------------------

** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.


- 08:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

25.09.2007., utorak

Hrvatske seobe - iseljavanje Hrvatske

3.4. Seobe

Da bi što više oslabili jedinstvo Hrvata, jugo-imperijalisti su nastojali od stvaranja Jugoslavije do danas iseliti iz Hrvatske u prekomorske zemlje što više Hrvata. Da je to planski postupak, pokazuju prije svega ugovori jugoslavenske vlade s raznim zemljama, da ce primiti određeni broj iseljenika. Isto tako su bile nuđene razne olakšice za iseljenike (povoljni krediti itd.). U is to vrijeme, dok su poticali Hrvate na iseljavanje, jugoimperijalisti su u hrvatske zemlje useljavali protuhrvatski nastrojeni živalj, da bi ojačali petokolonaško djelovanje među Hrvatima.

3.5. Hrvatski masovni pokret


Nakon pada Rankovića, počeo se u Hrvatskoj razvijati Masovni pokret.(23) On je zahvatio najšire slojeve Hrvata, kako u domovini, tako i u inozemstvu. Njega su predvodile tri struje: Centralni komitet SKH na čelu sa Mikom Tripalom i Savkom Dapčević Kučar, Matica Hrvatska na čelu sa Markom Veselicom i Šimom Đodanom, te Savez studenata Hrvatske na čelu s Draženom Budišom i Ivanom Zvonimirom Čičkom. Tih godina je u Hrvatskoj došlo do naglog poleta i razvoja u kulturi, gospodarstvu i politici. Hrvatski predstavnici su zatražili, da se ostvare u Hrvatskoj ona prava, koja su i tako ustavom zagarantirana; zatražili su prekid pljačkanja hrvatskog gospodarstva, ukidanje jugo-imperijalističkih povlastica, oduzimanje funkcija političke kontrole Udbi, slobodu tiska itd.


Kako rekosmo, sva ta prava bila su i tako ustavom zagarantirana, ali nisu bila provedena i ostvarena. Na samu pomisao da bi Hrvati mogli ostvariti neke slobode i prava, jugo-imperijalisti su


zapadali u bjesnilo. Cijelu 1971. godinu organizirali su u Hrvatskoj brojne provokacije, da bi na kraju te godine iz Karađorđeva proveli državni udar u Hrvatskoj. Posljedice su, uglavnom, poznate. Hrvatska je bačena u još gori položaj, nego što je bila prije 1966. god. Tisuće Hrvata smijenjeno je s položaja, izgubilo posao, izgubilo pravo na studij, uhićeno i suđeno na višegodišnje kazne zatvora. Brojni časopisi i novine su zabranjeni. Kao posljedica tog puča u Karađorđevu, zatvorena je nakon nekoliko godina i Matica Hrvatska u Zagrebu. od tada ponovo u ime Hrvatske govore izdajice, razni Bakarići, Baltići, Blaževići i Dragosavci, otpadnici svog naroda, kojima je izdaja svoga naroda i služba stranom gospodaru smisao života.

3.6. Jedinstvo

Vidjeli smo, da su hrvatski neprijate1ji uvijek nastojali sustavno Hrvatsku razjediniti, raskomadati i rase1iti. Hrvatski neprijatelji dobro paze, da se Hrvatska ne bi politički ujedinila i osvijestila, jer bi time oni izgubili povlastice, koje danas uživaju. Zato je veoma važan zadatak ostvariti duhovno jedinstvo hrvatskog naroda. "Na čelo hrvatskog društva moraju doći najbolje stvaralačke snage kojima politika nije zvanje, nego kojima je politika jedan stvaralački čin, tako da ćemo s pomoću takovih snaga odstraniti ono što nas je sprječavalo u razvoju".(24)

3.7.


Kako smo već rekli, u Hrvatskoj danas vladaju izdajice. No, to ne znači, da Hrvatska nema svoje političko vodstvo. Dakako, hrvatsko političko vodstvo nije na vlasti, ono je u opoziciji. To su oni koji su se usudili javno istupiti protiv jugo-imperijalizma, te ih zbog toga današnji vlastodršci proganjaju. To hrvatsko političko vodstvo, doduše, nije demokratski izabrano, ali zbog svoje hrabrosti i poštenja, zbog svoje političke mudrosti i dalekovidnosti, zaslužuje naše povjerenje. Mnogi iz tog hrvatskog političkog vodstva su danas u zatvoru, osuđeni na dugogodišnje kazne. Mi moramo pomoći i njima i njihovim obiteljima. Onog trenutka, kad uspostavimo hrvatsku državu, birat ćemo političko vodstvo, slobodno i demokratski. Do onda smo dužni slijediti i podržavati one koji već danas neustrašivo dižu svoj glas za ostvarenje hrvatske slobode.


---------------------------------------------------------------------
23) Više o masovnom pokretu u mom tekstu, . Hrvatski masovni pokret, Vjesnik hrvatskih radnika i iseljenika, Muenchen, Božić/81.
24) Marko Veselica, U susret suvremenoj transformaciji Hrvat¬ske, SL 23.4.1971.
-------------------------------------------------------------------



** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.


- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.09.2007., ponedjeljak

Muslimani

3.1. Muslimani **


Već smo spomenuli, da su Hrvati došli u današnju domovinu, kao organiziran narod. Zauzeli su prostor između Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora. Tijekom stoljeća, pa do danas, postojale su na tom hrvatskom državno-pravnom području razne hrvatske države, već prema određenim političkim okolnostima. No, kako god se te kneževine, banovine ili kraljevine zvale, bilo Bijela ili Crvena Hrvatska, bilo Kraljevina Slavonija, Kraljevina Dalmacija, Kraljevina Bosna, ili danas SR Hrvatska i SR Bosna i Hercegovina - sve su to bile i danas su hrvatske države, u kojima su nosioci vlasti bili hrvatski knezovi, banovi i kraljevi; u kojima je hrvatski narod bio nosite1j narodnog suvereniteta. Pa iako su hrvatske zemlje bile stoljećima podvojene, polovina u Ugarskoj ili Austrijskoj kraljevini, a polovina u Osmanlijskom carstvu, ipak je te dvije polovine, koje su uvijek os tale samo dio cje1ine, obitavao isti hrvatski narod. Vođene protuhrvatskim interesima austrijske, ugarske i jugoslavenske vlasti su nastojale posijati nepovjerenje između kršćanskih i islamskih Hrvata, posebno u današnjoj Bosni i Hercegovini. Po staroj poslovici: podijeli, pa vladaj, željeli su podijeliti i zavaditi Hrvate, da bi njima lakše vladali. Pogotovo su hrvatski muslimani bili na udaru
jugo-imperijalista od 1918. god. do danas. Tko može zaboraviti silna četnička zlodjela nad hrvatskim muslimanima u Istočnoj Bosni? Pa ako se danas mnogi muslimani zbog unitarističkih pritisaka službeno ne izjašnjavaju Hrvatima - mi moramo biti svjesni, da su muslimani u Bosni etnički najčišći Hrvati i da o njima u ve1ikoj mjeri ovisi budućnost hrvatske države.(l9)

3.2. Vlast

Jugo-imperijalisti su nas dije1ili, pokušavali stvarati među nama umjetne zapreke, da bi mogli u miru vladati, dok se mi međusobno svađamo. Vlast u hrvatskim zemljama je u rukama unitarista i korištena je u protuhrvatske svrhe. U tom smislu kritizira Vlatko Pavletić unitarističke političare, koji "neprestano potiskuju nacionalne interese boreći se za klasne, a da pri tome još nisu alarmirali javnost zbog više nego samo ,zabrinjavajuće činjenice da ta radnička klasa koju oni samozvano ,zastupaju' svakim danom u sve većem broju odlazi na rad u inozemstvo, ostavljajući domovinu i povećavajući i tako oko svojih dobro plaćenih vođa i zastupnika - zrakoprazni prostor" .(20)




3.3. Policija, vojska, diplomacija



Protuhrvatska vlast, posebno se oslanja na vojsku i policiju u hrvatskim zemljama. U tu svrhu se uvijek pazilo, da raspoloženje u vojski i policiji bude protunarodno. U hrvatskim zemljama su pretežno tuđinci i unitaristi mogli ući u vojsku i policiju i u njima igrati neku ulogu. Posebno je policija imala ogromne mogućnosti protuhrvatskog djelovanja. Kad je 1966. god. pao šef policije Ranković, onda je ustanovljeno, da je preko milijun i tristo tisuća Hrvata bilo registrirano u policijskim kartotekama, i to samo u SR Hrvatskoj.

Diplomacija, u kojoj su također koncentrirane protuhrvatske snage(21) imala je dvojaki zadatak:

S jedne strane je pomoću mreže svojih poslanstava, konzulata i jugoklubova stvorila sustav špijunaže i kontrole nad hrvatskim radnicima u inozemstvu. S druge strane je nastojala pred stranim svijetom što više ocrniti hrvatski narod. "Moram reći da je politika koju vode naša službena predstavništva, a na osnovu stavova i direktiva iz Jugoslavije vis a vis radnika na privremenom radu u inozemstvu, više nego nezadovoljavajuća. Pod firmom jugoslavenstva se srbuje, a sve što je hrvatsko svim se silama gura na stranu," javno je izrekao predsjednik Saveza boraca SR Hrvatske.(22)

-------------------------------------------------------

19. Vidi na tu temu: Dominik Mandić, Sabrana djala, br. 1. Hr¬vatske zemlje.Chicago-Rim1973.
20) Vlatko Pavletić, Sloboda – bez diskusije, HT 2/71.
21) O protuhrvatskom djelovanju diplomacije vidi moje teksto've: O Hrvatskoj iseljenoj na zapad, Studentski list 1/71. Tko nas zastupa u Australiji, HT 21/71.
22) lvan Šibl, Autorizirani zapisnik sa XIX sjednice CK SKH.
----------------------------------------------------------------
** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.



- 08:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.09.2007., nedjelja

Genocid nad hrvatskim narodom

2. 5. Genocid nad hrvatskim narodom

Genocid (13) nad Hrvatima se vrši, dakle, na političkom polju, rušenjem ustanova samouprave naroda; socijalnom po1ju, uništavanjem duhovnog vodstva naroda; kulturnom po1ju, uništavanjem kulturnih ustanova; gospodarskim polju, oduzimanjem narodnog bogatstva; biološkom polju, politikom smanjenja pučanstva (iseljavanje); polju fizičkog opstanka, ubojstvima i pobačajima;
polju mora1a, stvaranjem atmosfere moralnog propadanja (korupcija, alkoholizam, droge itd.).(14)



2. 6. Općenito negiranje hrvatske povijesti i kulture

Iz redova hrvatskih studenata došao je 1971. vapaj: "Mi smo obvezatni spram povijesti i budućnosti zvoniti na uzbunu, kad znamo da nas više umire nego nas se rađa, zar smijemo ostati nijemi i onda kad naš čovjek počinje gubiti svoja najelementarnija obilježja, kao što su jezik i nacionalna kultura!".(15) Tako studenti, koji su uvidjeli, da jugo-imperijalisti, svim mogućim sredstvima nastoje uništiti svaki, pa i najmanji tračak hrvatske samosvijesti. Već smo rekli, da se to pokušalo na razne načine. Hrvatska povijest se našla na udaru unitarista, jer je ona bila živi svjedok, učiteljica života o tisućljetnoj državno-pravnoj hrvatskoj tradiciji. A upravo su tu predaju jugo-unitaristi nastojali zbrisati, kao da nikad nije postojala. Iz istih razloga se uništavalo hrvatsku kulturu. Hrvatski umjetnici, ukoliko nisu bili ubijeni ili u zatvoru, mogli su postići uspjeh, samo ako su bili spremni služiti unitarističkim jugo-imperijalističkim ciljevima. Ako su pak, slijedeći glas svoje savjesti, odlučili služiti svome narodu, onda su bili na sve moguće načine onemogućavani i zlostavljani. Posljedice takove protuhrvatske politike su bile: odlazak dobrih i kvalitetnih kadrova ili u inozemstvo, ili u unutrašnju emigraciju - rezignaciju. A upravo je to i bio cilj unitarista.

Zašto su unitaristi nastojali uništiti našu kulturnu - duhovnu baštinu? Zato jer naša kulturna i duhovna dostignuća prošlosti ne predstavljaju samo baštinu za neki muzej, nego su sastavni dio naše kulturne svijesti. Stupnjevi duhovnog i kulturnog napretka nisu maštoviti i ne predstavljaju prazninu, nego su uzdignuta i bogata dostignuća, od kojih se uzlazi dalje, naviše. Uspinjati se može
samo onaj koji je dostigao određenu visinu, dok bi onaj drugi morao počinjati svagda odozdo. A tu ulogu, počinjati svagda odozdo (od početka), namijenili su nama jugo-imperijalisti. Bez kulturne baštine, koju su nam ostavili naši stari, ne bi mogao naš narod krenuti dalje stupnjevima duhovnog i kulturnog razvoja. Jer svaka generacija može krenuti samo od točke, do koje je prethodna generacija došla. Ako mi, dakle, ne bismo nastavili putem, kojim su naši pređi došli, naš kulturni razvoj bi stao i neminovno padao. Da bi kulturni život našeg naroda krenuo naprijed, mi ne možemo biti bez onoga što je bilo, jer je kulturni život hrvatskog naroda organska povijesna cjelina. Sav taj razvoj jugo-imperijalizam je nastojao i još uvijek nastoji onemogućiti.


2.7. Povijesno iskustvo dvaju Jugoslavija

Kad pogledamo unazad na godine od stvaranja Jugoslavije do danas, opazit ćemo neke osobine, koje se odnose na obje Jugoslavije:

- od početka je vlast zgrabila jugo-imperijalistička mafija, koja je svoj najveći cilj vidjela u koloniziranju Hrvatske i u uništavanju Hrvata kao naroda;
- toj mafiji nije nikad bilo stalo do bilo kakvih sporazuma s Hrvatima. Pa ako je koji puta ta mafija prividno popuštala Hrvatima i njihovim pravednim zahtjevima, činila je to samo zato, da bi prikupila svoje snage i nakon kratkog zatišja još jače udarila po Hrvatima i Hrvatskoj;
- predstavnici te jugo-mafije su u Hrvatskoj uvijek bili unitaristi, orjunaši svih boja, kojima "krv veleizdaje vlastitog naroda nemirno kljuca u njima i oni će se združiti s crnim vragom protiv svog naroda ... " 16) I dalje: "Glavni protivnik hrvatskog naroda je njegova vlastita hrvatska birokracija, koja da bi surađivala s velikosrpskim centralističkim snagama, mora biti anacionalna"; (17)



- hrvatski je narod izložen nezapamćenim progonima, ubojstvima, iseljavanjima - a ujedno ga je ta ista jugo-imperijalistička mafija ocrnila pred cijelim svijetom, kao narod luđaka i ubojica.

Sva, zaista sva povijesna iskustva nam govore, da Jugoslaviju treba razoriti, narodnom revolucijom, kao tamnicu hrvatskog naroda. Svi povijesni razlozi nas upućuju na nužnost stvaranja hrvatske države, u kojoj će hrvatski narod steći svoju narodnu i pojedinačnu slobodu; u kojoj će hrvatski narod, vjeran svojoj državno-pravnoj predaji i tisućljetnoj povijesnoj baštini, biti sam svoj gospodar.

