2.5. Jedino moguće rješenje: PODJELA
Slijedeći misli izložene u ovoj raspravi nameće nam se potreba ravnopravnih pregovora. Nažalost i tim pregovorima suprotstavlja se više poteškoća. Prvi je problem, pitanje spremnosti za pregovore. Srpska politika, koja je naučila kroz sedamdeset godina gledati Hrvatsku kao na svoju koloniju i nastale probleme rješavati oružanom silom, izgleda da nije u stanju shvatiti i prihvatiti hrvatske političke zahtjeve i argumente. Uz to, tako dugo dok ne postoje samostalne i suverene države Hrvatska i Srbija, srpska politika će koristiti Srbe u Hrvatskoj kao polugu za neutraliziranje političkih zahtjeva Hrvata.
Dakle, bez podjele i bez hrvatske države nije moguć niti sporazum sa Srbima u Hrvatskoj, jer dakako da hrvatska politika ne može prihvatiti političko tutorstvo srpske manjine.
Jednako tako pregovorima se suprotstavlja problem hrvatskih unitarističkih političara koji ne žele stvarnu nagodbu i izmirenje Hrvatske i Srbije jer bi oni u takvoj konstelaciji izgubili svaki utjecaj i moć. Dakle, bez stvaranja neovisnih država Hrvatske i Srbije, nije moguć mir između Hrvata i Srba, čak niti mir između Hrvata i hrvatskih Srba. Pravedna podjela Jugoslavije na bazi narodnog samoodređenja jedini je izlaz iz kritične situacije u kojoj se nalaze narodi koji.danas žive u Jugoslaviji.
2.6. Hrvatska Država
Za nas nije hrvatska država vrhovno dobro, kako nam to predbacuje političko jugoslavenstvo, niti mi mislimo da će hrvatska država riješiti pukim svojim utemeljenjem bilo koji problem koji se danas postavlja pred hrvatski narod. Ali smo svjesni, da je utemeljenje hrvatske države preduvjet da uopće počnemo rješavati naše probleme i zbog toga se mi tog zahtjeva ne možemo odreći, nego dapače, samo ga još jače i odlučnije zastupati.
Mi tražimo hrvatsku državu, slobodnu i neovisnu, u njenim povijesnim granicama, što znači da uz današnju SR Hrvatsku i SR Bosnu i Hercegovinu, tražimo i zapadnu Bačku sa Suboticom, Boku Kotorsku, Sandžak i Srijem. Kako srpska politika dovodi u pitanje legitimnost hrvatskih zahtijeva za tim zemljama, to predlažemo da se u spornim područjima održi plebiscit pod kontrolom UNO, kao što predlažemo da se cijeli proces podjele Jugoslavije i utemeljenja novih država na bazi samoodređenja naroda, odvija pod kontrolom UNO i velikih sila.
Ne posluša li se glas razuma u današnjoj Jugoslaviji, ne uvide li konačno političari i narodi da unutar Jugoslavije nema mogućnosti sporazuma, na pragu smo nove katastrofe koja ne će niti Hrvatima niti Srbima donijeti išta dobra. U tom slučaju ni UNO ni velike sile ne će biti bez odgovornosti.
-------------------------------------------
Napomene čitatelju!
1. Ovaj tekst je pisan i objavljen 1989.god. dakle prije raspada Jugoslavije, stvaranja Republike Hrvatske i tragičnih događaja koji su slijedili.
2. Ovaj tekst sadrži neke političke zahtjeve i prijedloge koje je vrijeme pregazilo i koje su događaji koji su uslijedili 1990. i kasnije učinili bespredmetnim.
3. No ovaj tekst predstavlja zanimljivo svjedočanstvo o tome kako je politička emigracija, barem ona obrazovanija, gledala na ondašnje jugoslavenske probleme.
4. Glavni cilj političke emigracije je bio rušenje Jugoslavije i stvaranje neovisne Republike Hrvatske. U kojim granicama? O tom se moglo samo raspravljati ali ne i odlučivati. Zbog toga sam kao autor teksta obuhvatio i one krajeve za koje mi je bilo jasno da u njima već odavno živi srpska većina (iako su nekad pripadali hrvatskom nacionalnom korpusu) i da sigurno neće pripasti Hrvatskoj. No smatrao sam da o tome treba odlučivati, jednog lijepog dana, Sabor Republike Hrvatske, kao što se i dogodilo.
Post je objavljen 17.09.2007. u 08:00 sati.