Bilo je to davno. Mene više nitko ni pod razno nije pozivao na bilo kakve priredbe, događanja, domjenke ili sl. Samo bi se koji put Boris Maruna smilovao i pozvao da ga pratim nekud kud je i on bio pozvan. Tako sam se, početkom 1999., iznenada našao u Društvu novinara na nekoj konferenciji o ljudskim pravima. Sjećam se da je bilo puno uglednih političara a u pauzi je pokraj mene Zvonko Maković diskutirao s Vesnom Pusić dobro pazeći da ni jednim pokretom ne oda da me poznaje. Maruna je nešto raspravljao s Žunecom (mislim da se tako zvao), sinom poznatog opernog umjetnika i onda je došao do mene. U tom trenutku pristupio nam je Pavle Kalinić. Površno sam ga poznavao jer se jednom uključio u neku kontakt radio-emisiju Omladinskog radija u kojoj sam i ja sudjelovao, pa je čak rekao da mu je drago što sam se aktivirao i da bih ponovo trebao aktivirati barem u kulturi.(Za one koji neznaju, ja sam s meni svojstvenim diplomatskim umijećem uspio već od 1992.god. biti u Hrvatskoj persona non grata i od 1993.bez posla).
Kalinić je Maruni i meni iznio stvarno neočekivanu ponudu. Pozvao nas je da se uključimo u SDP-ov Savjet koji se tek trebao organizirati. I Maruna i ja smo bili iznenađeni. Na koncu konca, obojica smo došli iz političke emigracije, a takvima baš SDP nije bilo prirodno političko odredište.
Na moje iznenađenje Maruna je odmah pristao dok sam je ipak htio od Kalinića doznati potanje o tom projektu Savjeta. No, stanka je prošla, razgovor se prekinuo. Nekoliko dana kasnije ponovo sam susreo Pavla Kalinića. Ovaj put je s njim u društvu bio i Branko Spajić kojeg sam poznavao još iz vremena kad je na ćošku Draškovićeve prodavao novine. Poveli smo razgovor o Savjetu. Znao sam da i Kalinić i Spajić pripadaju užem okruženju Milana Bandića pa sam ih upozorio da je moj politički dobar glas tako temeljito uništen da u stvari nema te stranke koja bi si mogla dopustiti uzeti me u svoje redove. Dakako ova dvojica su iznijela gomilu protuargumenata i na tom je ostalo. Nekoliko tjedana kasnije na moje veliko zaprepaštenje Globus je donio članak o Savjetu SDP-a a u naslovu je bilo naznačeno da su čak i emigranti Maruna i Cerovac pristupili Savjetu.
Odmah sam nazvao i Kalinića i Spajića i protestirao zbog takvog načina iznašanja mog imena u javnost. Da me umire, dogovorili smo sastanak i otišli u gradsku centralu SDP-a gdje nas je primio Milan Bandić.
Tražio sam od njega da od mene ne prave budalu. Ako me nisu htjeli, nisu me trebali ni pitati. A sad, kad je, sasvim očito, iz njihovih redova takva vijest prodrla u javnost, sad hoću biti na toj prokletoj listi i član Savjeta. Bandić mi je garantirao da je sve u redu, da mogu biti miran i da bi mu bilo drago da uđem ne samo u Savjet nego i u SDP.
Nisam bio u Hrvatskoj kad je konačno objavljena lista Savjeta, ali mene nije bilo na njoj, a našlo se dobrih duša koje su mi to javile čak i u Njemačku.
Kad sam se vratio, slučajno sam u Gajevoj naletio baš na Kalinića i Spajića. Odmah sam im rekao što mislim o takvom postupku prema meni a oni su mi se kleli da nisu znali da me je prof. Josipović u zadnji tren skinuo s liste. Na tom je ostalo.
Nakon preuzimanja vlasti SDP-a i nakon ustoličenja novog Predsjednika Republike moj bivši zapovjednik s Banije general Božo Budimir mi je obećao da će se odmah zauzeti da dobijem odgovarajući posao a to isto mi je obećavao i Maruna koji je zahvaljujući članstvu u Savjetu odmah vraćen na mjesto ravnatelja Matice iseljenika.
Maruna nije učinio ništa. General Budimir je barem razgovarao i s Predsjednikom Republike i s nekim visoko pozicioniranim esdepeovcima. Bez uspjeha što se tiče mene. Na kraju mi je rezignirano rekao.“Da ste bar bili član Savjeta“. Na što nisam mogao nego odgovoriti:“A što se onda promijenilo nakon odlaska HDZ-a s vlasti ako opet pripadnost stranci ima prednost pred kvalifikacijama?"
Opet nekoliko godina kasnije, Kalinić je imenovan pročelnikom za kulturu grada Zagreba. Na stranu to što Kalinić nema i nije imao pojma o gradskoj kulturi, on se našao na položaju. Jedva jedvice preko Branka Spajića došao sam do broja mobilnog telefona novog pročelnika. Mislio sam: ako ikad, sad imam šansu. O glazbi, organiziranju koncerata i kazališta još uvijek znadem i kvalificiraniji sam bolje od mnogih drugih. No, nikakve koristi od broja mobitela novog pročelnika. Čim sam se javio zatvorio mi je telefon. A kad smo se samo tjedan dana kasnije direktno susreli u Mercatoru pravio se da me ne vidi.Ljude zbilja upoznaš tek kad dobiju položaj i moć.
Eto, tako sam promašio političku karijeru u SDP-u na veliku sreću Milanovića i Jurčića.
Glasaj/Prijavi ovaj tekst na:
Post je objavljen 30.09.2007. u 08:00 sati.