No, tko je uopće pozvan da povede osloboditeljsku borbu? "Radnička klasa, shvaćena, kao suvremena proizvođačka sila, jedini je gospodarsko-politički subjekt koji može po prirodi svog položaja i interesa osloboditi sama sebe i svoj narod u cjelini" .(18)

-----------------------------------------------

13} Genocid - zločin uperen protiv cijelog naroda.
14) Ova podjela prenesena je prema djelu profesora Raphaela Lemkin, Axis Rule in Occupied. Europe (Osovinska vlast u osvojenoj Europi) citirano prema Anđelko Belić, O genocidu, Danica 18.8.76.
15. Goran Dodig, Tko smo i što hoćemo, Studentski list,6.5.7l.
16) Nikola Puljić, Sinovi orjune, vlastita naklada, Zagreb 71.
17) Marko Veselica, žalba na odluku o isključenju iz SK, Zagreb 1071. .
18) Marko Veselica, Bit ustavnih amandmana, HT 18/71.
------------------------------------------------------

** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.


- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.09.2007., subota

Nasilno stvaranje Jugoslavije

2.3. Nasilno stvaranje Jugoslavije


Kad je 1918. god. stvarana Jugoslavija, nitko nije pitao hrvatski narod, želi li on stupiti u tu novu državnu zajednicu ili ne. Samo jedna mala grupa ropskih političara Hrvatsko-srpske koalicije sklopila je s Kraljevinom Srbijom sporazum o podloj prodaji hrvatskog naroda Srbiji. Jedini glas, glas vapijućeg u pustinji, u famoznoj Saborskoj noćnoj sjednici, "da Hrvati ne srljaju kao guske u maglu", ostao je usamljen. Stjepan Radić je tu svoju viziju platio glavom. Iako je - upravo on! - pokušao voditi pomirbenu i mirotvornu politiku i nagoditi se s jugoslavenskim imperijalistima, bio je ubijen usred beogradskog parlamenta! - znak Hrvatima, da nema sporazuma i nagađanja i da beogradski imperijalisti smatraju Hrvatsku svojim ratnim plijenom, svojom kolonijom.


Ni u novoj Jugoslaviji nije se za nas Hrvate ništa promijenilo. Isti jugo-imperijalisti, samo sada pod krinkom crvene zastave, potpomognuti istim hrvatskim unitarističkim izdajicama, koji su Hrvatsku već izdavali kraljevini Jugoslaviji, nastavili su uništavati i pljačkati Hrvatsku. I u toj novoj Jugoslaviji bilo je Hrvata, koji su vjerovali, da je unutar nje moguć pravedan sporazum s političkim snagama iz Beograda. U doba hrvatskog Masovnog pokreta, vodeći hrvatski političari i kulturni radnici javno su i demokratski postavili hrvatske zahtjeve. Kako su odgovorili na te zahtjeve jugo-imperijalisti? Organizirali su državni udar u Karađorđevu, smijenili hrvatsko političko vodstvo, pozatvarali tisuće hrvatskih studenata i radnika, uništili brojne hrvatske listove, časopise i ustanove, i ponovo su zavladali u Hrvatskoj, kao u svojoj koloniji.


2.4. Plansko uništavanje Hrvata i Hrvatske



Da bi što prije uništili narodnu samosvojnost Hrvata i time držali Hrvatsku u kolonijalnom položaju, beogradski imperijalisti nasilno pokušavaju od Hrvata načiniti "jugoslavene", i to putem jezika, škole, vojske i policije, glasila javnog mišljenja, te državnih organa. Da bi se u tome što bolje uspjelo, služe se jugo-imperijalisti svojom petom kolonom u Hrvatskoj, a to su hrvatski unitaristi, hrvatski "jugoslaveni".

JEZIK je postao jedno od najjačih oružja, koje jugo-imperijalisti koriste protiv Hrvata. Oduzeti Hrvatima njihov narodni, materinji jezik to bi bio prvi korak k uništenju Hrvata. Jer bez jezika nema ni naroda. Zato su jugo-imperijalisti uveli za hrvatski jezik nazivlje "jugoslavenski" ili "srpsko-hrvatski", samo da time navedu na zaključak, kako Hrvati, ustvari, i nemaju svog jezika, a kad nemaju svog jezika, onda nisu ni narod. "Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika" ustanovljuje da se Hrvatima nameće koncepcija "državnog jezika", a to je srpski jezik, koji se širi pomoću državnih i poludržavnih organa.10)

ŠKOLE su posustavile to odnarođivanje svojim nastavnim programima. "Naša škola već dvadeset pet godina proizvodi grbave fizionomije i pognute ličnosti, proizvodi potisnute i frustrirane ljude. koji misle da je Hrvat nešto u najmanju ruku sumnjivo i nezgodno", 'zaključuje u amandmanskim raspravama sveučilišni profesor Ivo Frangeš (11) U školama se više nije učio hrvatski jezik, nego hibridni (nepostojeći) srpsko-hrvatski. Nasilno su se narodu nametali strani oblici naziva (opština umjesto općina!). Zatim se u školama sve manje učila hrvatska književnost. Svaki izraz rodoljublja hrvatske književnosti bio je proglašavan štetnim i šovinističkim, a zato se učila književnost "najbrojnijeg naroda". Isto se postupalo s hrvatskom poviješću. Hrvatski velikani proglašavani su reakcionarnima (ako se ista uopće o njima učilo). "Naša nacionalna povijest ,nestala' je u općoj povijesti, a pitanje nacije, nacionalnih odnosa svelo se u nastavnim programima na istovjetnost integralnog jugoslavenstva", piše predsjednik Saveza omladine Hrvatske.(12)

Isto tako se pokušalo u školama proturiti, kako Hrvati svoje povijesti u stvari i nemaju, te da hrvatska povijest počinje 1918. ili 1945. god.

VOJSKA I POLICIJA su posebno služile protuhrvatskim ciljevima. Od 1918. god. jugoslavenska vojska se u Hrvatskoj ponašala kao okupatorska vojska, što je ostala do današnjeg dana. Pomoću vojske i policije zaveli su jugo-imperijalisti u Hrvatskoj strahovladu, od batinanja seljaka zbog političkog mišljenja do ubojstva. Nova Jugoslavija odmah je započela masovnim pokoljem na Bleiburgu, udbinim terorom i ubojstvima vodećih Hrvata (Hebrang) asimilirati nepokorne Hrvate.

Stotine tisuća Hrvata su izgubili živote pod tim terorom, a još više ih je pred njim pobjeglo u strani svijet. U vojski se nametao "državni" jezik, vojnike se učilo o postanju "jugoslavenskog patriotizma" i o jednostranom "bratstvu-jedinstvu". Cije1i časnički i dočasnički zbor bio je u
ogromnoj većini nehrvatski, protuhrvatski - jugoslavenski, a ono malo Hrvata, koje je našlo u njemu mjesta, bili su većinom unitaristi. Vojska i policija su od stvaranja Jugoslavije do danas bili sredstvo gušenja svih slobodarskih stremljenja u Hrvata.

SREDSTVA JAVNOG MIŠL]EN]A, radio, televizija, časopisi također su od postanka Jugoslavije do danas bili sredstvo borbe jugo-imperijalista protiv hrvatskog naroda. Izuzmemo li razdob1je 1968.-1971. god., kada je bilo slobodnih hrvatskih glasila, sredstva javnog mišljenja su bila u protuhrvatskim rukama.

DRŽAVNI ORGANI su od stvaranja Jugoslavije do danas bili prvenstveno sredstvo za ugnjetavanje hrvatskog naroda. U njih i nije mogao ući nitko, tko se izjašnjavao Hrvatom. Državni organi (pravosuđe, uprava itd.) su putem sredstva prisile u zametku gušili svaki slobodarski glas.

------------------------------------------------------------

10} Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, Telegram 1967. god.
11) Ivo Frangeš, Prilog amandmanskim raspravama, Dometi br. 6/71.
12) Mirko Mađor. HGG 4/71.
------------------------------------------------------

** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.



- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.09.2007., petak

Težnja Hrvata za slobodom

2. Povijesni razlozi


2.1. Težnja Hrvata za slobodom

Cjelokupna hrvatska kulturna i politička povijest nosi u sebi slijed težnje za slobodom. Nadasve je karakteristična i poznata Gundulićeva Himna slobodi.(6) Valja napomenuti, da je to prva poznata himna slobodi u europskoj književnosti. U njoj daje pjesnik slobodi najljepše epitete. On joj laska,
on joj se umiljava, kao najvećem dobru: ,,O lijepa, o draga, o slatka slobodo ... " Da bi istakao, kakva je vrijednost slobode, pjesnik ističe, da slobodu "višnji nam Bog je do!" I velike proročke riječi izgovara pjesnik, kad pjeva, da "sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi", ne mogu zamijeniti slobodu.

U veličanstvenom slijedu, kojeg obilježuje neslomljiva težnja hrvatskog naroda za slobodom, pjeva nam Tin Ujević, također proročanskim stihovima, da smo samo roblje, koje sniva o slobodi, "dok smrt je blizu gluha našeg plemena." Strahotno zvuče njegovi stihovi: "i doći će sloboda našeg plemena, a ako ne, tad ja ću pozvat pakla vatre, da spale sve, i grom da ropski narod satre" .(7)

A nezaboravni kardinal Stepinac pred jugoslavenskim sudom također svjedoči o hrvatskoj težnji za slobodom, kad kaže: " ... hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda!" (8)

Ta čvrsta vjera, dio je nas samih, i mi joj se ne možemo oteti. Mi se ne možemo sakriti, mi ne možemo zatajiti u sebi tu našu hrvatsku težnju za slobodom, i ona je konačno sila, koja nevidljivo upravlja našim djelovanjem.


2.2. Slijed hrvatske državnosti


Hrvatski je narod već u petom stoljeću (9) imao svoju državu u Bijeloj Hrvatskoj (danas dijelovi Poljske, Češke, Ukrajine i Slovačke) sa sjedištem u Krakovu. Došavši u svoju današnju domovinu i zauzevši prostor, koji nazivamo hrvatskim državno-pravnim područjem, hrvatski je narod bio organizirana zajednica. Novoj domovini su Hrvati dali svoje ime (umjesto Ilirik - Hrvatska), politički sustav i suverene zemaljske gospodare. S hrvatskim knezovima i kraljevima započinje tzv. zlatno doba hrvatske države. Za Tomislava i Petra Krešimira je Hrvatska bila europska velesila. Ušavši u državno-pravnu zajednicu s Ugrima, Hrvatska je i dalje zadržala neke svoje bitne oznake suvereniteta. Cijelo feudalno razdoblje sjeverna Hrvatska je u posjedu tih bitnih oznaka državnosti.

U tome se ništa ne mijenja ni 1527. god., kad ona priznaje vladare iz Habsburške vladarske kuće. Za nas je neosporno dokazano, da je Hrvatski Sabor bio nosilac slijeda hrvatske državnosti, prema tadanjem shvaćanju o predstavništvu naroda. Pa i poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe Hrvatska je sačuvala svoj državno-pravni slijed. Najniže je Hrvatska pala u Jugoslaviji donašanjem Vidovdanskog ustava, jer je tim činom bila zbrisana kao država, a posljedice traju sve do danas.

-----------------------------------------
6) Ivan Gundulić, Dubravka; Himna slobodi, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb 1971.
7} Tin Ujević, Hrvatskim mučenicima, Hrvatska iseljenička lirika, Rim 1974.
8} Aleksa Benigar, AlojzijeStepinac, Rim 1974.
9) O kontinuitetu hrvatske državnosti vidi moju raspravu "Hrvatski je suverenitet nedjeljiv",
Hrvtaski list 12/81. i 1/82.
-------------------------------------------
** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.




- 08:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.09.2007., četvrtak

Zašto se moramo boriti za hrvatsku državu?

LETAK ZA HRVATSKU
ili
zašto se moramo boriti za hrvatsku državu
Vjesnik hrvatskih radnika i iseljenika u Njemačkoj
godina XII. Uskrs 1982. br.42

1. ZAŠTO SE MORAMO BORITI ZA HRVATSKU DRŽAVU 1.

1. Razlozi

Valja se upitati za razloge, koji nas navode na misao, da se moramo boriti za hrvatsku državu. Isto tako, trebamo se upitati, za kakovu se to hrvatsku državu mi moramo boriti? Obično se kaže, da se mi borimo za slobodu. No što je to sloboda, kakve su njezine osobine i što će nama Hr¬vatima donijeti ta sloboda, o tome se malo ili niša ne čuje! Kad kažemo da se borimo za slobodu hrvatskog naroda, time ujedno tvrdimo, da te slobode hrvatski narod danas nema. Dapače, mi tvrdimo, da hrvatski narod uopće nema slobode, da je u današnjoj Jugoslaviji porobljen i izložen su¬sustavnom genocidu. Zbog toga smatramo, da se treba boriti za hrvatsku državu - da treba srušiti Jugoslaviju - u krajnjoj liniji i nasilnim putem! Jer ovakva Jugoslavija, a povijest nas uči: svaka Jugoslavija je za nas propast. "Mi smo shvatili da hrvatski narod samo onda ne će biti izigravan i izrabljivan kad ostvari svoju državnost i da će biti ravnopravan s drugim narodima samo ukoliko postigne suverenitet", pisao je glasoviti hrvatski književnik 1971. god (1)
Ne želimo li, dakle, mi Hrvati nestati s lica zemlje, izumrijeti, mora¬mo se trgnuti, moramo shvatiti, kako ne možemo dopustiti, da nas nepri¬jatelj i dalje uništava, da nas briše sa zemljopisne karte političkih naroda.

1.2. Pojam slobode

O slobodi se vrlo mnogo priča, isto kao i o jednakosti i bratstvu. No, svjedoci smo, da te slobode nema. Mora nam biti jasno, da nitko od nas nije potpuno slobodan. Svaki od nas je smješten u određenom vremenu i prostoru. Svi smo se mi dužni držati određenih moralnih, ljudskih i pisa¬nih zakona, koji tu našu slobodu ograničavaju. Pa kad kažemo, da se bo¬rimo za slobodu hrvatskog naroda, onda time ne mislimo reći, da se bo¬rimo za takovu slobodu, u kojoj bi svaki pojedinac mogao raditi što ho¬će, što mu se svidi. Kad govorimo o slobodi, za koju se borimo, onda mislimo prvenstveno na slobodu za cijeli narod - za sve one koji žive na hrvatskom državnom području.


Za nas je sloboda - stanje, u kojem se naš narod može optimalno gospodarski i kulturno razvijati. U tako shvaćenoj slobodi, sadržane su i sve ostale slobode naroda i pojedinca, koje obično danas nazivamo ljudskim pravima. U današnjoj Jugoslaviji naš narod nema mogućnosti kulturno i gospodarski optimalno se razvijati - niti se u njoj poštuju ljudska prava pojedinaca. " ... Prešan zahtjev našeg doba da se ponovo ispitaju i prosude sve one povijesne odrednice što bijahu i još uvijek jesu uzrokom da se hrvatski narod neprestano mora boriti za opstojnost na vlastitom tlu, za održanje ne samo državne nego i nacionalne samobitnosti, posljedica je povijesnog razvitka, osobito u posljednjih pola stoljeća, kad od cjelokupnog državnog i prosvjetnog ustroja bijaše ne samo zanemareno nego i namjerno potiskivano normalno održavanje hrvatske nacionalne svijesti kako zbog integralističkih zabluda u njegovim vlastitim redovima, tako i zbog hegemonističko-unitarističkih tendencija, koje u socijalističkoj Jugoslaviji bijahu čak pogubnije negoli u monarhističkoj ... ", piše hrvatski povjesničar i general Tuđman.(2) I on, dakle, uviđa katastrofalne posljedice stvaranja Jugoslavije po hrvatski narod, i ima potpuno pravo, kad kaže, da je u Titovoj Jugoslaviji nama daleko gore, nego što je to bilo u Aleksandrovoj. Zbog toga treba "preispitati" odrednice, koje su nas u Jugoslaviju dovele. Budući da nas je povijest naučila, da se Jugoslavija ne može i ne želi popraviti, mi zastupamo mišljenje da ju treba srušiti, kao što je već i Ante Starčević zaključio, da se despocije ne popravljaju, nego da despocije propadaju. Jer to što smo mi iskusili u ovo pola stoljeća "života u našoj zajednici (Jugoslaviji) tako je često podmukla prijevara koju osjećaju, vide svi koji ne žele biti prevareni", - razmišlja hrvatski književnik Petar Šegedin.(3)
Zaključujemo, dakle, da treba stvoriti i izboriti hrvatsku državu. Samo ta država je u stanju zajamčiti svim svojim stanovnicima sva ljudska prava, a cijelom narodu optimalan gospodarski i kulturni razvitak. O tome je pisao Marko Veselica slijedeće: "Bez stvaranja nacionalnih država, bez nacionalne svijesti, bez izražavanja nacionalnih energija ne može početi proces gospodarskog napretka jednog naroda, jer se preko tuđinskih gospodarsko-političkih i drugih utjecaja u stvari razara tkivo tog naroda i njegovih upravljačkih slojeva".(4) Te riječi su toliko jasne, da ih, zaista, ne treba komentirati. Svaki narod ima po moralnom pravu - pravo i dužnost boriti se za takovu državnu zajednicu, kakva mu najviše odgovara, bez obzira na tuđe interese. "Svaki narod ima i treba imati svoju nacionalnu državu, hrvatski ju narod ne može imati", jer to ne odgovara interesima hrvatskih neprijatelja. "Jer kako se može govoriti o narodu ako se ne priznaju: njegova tradicija, njegova osobnost, njegovo pravo na nacionalnu državu" .(5) Sve to naši neprijatelji nama poriču!

