4. Gospodarski razlozi
4.1. Osiromašenje Hrvatske
Pogledamo li samo danas našu domovinu Hrvatsku i njezin gospodarski položaj, vidjet ćemo, da je hrvatsko gospodarstvo (kako industrija, tako poljodjelstvo i turizam) uništeno. što se to dogodilo s tako bogatom zemljom poput Hrvatske?
Zar mi nemamo Slavoniju, žitnicu Europe? A uvozimo žito i druge poljodje1ske proizvode! Zar mi nemamo bogate rudnike i moderne tvornice, sposobne stručnjake i marljive radnike? A proizvodnja opada, industrijska postrojenja se zatvaraju, radnici gube posao ili životare pod minimalnim plaćama! Zar mi nemamo domovinu, koja sve ima, što jednom narodu treba za život u blagostanju? A stvarnost je takva, da o blagostanju ne može biti ni govora! Kako to, da u tako bogatoj zemlji nema mesa, povrća, struje, kave, šećera, čavala, cementa ... ? Nema uglavnom
svega, čega ima u mnogim i siromašnijim zemljama od naše. Tolike godine nakon rata ceste su nam u takvu stanju, kao da su jučer po njima bombe padale, telefonska mreža najlošija je u Europi, a že1jezničke pruge i vlakovi su u takvom stanju, da se neprekidno događaju nezgode.
Kako je to moguće, u tako bogatoj zemlji poput Hrvatske? Svake godine, rijeke nam poplave polja, uništavaju usjeve i živote, a mi nemamo sredstava za gradnju nasipa! Zdravstvena zaštita nam je svakim danom sve gora. Nema lijekova, nema medicinskog osoblja. U Zagrebu od rata do
danas nije sagrađena niti jedna jedina nova bolnica! Kako je to moguće u jednoj tako bogatoj zemlji, kao što je Hrvatska?
Stotine tisuća Hrvata nije našlo kruha u domovini, nego je bilo prisiljeno krenuti u tuđinu da bi preživjeli. Oni šalju svake godine ogromne svote deviza u Hrvatsku, a Hrvatska nema deviza za kupnju nafte i drugih proizvoda, koji su joj potrebni iz inozemstva. Kako je to moguće? Mi imamo najljepše more na svijetu, a turizam propada. Dok Italija i Španjolska žive od turizma, u nas se sve čini, da bi taj turizam propao.
4.2. Plansko uništavanje sela
Govoreći o propasti hrvatskog sela Grgo Gamulin reče, da se u njoj ogledaju svi sudbonosni promašaji, kojima je bio pogođen veliki dio našeg naroda. "selo nam je otišlo u inozemstvo", kaže isti pisac, "a radnička klasa za njim".(25) Nakon 1945. godine selo je bilo planski uništavano. Jugo-imperijalisti su u seljacima vidjeli svoj prirodne neprijatelje, jer su seljaci, svoji na svome, bili neovisni o vlasti, i nije ih se moglo ucjenjivati s mjesečnim plaćama kao radnike. Prvi val progona krenuo je selima odmah poslije rata. Komisije za prisilni otkup poljodjelskih proizvoda određivale su, koliko koje gospodarstvo mora prodati (ispod cijene naravno) svojih proizvoda državi. Budući da su te otkupne količine određivane previsoko, mase seljaka nisu mogle ispuniti nametnutu obavezu. Posljedice su za te seljake bile strašne: oduzimanje posjeda, dugogodišnja robija i potpuno osiromašenje. Oni seljaci, koji su uspjeli preživjeti prve progone, bili su zatim tjerani u tzv. poljodjelske zadruge, u kojima su vodili glavnu riječ protuhrvatski (i nestručni) nastrojeni službenici. I taj pokušaj je propao, selo je još više osiromašilo. U to doba (1950.) raširilo se po selima unitarističko činovništvo, razni direktori zadruga, poreznici, tajnici i predsjednici općina, policija i drugi - svi od reda unitaristi. Oni su otkrili, da se na selu može odlično živjeti - pijući krv seljaku. Slijedeći korak u upropaštavanju sela bio je zakon o oduzimanju zemlje, koji je omogućavao unitarističkoj birokraciji da po miloj volji oduzima seljacima najbolju zemlju. Plaćajući za takovu zemlju smiješno nisku odštetu, stvarale su općine tzv. "Poljoprivredna dobra", u kojima se opet raširilo protuhrvatsko činovništvo. Tako su ti PIK-ovi proizvodili ponovo samo gubitke.
Slijedeći teški udarac seljacima bio je način oporezivanja. Seljački posjedi su bili oporezivani visoko "od oka", a ne po stvarnim prihodima. Isto takav udarac predstavljale su otkupne cijene. Seljaci su bili prisiljeni prodavati državi svoje proizvode po cijenama, koje su ih upropaštavale, jer njima nisu mogli pokriti proizvodne izdatke. I ako se sad upitamo, tko je kriv za takvu situaciju sela, naći ćemo samo jedan odgovor - Jugoslavija!
