1.4. Položaj hrvatskih zemalja u 19. stoljeću
Početkom 19. st. hrvatske zemlje su podijeljene između Venecije, Austrije, Madžarske i Turske. 1830. u Banskoj Hrvatskoj započinje Hrvatski narodni preporod, u prvo vrijeme zvan "Ilirskim preporodom", koji nastoji restaurirati staru hrvatsku državnu misao: okupiti u jedno sve ogranke hrvatskog naroda. U roku od samo jednog desetljeća uspijeva mladim "ilircima" stvoriti čudo preporoda: probuđene i složne mlade snage stvaraju nove ustrojbe kulturnog, političkog i gospodarskog života.
A od samog početka narodnog preporoda, hrvatska državna misao u Hrvatskoj se sukobljava sa madžarskom i srpskom političkom idejom koje u hrvatskim zemljama vide moguće smjerove svoje ekspanzije. Prvi rezultati narodnog preporoda pokazuju se 1848. koja u životu Hrvata predstavlja prekretnicu povijesnog razvitka. Hrvatski Sabor prima u svoje redove najsvjesnije dijelove narodne inteligencije, proglašava jednakost svih društvenih skupina, ukida kmetstvo i udara smjernice koje će omogućiti da Hrvatska postane moderna država. Ban Josip Jelačić naviješta rat Madžarima i pripaja matici zemlji Rijeku i Međimurje .
Nakon sloma Bachovog apsolutizma ponovno se u Hrvatskoj obnavlja ustavni život, formiraju se političke stranke a javlja se i političko jugoslavenstvo koje vidi jedini spas Hrvatske u njenoj balkanskoj orijentaciji te teži k ujedinjenju sa Srbijom. Nasuprot njemu diže se iz naroda Ante Starčević, koji uviđa zablude ilirstva i jugoslavenstva, uviđa da su to umjetne konstrukcije na štetu hrvatske državne misli i naroda te stvara program čistog hrvatskog nacionalizma. On traži dosljedno hrvatskoj državnoj misli, okupljanje svih hrvatskih zemalja u jedno tijelo i priznaje iz momentalne nužde vrhovništvo habsburškog vladara, ali samo kao hrvatskog kralja.
Međutim madžarska politika, da bi oslabila hrvatske političke zahtjeve, podupire umjetno stvaranje srpstva u hrvatskim zemljama. Dugih dvadeset godina "srpski ban" Karlo Hedervary stvara "Khuenove Srbe" i utemeljuje opasnu tradiciju kod Srba u Hrvatskoj, koji su samo desetak godina ranije bili u velikoj većini hrvatski pravoslavci i žestoki pristaše pravaša i Ante Starčevića, suurotnici Eugena Kvaternika.
Khuenovi Srbi stupaju u službu protuhrvatskih interesa, konkretno, uvijek uz režim protiv Hrvata, uvijek uz vlast protiv Hrvatske. Početkom 20. stoljeća Srbi u Hrvatskoj se osjećaju tako jaki da usred Zagreba najavljuju rat Hrvatima "do istrage vaše ili naše".
Već je okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine produbila jaz između hrvatske i srpske državne misli jer je Kraljevina Srbija spoznala opasnost priključenja Bosne i Hercegovine matici Hrvatskoj, no u isti mah razočaranje u austrougarskoj politici prema Hrvatskoj navodi dobar dio mladih hrvatskih političara do pogrešnog vjerovanja da su Hrvati i Srbi jedan narod i da Hrvate pred austrougarskom najezdom može spasiti samo ujedinjenje sa "južnoslavenskim Pijemontom" - Srbijom.
Riječkom i Zadarskom rezolucijom započinje suradnja između hrvatskih i srpskih stranaka u Hrvatskoj, dolazi 1905. do Hrvatsko-srpske koalicije kojoj je u početku na čelu Fran Supilo, no vještim političkim manevrom prisiljen je na uzmak a zamjenjuje ga vođa Srba u Hrvatskoj Svetozar Pribićević. Dakako da su srpske stranke u Hrvatskoj, a pogotovo Pribićević samo produžena ruka Kraljevine Srbije u duhu "Načrtanija", pa se cjelokupna politika u Hrvatskoj, s iznimkom Čiste stranke prava i Hrvatske pučke seljačke stranke, usmjeruje na rušenje Austrougarske monarhije i ujedinjenje sa Srbijom.
Već sama činjenica da Austrougarska nije htjela priznati hrvatske političke zahtjeve, omogućila je Principove hitce u Sarajevu. Nakon 1914. god., tokom Prvog svjetskog rata, nasljednici Strossmayerove Narodne stranke odlaze u emigraciju gdje su nositelji jugos1avenstva, vjerujući da će u suradnji sa Srbijom riješiti hrvatsko pitanje.
Usprkos očitim namjerama srpske vlade, koja je nastojala izigrati i blokirati politiku Jugoslavenskog odbora, i Ante Trumbić i Fran Supilo rade na ujedinjenju. Vještom politikom i političkim manipulacijama uspijeva u Zagrebu Svetozar Pribićević obvladati Narodnim vijećem i odvesti u Beograd delegaciju Vijeća koja zajedno s regentom Aleksandrom Karađorđevićem 1. prosinca 1918. proglašava ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Post je objavljen 12.09.2007. u 08:00 sati.