Postoje tri velike skupine razloga, koji govore u prilog interesa Hrvata, za njihovu državu, a protiv ostanka u Jugoslaviji. To su: povijesni, gospodarski i politički razlozi. Cilj je ove rasprave pomoću te trostruke podjele dokazati valjanost tih razloga, te potkrijepiti nužnost stvaranja hrvatske države i nužnost raspada Jugoslavije.

------------------------------------------------------------

1} Tomislav Slavica, Hrvatski tjednik, 4/71.
2) Franjo Tuđman, Prosudba povijesnih odrednica što oblikuju hrvatsko nacionalno biće, Dubrovnik br. 2/71.
3) Petar Šegedin. Sudbina, Forum br. 1-2/71.
4) Marko Veselica, Rastakanje hrvatskog nacionalnog bića, Hr¬vatski gospodarski glasnik.br. 2/71
5} Eduard Kale. Nazadno razdoblje i1i kako se negira Hrvatska, HT 29/71
------------------------------------------------------------


** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni i prigodni. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.



- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.09.2007., srijeda

Sramotna presuda Jerku Zlatariću

Presuda Jerku Zlatariću


K broj K 174/49/2/II
U IME NARODA
PRESUDA
Kotarski sud u Belom Manastiru, u veću sastavljenom od pretsednika veća Begović Milana, pretsednika kotarskog suda. i članova veća sudaca porotnika Balaš Despota jz Karanca. i Radenović Dušana iz Čeminca. uz učešće zapisničara Sečujac Nade, po optužnici Javnog tužioštva kotara Beli Manastir broj K 111/49 protiv okrivljenog Zlatarić Jerka zemljoradnika iz Gajića, zbog krivičnog dela privredne sabotaže, koji se nalazi u pritvoru od 23. VIII. 1949. god. Na osnovu javno održane glavne usmene rasprave 25. VIII. 1949. god., izrekao je i objavio 25.VIII. 1949.

PRESUDU

Ckrivljeni Zlatarić Jerko sin Vinka i majke Mande rođ. Vujić, rođen 3. VI. 1902. godine u Gajiću kotar Beli Manastir, gde i sada stalno boravi, Hrvat, državljanin FNRJ, zemljoradnik, pismen - svršio 8 razreda osnovne škole, oženjen sa Evom rođ. Lonćar, bez dece, poseduje u zajednici sa ocem, ujakom i majkom 17 k. j. zemlje, vojsku služio za vreme biv. Jugoslavije 18 meseci, do sada neosuđivan, ne nalazi se pod isleđenjem za drugo krivično delo.

KRIV JE, što je propustio kao rukovodilac domaćinstva od 17 k. j. zemlje udovoljiti obaveznoj predaji žitarica za 1949/50 ekonomsku godinu u količini od 3400 kg.pšenice i 137 kg ječma čime je bio zadužen od strane Mjesnog narodnog odbora Gajić, I na taj način oštetio državni žitni fond, dakle je izvršio radnju, koja je imala za cilj oštećivanje interesa narodne privrede i ugrožavanje državne privredne politike, čime je počinio krivično delo privredne sabotaže iz čl. 5 tač. 8 Zakona o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže, pa. ga sud za ovo delo osuđuje temeljem 2. rečenice čl. 6 cit. zakona u vezi čl. 28, 32, 57 i 60 OKZ na kaznu lišenja slobode prisilnim radom u trajanju od .osam godina i na potpunuu konfiskaciju celokupne imovine. Vreme provedeno u pritvoru od 23.VIII.. 1949. god. do pravomoćnosti presude uračunava se u izrečenu kaznu lišenja slobode prisilnim radom.
Okrivljeni je dužan u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude kod ovog suda platiti krivične troškove, koji se do sada sastoje iz paušalnog iznosa od 5.000 /pethiljada/ dinara.

OBRAZLOŽENJE:

Javni tužilac podneo je protiv okrivljenog optužnicu za gore opisano krivično delo.
Okriv1jeni je priznao da nije udovoljio navedenoj količini žitarica, odnosno obaveznoj predaji, na što je bio zadužen od strane MNO-a. Iz iskaza okrivljenog vidi se nadalje, da je još pre rata po njegovom priznanju bio politički rukovodilac u bližoj mu okolini, da je za vreme okupacije sarađivao sa naprednom strujom - sa komunistima, a po oslobođenju da je dobio od naroda priznanje i istaknut također u političko rukovodstvo, čime mu je dano poverenje, dok se nije 1946. godine povukao u pasivnost. Okrivljeni izjavljuje da se ne oseća krivim, branio se, da nije mogao udovoljiti obavezi po pitanju predaje belih žitarica iz razloga, što mu je izvršena veća procena. nego što je na zasijanoj površini bilo uroda. Naveo je dalje da je bolestan, pa. da tako nije ni sposoban za rad, da su mu članovi porodice, ujak, otac i majka mu, sa kojima živi u zajedničkom kućanstvu a u vezi zdravstvenih im prilika i starosti slabo sposobni i da nisu u mogućnosti zemlju obrađivati, i da se i u vezi ovog morao povući iz ranije aktivnosti u javnom životu, da bi u granicama mogućnosti mogao privređivati kod kuće. Dodao je, da je i danas aktivan u organizaciji HRSS. Žito mu nije rodilo, 2 k. j. jutra žita miševi su tako uništili, da je bilo 3 krsta na 1 k. j. Naveo je, da je ječam predao sav koji je urodio, t.j.445 kg, a žita da je predao 666 kg, i za porodicu da je zadržao žita 2400 kg za prehranu.

Priznanjem okrivljenog i prijavom MNO-a broj: 495/49 utvrđeno je, da je okrivljeni počinio napred opisano krivično delo, kao i to, da je po sjetvenom planu bio dužan zasijati 6 k.j. 1000 čhv pšenice, a da je prema njegovoj vlastitoj izjavi zasijao samo 4 k. j.

Olakšavajuće su okolnosti iznesene u priznanju i nekažnjenim predživotom, otežavajućih nema.

Društvena opasnost krivičnog dela sastoji se naročito u tome što u početku samoga otkupa more imati vrlo rđav uticaj i na ispravne građane u negativnom pravcu, što je od posebnog značaja baš u najbližoj okolini, u obližnjim selima okriv1jenog, koja pokazuje vrlo rđav primjer po pitanju dužnosti građana prema društvu, u kome žive.

Navedeni posed od 17 k. j. zemlje spada u krupniji posed i time se napred istaknuta okolnost opasnosti još više potencira. Činjenica da okrivljeni nije vlasnik zemljišta, kako je to izjavio, nego da su suvlasnici njegovi ukućani, ne menja ni u čemu na stvari, jer je okrivljeni stvarni rukovodilac, a kod pitanja obavezne predaje žitarica radi se o materijalnim stvarima, sa kojima upravlja i disponira stvami rukovodilac. Žitarice pretstavljaju artikl ishrane, koji ima naročito istaknuti značaj za prehranu širokih narodnih radnih slojeva, koji su ukopčani u izgrađivanje socijalizma i koji se .zalažu do krajnih mogućnosti za što uspešnije izvođenje Petogodišnjeg plana, koji je postavljen za stvaranje što više dobara za sve građane pa tako među ovima i za samog okrivljenog. Radnici u našoj industriji rade požrtvovno na proizvodnji potrebnih dobara za sve građjane, pa i za okrivljenog.

Potrebno je, da svest naših trudbenika u industriji što jače nađe korena i na našem selu, da bi ovo tako bilo osposobljeno da pokaže požrtvovanje, kao što ga pokazuje radnik u industriji, čime bi se produbio savez između radnika i seljaka, koji znaći vrlo čvrst oslonac u izgrađivanju socijalizma. Predmetno krivično delo ukazuje svojom opasnošću na slabljenje navedenih vrlo značjnih odnosa.

Subjektivna opasnost učinioca naročito je značajna zato, što je svoje predratno poverenje u narodu pojačao svojim pravilnim stavom za vreme okupacije i korišćenjem narodnog poverenja nakon oslobođenja, što sve stvara mogućnosti da pojedinci mogu biti zavedeni u zabludu i po pitanju njegovog pasivnog stava. Dejstvo okrivljenog u iskazanom negativnom pravcu može se osjetiti u bliskim selima njegovog mesta, gde otkup doista ne pokazuje potreban uspeh.

Okrivljeni je svojim štetočinskim odnosom ispoljio svoju destruktivnost prema socijalnom izgrađivanju, što široki narodni slojevi kao trudbeničke mase za izgrađivanje bolje budućnosti čoveka ne trpe i što je sve potrebno u svrhu pravilnog obaveštenja građana istaći. Okrivljeni je imao mogućnosti, da u vezi poverenja, koje je za vreme svoje ispravnosti imao, pripomogne pojedincima. koji su bez svoje krivice zaostali od društvenog progresa, i da tako pripomogne na izgrađivanju opšte stvari, ali okrivljeni ne postupa tako, nego se stavlja u red onih pojedinaca. koji ne umiju da razlikuju sporedno od glavnogp, koji ne znaju da uoče, da je pitanje teškoća prelaza u socijalizam privremene prirode i sporedna stvar prema glavnoj stvari prema izgrađenom socijalizmu, koji predstavlja blagodat za čovečanstvo i kom svaki slobodan građanin teži, te tako gubi poverenje naroda i postaje saboter narodnih interesa.

Okrivljeni je već u žetvenom planu pokazao nameru štetočinstva, on se nije zalagao svojstveno urednom domaćinu i ispravnom građaninu, pa je tako već i u setvenom planu došao u sukob sa pozitivnim zakonskim propisima. Komisija, koja je vršila procenjivanje uroda poznavala je stvarne okolnosti i na osnovu ovih pravomćno utvrdila obavezu. Činjenica okrivljenikovih propuštanja u vezi sa racionalnirn i intenzivnim obrađivanjem zemljišta ne može se odvojiti od okrivljenika, za svoje propuste, snosi posledice sam okrivljeni. Zatim, iz postupka se ne vide nikakove okolnosti, koje bi govorile u prilog okrivljenome po pitanju uroda. Gola izjava okrivljenog pored napred iznesenog pravomoćnog komisijskog ustavljenja, zasnovana na stvarnirn okolnostima, ne moze poslužiti za pokrivanje štetočinskog odnosa.

Sud je pri određivanju kazne uzeo u obzir sve što je napred izloženo, pa je utvrdio izrečenu kaznu zato što smatra. da će biti dovoljna da popravno utiče na okrivljenog pravcu od uzdržavanja krivičnog dela i preorijentacije za učešće na podizanju naših širokih narodnih slojeva u cilju izgrađjivanja za što svesnije učešće na velikom historijskom putu k socijalizmu.

Sud smatra, da je izrečena mera dovoljna za pouku građjanima u pravcu staranja da svaki pojedinac bude stvaralac u novom društvu progresa.

SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU!


Kotarski sud Beli Manastir, 25. VIII. 1949. god.


Zapisničar:
/Sečujac Nadal/


Pretsednik veća:
/Begović Milan/


- 08:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.09.2007., utorak

Kako se krojila hrvatska istočna granica?

Razgovor s Jerkom Zlatarićem.

Napomene dodane 2007.
U jesen 1971.god. radio sam kao novinar Hrvatskog tjednika. Jednog dana pozvao me je Šime Đodan, s kojim sam tada imao dobre odnose, i rekao mi da otputujem u Đakovo k tamošnjem predsjedniku Ogranka MH odvjetniku Milanu Juriću. Čim sam došao u Đakovo sjeli smo u prekrasan automobil gospodina Jurića i otputovali u Baranju – ravno na posjed glasovitog HSS-ovca i političara Jerka Zlatarića. Snimio sam razgovor s njime, prepisao tekst, uredio ga i preko Milana Jurića poslao ga Jerku Zlatariću na autorizaciju. Tekst ipak nije objavljen u Hrvatskom tjedniku jer je odgovorni urednik Jozo Ivičević bio mišljenja da u tom i tako teškom političkom trenutku nema smisla otvarati i pitanje međurepubličkih granica. Tako je došlo Karađorđevo, slom Masovnog pokreta a ja sam otišao u političku emigraciju noseći nekoliko tekstova koje nisam uspio objaviti, u prtljazi. Gornji tekst objavljen je tek kad smo dobili vijest da je Jerko Zlatarić umro(vijest nije bila točna). Objavljen je u londonskoj “Novoj Hrvatskoj” 6/1973. Iako danas Hrvatska ima druge probleme, kao povijesni dokument svog vremena, ovaj intervju nije izgubio na važnosti ni danas.
Pseudonim Tomislav Županac koristio sam u prvim mjesecima emigracije kako ne bih naštetio kolegama kojima su se tada u Zagrebu (a i drugdje) održavala suđenja.





Gospodine Zlatariću, vi ste prije II svjetskog rata bili aktivni u HSS-u, a poslije ste bili član AVNOJ-a. Kažite nam nešto o tome.

Zlatarić: Za vrijeme stare Jugoslavije bio sam zamjenik senatora i predsjednik kotarske organizacije HSS. Ovdje kod nas, među Hrvatima, komunista niti nije bilo. Madžari su imali svoju organizaciju HSS ali su zapravo djelovali kao komunisti. Ja sam to znao, no uvijek sam ih štitio pred jugoslavenskim vlastima koliko sam god to mogao. I kad su 1941. g. došli Madžari poslali su k meni tajnika velikog župana koji mi reče da će me imenovati za poslanika za ove krajeve jer su čuli za moje ime i da sam jako štitio narod i kako rekoše "došli smo da vas odlikujemo i da vas nagradimo".

"Gospodo," rekao sam ja "drago mi je da ste čuli za moje pošteno ime, jer za nepošteno niste mogli čuti. A za mene bi najbolje bilo ako me pustite na miru. Na frontovima se kroji lice Europe a ja sam tako malen da ne mogu odlučiti niti ovako niti onako. Što sam kao mali čovjek u narodu ovdje mogao, to sam činio, a danas kad je rat, ja se u politiku ne miješam. Ne, ne!!"

Kad su članovi KP čuli da sam ja odbio ponudu Madžara, onda dođe jedan i donese mi ovakav štos letaka i jednu Marxovu knjigu; nije mi bilo ugodno, vjerujte, jer sam znao da ću biti uhapšen. A što sad? Rekao sam mu:

"Slušaj Pišta, okani se zla. Ja sam sto posto siguran da će Njemačka izgubiti rat. Izgleda da će Rusi doći ovamo. Ne zato što ja to hoću, nego je normalno da Njemačka mora izgubiti rat. A zašto da ja sad tu uludo gubim glavu." Kaže on meni da su mu žandari za petama.

To je bila nedjelja, a između četvrtka i petka točno u pola noći dođu k meni mađarski žandari, viču: "Zlatariću, otvori! Je li bio taj kod tebe?" "Je". "Je li ti ostavio to i to?" "Je". "A gdje je to'" "Spalio sam." "A zašto si spalio?" "Zato da se dalje ne širl." "A zašto nisi prljavio?" "Ja sam čovjek demokratskih nazora i smatram da svaki čovjek ima pravo da misli svojom glavom. Ako sam krlv tu sam."

Tako me uhapse i smjeste me 45 dana u istražni zatvor. Bilo nas je 2 Hrvata i 26 Madžara. Među tim Madžarima bilo je i Srba. E sad su svi naši Srbi veliki borci i partizani, a kad je bio pod Madžarima prvi popis niti jedan se nije usudio zapisati za Srbina, svi su onda bili "Madžari pravoslavne vjere". A mi smo bili Hrvati. Kad je madžarska vojska ulazila, izvjesili smo hrvatske, a ne madžarske zastave.

11. lipnja 1941. stavljen sam pred Prijeki sud zbog suradnje s komunistima. Svi su se, svi Madžari digli i zauzeli za mene, svi iz Baranje. Bio sam oslobođen, ali tek nakon godine u zatvoru, iako osuđen na 35 dana zatvora.


Nakon što ste bili pušteni iz madžarskog zatvora, gdje ste proveli vrijeme do konca rata?