4.3. Uništavanje industrije i obrta
Današnji položaj hrvatskog gospodarstva obilježavaju slijedeći momenti:
- osjetan pad industrijske proizvodnje zbog pomanjkanja deviza za uvoz sirovina, energije, raznih materijala i opreme;
- oštar pad građevinskih djelatnosti zbog nelikvidnosti i nestašice dinara i deviza, neosiguranja investicija, što dovodi do potpune obustave već započete gradnje tisuća objekata;
- naglo povećanje nezaposlenosti sa sadašnjih 800.000 na preko milijun nezaposlenih ili oko 16% od ukupne radne snage, jer Narodna banka više ne može pokrivati pedesetak milijardi dinara gubitaka u tisućama poduzeća;
- visoka inflacija, dva tri puta veća od predviđenih 15%.(26)
"Naš hrvatski narod je u položaju da mu netko žlicom iz tanjura vadi cereći mu se pri tome još bezobraznije u lice. Za naše otete novce podiže se ,hrvatska industrija' da bi se nedugo iza toga pokrivali njezini gubici".(27) Prvi korak k uništavanju hrvatskog gospodarstva bila je pljačka hrvatskih banaka. Ostavši bez potrebnih kreditnih sredstava, hrvatski privrednici su bili prisiljeni uzimati kredite u beogradskim bankama. Naravno, uz takve lihvarske kamate, da cjelokupno hrvatsko gospodarstvo nije u stanju godišnje toliko zaraditi, koliko bi za otplatu kredita i kamata moralo platiti beogradskim bankama. "I jasno je da nam onda gospodarstvo ovisi o volji i milosti banaka i reeksportera. A oni za hrvatsko gospodarstvo nemaju milosti i zato mu nameću svake godine sve teže uvjete, svake godine mu otimaju sve više i sve više ga dovode u potpunu zavisnost", tvrdi hrvatski gospodarski stručnjak.(28) Osim toga na gotovo sva vodeća mjesta u hrvatskom gospodarstvu došli su protuhrvatski orijentirani činovnici, kojima je najveća briga što više oteti Hrvatskoj. "Samoupravljači u Hrvatskoj već treću godinu ne odlučuju ni o jednom dinaru za proširenu reprodukciju nego o tome odlučuje financijski kapital" .(29)
Uz tu pljačku uveli su unitaristi u Hrvatskoj nečuveni sustav korupcije. Taj sustav, koji mora nagrizati gospodarstvo svake zemlje, uspio je temeljito nagristi i gospodarski sustav Hrvatske. Budući da su na vodećem položajima u hrvatskom gospodarstvu bili nesposobni kadrovi (koje je na te položaje dovelo protuhrvatsko unitarističko činovništvo), hrvatsko je gospodarstvo od samih početaka nove Jugoslavije doživljavalo teške udarce:
- investirano je krivo, milijarde su utrošene u postrojenja, koja ili nisu nikad počela raditi - ili su proizvodila samo gubitke;
- nestručnjaci su otjerali stručnjake u inozemstvo;
- unitaristi su namjerno držali hrvatske radnike i seljake u zavisnom položaju, omogućavajući im samo životni minimum, kako bi bili što ovisniji o državnim i poludržavnim strukturama vlasti;
- cijelim nizom štetnih zakona doveden je također i obrt u položaj, u kojem je morao propasti.
Kako se odnosilo prema turizmu u Hrvatskoj, najbolje pokazuje slijedeća tabela o kreditiranju turističke djelatnosti u SR Hrvatskoj prema sjedištu kreditora: (30)
1970. 1971.
s područja SRH 21,9% 23,9%
s područja SR Srbije 78,1% 76,1%
Time je turizam doveden u totalnu zavisnost o interesima protuhrvatske politike. Posljedice takove politike u Hrvatskoj bile su više nego očite. Pa čak su i hrvatski književnici protestirali protiv te nepravde rekavši, da još uvijek nisu riješena osnovna pitanja deviznog sustava, banaka i reeksportera, te da to dovodi u pitanje "vitalne interese radnih ljudi i republika".(31) "Sadašnji materijalni položaj radnih organizacija poskupljuje troškove modernizacije i rekonstrukcije, jer ih prisiljava da veći dio sredstava u tu svrhu nabavljaju putem bankarskih kredita pod vrlo nepovoljnim uvjetima. S društvenog stajališta takva raspodjela, koja odvaja više od dvije trećine viška rada od neposrednog proizvođača i otuđuje ga od njihovih utjecaja, reproducira etatističku i birokratsku strukturu u našem društvu ... ", izjavio je Mika Tripalo 1968. godine.(32) Međutim, zbog sve te zločinačke politike ne stradavaju oni koji su je stvarali i vodili, nego oni na čijim leđima se takva politika vodila: radnici i seljaci! Takva politika je kriva, da su stotine tisuća naših radnika morale otići na rad u inozemstvo. Pa iako su neki (kratkovidni) bili sretni, što su mogli ići na rad u inozemstvo, upravo to odlaženje iz domovine jest za naš narod najveće prokletstvo! Svi protunarodni režimi nastojali su iz Hrvatske iseliti što više Hrvata. Austrija, Ugarska, Italija i Jugoslavija. Daljnji negativni razvitak hrvatskog gospodarstva može spriječiti samo rušenje Jugoslavije i stvaranje slobodne države Hrvatske.
-----------------------------------------------------------
25} GrgoGamulin, Ustavni amandmani, Hrvatsko sveučilište, 3.11.1971. .
26) Ove četiri podjele donašamo prema, Poruka slobodne Hrvatske 1/82.
27) Predrag Raos, O minhenskim pivnicama i beogradskim kafanama. SL 23.11.1971.
28) Hrvoje Šošić, Istina o hrvatskom gospodarstvu, HT 2/71.
29} Ibidem
30) Ivan Perić, Suvremeni hrvatski nacionalizam, Zagreb 1976.
31) Izjava Upravnog odbora Društva književnika Hrvatske. HT 28/71.
32) Miko Tripalo, Referat na savjetovanju CK SKH. lipanj 1968.
----------------------------------------------------------------------
** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.
Post je objavljen 26.09.2007. u 08:00 sati.