Zlatarić: Bio sam kod kuće, a 1944. g. su nas opet pokupili i odveli u Pečuh i stavili pod pasku. Moraš se prijavljivati, nikuda ne smiješ. Znate, kad ste „crn“ upropaštavaju vas na svakom mjestu. 1944. g. bio sam kandidat za Dachau. I opet Madžari iz Baranje, na svoj račun , neka im je hvala, da se ne bi vršile odmazde među njima pomognu mi. Kažu: "Mi ćemo vas sada pustiti doma, a vi gledajte da se ne osvećujete". No mom bratu ništa nije pomoglo. Njega su poslali u Dachau. I tako sam izašao i došao kući teško bolestan, i izaberu me prvo za predsjednika Mjesnog odbora. Ja bolestan. Izaberu me za predsjednika Kotara. Ja bolestan. Ali izaberu me za potpredsjednika Okružnog odbora u Somboru. Onda postah članom AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Jedno vrijeme sam bio i član Srpske narodne skupštine dok nije Baranja priključena Hrvatskoj. Bio sam i predsjednik poljoprivrednog odjela Okružog odbora u Somboru i član Glavnog odbora Vojvdine.


U kojem je to razdoblju bilo?


Zlatarić: To je sve bilo od 1944-1946.


Vi ste bili član komisije za razgraničenje između Hrvatske i Vojvdine. Kako je djelovala ta komisija i tko su sve bili članovi?


Zlatarić: Jednog dana dobijem ja poziv da dođem u Glavni odbor Vojvodine u Novi Sad. Nisam znao o čemu se radi. Kad sam došao, tamo sam zatekao Vicka Krstulovića, Milovana Đilasa, Milentija Popovića, Žarka Veselinova i neke koje ne treba spominjati.

Došao sam, kažem ja, i pitam zašto sam pozvan? Đilas mi reče da sam od strane AVNOJ-a imenovan za člana Komisije za razgraničenje između Hrvatske i Srbije, odnosno između Hrvatske i Vojvodine. I sad to trebamo ovdje riješiti. Ja sam na to rekao ovako: "Druže Đilas, ja mislim da bi bilo nepravilno, bez obzira na razne ciljeve, da mi ovdje, bez igdje ikoga riješimo ovako važnu stvar. Ja mislim, ako već nije vrijeme da se pita cijeli narod, onda bi se trebali sastati barem sa narodnim predstavnicima." Đilas kaže: "Slažem se“ a drugi su šutjeli. Đilas je dodao: "Što da radimo?" Ja sam rekao da mislim da bi morali ići u Suboticu jer da je to najveće hrvatsko mjesto ovdje u Vojvodini i da mislim da bi bilo promašeno bez njih rješavati ovako važnu stvar. Tako se mi spremimo u Suboticu. Dođemo u Suboticu, i naravno, drugovi su imali sasvim druge mogućnosti nego ja; brže bolje su sazvali svoje ljude, a ja trči malo ovamo, malo tamo, pa se i naši skupili, mislim naši Hrvati. Onda je počela diskusija.

Tko je bio od Hrvata iz Subotice?

Zlatarić: Bio je Mićo Skenderović, mislim da je bio Marko Kuntić, Grga Skenderović i Domazović. Bilo je prilično ljudi. I ja kažem:“Drugovi, ikao sam član ove komisije, ja sam i predstavnik ovdašnjeg naroda, i mislim da ovo nije samo moje mišljenje i da će se većina složiti sa mnom: u ovom sektoru od Subotice do Palanke živi 120.000 Hrvata (tako je onda bilo) dakle samo Bačka i Baranja, naprama 40.000 Srba i moža 40.000 Madžara. Znaći mi smo Hrvati ovdje apsolutna većina, osim u Srijemu. (Oni su toliko naglašavali taj Srijem; pa dobro neka im bude: u Srijemu je većina Srba, all je ovdje je većina Hrvata).
Onda se digao Domazović, on je bio predstavnik, i ministar je bio neko vrijeme, pa reče:"Drugovi, ja mislim da s obzirom da Bačka više ekonomski gravitira prema Boogradu i Novom Sadu da bi bilo bolje da je pripojimo Srbiji. All, ukoliko bi dobili trokut, onda sam ja zato da od Subotice na Palanku bude povučena granica. Jer mi iz Baranje nemamo što tražiti u Srbiji. "
A u Podunavlju, osim Sombora, Srbi nisu imali skoro niti jedno selo. Nešto ih je bilo u Somboru i Subotici. U Subotici je na primjer bilo prije rata 5000 Srba. Danas ih imade vjerojatno nešto više. I tako ja kažem: "Drugovi, ja zastupam jednu tezu iz unutrašnjopolitičkih razloga i vanjskopolitičkih razloga.
Unutrašnjopolitički razlozi jesu: vi znate, drugvi, da ovdje u Vojvodini živi jedna jaka etnička skupina Madžara. I kada hi se Bačka podije1ila, oni bi bili razdije1jeni, bili bi onemogućeni da budu ponovo iredentisti i da ponovo traže prisjedinjenje. Mislim, drugovi, da mi niti jednu naciju ne želimo odnarođivati, ali se mi moramo osigurati. Vanjskopolitički razlogje ovo: vama je, drugovi, poznato da preko naše sjeverne granice u Madžarskoj ima jedan ve1iki hrvatski pojas. Ja smatram (to onda još nije bilo riješeno) da je Jugoslavija za njih mamac; netko reče "S1aveni” , all to su, 90 i nekoliko postotaka Hrvati i zato mislim da bi radi toga, kad bi ovaj dio Bačke i Baranju priključili NR Hrvatskoj, da bi oni više težili da budu priključeni k nama.

Onda se ustane Grga Skenderović (Jednom je on, na jednoj skupštini u Novom Sadu rekao, da Bunjevci hoće ići u Beograd). Sada on reče da su mu to naredili da govori, a kaže to nije istina. Umalo ga nisu tukli. A on k meni da mu ja pomognem. Ja sam vidio da je takva situacija da mu ja ne mogu ništa pomoći nego samo odmoći. Jer, ako oni vide da mi tu nešto organizirano radimo, napravit će nam još više štete. Poslije mi reče Grga da zašto ja onda nisam u Novom Sadu govorio. Ja sam mu odgovorio: "E, moj Grga, da sam onda u Novom Sadu govorio, sad ne bih imao prilike. Vidiš, Grga, treba dočekati priliku i onda govoriti kad je prilika. Radije šuti, kao da ništa ne znaš, kad vidiš da ništa ne mozeš . A kad dođe vrijeme, onda ne pitaj kakve će žrtve biti."

Zatim smo krenuli dalje prema Somboru. Tako je i u Somboru bilo: naši svi Bunjevci, naravno za Hrvatsku, u Subotici svi za Hrvatsku, čitav ovaj pojas sve za Hrvatsku. U Somboru je još onda bio čika Tuna Babić. On je govorio :”I ja se slažem s Jerkom, i ja se slažem."

Naši su ljudi zaključili, da, pošto smo mi u apsolutnoj, ne u relativnoj, nego apsolutnoj većini, da mi imamo pravo tražiti da se nas pita. Dođemo mi u Vukovar i onda su se poče1i komešati drugovi u komisiji, kažu: okolica je Vukovara srpska. A Vukovar je bio hrvatski!!

Jedva sam nekako dogurao da smo dobili Ilok. Jedva nekako!! I to je sad najvažnije, kad smo došli u Ilok, Đilas kaže: "No, drugovi, što smo rijeišili?" Ne znam, da li je zgodno da kažem, no ja nisam naučen lagati. Vicko Krstulović kaže: "Ja mislim da s obzirom da Baranja ekonomski gravitira Osijeku i Hrvatskoj, da bi ona mogla pripasti Hrvatskoj, dok onaj koji hoće dije1iti Bačku, čini to iz šovinističkih pobuda." Tako je govorio Vicko Krstulović, vjerujem po direktivi Centralnog komiteta. Pita Đilas ostale članove komisije. Oni kažu da se slažu s drugom Krstulovićem.

A vi ste bili taj koji je htio dijeliti Bačku?

Zlatarić: To sam bio ja. Shvatite to. Ja, jedan se1jak, za njih nitko i ništa, a oni šefovi na položajima, što im reći? Pita Đilas: "No, druže Jerko, šta ti kažeš?". A oni gledaju šta ću ja sad reći. Rekoh: "Drugovi, ja sam čuo gdje ste vi govorili da se prema Hrvatima Bačke i Baranje nije vodiia pravilna politika ne samo za stare Jugoslavije nego ni od oslobođenja do danas. Drugovi, jeste li to rekli?" (A oni šute nemaju što reći!)
"Ako je stanje takvo, i kad 90% svijesnog hrvatskog življa (moram reći da su onda bili mnogo bolji naši Hrvati nego sada, "ovi" su za dvadeset godina napravili čuda, znate li da se ljudi boje i misliti da su Hrvati), že1i biti pripojeno Hrvatskoj, onda vas pitam, drugovi, ako sam ja predstavnik u ovoj komisiji, da li ja mogu, da li ja smijem drukčije gledati, nego što misli tih 90% Hrvata? Evo, što že1e ti Hrvati to želim i ja!" Sve je zamuklo, drugovi su problijedili, međutim, kad sam vidio da je situacija zbilja mučna, rekoh: "Drugovi, mi to ne želimo pod svaku cijenu. Mi to ne želimo pod cijenu novog bratoubilačkog rata, ili ako to viši državm interesi ne dozvoljavaju, i mi to ne že1imo ako narod nema pravo. Ako pak od ove tri niti jedna nije po srijedi, drugovi, ja izjavljujem: ostajem pri svemu onome što sam rekao!" Nitko nije od prisutnih mogao reći da je koja od te tri po srijedi pa je Đilas rekao: "Drugovi, konstatiram da nismo mogli naći suglasnost, i obavijestit ću AVNOJ o tome" Nikakav zapisnik nije pravio, ništa. Sve je to bilo u jesen 1945. godine.

Ali to je bilo prije izbora 1945?

Zlatarić: Da, da prije izbora. Na izborima nisam bio izabran. Iako sam dobio sve hrvatske i madžarske glasove. Odmah kod prvih izbora morao je biti izabran Srbin. Od onda, među poslanicima iz Baranje za Saveznu skupštinu ni jedan nije bio Hrvat. U Saboru kad jedan, kad nijedan. I tako je danas: tri su zastupnika u Saboru Srbi, iako Srba ima 21% stanovništva a nas ima blizu 50%. I sad oni imaju tri zastupnika a mi nijednoga. Madžari momentalno nemaju niti jednoga, ali i oni su ga imali a mi nismo. Ali sad su zato Madžari bolje zastupljeni u Općinskoj skupštini nego mi.

Zar zaista u Saveznoj skupštini nikad nije bio Hrvat poslanik Baranje?

Zlatarić: Ja sam bio član AVNOJ-a a onda niti jedan.

Što je bilo dalje s komisijom?

Zlatarić: Nakon nekog vremena pozvan sam u Sombor i tamo su mi dali da pročitam i potpišem "Rješenje AVNO]-a (Privrerneno)”.

Po njemu se Baranja za stalno prikljućuje NR Hrvatskoj, a što se Bačke tiče, privremeno dok to Narodna skupština ne bude riješila. Kad su to dalje rješavali, ne znam, jer sam tada već bio u zatvoru.

Kažite nam kako ste došli u zatvor i zbog čega?

Zlatarić: Znate, još dok sam bio u Somboru, to sam kasnije doznao, zamjenik šefa Udbe trebao je da me pregazi autom. Po naredbi Beograda. Od onda znadem barem 10 mjesta gdje mi je bila spremljena zasjeda. I zbilja, čudo me je spasilo.

Suđen sam zbog obaveze. Bilo je određeno koliko je tko dužan davati državi žita. Počelo je to tako da sam se ja povukao na naš posjed kad sam vidio da su mi pokrali sve glasove na izborima. Neću više dalje i gotovo. Ja jesam seljak, ali imam obraz, pošteni seljački obraz. Vidim da ja tu nemam što tražiti, da smetam i ja sam se povukao. I čim sam se ja povukao, toliku su obavezu nametnuli na moju obitelj, ti došljaci, koji i danas vode protuhrvatsku rabotu , više nego na čitav kraj. Čitavo vrijeme rata posjed nam je bio upropašćivan. Kuća upropaštena. Kad sam se vratio, 10 bolesnih u kući. Živio sam u zadruzi s ujakom i ocem. A1i je posjed glasio na ujaka. Imali smo 17 jutara, 45 parcelica. Dobro nam je urodilo, all je te godine bilo mnogo miševa, koji su skoro sve uništili. Prvo su uhapsili ujaka, ali su ga po nalogu Rankovića, vratili pa uhapsili mene, iako ja nisam bio vlasnik posjeda.

Eto, vidite moju presudu, vidite jednu sramotu pravosuđa; ja sam osuđen na osam godina najteže robije radi manjka od 600 kg žita iz obaveze državi, iako sam član AVNOJ-a i unatoč svim mojim zaslugama.

Od 1945.godine kad su došli ti Srbi došljaci, onaj Mile Stanić, onda je počelo naše zlo. S našim Srbima ovdje rođenima nemamo nikakvih problema, to su većnom dragi i inteligentni ljudi. A mene su sudili ti došljaci. U gostioni “Kod Svetozara", u gostioni!! Jedan su dan bili tamo na večeri, tamo su raspravljali, jedan kaže dat ćerno mu 8, drugi bolje 10, i tako je sve obavljeno za manje od 24 sata, bez advokata, bez svjedoka, bez ikoga.

I sad zamislite, za vrijeme okupacije Mađara, našlo se ljudi koji su se za mene zauzeli, a sada u mojoj Hrvatskoj nitko. Goni me na teške radove a ja teško bolestan, imao sam bruh. Pa jednom rukom kopam, a drugom držim crijeva. Na primjer u Dubovcu, kad se gradio autoput Pred nama su išli neki disciplinci. Snijeg pada, a oni svi bosi. Sva je trasa bila krvava. To sam vidio na svoje oči. A dok sam bio u Zrenjaninu, 12 km smo išli na rad i isto toliko natrag. 10 kubika zem1je je svaki trebao ugraditi u trasu. Gladni i žedni, a oko nas milicioneri na konjima. Ako si napred, tuku te, ako si otraga, tuku te, ako si sa strane, tuku te. Ljudi su umirali na radu kao muhe. To je istina. Nemam niti želje niti razloga da preuveličavam. I oobro je da sam to vidio i prošao.

To su bile "njihove" metode. Danas to zovu Rankovićevim metodama. I na svakom mjestu, na radu, u zatvoru, onaj normirac, onaj poslovođa, onaj brigadir je Srbin, i sve su to bili kriminalci.

Slušajte, između nacija nije ovdje kod nas nikad bilo sukoba. Došljaci izazivaju sukoobe, oni prave sada u Baranji te "slučajeve".

A što kažu i kako se ponašaju ovdašnji Srbi i Madžari?

Zlatarić: Srbi se Mađarima dodvoravaju, da ih pridobiju. Sigurno je deset puta više Mađara stipendirano na raznim školama i fakultetima, nego Hrvata. A Srba da i ne kažem! Hrvata nije od ukupnog broja stipendiranih, stipendirano niti 2%. I baš je nedavno ovdje bila jedna komisija pa kaže da se Hrvati neće primiti položaja. Ali mi nemamo nikoga, nemamo. Moja je nečakinja bila ovdje učite1jica, svršila je gimnaziju. Radila je i onda joj otkažu jer da nema učite1jsku diplomu. I umjesto nje dovedoše jednog Bunjevca, koji nije imao niti učiteljske škole niti gimnazije, ali je on postao učitelj. Jer dok su Srbi na vlasti, on je Srbin. A došla mu i žena Srpkinja, i nju je selo moralo birati za odbornika u Belom Manastiru. Bila je izabrana čim je došla.

Vaša je obitelj, kako sam čuo tradicionalno politički angažirana?

Zlatarić: Gajić je 100% hrvatsko selo. Još za vrijeme Austro-ugarske, tisuću osamstotina i nekoje, kad su se socijalistički i socijaldemokratski pokreti u Mađarskoj jako poćeli razmahivati, onda je u selu bio socijaldemokratski prvak moj prastric Matko Zlatarić. Madžarske su vlasti to zabranjivale. Poslali su 8 žandara u selo 1897. g. koji su počeli maltretirati i tući ljude. Jednom je neki Vinko Vujić viknuo:"Hura". I kako je on viknuo, a ono svi se1jaci lopatama i vilama na žandare. I stjeraše te žandare oko naše kape1e, i sad nitko nezna šta dalje. Došao je moj stric, pa kaže: "Narode, smiri se, a vi gospodo žandari izvolite svojim putem".

Poslije toga poslali Madžari dva bataljona vojske u Gajić. Bila je vojska ovdje nekoliko tjedana. Mog strica odveli su u zatvor u Peštu, a naši našli nekog advokata, socijaldernokratu, i on učinio sve i starog pustili. Od onda pa do prvog svijetskog rata mi smo uvijek slovili kao crveno selo. Kad je došla stara Jugoslavija, opet udri po nama jer da smo crveni. I sad došli komunisti i opet udri po nama jer smo crveni. To je kao onaj vic kad je jedan vikao: Dolje Staljin, pa ga zatvorili. Kad je izašao iz zatvora, viče: Živio Staljin, pa ga opet zatvoriše.

Kad ste se vratili iz zatvora, što se onda radili?

Zlatarić: Kad sam se vratio iz zatvora,nisam mogao ostati kod kuće. Zašto? Ubili bi me. Odvukli mi brata, pet mjeseci ga u Udbi držali i tražili da laže na mene. Izubijali su ga i kad su vidje1i da nema ništa, pustili su ga, i nikom ništa. Ubili su i ovdašnjeg predsjednika Mjesnog odbora. Ta klika, koji od njih, ne znam. Ubili su i člana Sabora Stjepana Andrića. Poslije su rekli da je počnio samoubojstvo. Eto u takvom smo položaju mi bili.

Spominjali ste da je ovdje bila neka komisija. O čemu se radi, i da li ste stupili u kontakt s tom komsijom?

Zlatarić: Bila je to komisija iz Sabora, koja je trebala izvidjeti taj "Baranjski slučaj". Došli su iz Zagreba, jedan Hrvat i jedan Srbin. Srbin je rekao da radi kao pravni savjetnik u Saboru. Rekao je i svoje ime ali ga ja nisam dobro razumio. Vidio sam da su počeli sa seljacima razgvarati o zapravo sasvim sporednim stvarima. Onda sam ja zatražio riječ:” "Braćo i drugovi, narod me ovdje poznaje, ali me vi ne poznajete. Ja sam možda najviše zadužio Baranju, i ako baš hoćete bilo koju naciju. Ali sam izgubio svoj utjecaj. Nemojte se čuditi. 1941. umjesto da primim poslaničko mjesto uz dosta novaca, i da blagovremeno kidnem i odem u svijet, ja sam radije došao pred Prijeki sud. Bio sam poslije u narodnoj vlasti na raznim položajima, a kad sam se silom prilika vratio kući na zem1ju, pritisak, pritisak, i dobio sam osam gadina. Nakon 20 godina takorekuć dobrovoljnog kućnog pritvora budem pozvan da primim odlikovanje od druga Tita. E sad mi kažite drugvi, jesam li pošten i1i sam lopov? I kad se, drugovi, ovako postupalo sa mnom, što mislite kako se tek postupalo s ostalim našim ljudima Hrvatima koji nisu imali te zasluge i ta poznanstva ni taj ugled? Ovdje nije u pitanju Sima Zorić, jer je on veoma mali, nego su u pitanju oni koji su doveli Simu Zorića i sve te „Zoriće“, od Mile Stanića do danas, da vladaju, haraju i ubijaju. Ovo je kriminal, drugovi,kriminal, razumijete li?
I nemojte misliti da ovo govorim zato što sam star pa se više ne bojim. Ja se nikad nijesam bojao, kad sam bio mlađi manje sam se bojao, nego danas. Ja govorim istinu i ne pitam koja je cijena. Ja lagati neću!”

Što su rekli ljudi iz komisije?

Zlatarić: A, rekli su: "Eto vidite kako se 'stari' raspričao, otvorite i vi drugi usta".

Dajte nam objasnite taj "Beljski slučaj".

Zlatarić: Ja ću vam dati jasnu sliku, bar o onome što ja znam. Razumljivo je da Belje nije uživalo veliko povjerenje u narodu.

Zbog čega?

Zlatarić: Vidite, kad su se počele osnvati zadruge narod nije htio u njih. Onda su ti isti ljudi, koji su i danas u upravi (uvijek su isti, samo si mjesta mijenjaju), toliko porezom ill drugim načinom opterećivali narod, da su mnogi ljudi morali jednostavno se zadužiti, kad je već zemlja na drugim mjestima bila i te kako skupa.

Tu oduzetu zemlju davali su Belju, i tako ljudi ne vjeruju Belju, jer im je progutalo akar ovdje, akar tamo. A ti ljudi u upravi, koji su narodu uzimali zemlju i davali je Belju, danas su najveći hajkači, tjerači, protiv Belja i Debrecina. To je zato što je Debrecin zatražio da se napravi plan, a ako se napravi plan, onda moraju biti čisti računi. I onda su oni počeli protiv Debrecina.*

Kako to mislite “čisti računi”?


Zlatarić: Pa ovdje nisu nikako čisti računi. Na primjer, država je dala zajam samo borcima da si grade kuće. To je zajam na 30 godina uz 2% kamata. To su sve razgrabili ti glavešine. I on napravio sebi kuću, sinu kuću, kćeri kuću, svima kuće .. " I čak štoviše, onaj ostatak u milijunima stavio je u banku pa vuće 8% kamata. Ima i toga. E, "oni" su najprije htjeli okaljati Debrecina, da bi on šutio. Sad su "oni" sami sebi skočili u trbuh, kad je cijeli slučaj izašao u javnost. Od kako je Debrecin poveo, Belje ima sasvim drugačiju politiku prema seljacima: i u kooperaciji i u svemu bolju nego što je ovi imaju. A "oni" se s Beljem nisu posvađali radi toga što Belje sada radi bolje ili gore, nego radi svojih osobnih interesa. Jer, dok je Belje njima davalo, dok je bilo krava-muzara za sve, do tada su svi oni bili za Belje. Sad ,kad toga nema, sad su protiv Belja. Sad su glasni ti njihovi "borci" koji nisu puške ni vidjeli, ili su pak bili u fašističkim redovima. To su ti "borci" koji viču: "Sima- Tito!"

A što je bilo s “Jelenom”?

Zlatarić: Čuo sam kako jedan njihov tehničar govori:”Sve bi bilo dobro da Savka i Tripalo nisu zabrljavili". A sad se tek doznalo da Jelen iskorištava Baranju. Do sad su na sva usta telalili, da sam ja kriv što je Baranja priključena Hrvatskoj, jer da je pripojena Srbiji, bila bi pasivan kraj pa bi dobivali dotacije. Ja sam čuo kako govore: "Gdje je ta ciganjska Hrvatska?" Znate, to me je jako zaboljelo. A znam otkud to sve dolazi. I pljuni na Hrvatsku kad dođeš u općinu, odmah češ dobiti što god hoćeš. A sad kad se otkrilo kako Jelen iskorištava Baranju i da pomaže beogradsku općinu "Savski venac", sad su ušutili.

Spomenuli ste odlikovanje. O kakvom je odlikovanju riječ?

Zlatarić: 1968. sam dobio orden “Zasluga za narod” sa zlatnim vijencem. Tada se slavila godišnjica AVNOJ-a. Prvo sam bio narodni neprijatelj, pogledajte što je "Borba" pisala o meni, a nakon toga su me odlikovali. Htio sam odbiti odlikovanje, ali to bi značilo rat, a ja ne želim rat.


Gospodine Zlatarić, hvala vam na razgovoru!

Priredio i razgovor vodio:
Tomislav Županac

* Ing. Anton Debrecin postao je najprije prinudni upravitelj "Belja" a zatim i generalni direktor tog najvećeg hrvatakog poljoprivrednog dobra. Bilo je to naravno u amandmanskoj fazi Hrvatske, u jesen 1971. Već tada su protiv ovog hrvatskog privrednika započele spletke dotadašnjih šefova "Belja", pretežno srpske nacionalnosti, koji su Belje doveli do bankrota. 4. VI. 73. ing. Debrecin je izveden pred sud zbog "zloupotrebe društvenog položaja". Nova Hrvatska je već pisala da se danas u okupiranoj Hrvatskoj Tripalovi istomišljenici - progone pod krinkom privrednog kriminala. Slućaj ing. Debrecina u tom smislu je tipičan. Jedina krivnja ing. Debrecina je u tome što je osposobio "Belje" tako da je moglo poslovati bez dotacija i što su radnici konačno poćeli primati redovne prihode. Danas, s povratkom starih upravitelja, nestalo je i redovnih plaća za radnike.

** "Jelen" je lovno-šumsko i poljoprivredno gospodarstvo u Baranji, kojim još od poslije rata upravlja "savezni" organ sa sjedištem u beogradskoj općini Savski Venac. "Jelen" je dakle "savezno preduzeće" a ima svoja lovišta u Vojvodini, Hrvatskoj i Kosovu. Na području Hrvatske, u Baranji, nalazi se 40.000 hektara "Jelenovih" šuma i lovišta. Godišnji prihod samo iz Baranje iznosi 302.000 dolara. U isto vrijeme hrvatska općina Beli Manastir spada među nerazvijene i prima od Sabora Socijalističke Republike Hrvatske godišnju pripomoć u iznosu od 3 milijuna novih dinara. Ta pomoć joj naravno ne bi bila potrebna kada bi novace i prihodi s područja te općine ostajali u njoj, i kad ne bi, što je slućaj do dana današnjeg. odlazili u Savski Venac, u Beograd. U lovištima Baranje ima oko 5.000 jelena, košuta i druge divljači. Za odstrijel jednog jelena plaća se preko 5.000 dolara. No, ne radi se samo o eksploataciji hrvatskih prirodnih bogatstava. "Jelen" ima i veliki politički utjecaj na tom području. Iza Sime Zorića, zloglasnog predsjednika općine Beli Manastir, uvijek je stajalo baš "savezno preduzeće" "Jelen".

"BORBIN" NAPAD NA ZLATARIĆA
"Borba" od 29.VIII.1949. objavila je članak “U srezu Beli Manastir se dnevni planovi dnevno premašuju a u srezu Đakovo se ne izvršavaju”. U tom je članku oštro napadnut Jerko Zlatarić:
"… okoreli mačekovac, seljak Jerko Zlatarić iz Gajića je svoju protivnarodnu rabotu naročito pojačao poslije Rezolucije Informbiroa. On je pretprošle i prošle godine nagovarao seljake da ne prodaju državi žito, a ove je godine promenio taktiku i nagovarao seljake da se dignu protiv “nerealne" procene. Međutim, u tome nije uspeo. Radni seljaci su sami zahtevali od organa narodne vlasti da ga kao sabotera uhapse. Ovaj spekulant i narodni neprijatelj nagovorio je seoske bogataše Marka Matijevića, Pavu Perišina i Niku Kneževića iz Topolja da ne izvrše svoje obaveze: međutim njih su otkrili sami radni seljaci i predali narodnom sudu koji ih je već osudio na konfiskaciju imovine i lišenje slobode prisilnim radom ... "










- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.09.2007., ponedjeljak

Podjela Jugoslavije - jedini mogući rasplet hrvatsko-srpskih sporova

2.5. Jedino moguće rješenje: PODJELA

Slijedeći misli izložene u ovoj raspravi nameće nam se potreba ravnopravnih pregovora. Nažalost i tim pregovorima suprotstavlja se više poteškoća. Prvi je problem, pitanje spremnosti za pregovore. Srpska politika, koja je naučila kroz sedamdeset godina gledati Hrvatsku kao na svoju koloniju i nastale probleme rješavati oružanom silom, izgleda da nije u stanju shvatiti i prihvatiti hrvatske političke zahtjeve i argumente. Uz to, tako dugo dok ne postoje samostalne i suverene države Hrvatska i Srbija, srpska politika će koristiti Srbe u Hrvatskoj kao polugu za neutraliziranje političkih zahtjeva Hrvata.

Dakle, bez podjele i bez hrvatske države nije moguć niti sporazum sa Srbima u Hrvatskoj, jer dakako da hrvatska politika ne može prihvatiti političko tutorstvo srpske manjine.

Jednako tako pregovorima se suprotstavlja problem hrvatskih unitarističkih političara koji ne žele stvarnu nagodbu i izmirenje Hrvatske i Srbije jer bi oni u takvoj konstelaciji izgubili svaki utjecaj i moć. Dakle, bez stvaranja neovisnih država Hrvatske i Srbije, nije moguć mir između Hrvata i Srba, čak niti mir između Hrvata i hrvatskih Srba. Pravedna podjela Jugoslavije na bazi narodnog samoodređenja jedini je izlaz iz kritične situacije u kojoj se nalaze narodi koji.danas žive u Jugoslaviji.

2.6. Hrvatska Država

Za nas nije hrvatska država vrhovno dobro, kako nam to predbacuje političko jugoslavenstvo, niti mi mislimo da će hrvatska država riješiti pukim svojim utemeljenjem bilo koji problem koji se danas postavlja pred hrvatski narod. Ali smo svjesni, da je utemeljenje hrvatske države preduvjet da uopće počnemo rješavati naše probleme i zbog toga se mi tog zahtjeva ne možemo odreći, nego dapače, samo ga još jače i odlučnije zastupati.

Mi tražimo hrvatsku državu, slobodnu i neovisnu, u njenim povijesnim granicama, što znači da uz današnju SR Hrvatsku i SR Bosnu i Hercegovinu, tražimo i zapadnu Bačku sa Suboticom, Boku Kotorsku, Sandžak i Srijem. Kako srpska politika dovodi u pitanje legitimnost hrvatskih zahtijeva za tim zemljama, to predlažemo da se u spornim područjima održi plebiscit pod kontrolom UNO, kao što predlažemo da se cijeli proces podjele Jugoslavije i utemeljenja novih država na bazi samoodređenja naroda, odvija pod kontrolom UNO i velikih sila.

Ne posluša li se glas razuma u današnjoj Jugoslaviji, ne uvide li konačno političari i narodi da unutar Jugoslavije nema mogućnosti sporazuma, na pragu smo nove katastrofe koja ne će niti Hrvatima niti Srbima donijeti išta dobra. U tom slučaju ni UNO ni velike sile ne će biti bez odgovornosti.


-------------------------------------------
Napomene čitatelju!

1. Ovaj tekst je pisan i objavljen 1989.god. dakle prije raspada Jugoslavije, stvaranja Republike Hrvatske i tragičnih događaja koji su slijedili.
2. Ovaj tekst sadrži neke političke zahtjeve i prijedloge koje je vrijeme pregazilo i koje su događaji koji su uslijedili 1990. i kasnije učinili bespredmetnim.
3. No ovaj tekst predstavlja zanimljivo svjedočanstvo o tome kako je politička emigracija, barem ona obrazovanija, gledala na ondašnje jugoslavenske probleme.
4. Glavni cilj političke emigracije je bio rušenje Jugoslavije i stvaranje neovisne Republike Hrvatske. U kojim granicama? O tom se moglo samo raspravljati ali ne i odlučivati. Zbog toga sam kao autor teksta obuhvatio i one krajeve za koje mi je bilo jasno da u njima već odavno živi srpska većina (iako su nekad pripadali hrvatskom nacionalnom korpusu) i da sigurno neće pripasti Hrvatskoj. No smatrao sam da o tome treba odlučivati, jednog lijepog dana, Sabor Republike Hrvatske, kao što se i dogodilo.




- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2007., nedjelja

Gospodarski problemi hrvatsko-srpskih odnosa

2.3. Gospodarski položaj

Iako se ova rasprava bavi nacionalnim sukobom hrvatske i srpske politike. važno je spomenuti i gospodarski položaj ne samo Jugoslavije nego i njenih republika. I hrvatskom i srpskom radniku i seljaku u Jugoslaviji jednako je loše. Jedina razlika u gospodarskom položaju hrvatskih i srpskih zemalja je u tome da je hrvatski radnik i seljak bio prisiljen na odlazak u inozemstvo, trbuhom za kruhom, dok je ta pojava u Srbiji bila daleko blaža i bezbolnija.

No, kako rekosmo politički i gospodarski sustav komunističke Jugoslavije jednako je ugrozio sve narode koji u njoj žive. Budući da sustav ne valja, nikakva nova vlada, nikakve nove mjere i nikakve reforme ga ne mogu poboljšati. Put kojim politički i gospodarski sustav Jugoslavije korača je put u propast. Nikom pametnom nije u interesu dopustiti da taj sustav na svom putu u propast uvuče u propast i narode koji pod njegovom vlašću žive.

Bila bi prava ludost u današnje vrijeme tvrditi da je hrvatsko-srpski sukob u interesu bilo Hrvatima bilo Srbima. Taj sukob, povijest nas uči, donio je nevolje i jednima i drugima. Srbi su pokušali ovladati Hrvatskom i Hrvatima i nisu uspjeli. Šireći se u hrvatske zemlje oni su sami sebe doveli u položaj da gube, ili su već nepovratno izgubili prevlast čak i u onim zemljama koje oni sami smatraju kolijevkom svoje države. Hrvati su unutar Jugoslavije pokušali na razne načine obraniti svoje interese, no nisu imali uspjeha zahvaljujući u prvome redu bezobzirnosti velikosrpske politike a u drugome potkupljivosti brojnih hrvatskih građanskih i komunističkih političara. Upravo zbog tih trajnih nesporazuma i zbog toga što momentalno nikakva trijezna rasprava između Hrvata i Srba u Jugoslaviji nije moguća, mi izlazimo u javnost s prijedlogom mirnog rješavanja hrvatsko-srpskog spora i zagovaramo mir između Hrvata i Srba.


- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2007., subota

Uzroci hrvatsko-srpskih sporova

2.2. Uzroci spora

Do 1918. god. uzroci spora hrvatske i srpske politike mogu se naći u srpskim planovima za širenje državnog prostora Kraljevine Srbije u hrvatske zemlje. Pitanja pripadnosti Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Srijema pa čak i Slavonije, Boke Kotorske i Dubrovnika bila su kamen spoticanja. Uz to, kao jedan od uzroka hrvatsko-srpskog sukoba, moguće je identificirati nama poznato protuhrvatsko držanje Srba u Hrvatskoj, po direktivama srpske vlade uz madžarsku politiku, a protiv interesa hrvatskih interesa. No, ujedinjenjem 1918. bitno se mijenja i proširuje hrvatsko-srpski spor. Budući se Kraljevina Srbija te godine de facto proširila u hrvatske zemlje ona je svoje ciljeve postigla, ali je hrvatska dovedena u položaj da se mora boriti za osnovne sloboštine hrvatskog naroda, čak za njegovo fizičko i kulturno opstojanje. Zbog svega toga hrvatsko-srpski dobiva nakon 1918. jednu sasvim novu dimenziju i postaje oštriji, ogorčeniji, nažalost i okrutniji. Kako se u komunističkoj Jugoslaviji odnos snaga nije promijenio to danas možemo svesti hrvatsko-srpski spor na tri osnovne točke:

1. pitanje hrvatske slobode i neovisnosti;
2. pitanje cjelokupnosti hrvatskih zemalja;
3. pitanje Srba u Hrvatskoj.

I prva i druga točka za srpsku politiku su jednako opasne. Uspije li hrvatskoj politici postaviti pitanje slobodne hrvatske države kao europsko i svjetsko pitanje, srpska politika će doći u položaj gubljenja najvećeg dijela prostora svog političkog utjecaja (jer ako bi otpale hrvatske zemlje, vrlo vjerojatno je da bi otpala i Slovenija) a time i gospodarskog dobitka kojeg je vješto znala izvlačiti za sebe u obje Jugoslavije.

Uz to, pitanje cjelokupnosti hrvatskih zemalja nije pitanje koje bi se moglo pojaviti samo prilikom podjele Jugoslavije, nego i u trećoj demokratskoj za kojom teži jedan dio hrvatskih komunista, pa i u onoj konfederativnoj o kojoj maštaju kako to izgleda, neki slovenski političari. Čak sam dolazak na vlast u Hrvatskoj nacionalno orijentiranih hrvatskih komunista (prisjetimo se Tripala, Dabcevićke, Pirkera i Bijelića) mogao bi artikulirati taj problem u nekoj maspokovskoj atmosferi i zatražiti plebiscit u spornim krajevima.

A izgleda da ono isto čemu se hrvatska politika u sklopu jednog takvog plebiscita nada, srpska se s pravom boji. To su dakle pravi uzroci protivljenja srpske politike bilo kakvim promjenama u političkom sustavu, jer bi svaki novi za nju mogao biti samo lošiji i nepovoljniji. To su i pravi uzroci otpora hrvatskih unitarističkih političara hrvatskom nacionalnom programu. Jer isto tako kao što je svojedobno masovni pokret zahtijevajući slobodu i istinsku ravnopravnost za sve, ugrozio i povlašteni položaj Broza i srpske politike, tako bi danas hrvatski nacionalni program ugrozio položaje unitarističkih političara u Hrvatskoj i doveo na čelo SKH nacionalno orijentirane kadrove kojih svakako ima (a i mnogi unitaristi bi se brzo okrenuli što smo na koncu konca doživjeli u razdoblju 1966 - 71.).

Zato takav paničan strah od "homogenizacije" hrvatskog naroda čak i u relativno liberalnom tjedniku “Danas". Zato neprekidno ocrnjivanje i klevetanje masovnog pokreta i njegovih, :vodećih ljudi. Zato brutalan obračun sa Albancima na Kosovu, kao opomena Hrvatima. Uz to moramo biti svjesni da je slijed događaja na Kosovu postavio pred hrvatsku politiku novi problem. Dok smo do sada mislili da je dovoljna podjela Jugoslavije na Drini, danas se vidi da ne možemo prepustiti kosovske Albance teroru i nasilju srpske politike.

Kao treće pitanje sukoba hrvatske i srpske politike postavili smo problem Srba u Hrvatskoj, a to je prije svega odnos samih Srba prema svojoj domovini Hrvatskoj. Tako dugo dok Srbi koji žive u Hrvatskoj , budu svoju domovinu i s njom sve Hrvate smatrali svojim neprijateljima tako dugo ne će biti moguć sporazum. Tako dugo dok se Srbi u Hrvatskoj postavljaju kao tutori hrvatskoj politici i za sebe traže daleko veći utjecaj daleko veći od onog koji je primjeran njihovoj brojčanoj zastupljenosti, hrvatska politika na to ne može pristati.

Osim toga, hrvatskim Srbima nije do dana današnjega jasno da ih je srpska politika uvijek koristila samo za postizanje svojih ciljeva, dok inače za njih nije nikad ništa učinila što pokazuje njihov gospodarski položaj u Hrvatskoj, za što ne mogu biti odgovorni ni Hrvati niti Hrvatska jer se odlučivalo o sudbini SVIH građana Hrvatske u Beogradu.

- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.09.2007., petak

Suvremena politika u svijetlu hrvatsko-srpskih odnosa

2. Suvremena politika

2.1. Komunistička Jugoslavija

Našavši se nakon Drugog svjetskog rata na strani pobjednika, srpskoj politici nije bilo teško preuzeti vlast u komunističkoj Jugoslaviji u kojoj prihvaća ideju , komunizma i internacionalizma, ideju avnojske Jugoslavije koja osigurava Srbima apsolutnu prevlast u svim oblicima javnog života. Gospodarsko iskorištavanje nesrpskih krajeva započeto u Kraljevini, usavršeno je u SFRJ.

Pod izlikom likvidacije klasnog neprijatelja, srpska politika vodi politiku osvete nad Hrvatima zbog NDH, likvidira me samo istaknute protivnike, nego čak i istaknute partizanske vode optužujući ih za suradnju sa ustašama. U Josipu Brozu našla je srpska politika idealnu osobu za nastavak prijeratne Karađorđevske politike. On, spreman na sve da bi sačuvao svoju vlast i time osigurao luksuzan život dostojan indijskog maharadže prepušta pitanja unutarnje politike velikosrpski usmjerenom Aleksandru Rankoviću koji uvodi strahovladu tajne policije, a Hrvatska i Kosovo su područja njegovog iživljavanja.

Služeći se pragmatično sad jugoslavenstvom sad velikosrpstvom, srpskoj politici uspijeva na vlast u nesrpskim krajevima dovesti isključivo unitarističke političare koji svoje položaje zahvaljuju centrali u Beogradu i spremno izvršavaju naloge koji su protivni interesima naroda koje navodno zastupaju. Uz unitarističke političare srpska politika u Hrvatskoj izigrava političku kartu Srba u Hrvatskoj, koji zbog progona koje su doživjeli u NDH zahtijevaju poseban politički utjecaj u Hrvatskoj, koji nadaleko prelazi njihovu stvarnu brojčanu zastupljenost.

Obezglavljena hrvatska politika artikulira se u redovima hrvatske opozicije kojoj je čudom uspjelo preživjeti prve poslijeratne godine. No bezobzirnost srpske politike dovodi i do pokreta otpora u redovima hrvatskih komunista, pa sredinom šezdesetih godina hrvatska opozicija i hrvatski nacionalno orijentirani komunisti sklapaju jednu vrstu koalicije u pružanju otpora beogradskoj unitarističkoj politici. Taj hrvatski masovni pokret slomljen je intervencijom Josipa Broza na stranačkoj konferenciji 1.12.1971. god. u srpskom mjestu Karađorđevo, koji pod pritiskom srpske politike a uz podršku vojske i policije, koje su većinom u srpskim rukama, provodi progrom u Hrvatskoj.

Ponovo je Hrvatska ušutkana, opozicija odlazi u zatvore, emigraciju ili je onemogućena brutalnim represalijama tajne policije. Nestankom Josipa Broza, srpskoj politici se pružaju nove mogućnosti širenja svog neposrednog utjecaja, pa ona zbacuje krinku jugoslavenstva i drži da je došao trenutak otvorenog obračuna sa nesrpskim narodima u Jugoslaviji. Iako je Miloševićev uspon ispočetka izgledao kao slučajan kasniji događaji jasno su pokazali da se i u njegovom izboru i u mitingaškom narodu radi o dobro smišljenom planu srpske politike. No svojim beskrajnim precjenjivanjem vlastitih snaga srpska politika je još jednom zorno potvrdila tezu o nemogućnosti opstanka Jugoslavije.

----------------------------------------------
Napomene čitatelju!

1. Ovaj tekst je pisan i objavljen 1989.god. dakle prije raspada Jugoslavije, stvaranja Republike Hrvatske i tragičnih događaja koji su slijedili.
2. Ovaj tekst sadrži neke političke zahtjeve i prijedloge koje je vrijeme pregazilo i koje su događaji koji su uslijedili 1990. i kasnije učinili bespredmetnim.
3. No ovaj tekst predstavlja zanimljivo svjedočanstvo o tome kako je politička emigracija, barem ona obrazovanija, gledala na ondašnje jugoslavenske probleme.
4. Glavni cilj političke emigracije je bio rušenje Jugoslavije i stvaranje neovisne Republike Hrvatske. U kojim granicama? O tom se moglo samo raspravljati ali ne i odlučivati. Zbog toga sam kao autor teksta obuhvatio i one krajeve za koje mi je bilo jasno da u njima već odavno živi srpska većina (iako su nekad pripadali hrvatskom nacionalnom korpusu) i da sigurno neće pripasti Hrvatskoj. No smatrao sam da o tome treba odlučivati, jednog lijepog dana, Sabor Republike Hrvatske, kao što se i dogodilo.


- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.09.2007., četvrtak

Hrvati i Srbi u Kraljevini Jugoslaviji

1.5. Kraljevina Jugoslavija

Dok su brojni hrvatski političari u Ujedinjenju 1.12.1918. vidjeli ispunjenje svojih političkih težnji i nadali se narodnoj slobodi u bratskoj zajednici sa Srbima, srpska je politika hrvatske zemlje smatrala plijenom dobivenim kao odštetu za sudjelovanje u ratu.

Dolaskom srpske vojske u hrvatske zemlje započeo je balkanski teror, ubijanje i batinanje. Politika sile koju u Hrvatskoj u ime Beograda provodi hrvatski Srbin Svetozar Pribićević jedini je način upravljanja koji srpska politika poznaje. Beogradska vlast uvodi najkrući centralizam, uništavajući gospodarski i politički svaku hrvatsku samosvojnost. Na udaru je i hrvatska kultura, posebno hrvatski jezik, pa se u Hrvatskoj nasilno uvodi ćirilica. Teza o jednom narodu I jednom jeziku usmjerena je prema pretapanju Hrvata u katoličke Srbe. Velike sile pobjednice u svjetskom ratu priznaju srpsku hegemoniju nad Hrvatskom.

No u tim teškim trenutcima pred hrvatskim narodom javlja se novi vođa, Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke koji započinje borbu protiv beogradskih nasilja, centralizma i hegemonizma a za slobodnu hrvatsku seljačku republiku. Njemu uspijeva ujediniti narod uz politički program seljačke stranke, a uspijeva mu duhovno ujediniti i hrvatske zemlje koje je srpska politika nasilno podijelila u nekoliko banovina kako bi oslabila hrvatske političke zahtjeve.

Srpskoj politici ubrzo postaje jasno da Radić sa svojom strankom i politikom predstavlja ogromnu opasnost za postizanje srpskih političkih ciljeva, ne samo kao vođa hrvatskog naroda nego i kao magnet za druge potlačene narode u kraljevini. Stoga u beogradskom parlamentu 20. lipnja 1928. srpski poslanik Puniša Račić rješava taj problem rječnikom srpske politike. No tim ubojstvom srpska politika ništa nije postigla, već je naprotiv još više ujedinila hrvatski narod. Dok HSS na čelu s Vlatkom Mačekom nastoji riješiti hrvatsko-srpski sukob pregovorima i političkim sredstvima, na drugoj strani, po prvi puta u hrvatskoj povijesti javlja se tajna revolucionarna ustaška organizacija pod vodstvom Ante Pavelića, koja atentatom u Marseilleu naviješta politiku "ljute trave na ljutu ranu".

Raspadom Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. god. i osnivanjem NDH te preuzimanjem vlasti ustaškog pokreta i dr. A. Pavelića, srpska politika sav svoj bijes, svu svoju energiju usmjeruje protiv hrvatske države i vješto koristi sve pogreške koje nastaju pri svakom osnivanju država. Odmah po proglašenju hrvatske države javljaju se u Hrvatskoj četnički odjeli kojima je glavni cilj istrebljenje hrvatskog življa i borba protiv hrvatske države.

Uz četnički pokret javljaju se nakon napada Njemačke na Sovjetski savez i komunistički partizani koji također teže restauriranju Jugoslavije. I jednima i drugima glavni je neprijatelj mlada hrvatska država što omogućava četničku i komunističku suradnju, a od trenutka savezničkog napuštanja pomoći četnicima i upućivanja pomoći partizanima, četnici popunjavaju partizanske redove jer je srpska politika svjesna velikosrpskog karaktera partizanskog pokreta. Na pojavu četničkih i kasnije partizanskih jedinica ustaške vlasti reagiraju nervozno i nerazborito odmazdama i zločinima nad civilnim stanovništvom.

No, već 1942. vlada NDH uviđa negativne posljedice pogrešne politike prema Srbima u Hrvatskoj te vrši zaokret osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve. Iako se tim nastojalo izmijeniti postupak prema Srbima, rezultati nisu bili zadovoljavajući to više što se pogoršanjem položaja sila Osovine na svjetskim bojištima talijanske i njemačke vojne vlasti sve više miješaju u -unutarnju upravu i time sputavaju samostalno vođenje politike vlade NDH.

Vodstvo NDH vezalo je sudbinu države i svoju vlastitu uz sudbinu Njemačkog carstva pa je propast jednih, donijela propast drugima. Bleiburški pokolj u kojem je našao smrt cvijet hrvatske mladosti, odmazda je nad Hrvatima zbog pokušaja postizavanja državne neovisnosti, a ne kako neki misle, zbog postupka ustaških vlasti prema pravoslavcima u Hrvatskoj.

- 08:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.09.2007., srijeda

Položaj hrvatskih zemalja u 19.st u svijetlu hrvatsko-srpskih odnosa

1.4. Položaj hrvatskih zemalja u 19. stoljeću

Početkom 19. st. hrvatske zemlje su podijeljene između Venecije, Austrije, Madžarske i Turske. 1830. u Banskoj Hrvatskoj započinje Hrvatski narodni preporod, u prvo vrijeme zvan "Ilirskim preporodom", koji nastoji restaurirati staru hrvatsku državnu misao: okupiti u jedno sve ogranke hrvatskog naroda. U roku od samo jednog desetljeća uspijeva mladim "ilircima" stvoriti čudo preporoda: probuđene i složne mlade snage stvaraju nove ustrojbe kulturnog, političkog i gospodarskog života.

A od samog početka narodnog preporoda, hrvatska državna misao u Hrvatskoj se sukobljava sa madžarskom i srpskom političkom idejom koje u hrvatskim zemljama vide moguće smjerove svoje ekspanzije. Prvi rezultati narodnog preporoda pokazuju se 1848. koja u životu Hrvata predstavlja prekretnicu povijesnog razvitka. Hrvatski Sabor prima u svoje redove najsvjesnije dijelove narodne inteligencije, proglašava jednakost svih društvenih skupina, ukida kmetstvo i udara smjernice koje će omogućiti da Hrvatska postane moderna država. Ban Josip Jelačić naviješta rat Madžarima i pripaja matici zemlji Rijeku i Međimurje .

Nakon sloma Bachovog apsolutizma ponovno se u Hrvatskoj obnavlja ustavni život, formiraju se političke stranke a javlja se i političko jugoslavenstvo koje vidi jedini spas Hrvatske u njenoj balkanskoj orijentaciji te teži k ujedinjenju sa Srbijom. Nasuprot njemu diže se iz naroda Ante Starčević, koji uviđa zablude ilirstva i jugoslavenstva, uviđa da su to umjetne konstrukcije na štetu hrvatske državne misli i naroda te stvara program čistog hrvatskog nacionalizma. On traži dosljedno hrvatskoj državnoj misli, okupljanje svih hrvatskih zemalja u jedno tijelo i priznaje iz momentalne nužde vrhovništvo habsburškog vladara, ali samo kao hrvatskog kralja.

Međutim madžarska politika, da bi oslabila hrvatske političke zahtjeve, podupire umjetno stvaranje srpstva u hrvatskim zemljama. Dugih dvadeset godina "srpski ban" Karlo Hedervary stvara "Khuenove Srbe" i utemeljuje opasnu tradiciju kod Srba u Hrvatskoj, koji su samo desetak godina ranije bili u velikoj većini hrvatski pravoslavci i žestoki pristaše pravaša i Ante Starčevića, suurotnici Eugena Kvaternika.

Khuenovi Srbi stupaju u službu protuhrvatskih interesa, konkretno, uvijek uz režim protiv Hrvata, uvijek uz vlast protiv Hrvatske. Početkom 20. stoljeća Srbi u Hrvatskoj se osjećaju tako jaki da usred Zagreba najavljuju rat Hrvatima "do istrage vaše ili naše".

Već je okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine produbila jaz između hrvatske i srpske državne misli jer je Kraljevina Srbija spoznala opasnost priključenja Bosne i Hercegovine matici Hrvatskoj, no u isti mah razočaranje u austrougarskoj politici prema Hrvatskoj navodi dobar dio mladih hrvatskih političara do pogrešnog vjerovanja da su Hrvati i Srbi jedan narod i da Hrvate pred austrougarskom najezdom može spasiti samo ujedinjenje sa "južnoslavenskim Pijemontom" - Srbijom.

Riječkom i Zadarskom rezolucijom započinje suradnja između hrvatskih i srpskih stranaka u Hrvatskoj, dolazi 1905. do Hrvatsko-srpske koalicije kojoj je u početku na čelu Fran Supilo, no vještim političkim manevrom prisiljen je na uzmak a zamjenjuje ga vođa Srba u Hrvatskoj Svetozar Pribićević. Dakako da su srpske stranke u Hrvatskoj, a pogotovo Pribićević samo produžena ruka Kraljevine Srbije u duhu "Načrtanija", pa se cjelokupna politika u Hrvatskoj, s iznimkom Čiste stranke prava i Hrvatske pučke seljačke stranke, usmjeruje na rušenje Austrougarske monarhije i ujedinjenje sa Srbijom.

Već sama činjenica da Austrougarska nije htjela priznati hrvatske političke zahtjeve, omogućila je Principove hitce u Sarajevu. Nakon 1914. god., tokom Prvog svjetskog rata, nasljednici Strossmayerove Narodne stranke odlaze u emigraciju gdje su nositelji jugos1avenstva, vjerujući da će u suradnji sa Srbijom riješiti hrvatsko pitanje.

Usprkos očitim namjerama srpske vlade, koja je nastojala izigrati i blokirati politiku Jugoslavenskog odbora, i Ante Trumbić i Fran Supilo rade na ujedinjenju. Vještom politikom i političkim manipulacijama uspijeva u Zagrebu Svetozar Pribićević obvladati Narodnim vijećem i odvesti u Beograd delegaciju Vijeća koja zajedno s regentom Aleksandrom Karađorđevićem 1. prosinca 1918. proglašava ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.


- 08:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.09.2007., utorak

Hrvatsko-srpski odnosi * Prodor srpske državne misli u Hrvatsku

1.2. Prodor srpske državne misli u Hrvatsku

Od osnivanja pravoslavne mitropolije u Srijemskim Karlovcima, pravoslavna, zvana grkoistočna, crkva u Hrvatskoj sustavno je infiltrirana srpskim klerom koje se zanaša idejama Garašaninovog "Načrtanija" i želi u hrvatskim krajevima stvoriti pogodno tlo za ekspanziju srpske države.

Tanki sloj srpskog svećenstva i srpskih trgovaca potpomognut financijskim sredstvima Kraljevine Srbije stvara kod pravoslavnog pučanstva u Hrvatskoj srpsku svijest, što još sa svoje strane potpomažu austrijski i madžarski političari kako bi jačanjem srpstva oslabili hrvatske političke zahtjeve.

1.3. Srpska kneževina i kraljevina

Nakon prvog i drugog srpskog ustanka dolazi 1817. god. do obnove srpske države, doduše pod turskim vrhovništvom, ali s nasljednom kneževskom kućom Obrenovića na čelu. Srbija se vrlo brzo počela razvijati zahvaljujući trgovini sa istokom i zapadom i zahvaljujući slabosti turske države. Ilija Garašanin, ministar unutrašnjih poslova 1843.-52. sastavio je 1844. god. ""Načrtanija", tajni spis koji je sadržavao velikosrpski plan o vođenju vanjske. politike Kneževine Srbije, sa ciljem sjedinjenja južnih Slavena u Veliku Srbiju. Taj spis koji je usmjerio djelovanje brojnih generacija srpskih političara bio je samo "okvirni plan", poznat vrlo malom broju ljudi. Prema tom planu, izrađivani su za svaku godinu zasebni planovi, zvani ustavi, po kojima je u Hrvatskim zemljama Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i Slavoniji, ali i u Crnoj Gori i Makedoniji djelovala mreža srpske propagande. Propagandna područja bila su podijeljena na sjeverno i južno a svakome je na čelu stajao kolovođa. Oni su postavljali i nadgledali rad agenata a ovi opet nadgledali rad načelnika po nahijama. Zadaća svih je bila širenje srpske državne misli u nesrpske krajeve.

U hrvatskim zemljama agenti srpske države uz suradnju sa svećenstvom srpsko-pravos1avne crkve u Hrvatskoj izdavali su srpske časopise i novine, tiskali knjige, potkupljivali gdje je trebalo a kod pravos1avnog življa umjetno stvarali srpsku nacionalnu svijest.

Uz Garašanina, velikosrpskoj misli pogodovali su i radovi Vuka Karadžića koji ne samo da je izvršio reformu srpskog jezika, nego je svojim tvrdnjama "Srbi sve i svuda" i o "Srbima (od) sva tri zakona" također utemeljio velikosrpsku ekspanzionističku politiku prema hrvatskim krajevima. 1882. god. Srbija postaje kraljevinom, a 1903. nakon krvavog vojnog puča dolazi u Kraljevini Srbiji na vlast Petar I. Karađorđević. Zahva1jujući srpskoj propagandi te političkom položaju u kojem su se nalazile hrvatske zemlje u drugoj polovici 19. stoljeća uspjelo je lukavom i dalekovidnom političaru i predsjedniku srpske kraljevske vlade Nikoli Pašiću stvoriti prosrpsko raspoloženje u Hrvatskoj.

Nakon Balkanskih ratova 1912.-1913. Srbija se među zaslijepljenim Hrvatima i Slovencima pojavljuje poput Pijemonta koji ih zove na okup. Tajna srpska ustrojba "Crna ruka" organizira 1914. u Sarajevu atentat na austrougarskog prestolonasljednika Ferdinanda i time izaziva I. svjetski rat u nadi da će nakon pobjede u ratu Srbiji pripasti južnoslavenski dijelovi Austrougarske monarhije.


- 08:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.09.2007., ponedjeljak

Povijesni razvoj hrvatsko-srpskih odnosa

1. POVIJESNI RAZVOJ

1.1. Pravoslavlje u hrvatskim zemljama

Tek dolaskom Turaka u hrvatske krajeve pojavljuje se i pravoslavlje koje donose Vlasi, pastiri i nomadi, koji služe u turskim pomoćnim četama. Ti Vlasi došljaci, koji se razlikuju od hrvatskih Vlaha, pripadnici su Grčko-pravoslavne crkvene zajednice koja na ruševinama napuštenih katoličkih crkava i samostana podiže svoje bogomolje i manastire.

U 16. i 17. stoljeću utemeljeni su u Hercegovini, Bosni, istočnoj Slavoniji, Srijemu i Dalmaciji brojni manastiri a u srijemskom Krušedolu utemeljena je 1502. god. prva pravoslavna mitropolija na hrvatskom području. Nakon obnove srpske patrijaršije u Peći (1557.) dovodi ta mitropolija pod svoju jurisdikciju veliku većinu pravoslavno grčko-vlaškog klera, a Makarije prvi patrijarh osniva episkopije u Slavoniji i Bosni.

U to doba srpska patrijaršija usko surađuje s Osmanlijskom državom, te nastoji prevesti katoličke Hrvate na pravoslavlje i traži od katoličkog klera da joj plaća danak. Kako su katolici u Bosni bili tokom vremena izloženi progonima to je došlo do masovnih prelaza Hrvata, kako na islam tako i na pravoslavlje. U 16. stoljeću dolaze mnogi uskoci i prebjezi iz Bosne u Bansku Hrvatsku a 1595. u sporazumu s nadvojvodom Ferdinandom dolazi vlaški vladika Vasilije i osniva u hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini, u Marči kod Čazme, pravoslavnu episkopiju. Tokom 17. stoljeća osnovane su daljnje pravoslavne episkopije u Madaku, Savini, Zvorniku i Sarajevu, a 1690. odnosno 1737. dolazi do velikih seobi pravoslavnih Srba pod vodstvom patrijarha Arsenija Crnojevića i Arsenija Jovanovića u Banat, Bačku, Srijem i Slavoniju. Već Crnojeviću predaje kralj Leopold Habsburški jurisdikciju ne samo nad onim pravoslavnima koji su došli s njime nego i nad onim grčkoistočnim vjernicima koji su već više od stotinu godina obitavali u hrvatskim zemljama. Srpska srijemska mitropolija organizira tada pravoslavnu crkvu ne samo za Srbe doseljene u Srijem nego i za pravoslavne Vlahe i Hrvate.

Osnovane su redom episkopije u Karlovcu, Pakracu i Severinu dok se srijemska mitropolija preselila iz Krušedola u Srijemske Karlovce. Karlovački metropoliti priznavali su vlast pećke patrijaršije, a kad je ona ukinuta, metropolit Josip Rajačić dobiva 1848. naslov patrijarha.


- 08:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.09.2007., nedjelja

Problem hrvatsko-srpskih odnosa danas


Don Mihovil Pavlinović rođen je u Podgori kraj Makarske 20. siječnja 1831. god. a umro je 18. svibnja 1887. Srednju školu polazio je u Splitu a bogos1oviju je završio u Zadru, te je 1855. bio imenovan župnikom u Podgori. U političkom životu Dalmacije zauzimao je Pavlinović jedno od najistaknutijih mjesta u borbi protiv autonomaške stranke koja je htjela Dalmaciju potalijančiti a kasnije i protiv srpskih stranaka koje su Dalmaciju svojata1e kao srpsku. Uz politički rad Pavlinović je i mnogo pisao a pored njegovih govora najvažnija su mu dje1a: Različiti spisi, Hrvatski razgovori, Hrvatski razmišljaji, Puti, O vjeri i politici, Misao hrvatska i misao srpska u Dalmaciji od 1848-1882. i druga.

Knjigu "Razgovori o hrvatstvu, srpstvu i jugoslavenstvu" napisao je Pavlinović 1876. god. kao odgovor na srpska presizanja za Bosnom i Dalmacijom i kao odgovor na pokušaje da se hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi nametne srpsko ime. Naime, sredinom proš1og stoljeća, nakon jenjavanja Hrvatskog narodnog preporoda, Hrvati su se našli u teškom položaju u doba Bachovog apsolutizma. U isto vrijeme Srbija je od male, Osmanlijama podložne kneževine rasla u samostalnu državu koja je planirala širenje svog državnog prostora i preko svojih povijesnih granica. Služeći se grčko-istočnom crkvom ona je polako uspijevala da iz grčko-istočnog (pravoslavnog) pučanstva u hrvatskim zemljama stvori Srbe bez obzira na njihovo porijeklo. Tako se dogodilo da su Grci, Vlasi, Cincari, Hrvati i razni drugi stanovnici hrvatskih zemalja grčko-istočne vjere postali odjednom Srbi, a time i pristaše želja srpske kneževine za širenjem svog teritorija.

Taj pokret medu grčko-istočnim stanovništvom u Dalmaciji naveo je Pavlinovića da se odupre tom protuhrvatskom razvoju. Iako je od tada prošlo već više od stotinu godina, Pavlinovićeve misli su i danas svježe i aktualne što je upravo dokaz njihove veličine, a onome tko pažljivo pročita "Razgovore o hrvatstvu, srpstvu i jugoslavenstvu" smjesta će pasti u oči istovjetnost protuhrvatske srpske propagande unatrag više od stotinu godina i danas. Cijeli niz protuhrvatskih parola kojima smo od rata na ovamo obasuti, nisu posljedica Jasenovca, NDH, srpskih stradanja i straha pred hrvatskim nacionalizmom, nego su to sredstva da se u začetku zatru hrvatska stremljenja za slobodom i državnom neovisnosti. I ne može se reći da ta velikosrpska parolaška propaganda u proteklih četrdesetipet godina nije imala uspjeha: na samo spominjanje Jasenovca stane politička pamet i nestaju politički argumenti velikoj većini hrvatskih političara u domovini, a nisu u stanju vidjeti i shvatiti da je sam opstanak Jugoslavije za Hrvate veća propast nego što je Jasenovac za Srbe to mogao biti.

Do koje to političke besmislice može dovesti vidi se kad hrvatski Srbi kao sasvim normalno stanje shvaćaju svoje političko tutorstvo nad Hrvatima, samouvjereno određuju Hrvatima kako će zvati svoj jezik, tko će u Hrvatskoj predstavljati Hrvate, što Hrvati smiju zahtijevati a što ne, tko su "dobri" a tko "loši" Hrvati itd.

Dakako da je ta posvemašnja supremacija Srba nad Hrvatima dovela do stanja koje je eufemistički nazvano ""Hrvatska šuti"'. Nije Hrvatska tek tako "šutjela" ona je bila ušutkana. Dugo se tako u .Jugoslaviji moglo tvrditi da je hrvatsko-srpski problem riješen jer je jedna strana bila zadovoljna a druga ušutkana. Budući da je jedna od važnih pretpostavki unutarnje sigurnost Jugoslavije bila utemeljena upravo na pretpostavki da je taj spor riješen, to se politička vrhuška brinula, koristeći pri tome sva sredstva od političkih pritisaka do progona, nasilja i ubojstava, kako bi na hrvatskoj strani na vrijeme spriječila i uništila bilo kakvu pojavu artikuliranja .stvarnih političkih zahtjeva a time i oživljavanje hrvatske političke misli.

Za života Josipa Broza vođena je takova politika vrlo dosljedno te je zahvaljujući njegovom ugledu u inozemstvu i apsolutističkoj vladavini u nutarnjoj politici, bilo relativno lako svaki hrvatski otpor unitarističkoj politici proglasiti opasnim nacionalizmom, fašizmom ili ustaštvom. Pa i nakon nestanka Broza s jugoslavenske političke pozornice, nastavljena je politika izbjegavanja priznanja postojanja stvarnih problema koji su se nagomilali između dva najveća naroda. Umjesto toga inicirani su sukobi koji su trebali sakriti stvarno stanje stvari.

Iako je bilo više nego očito da je Slovenija na čelu sa svojim partijskim čelnikom Milanom Kučanom u svoj politički program preuzela cijeli niz modificiranih zahtjeva hrvatskog masovnog pokreta iz 1971. god. u službenom jugoslavenskom političkom rječniku, razdob1je hrvatskog masovnog pokreta i dalje je ostalo "doba nacionalističkog divljanja" dok je borba protiv slovenskih političkih zahtjeva vođena protiv "civilnog i pluralističkog" društva zapadnog tipa. Borba je dakako vođena iz Srbije i onih saveznih institucija u kojima su Srbi već odavno učvrstili svoju supremaciju (npr. vojska i policija).

Pa iako se pucalo na Sloveniju željelo se pogoditi i umiriti Hrvatsku. Vrlo slična situacija dogodila se i na Kosovu. Da bi spriječila i samu pomisao na bilo kakve političke promjene koje bi ugrozile bit avnojske Jugoslavije - a to je posvemašnja srpska prevlast u svim sferama javnog života - srpska politika je legitimne kosovske zahtjeve morala proglasiti kontrarevolucionarnima. Dapače, Kosovo je namjerno izabrano kao mjesto primjerne odmazde jer se time dala mobilizirati tradicionalna srpska odbojnost prema muslimanima Albancima i jer (je) Kosovo može poslužiti kao opomena svim sličnim pokušajima u Jugoslaviji: na zahtjeve o autonomiji ili neovisnosti o velikosrpskoj beogradskoj politici - slijedi optužba i kazna za kontrarevoluciju. I dok su tako vođeni propagandni i stvarni ratovi protiv Slovenije i Kosova, činilo se kao da srpskoj politici pod Slobodanom Miloševićem nije do direktnog sukoba s Hrvatima. To je i donijelo Miloševiću izvjesne simpatije kod nekih Hrvata jer se pogrešno mislilo da on ruši Jugoslaviju te da će tako Hrvati ipak konačno doći do svoje države.

No sve te iluzije nestale su onog trena kad se prvi hrvatski političar suprotstavio Miloševićevoj ekspanzionističkoj i hegemonističkoj politici. Možda je to ironija sudbine, a možda ozbiljan putokaz i opomena, da se velikosrpskoj politici suprotstavio upravo hrvatski unitaristički političar Stipe Šuvar koji među Hrvatima ne uživa niti ugled niti podršku. Osim toga nije Šuvar branio hrvatske interese, suprotstavljajući se Miloševiću, nego se sukob vodio oko različitih shvaćanja biti avnojske Jugoslavije. No i ta oporba iz Hrvatske raspalila je u Srbiji najniže političke strasti: silna mržnja srušila se na Hrvatsku i Hrvate, svi su strpani u jedan te isti lonac, onaj ustaški.

Srpski političari, novinari, književnici, umjetnici i mitingaški narod u tren oka su se našli na istoj liniji (a dirljivom vjernošću pridružila se časnome zboru i srpska politička emigracija) pa su i Šuvar i Vrhovec i uopće svi komunistički unitaristički političari, a o nacionalnim komunistima ili demokratskoj opoziciji da i ne govorimo, proglašeni krvnim neprijateljima srpskog naroda, optuženi za “hrvatskim genima određen genocid nad Srbima".

Kampanja protiv Hrvata vođena iz Srbije, Vojvodine, Crne Gore smjesta je pokazala svu težinu i oštrinu problema. Pokazalo se da srpska politika svakog Hrvata eo ipso smatra svojim neprijateljem. I to ne samo svakog onog tko se Hrvatom javno deklarira, nego i projugoslavenske i anacionalne Hrvate jednako tako. Isto tako i potencijalne Hrvate, pisali oni svoju vjersku pripadnost malim ili velikim "M". Važnost su dakle izgubili i Albanci na Kosovu i Slovenci i Kučan i sva njihova prozapadnjačka politika - srpska politika se okrenula svome najvažnijem neprijatelju Hrvatima, koji, uglavnom žive u dvije jugos1avenske republike SR Hrvatskoj i SR Bosni i Hercegovini.

Kampanja koja se u Jugoslaviji ali i u inozemstvu vodi protiv Hrvata poprimila je tako zabrinjavajuće razmjere da se čak i inače vrlo umjereni komentator katoličkog "Glasa Koncila" zabrinuo, jer je postalo više nego očito da ta kampanja služi pred tuzemnom i inozemnom javnošću kao opravdanje za eventualnu preventivnu odmazdu nad Hrvatima. Ta velikosrpska kampanja probudila je takove strasti da se čini da je razumno rješenje nemoguće. Komunistička Jugoslavija pod vodstvom KPJ u gotovo 45 godina svog postojanja ne samo da nije uspjela riješiti nacionalno pitanje svojih naroda, nego ga je učinila još oštrijim i zlokobnijim nego 1941. god.


- 08:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.09.2007., subota

Mihovil Pavlinović i suvremena politika

Više od dva mjeseca objavljivao sam na ovom blogu leksikonske natuknice prenesene iz mojeg „Hrvatskog političkog leksikona“ kojima sam nastojao dati prikaz geneze hrvatsko-srpskih sukoba. Naime, zastupam tezu da hrvatsko-srpski sukobi nisu započeli 1918. stvaranjem Kraljevine SHS ili 1941. stvaranjem NDH. Nisu započeli ni zbog Jasenovca ni zbog Bleiburga. Započeli su mnogo ranije. To je bio razlog iznašanja malo poznatih činjenica na ovom blogu. Namjerno završavam ovu seriju s leksikonskom natuknicom „Puč 27.III.1941.god.“. Nakon toga vrlo brzo raspada se Kraljevina Jugoslavija pod naletom Hitlerovih divizija i stvara se NDH. To razdoblje zahtjeva posebnu obradu koju ću prirediti za neko drugo vrijeme.

No nije potrebno samo iznašati činjenice nego ih je potrebno interpretirati.

Hrvatski politički leksikon napisao sam kao politički emigrant u razdoblju od 1986 do 1988. kad je i objavljen u Londonu. Baš u to doba započela su u Srbiji, na Kosovu, u Vojvodini, velikosrpska divljanja potaknuta tadanjim srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem. Mnogima u političkoj emigraciji a i u domovini nije bilo sasvim jasno što se događa i od kud ta nagomilana silna mržnja političke Srbije i Srba u Hrvatskoj prema Hrvatima i Hrvatskoj. Tada sam odlučio objaviti pretisak knjige Mihovila Pavlinovića „Razgovori o hrvatstvu, srbstvu i jugoslavenstvu“ iz 1876.god. Naime, visoko obrazovan i politički angažiran svećenik Pavlinović već je tada, dakle daleke druge polovice 19.stoljeća opisao na vlas iste srpske zahtjeve i presizanja za tuđim teritorijima kakvi su se čuli 1988. Na vlas iste govore mržnje koji su se ponovo javili nastupom Slobodana Miloševića i njegovom tzv „jogurt-revolucijom“. Koga zanima pročitati cijelu knjigu Mihovila Pavlinovića može ju sigurno naći u knjižnicama. A kao predgovor knjizi napisao sam poduži uvod po naslovom „Problem hrvatsko-srpskih odnosa danas“. Taj uvod, kao završetak ovom obrađivanju hrvatsko-srpskih odnosa objavit ću u idućih nekoliko dana na ovom blogu.

Napomene čitatelju!

1. Ovaj tekst je pisan i objavljen 1989.god. dakle prije raspada Jugoslavije, stvaranja Republike Hrvatske i tragičnih događaja koji su slijedili.
2. Ovaj tekst sadrži neke političke zahtjeve i prijedloge koje je vrijeme pregazilo i koje su događaji koji su uslijedili 1990. i kasnije učinili bespredmetnim.
3. No ovaj tekst predstavlja zanimljivo svjedočanstvo o tome kako je politička emigracija, barem ona obrazovanija, gledala na ondašnje jugoslavenske probleme.
4. Glavni cilj političke emigracije je bio rušenje Jugoslavije i stvaranje neovisne Republike Hrvatske. U kojim granicama? O tom se moglo samo raspravljati ali ne i odlučivati. Zbog toga sam kao autor teksta obuhvatio i one krajeve za koje mi je bilo jasno da u njima već odavno živi srpska većina (iako su nekad pripadali hrvatskom nacionalnom korpusu) i da sigurno neće pripasti Hrvatskoj. No smatrao sam da o tome treba odlučivati, jednog lijepog dana, Sabor Republike Hrvatske, kao što se i dogodilo.

- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.09.2007., petak

Puč 27. III 1941.

- izvršila grupa srpskih časnika (pretežno zrakoplovnih) na čelu s generalom D.Simovićem protiv Namjesništva i vlade Cvetković-Maček koja je 25. III. potpisala u Berlinu pristup Trojnom paktu. Simovićev državni udar bio je također uperen protiv Sporazuma Cvetković-Maček, protiv stvaranja Banovine Hrvatske i njene ograničene samostalnosti. Pučisti su proveli: - rušenje Kraljevskog namjesništva i vlade, proglašenje punoljetnim kralja Petra II., - formiranje nove vlade na čelu s generalom Simovićem. Puč je bio djelo beogradske čaršije, potpomognuto od engleske diplomacije i engleske tajne obavještajne službe. Samo 9 dana kasnije 6. IV. 1941. Njemačka je napala Jugoslaviju.


--------------------------------------------

Isprikom predsjednika Srbije Borisa Tadića ali i presudom Milanu Martiću u Hrvatskoj su se opet rasplamsale rasprave o odnosima Srba i Hrvata. Budući da hrvatsko-srpski problemi nisu nastali jučer, a nisu počeli ni Jasenovcem ni Bleiburgom, objavljujem malo poznate podatke na tu temu citirajući moj "Hrvatski politički leksikon" (London,1988). Leksikona više nema u prodaji ali ga možete pogledati na stranicama MVPIEI

Hrvatski politički leksikon

Leksikonske jedinice donašamo nešto skraćene. One nisu i nemaju namjeru vrijeđati ili omalovažavati bilo koga i njihov izbor nije rađen s tom namjerom.
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.09.2007., četvrtak

ŠUBAŠIĆ, Ivan (1892-1955)

Političar, zastupnik HSS-a. Čovjek povjerenja srpske dinastije. Nakon sporazuma Cvetković-Maček postao banom novoosnovane Banovine Hrvatske, gdje je nastupio u stilu dotadanjih srpskih vladara, proganjajući hrvatske nacionaliste, a posebno se "proslavio" uvađanjem komesarijata u Maticu Hrvatsku i osnivanjem prvih koncentracionih logora u koje je zatvarao komuniste i nacionaliste. 1941. odlazi u izbjeglištvo, gdje djeluje s jugoslavenskih pozicija u SAD i Londonu. Posljednji predsjednik jugoslavenske izbjegličke vlade (1944-45). Potpisao sporazum s maršalom Titom na Visu 16. VI. 1944. i u Beogradu 1. XI. 1944., te bio ministar vanjskih poslova DFJ, čime je novostvorenoj Jugoslaviji omogućio da stekne međunarodno priznanje. Nakon 1945., davši ostavku na položaj u vladi, živio pod stalnom paskom policije do smrti u Zagrebu.

- 08:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.09.2007., srijeda

BANOVINA HRVATSKA –



Na temelju politčkoga sporazuma Cvetković-Maček, kojim se pokušalo riješiti hrvatsko pitanje, stvorena je 26. VIII. 1939. Banovina Hrvatska. Njezine bitne odredbenice su slijedeće: BH je zasebno državnopravno područje, u koje su uključene dosadašnje, Savska i Primorska banovina, te iz drugih banovina kotarevi Dubrovnik, Šid, lIok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Upravno sjedište je Zagreb. BH dobiva autonomiju u poljodjelstvu, trgovini, industriji, šumarstvu, rudarstvu, građevinarstvu, socijalnoj i zdravstvenoj politici, sudstvu, školstvu i unutarnjoj upravi. Vanjski poslovi, vojska, državna sigurnost,. vanjska trgovina, financije itd. ostaju u rukama centralne vlade. BH ostavljen je dio poreznih prihoda s njezina teritorija. Sabor je vrhovno zakonodavno zastupničko tijelo Banovine, a zakonodavnu vlast vrše Sabor i kralj zajednički. (Izbori za Sabor nisu, rneđutim. u Banovini nikada održani. Na čelu Banovine stoji ban koji je odgovoran kralju i Saboru, a ne središnjoj vIadi.


- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.09.2007., utorak

BANOVINA U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI –


3. X. 1929. ukinute su oblasti, na koje je do tada bila podijeljena Jugoslavija, a umjesto njih stvoreno je devet banovina: Dravska, Savska, Vrbaska, Primorska, Drinska, Zetska, Dunavska, Moravska i Vardarska. Tek stvaranje Banovine Hrvatske značilo je stvarno obnavljanje banske uprave i časti u Hrvatskoj.


-----------------------------------

Isprikom predsjednika Srbije Borisa Tadića ali i presudom Milanu Martiću u Hrvatskoj su se opet rasplamsale rasprave o odnosima Srba i Hrvata. Budući da hrvatsko-srpski problemi nisu nastali jučer, a nisu počeli ni Jasenovcem ni Bleiburgom, objavljujem malo poznate podatke na tu temu citirajući moj "Hrvatski politički leksikon" (London,1988). Leksikona više nema u prodaji ali ga možete pogledati na stranicama MVPIEI

Hrvatski politički leksikon

Leksikonske jedinice donašamo nešto skraćene. One nisu i nemaju namjeru vrijeđati ili omalovažavati bilo koga i njihov izbor nije rađen s tom namjerom.
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.09.2007., ponedjeljak

CVETKOVIĆ, Dragiša (1893-1969)



Srpski političar. Kao predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije sklopio je 24. VIII. 1939. sporazum s Vlatkom Mačekom. Dne 25. III. 1941. potpisao ugovor o pristupu Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Osim njega sporazum su potpisali Cincar Marković i Ivo Andrić. Vojnim pučem dne 27. III. 1941. maknut s vlasti. Otišao u emigraciju.


- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.09.2007., nedjelja

STOJADINOVIĆ Milan (1988-1961)



Srpski političar, ministar vanjskih poslova, osnivač i predsjednik Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ). Od 1935-39. predsjednik jugoslavenske vlade. U vanjskoj politici oslanjao se na sile Osovine, nadajući se da će uz njihovu pomoć blokirati rješavanje hrvatskoga pitanja, a u unutarnjoj politici oslanjao se na režim terora i nasilja. Nastupao s velikosrpskih jugoslavenskih pozicija. Imao je diktatorske ambicije i pokušao oteti vlast namjesniku knezu Pavlu, koji ga je smijenio nakon Stojadinovićeva neuspjeha na izborima 1938. Zbog njegovih tajnih pregovora i proosovinske politike i simpatija predala je beogradska vlada Stojadinovića 18. II. 1941. vlastima Velike Britanije koje su ga zadržale u internaciji sedam godina. Poslije rata ostao u emigraciji u Argentini. gdje je vodio pregovore s dr. Antom Pavelićem o stvaranju zasebne hrvatske i srpske države. Napisao memoare "Ni rat, ni pakt - Jugoslavija između dva rata", Buenos Aires 1963.. Rijeka 1966.


- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.09.2007., subota

JEVTIĆ, Bogoljub (1895-1960)



Srpski političar, utemeljitelj srpske fašističke organizacije Jugoslavenska radika!na seljačka demokracija, koja se poslije nazvala Jugoslavenska nacionalna stranka. Odgovoran za nasilja nad Hrvatima, Makedoncima i Albancima. Za diktature kralja Aleksandra ministar dvora i predsjednik vlade (1934-35). Pratio kralja u Marseille, te nakon atentata izmislio tobožnju kraljevu poruku "Čuvajte mi Jugoslaviju". Krivotvorio izbore. God. 1945. odlazi u izbjeglištvo.


- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #